Autor knjige ‘Energija i opstanak civilizacije’ i umirovljeni sveučilišni profesor Igor Dekanić govori o poremećaju na svjetskom tržištu energenata i velikom skoku cijena plina i električne energije

Kao iskusni profesor koji više nije u aktivnoj nastavi, morao sam nešto raditi, pa je nastala knjiga ‘Energija i opstanak civilizacije’. Ona je još u rukopisu, a izdat će je Golden marketing – Tehnička knjiga. Knjiga je trenutno u lekturi, a izdavači istražuju mogućnost za njenu objavu“, rekao je Igor Dekanić u uvodu razgovora za Nacional povodom poremećaja na svjetskom tržištu energenata i velikom skoku cijena plina i električne energije. Igor Dekanić, umirovljeni profesor s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, a u prvom mandatu predsjednika Stjepana Mesića bio je njegov savjetnik za politička pitanja. Ni tada nije napuštao posao na fakultetu. Na specijalizaciji je bio u Sjedinjenim Američkim Državama kao “Eisenhower Fellow” 1987. godine, kao i na još nekoliko specijalizacija u SAD-u i Velikoj Britaniji. Napisao je knjige „Rudarska i naftna renta“, „Nafta u energetskoj politici SAD-a“, „Stoljeće nafte“ u tri izdanja na hrvatskom i jednom na engleskom jeziku, „Demokratizacija Hrvatske“, „Nafta – blagoslov ili prokletstvo“, „Geopolitika energije“ i „Ekonomika energije“ te preko 165 stručnih radova iz područja ekonomike naftne privrede, energetike i strategije razvoja.

NACIONAL: Završili ste novu knjigu: „Energija i opstanak civilizacije“. Je li moguć opstanak civilizacije?

Moguć je opstanak civilizacije, ali neće biti lako. Zasad je moja knjiga još u elektronskom obliku. Izdavač se priprema za njeno izdavanje.

NACIONAL: Što energija radi civilizaciji vidimo i u ovom trenutku. Građanima se od 1. travnja najavljuje poskupljenje plina od 42 posto, struje od 25 posto, a to je najava i novog vala poskupljenja svih životnih troškova. Iz Vlade tješe građane „sretnom okolnošću“ da te cijene energenata neće ići 100 posto gore unatoč rastu cijena na svjetskom tržištu. Vodi li nas sve to u novu, dublju ekonomsku krizu?

Vjerojatno da. Osnovna načela tržišne ekonomije za koja se prije 30 godina nakon pada Berlinskog zida opredijelio cijeli svijet srcem, dušom i pameću govore o privrednim ciklusima. Smjenjivanje ekonomskih kriza i razdoblja gospodarskog prosperiteta ciklički su krugovi u ekonomiji. Tako se krize u određenom ritmu ponavljaju. Najnovija europska energetska kriza nije prva takva kriza, a nije ni prva plinska kriza. Zaboravili smo već na krizu iz 2009. godine, koja je više bila vezana za geopolitiku, a manje za ekonomiju. Ova sadašnja kriza ima ekonomski uzrok, ali i geopolitički. Prvo, globalna recesija izazvana covidom-19 uslijed recesije 2020. dovela je do znatnog pada potrošnje energije. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju potrošnja energije u svijetu pala je za 4,5 posto, a u Europi i nešto više. Smanjena je potrošnja plina u Europi za skoro 10 posto prošle godine, pa su bile smanjene i cijene. Tijekom 2020. i 2021. imali smo najniže cijene plina i nafte u zadnjih desetak godina.

NACIONAL: Koliko je pala ta cijena nafte i plina?

Kuriozitet je bio kada je cijena nafte u jednom trenutku na američkim burzama bila niža i od nule. Trgovci su plaćali nekome tko će preuzeti naftu iz tankera koji su plovili oceanima i morima. Ali to je trajalo samo jedan dan u ožujku 2020. Nakon što je recesija izazvana pandemijom počela jenjavati 2021., došlo je do povećane ekonomske aktivnosti i potrošnje energije, a to je izazvalo porast cijena. Prema podacima o stanju plinskog sektora iz najnovijeg izvještaja Međunarodne agencije za energiju iz siječnja ove godine, u zadnje dvije godine investicije u plinske sustave bile su skoro dvostruko niže nego u prosjeku dvije-tri godine ranije. Bile su niže čak i od procjena iz strategije prelaska na ugljično neutralnu energetiku. Vladalo je vjerovanje da će tržište i energetska tranzicija sve riješiti te da nam plin i nafta poslije dvadesetak godina neće trebati. To vjerovanje osobito se raširilo u Europi.

‘Smjenjivanje ekonomskih kriza i razdoblja gospodarskog prosperiteta ciklički su krugovi u ekonomiji. Tako se krize u određenom ritmu ponavljaju’, smatra Igor Dekanić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koje se posljedice tog vjerovanja u energetsku tranziciju od koje se, po svemu sudeći, ne odustaje?

U zadnje dvije godine smanjene su investicije u plinske sustave, a uz to je bila smanjena i potrošnja. Na to dolazi 2021. kada raste potražnja za svim oblicima energije, pa i za plinom. Nafta je s 45 dolara po barelu poskupjela na 85 dolara, što su približno i sadašnje cijene.

NACIONAL: Ali ta cijena nafte još uvijek nije 150 dolara za barel kao što je bila nakon financijske krize 2009.

Još uvijek nije, a uzmemo li u obzir i inflaciju onda je i današnjih 85 – 90 dolara za barel bitno manje nego nakon financijske krize. No, i taj pick od 150 dolara za barel trajao je samo jedan dan na njujorškoj burzi. Čim je američki financijski regulator najavio da će istražiti spekuliranje na burzi, cijene su odmah pale na tadašnjih 100 dolara, da bi 2009. pale na 40-ak dolara. Takvo je bilo kretanje cijene nafte. Slična se stvar sada događa i s cijenama nafte i plina u Europi. Plin je europskim burzama poskupio s tridesetak eura po kilovat satu u prvoj polovici 2021. na 70 – 80 eura po kilovat satu potkraj prošle godine. Zbog porasta potražnje i ovog optimističkog vjerovanja u energetsku tranziciju te kako nam fosilni izvori energije u Europi više ne trebaju, operatori europskih skladišta plina držali su sezonske pričuve na razini 19 posto nižoj od prosječnog kapaciteta u posljednjih pet godina. U europskim plinskim skladištima početkom jeseni 2021. bilo je uskladišteno za petinu manje plina pred ogrjevnu sezonu godinu dana ranije.

NACIONAL: Što se onda dogodilo? I zagrebačka plinara nije na vrijeme kupila dovoljne količine plina, zbog čega su sada cijene gospodarstvu i javnom sektoru uključujući bolnice eksplodirale.

Proizvodnja plina u Europi ionako pada. Samo u 2021. pala je za 10 posto. Istodobno, Rusija kao najveći svjetski proizvođač plina počela je sve više izvoziti u Kinu. Zbog toga što je proradio i plinovod Snaga Sibira i zbog toga je u rujnu prošle godine počela rasti cijena plina ne samo u Europi, a počeo se smanjivati izvoz plina u Europu na račun povećanog izvoza u Aziju, napose u Kinu. Na plinskoj čvornoj točki u Nizozemskoj cijena početkom veljače ove godine je 75 eura po kilovat satu, što je poskupljenje od 150 posto u odnosu na srpanj prošle godine. U međuvremenu se u to upleo i geopolitički čimbenik zbog sukoba između Rusije, SAD-a i Europske unije oko Ukrajine. Tako je geopolitika još više pojačala taj energetski problem s plinom.

NACIONAL: Ipak čini se da Europska unija nije snažno ušla u taj geopolitički sukob s Rusijom oko Ukrajine kao što su to učinili SAD i Velika Britanija.

Europska unija nije ključni igrač u tom sukobu, nego su to Amerika i Rusija, ali i Kina stoji u pozadini, koja ima sve veće potrebe za plinom zbog rasta njenog gospodarstva. Zbog europske uvozne osjetljivosti prema ruskom plinu, EU se ponaša vrlo pažljivo u rusko-ukrajinskoj krizi. Zbog povećane kineske potražnje u budućnosti može nastati dodatan problem u snabdijevanju plinom Europe. Kina je prošle godine uz četiri gotova imala u izgradnji šest LNG terminala za ukapljeni plin.

Kina troši oko 330 milijardi kubičnih metara plina, što je tek malo ispod potrošnje Europske unije. Od tih 330 milijardi Kina proizvodi 190 milijardi, a uvozi 140 milijardi kubičnih metara. Za kineske potrebe grade se i novi plinovod iz Irana preko srednje Azije. Drugi najveći svjetski proizvođač plina je Iran koji ima rezerve plina u ležištu, ali i u razvoju proizvodnih kapaciteta, a Kina ne namjerava uvesti Iranu sankcije niti se pridružiti europskim sankcijama. To je i jedan od razloga lansiranja nove kineske politike novog Puta svile u 21. stoljeću pod nazivom „Jedan pojas-jedan put“. Taj globalni projekt zasniva se na kineskom izvozu roba prema zapadu i Europi, a na uvozu energenata iz srednje Azije i Rusije.

NACIONAL: U postojećoj situaciji ima li smisla da se Hrvatska priključi Sloveniji u izgradnji novog bloka zajedničke slovensko-hrvatske nuklearne elektrane Krško u Sloveniji?

Nemam informacija o tome što se konkretno poduzima. Gledajući sa strane ne bi bilo loše o tome ozbiljno razmisliti. Veliki razvitak obnovljivih izvora energije pred kojim Hrvatska stoji i za što se odlučila zahtijevat će prijelazno razdoblje od 20 do 40 godina u kojem moramo imati na raspolaganju dovoljno električne energije, što bi odgovaralo barem pola proizvodnje iz nove nuklearke. Hrvatska na svom teritoriju ne može graditi nuklearne elektrane, jer je takvu odluku donio Hrvatski sabor prije više od 20 godina. Zbog transportnih troškova električne energije najzgodnije je investirati u nuklearke u Sloveniji ili Mađarskoj.

NACIONAL: Nuklearna elektrana Paks u Mađarskoj na Dunavu udaljena je od hrvatske granice 75 kilometara, a od Osijeka 120 kilometara. Međutim, njen novi reaktor, koji će biti pušten u pogon 2024., gradi se ruskom tehnologijom, pa ima i geopolitički značaj.

Kako god bilo, Mađarska nudi mogućnost da se uključimo u izgradnju tog novog bloka nuklearke na Dunavu. Ne znam što Slovenija nudi, a na politici je da donese odluku. Mislim da ne bi bilo nepametno razmišljati o nuklearnoj energiji i ući udjelom u investiciju jedne od tih dviju nuklearki u hrvatskom susjedstvu.

NACIONAL: Hrvatska ima i LNG terminal kod Krka, ali njime dolazi skuplji plin od onog koji još uvijek dolazi iz Rusije.

Plin preko LNG terminala redovito je desetak posto skuplji od plina iz plinovoda. Tek ako transport plina plinovodom ima izvor plina udaljen više od 10.000 kilometara, tada plin iz LNG-a postaje jeftiniji. Na LNG terminale plin može doći odasvud, od Katara ili SAD-a. Ali postojanje terminala za LNG znači plinsku sigurnost uz desetak posto skuplji plin. Jedno vrijeme smo se ljutili da je LNG prazan i nedovoljno zakupljen, a zašto danas naši opskrbljivači nisu zakupili dovoljne kapacitete ovisi o njihovoj poslovnoj politici. To spada u tajne poslovne politike. LNG Hrvatska je kompanija u hrvatskom vlasništvu koja ne bi trebala imati veze s Inom i MOL-om, osim komercijalnih odnosa. LNG na Krku je pola u vlasništvu Plinacroa, državnog operatora u transportu plina, a pola u vlasništvu HEP-a, državnog proizvođača električne energije. Danas i u buduće, dok god će tržište trebati plin, Hrvatska si ne bi smjela dozvoliti da ikome proda većinski udio LNG-a, ali svi su dobro došli kao zakupnici kapaciteta ili komercijalni klijenti LNG terminala.

NACIONAL: Kako će se ta energetska budućnost odraziti na Europu i države Europske unije?

Kineska potrošnja plina u budućnosti bit će konkurencija europskoj potrošnji plina, što će poskupjeti cijenu plina u srednjoročnom razdoblju u Europi. Europska unija nije toliko zbunjena tom situacijom koliko je bila uvjerena u blagodati zelene energetske tranzicije u kojoj za 10 godina neće trebati ni nafte, ni plina, ni ugljena, ni nuklearne energije. Sve su trebali riješiti obnovljivi izvori energije, ali ta tranzicija ne ide brzo i jednostavno, a nije ni jeftina. To nipošto nije krležijanski put u raj. Nije to samo zbog toga što energetski planeri na to nisu mislili jer je to složen proces, nego i zbog toga što energetska tranzicija objektivno zahtijeva velika i dugotrajna ulaganja u same izvore energije i u praktično kompletnu pregradnju i poboljšanje energetske infrastrukture.

NACIONAL: Koje elemente podrazumijeva ta energetska transformacija?

To je orijentacija na obnovljive izvore energije: solarne elektrane, koje ovise o Suncu, vjetroelektrane koje ovise o vjetru, geotermalna energija, za koju treba još dosta istraživanja i privođenja proizvodnji geotermalnih izvora. To je orijentacija Europske unije uz napuštanje ugljena, ali sve zemlje EU-a u zadnje vrijeme produljuju vrijeme za zatvaranje elektrana na ugljen. Takva je situacija čak i u Njemačkoj. Štoviše, u poskupljenju plina jesenas, prema najnovijem izvješću Međunarodne agencije za energiju iz siječnja ove godine, u Europi se počelo koristiti više ugljena za proizvodnju električne energije umjesto skupog plina. Tako je energetska tranzicija u Europi krenula krivudavo, da ne kažem stihijski, a posljedica su ovakvi tržišni poremećaji i skokovi cijena energenata.

NACIONAL: Kolike su šanse da potreba za sve većom količinom energenata ponovo vrati na energetsku kartu Europe nuklearne elektrane?

Iako nuklearna energija nije najjeftiniji izvor energije, najpovoljnija je sa stajališta nulte emisije ugljičnog dioksida i ostalih stakleničkih plinova. To je tako dok su nuklearke u normalnom pogonu. Dobar su izvor energije, ali njihova je gradnja vrlo skupa i dugo se grade. Za nuklearku od 1000 MW investicija se kreće od 5 do 7 milijardi eura. Sada je njihov radni vijek produljen na 40, a mogao bi se produljiti i na 60 godina. Međutim, malo tko može procijeniti koliki će biti ukupni troškovi njihove dekomisije, trošak razgradnje i eliminiranja svih vrsta iskorištenog goriva kao nuklearnog otpada. To se iskorišteno gorivo mora pospremiti na siguran način u neku duboku geološku, granitnu formaciju 1000 metara ispod zemlje, uz vrlo visoke investicijske i operativne troškove. Tu je i pitanje koliko ćemo opterećenja opasnim materijalima u Zemljinoj kori ostaviti budućim generacijama.

NACIONAL: Neće li o tome onda brinuti buduće generacije.

Svijet se, nažalost, ponašao na taj način. Zbog toga je svijet što se energetike tiče došao u poziciju taoca vlastitog razvoja i velike tehnološke sposobnosti. Imamo ogromne proizvodne kapacitete, veliku mogućnost korištenja energije, ali utjecaj na okoliš je takav da kad bismo produljili tim intenzitetom, znanstvene analize i projekcije kažu da bi za četrdesetak ili pedesetak godina uništili i mogućnost održivog života na Zemlji. U tom je smislu svijet u poziciji taoca vlastite energetske i industrijske situacije. Taoca vlastitog razvoja.

NACIONAL: Kakva je budućnost te energetske tranzicije o kojoj govorite?

Budućnost energetske tranzicije je pronaći odgovor na brojna pitanja od kojih je glavno filozofsko pitanje kako se pomiriti sa spoznajom da neće biti načelo kako više, bolje, jače, brže nego kako učiniti sve da bi se očuvalo postojeće. Izgleda da je budućnost svijeta takva.

‘Kineska potrošnja plina u budućnosti bit će konkurencija europskoj potrošnji plina, što će poskupjeti cijenu plina u srednjoročnom razdoblju u Europi’, kaže Igor Dekanić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Znači li to da više ne vrijedi ona teza „bit će bolje“, nego „bolje je već bilo“?

Bolje je već bilo, odnosno trebamo učiniti sve da bude kako je. Treba imati na umu da broj stanovnika neumoljivo raste. Kada sam išao u osnovnu školu, bilo je 2,5 milijardi ljudi na svijetu. Danas nas je 8 milijardi, a prema projekcijama oko polovice 21. stoljeća bit će od 10 do 12 milijardi ljudi.

NACIONAL: No imat ćemo umjetnu inteligenciju koja nam može pomoći.

Umjetnu inteligenciju nemamo. Još je razvijamo. Do koje će nam mjere ona pomoći još ne možemo procijeniti. I umjetna inteligencija ima ograničenja koje treba razmotriti ne samo tehnički i programerski, nego i pravno i filozofski. Kad je riječ o umjetnoj inteligenciji, primjerice, vjeruje se kako je autonomna vožnja automobila na električni pogon bez vozača poželjna budućnost, ali na njihovu razvoju tek treba riješiti brojna pravna, tehnička, ekonomska i etička pitanja.

NACIONAL: I ti automobili na električni pogon trebaju struju koja se mora negdje proizvesti.

Dakle, moraju postojati primarni izvori za proizvodnju te struje, a čak i kada se grade hidroelektrane kao jedan od obnovljivih izvora energije, to ostavlja posljedice na okoliš. Zatim tu energiju mora se dovesti do potrošača. Ako je veliki udio obnovljivih izvora energije u sustavu, zbog njene varijabilnosti, Sunca ima ili nema, vjetra ima ili nema, reverzibilne hidroelektrane ovise o padalinama, onda transportne i distribucijske mreže moraju biti puno skuplje nego što je to danas slučaj. Skuplje su zato da bi se osposobile da bi mogle prihvatiti tu buduću tehničku fleksibilnost. To je tehnički moguće riješiti kroz izgradnju tzv. pametnih mreža, ali sve to mnogo košta. Energetska strategija, koju je Hrvatska prihvatila 2020., predviđa dva scenarija energetske tranzicije: umjereni i ubrzani, ali politika treba odabrati koji će se od ta dva scenarija usvojiti.

NACIONAL: O čemu ovisi usvajanje jednog od tih dvaju scenarija?

Zavisi od naše raspoložive pameti, umnih sposobnosti, ekonomskih mogućnosti te raspoloživih investicija. Primjerice, danas mnogi priželjkuju ubrzanu energetsku tranziciju. Prema Strategiji energetskog razvoja Hrvatske, troškovi ubrzane energetske tranzicije uključujući izgradnju infrastrukture, iznosili bi dvije milijarde eura godišnje samo u nove investicije u sljedećih 30 godina, od 2020. do 2050. Do sada su prošle dvije godine, a zbog koronakrize nije uloženo ni 100 milijuna od tih predviđenih dvije milijarde eura godišnje. Vratimo se na električne automobile. Morali bismo imati industriju za proizvodnju, a potom i buduće recikliranje velikih akumulatora i brojnih uređaja izgrađenih od opasnih metala. Drugo, moramo uložiti enormna sredstva u subvencije prvih 10-15 posto električnih automobila na tržištu. Na trenutno postojećih 300 milijuna vozila u Europskoj uniji za subvencioniranje s 10.000 eura prvih 10-15 posto zamjenskih vozila treba od 300 do 450 milijardi eura, recimo u idućih 10 godina. Za to treba smisliti 300-450 milijardi eura samo za subvenciju zamjene automobila, što je tehnički izvedivo, ali koji gospodarski i ekonomsko politički sustav bi to izdržao bez velikih poremećaja i potencijalnih političkih sukoba.

NACIONAL: Energetska tranzicija ima visoku cijenu, ali ona je neizbježna.

Ima visoku cijenu, a prisutna su i brojna otvorena pitanja etička, pravna pa i filozofska pitanja. Primjerice, koji bi trebao biti vodeći kriterij u programiranju računala za autonomnu vožnju automobila bez vozača? To se pitanje otvorilo kada je prvi autonomno vođeni automobil pregazio pješaka na pješačkom prijelazu u SAD-u. Pravna je dilema treba li programirati kompjutor tako da je glavni kriterij očuvanje života putnika u autu ili ljudi i ostalih bića u prometu izvan auta. Kako prepoznati je li se na trasi automobila ispriječio čovjek ili životinja? Samo brza analiza ovog jednostavnog pitanja pokazuje kako razvitak autonomne vožnje automobilom na električni pogon, premda je na prvi pogled savršeno rješenje, u praktičnom razvitku ima niz nepoznanica.

NACIONAL: Neće li taj problem rješavati milijarder Elon Musk koji se zaputio i u svemir, a u Hrvatskoj time će se baviti Mate Rimac.

Neovisno o njima, postoji niz organizacijskih, tehničkih, ekonomskih problema ili dilema. Ili kako se danas globalistički popularno kaže, nema problema, nego postoje samo izazovi. Osim spomenutih inovatora poduzetnika Muska i Rimca, time će se baviti stotine i tisuće inovatora koje danas još ne poznajemo, ali i tisuće poduzetnika, menadžera, znanstvenika te pripadnika upravljačkih političkih i gospodarskih elita. I trebat će im sve znanje svijeta i sva emocionalna inteligencija kako bi energetsku tranziciju proveli bez velikih sukoba i dovoljno brzo da se očuva održivost života na Zemlji.