U Beogradu je na Martovskom filmskom festivalu 1. travnja održana premijera dokumentarnog filma hrvatskog glumca, redatelja, scenariste i producenta Igora Gale „1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu“ posvećen filmskom festivalu u Puli koji ove godine obilježava 70 godina postojanja.

Igor Galo svoju je glumačku karijeru započeo u dvadesetoj godini debitantskom ulogom u filmu Kreše Golika „Imam 2 mame i 2 tate“ 1968. godine, koji je premjeru imao upravo na pulskom filmskom festivalu. Mnogi su ga zapamtili po ulozi Bambina u partizanskom filmu „Most“ Hajrudina Krvavca, koji je obišao gotovo cijeli svijet, ali i po brojnim filmovima koje je snimio nakon toga film, kao što su „Valter brani Sarajevo“ Hajrudina Krvavca, „Divlji anđeli“ Fadila Hadžića, „Maškarada“ Boštjana Hladnika, „Poslijepodne jednog fazana“ Marjana Arhanića, „Akcija Stadion“ Dušana Vukotića i „Banović Strahinja“ Vatroslava Mimice. Ostvario je i ulogu u filmu Sama Peckinpaha „Željezni križ“ te je dobitnik niza priznanja i nagrada, poput nagrade ‘’Marjan Rotar’’ na festivalu u Puli za doprinos hrvatskom filmu, nagrade za životno djelo Fabijan Šovagović, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih redatelja, kao i nagrade ‘’Aleksandar Lifka’’ za doprinos regionalnoj kinematografiji na Festivalu evropskog filma Palić. Živi i radi u Puli, a prošle godine kandidirao se za umjetničkog direktora pulskog festivala.

Dugometražnim dokumentarnim filmom „1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija… vidimo se u sljedećem ratu“ odlučio je ispričati priču o filmskom festivalu koji je prezentirao kinematografiju svih republika Jugoslavije, ali i prikazati značaj i važnost festivala za tadašnju SFRJ, pa sve do gašenja festivala po političkoj direktivi 1991.

NACIONAL: Iz naslova filma jasno je da ste kroz povijest pulskog filmskog festivala i njegovo djelomično ukidanje 1991. htjeli prikazati razlaz s Jugoslavijom, ali i veličinu tog festivala. Na što ste stavili naglasak?

Točno to što ste izdvojili. Tek kada Festivala jugoslavenskog igranog filma (FJIF) u Puli više nije bilo, shvatio sam njegov značaj u svjetskim dimenzijama, za ondašnju državu, njezinu kinematografiju i kulturu ondašnje zemlje, ali i za nacionalne kinematografije svih republika i pokrajina. Međutim, ostvarenjem svih svojih vjekovnih težnji k samostalnosti niti jedna od novonastalih jednonacionalnih država nije uspjela nastaviti gdje su socijalističke republike stale – ni na jednom društvenom i političkom nivou.

NACIONAL: Zašto mislite da je imao veliki značaj u svjetskim dimenzijama?

Do sredine 1950-ih postojalo je samo osam filmskih festivala u Europi i tri u ostatku svijeta. Jugoslavenski filmski festival FJIF je bio festival zaokružene dramaturgije, od svog mukotrpnog rađanja, dokazivanja da je potreban do razvoja i uzleta, pa sve do kraha kojim je ilustrirao i krah Jugoslavije. Zato mi je bilo važno da ispričam priču o FJIF-u. Rimski amfiteatar nije mogao biti bolja pozornica za ovu priču.

NACIONAL: Godine 1991. Vijeće filmskog festivala u Puli objavilo je službeno priopćenje u kojem su napisali da se „festival neće održati u znak prosvjeda protiv nasilja, te taj čin otkazivanja festivala, čiji je program u potpunosti zaokružen, je njihov poziv svim filmskim stvaraocima i djelatnicima u kulturi da dignu svoj glas protiv nasilja.“ Koliko je taj potez naštetio festivalu, a koliko pomogao jačanju nacionalne svijesti u Hrvatskoj u to vrijeme na početku Domovinskog rata?

Ne mislim da je Vijeće filmskog festivala u Puli bilo što odlučilo, jer da je odlučivalo o bilo čemu, učinilo bi to prije nego što se gosti, producenti i filmovi iz svih republika tadašnje Jugoslavije okupe u Puli. Ja sam čuo s više strana da je isto jutro kada je prikazan prvi film na novinarskoj projekciji doletio Antun Vrdoljak avionom predsjednika Franje Tuđmana i usmeno priopćio organizatorima da festivala ne bude – uz navedeno obrazloženje. Vijeće festivala je obrazloženje razloga za prekid festivala sročilo i potpisalo po direktivi – kasnije. Zašto se čekao dolazak Vrdoljaka ako je Vijeće bilo važan faktor odlučivanja? Mislim da je odluka donesena prije nego što je Tuđman poslao Vrdoljaka da donese „radosnu vijest“ u Pulu. Godinama nakon toga nazvao sam Vrdoljaka i zamolio ga za razgovor o toj odluci. Odgovorio mi je da je „nepotrebno to objašnjavati jer se ionako ništa ne može popraviti. Ti si još mlad, bavi se ljepšim stvarima, a da ti kažem što mislim o festivalu… dok ga je organizirao Beograd, bio je svjetski“. Vrlo je pristojno, elegantno rekao da bi izbjegao izjavu po tom pitanju.

NACIONAL: Hoćete li reći da je odluka bila politička, da je došla prekasno i da je naštetila ugledu festivala?

Odluka je svakako naštetila festivalu – jugoslavenskom, ali to nije bilo više bitno jer „kadaver FJIF-a“ ovom odlukom sahranjujemo. Što je još tužnije, postojeći festival nije imao tko braniti, svi miševi su se povukli u svoja nacionalna legla – niti struka, a niti domaćin, pri tom mislim na lokalnu vlast, nisu rekli „ni A ni BE“, i tako je umro FJIF.

NACIONAL: Postoji li taj dokument?

Volio bih znati gdje je dokument „odluke“, ako ga uopće ima, možda u arhivi transkripata na Pantovčaku. Možda će nam aktualni predsjednik pomoći odgonetnuti što se krije u transkriptima. Novinari istražitelji, evo vam izazova povodom značajnog jubileja.

NACIONAL: Koliko je festival bio važan za jugoslavensku kulturnu politiku, a koliko danas za Hrvatsku?

Nikada nije bilo mirnodopsko doba na ovim terenima, kao što nije niti sada, vlada samo privid mira. Iza paravana glamurozne scene u Areni u Puli 1953. imali smo Tršćansku krizu, neizvjesnu situaciju o Istri i njezinu pripojenju Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Pula je bila razorena i bez infrastrukture. Mlada država, Jugoslavija u nastajanju, trebala se pokazati svijetu kao progresivan sustav, civiliziran, a ne kao barbari koji su osvojili Istru i porobili je. „Revija stranog filma“ 1953., a zatim „Revija domaćeg“ filma 1954. trebali su poslati takvu poruku svijetu, prvenstveno susjedima u Italiji. Ono što je festival izdvajao od svih drugih u to vrijeme bio je taj što je bio narodni, otvoren za svakoga, najmnogoljudniji i pod otvorenim nebom veličanstvene Arene. To nitko u svijetu nije mogao ponuditi. Tek je Londonskim ugovorom iz jeseni 1954. Istra zvanično pripala Jugoslaviji, tako da se sljedeće 1955. festival mogao nazvati FJIF. Te 1955. prvi put se na festivalu u Areni pojavljuje najviši državni vrh na čelu s Josipom Brozom Titom i Mošom Pijade.

‘Više od trideset godina Snimam i pripremam ovaj dokumentarni film o Pulskom filmskom festivalu’

NACIONAL: Često se danas Jugoslavija naziva ‘’tamnicom naroda’’, no koliko je pulski filmski festival značio za svojevrsni imidž Jugoslavije?

Često Jugu tako nazivaju oni koji imaju „širom zatvorene oči“, a takvi najbolje vide. Upravo živimo u vremenu širom zatvorenih očiju i totalno začepljenih ušiju.

NACIONAL: Na što konkretno mislite?

Nekada je postojala institucija koja se zvala Jugoslavija Film sa sjedištem u Beogradu. Imala je osnovnu brigu da zastupa, propagira i posreduje u plasmanu jugoslavenskog filma u svijetu. Na festival u Pulu su pozivani domaći i strani distributeri koji su odabirali filmove i kupovali ih za distribuciju. Festival nije bio samo spektakularna estradna smotra, nego i sajam odnosno burza, zato je festival imao smisla i opravdanost postojanja. Te najvažnije komponente više nema niti jedan festival u regiji. Na festivalima se samo pere lova i hrane uhljebi i nema nikakve koristi u stvaranju nove vrijednosti, a kamo li umjetnosti, pa nema ni PDV-a.

NACIONAL: Kako je onda moguće da danas ima toliko filmskih festivala samo u Hrvatskoj?

Festivali postoje, ima ih sada na stotine po Europi. Tu se novac poreznih obveznika država domaćina usmjerava ka „njegovanju kulture, međunarodne razmjene i bla bla…“ gdje jedino serviseri tih festivala dobro i lagodno žive dokazujući nam svoju „bitnost“ hraneći se na državnim jaslama. Proizvodnja filmova u suštini je mizerno podržana zbog toga što vlastodršce ne zanima ni „K“ od kulture. A s druge strane sramotno bi bilo da se film u Hrvatskoj zanemari. Narušava naš imidž europske kulturne zemlje. Ipak mi imamo oskarovca dva – s tri Oskara. A i Zagrebačku školu crtanog filma. Politička „elita“ se bavi sama sobom.

NACIONAL: Hoćete reći da političkoj strukturi na vlasti i nadležnim tijelima nije stalo do razvoja hrvatskog filma?

Hrvatski film nije osmišljen kao općenarodno kulturno dobro, što bi prvenstveno trebalo biti kad to zadovoljstvo narod plaća. Zapanjuje da domaći gledatelji ogroman broj hrvatskih filmova jako loše ili nikako prihvaćaju, ali se i dalje financira po istom obrascu. Hrvatski film nije rađen za publiku i za kina. Kina su pogasile vlasti svih ovih državica „uz nešto provizije“ i dozvolili multinacionalnim kompanijama koncesiju na „šišanje domaćeg stada“. Vlasnici cineplexxa uzimaju minimum 60 posto od cijene ulaznica na prikazivanje domaćeg filma i 100 posto na „zanimaciju“.

NACIONAL: Kako komentirate takvu situaciju?

Prosječni domaći film idejno je začet u metropoli od scenarista koji je ujedno i režiser, a često i producent. U potpunosti je film plaćen novcem poreznih obveznika RH. Ima obaveznu premijeru u Areni, a zatim u Zagrebu i tu je najčešće filmu kraj – završio je svoj životni put. Ironija je da je najveći broj gledatelja ostvario u jednoj večeri filmskog festivali u Areni kada je drugi film bio neki holivudski blockbuster – i nikad više ništa slično. Ako takav hrvatski film netko od par stotina festivala iz EU-a i svijeta pozove i u gosti – puna kapa. Porazno je da argument za sljedeći film nije broj gledatelja. Čak i u zemlji gdje je plaćen i gdje je snimljen, a kamo li broj zemalja gdje je film prodan. To nama u Ministarstvu kulture i HAVC-u nije važno. To su narodne pare, to jest – tuđe pare.

NACIONAL: Mislite da je nekada bilo bolje kada je u pitanju bio domaći film?

Imao sam čast da sam igrao u domaćim filmovima koji su imali sjajnu distribuciju i pomoć državnih institucija, veliki uspjeh u kinima, ali i u plasmanu u druge zemlje, što je dodatno procjenjivano i nagrađivano. Za primjer spominjem film „Most“ Hajrudina Šibe Krvavca koji je prodan u sve zemlje svijeta osim u njih pet. Isti rezultat je imao i film „Kozara“ Veljka Bulajića. Jugoslavenski „crni talas“ bio je europska avangarda u rangu „francuskog novog vala“. Moram spomenuti da je moj prvi film „Imam dvije mame i dva tate’’ Kreše Golika iz 1968. otkupljen u Zapadnu Njemačku iz zemlje „iza željezne zavjese“ i bio tri tjedna prvi na listi najgledanijih stranih filmova u Njemačkoj – tada podijeljenoj.

NACIONAL: Za prve korake koji su prethodili stvaranju festivala o kojem ste snimili film je 1953. zaslužan je Marijan Rotar koji se doselio iz Trbovlja u Pulu i po završetku Drugog svjetskog rata počeo je razvijati kulturu i osobito filmsku umjetnost. Prvu filmsku reviju koja je prethodila festivalu posjetilo je za današnje uvjete nevjerojatnih 50.000 posjetitelja. Na toj reviji prikazani su američki, francuski, japanski i talijanski igrani filmovi. Kako je nova jugoslavenska vlast prihvatila takav program?

Marjan Rotar je iz Trbovlja, ali je došao kao partizan, pripadnik NOV Jugoslavije. Demobiliziran je u Istri, svirao je saksofon u vojnom orkestru i promijenio je više radnih mjesta u delikatna vremena kada Istra nije bila u sastavu Jugoslavije i Hrvatske, ali on nije radio ništa na pitanjima „razvoja kulture i osobito filmske umjetnosti“, niti o tome ima pisanog traga.

NACIONAL: Jeste li naišli na podatke o tome je li Josip Broz Tito utjecao na festival, s obzirom na to da je poznato da je bio veliki filmofil?

Tito je bitno utjecao na FJIF. Bez njegove karizme i značaja u svjetskim razmjerima kao jednog od pobjednika u Drugom svjetskom ratu ne bi bilo izgledno da će Istra konačno pripasti Jugoslaviji. Volio je film, ali što sve on nije volio? Tražio je i gledao domaći „crni talas“. Slušao sam razne priče ljudi koji su bili u Titovoj blizini i njihova pretjerivanja o Titovu „gledanju kaubojskih filmova“. Moje je mišljenje da je Tito volio sve što mu je život mogao uljepšati, pa i film, a filmske glumice pogotovo. Tito je dobro znao da njihovom posjetom i ukazanom pažnjom pomaže i festivalu, ali prvenstveno Jugoslaviji u njezinoj promociji u svijetu. On je bio državnik koji je imao viziju, što se ne može reći za ove instalirane marionete po Europi.

NACIONAL: Kako to da ste odlučili premijeru održati u Beogradu na Martovskom festivalu, a ne u Puli na festivalu koji ove godine obilježava 70 godina?

Snimam i pripremam film više od trideset godina u raznim, vrlo otežanim situacijama, stankama, vraćanju i odvraćanju od teme. Imao sam financijsku pomoć Grada Pule kroz tri godine u ukupnom iznosu od 60.000 kuna i 2008. od festivala. Pošto je to bilo nedovoljno za završetak filma, natjecao sam se na HAVC-u 2018., u vrijeme Daniela Rafaelića koji je neobjašnjivo u pola mandata „abdicirao“ s mjesta ravnatelja. Mišljenje o scenariju i predlošku nisam dobio, vjerojatno ga je napisala stručna komisija, za to su bili i plaćeni, volio bih ga pročitati. Kako se približavala 70. obljetnica filmskog festivala, pitao sam kolege je li ih tema zanima, slao im ogledne verzije filma. Zanimalo je mnoge, ali mi je jedino umjetnički direktor Martovskog festivala u Beogradu Dejan Dabić dao konkretan prijedlog. Rekao mi je da ako završim film, da će ga on uvrstiti u neslužbeni, ne i natjecateljski program. Tako je i bilo. .

NACIONAL: Glumili ste u nizu filmova koji su premijeru imali na festivalu, pa tako i 1968. u filmu Kreše Golika ‘’Imam 2 mame i 2 tate’’, vašoj prvoj filmskoj ulozi. Po čemu pamtite tu premjeru i atmosferu festivala?

Pamtim toliko da sam imao potrebu da snimim film o tom festivalu i da ga završim upravo na 55. godišnjicu mog prvog predstavljanja sugrađanima na pozornici Arene u Puli. Samo godinu dana ranije, 1967. preskakao sam sa svojim vršnjacima zidove u Areni, bježao redarima, da bih sljedeće godine ušao na glavna vrata Arene. Na ulazu mi je producent Jadran filma dao set mojih fotografija, to su tada nazivali „star photo“, da nakon projekcije dijelim, uz potpis, „obožavateljima“. Zblenuto sam ga gledao, misleći tko će mene pitati fotografiju i autogram. Nakon projekcije filma ostale su mi samo dvije fotografije koje sam sačuvao.

NACIONAL: Dobitnik ste nagrade nazvane po Marjanu Rotaru koju dodjeljuje festival za doprinos hrvatskom filmu. Kakvo je vaše mišljenje o festivalu danas?

Poznavao sam Marjana Rotara i ponosan sam što mi je priznanje dodijeljeno u mom gradu. O pulskom festivalu imao sam mišljenje i prijedloge kada sam se prošle godine kandidirao za umjetničkog direktora. U tom elaboratu sam naveo što mislim da je put kojim festival treba ići kako bismo ga vratili na visoko mjesto filmskih festivala jugoistočne Europe. Filmskih festivala ima stotine, ali filmske pozornice kao što je amfiteatar Arena nema nigdje na svijetu. Meni je trebalo tridesetak godina da pokušam shvatiti što je FJIF i kako je bio moguć u jednoj zemlji seljaka, radnika i „poštene inteligencije“, ali nisam siguran da sam blizu rješenja enigme. Nadam se da će netko na 100. obljetnicu festivala znati nešto kvalitetnije odgovoriti i napraviti.