Pet jedanaestogodišnjaka, nerazdvojnih članova An družine, u Borovu naselju 1991. počelo je istraživati misterij nestanka djece i nekih obitelji iz njihova naselja koje se mijenja iz dana u dan, pa sve brže, iz dana u noć, u noći u kojima se sve češće čuju pucnjevi, detonacije… No njihovo prijateljstvo ostaje iznad svega pa im ni činjenica da su odjednom postali Srbi ili Hrvati, koja u svijetu odraslih postaje ključna, ništa ne znači. Uslijed nerazumijevanja svijeta koji im baš nitko ne pokušava objasniti – a teško da se i njihovi roditelji dobro snalaze u novonastalim okolnostima – upadat će u sve veće nevolje i njihovo idilično djetinjstvo, obilježeno stripovima i glazbom, začinjeno prvim ljubavima, postupno će prerasti u triler i horor.

Sadržaj je to romana Igora Beleša „Listanje kupusa“, u izdanju kuće Hena com, koji književni kritičari već proglašavaju književnom senzacijom. Dokazuju to i nagrade koje je već „pokupio“, posljednja u nizu je Nagrada Fran Galović, a „Listanje kupusa“ izabrano je među 79 književnih djela na 30. festivalu književnosti Galovićeva jesen koji se početkom studenoga održao u Koprivnici. Roman je i u finalu Nagrade Janko Polić Kamov pa se s pravom može reći da ovaj prikaz događanja u Borovu naselju pred početak Domovinskog rata, kroz oči 12-godišnjeg dječaka, zaista čeka sjajna književna budućnost. Kako je primijetio Kruno Lokotar, urednik romana, „Listanje kupusa“ jedan je od prvo ljepših pa poslije mučnijih i napetijih, a sve skupa potresnijih i humanijih romana napisanih posljednjih godina.

Igor Beleš rođen je 1978. godine u Vukovaru. Kratke priče objavljivane su mu u časopisu Zarez i Fantom slobode, na portalima Kritična masa, Čitaj me i XXZ Magazin. Dvostruki je finalist nagrade Prozak i dobitnik stipendije Ministarstva kulture i Grada Rijeke za književno stvaralaštvo. Jedan je od pokretača i urednika književnog magazina Književnost uživo. Član je neformalne književne skupine Ri-Lit i jedan od scenarista društvene igre Arcadia Tenebra. Kratka priča „33“ adaptirana mu je u radiodramu koja je bila eksponat na izložbi slika. Dosad mu je objavljen roman „Svitanje na zapadu“, a „Listanje kupusa“ njegov je drugi roman. Živi i radi u Rijeci.

U razgovoru za Nacional, uoči 18. studenoga, tužne obljetnice i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, Beleš govori o djetinjstvu koje su obilježila ratna događanja i konstatira da njegovo Borovo naselje i grad Vukovar više nikada neće biti oni koji će u njemu živjeti zauvijek.

NACIONAL: Vaš roman „Listanje kupusa“ čudesno je književno djelo koje pišete iz dječje perspektive. Pripovjedač je 12-godišnji dječak, a s obzirom na to da je roman dijelom autobiografski, može se reći da je to zapravo vaša priča o odrastanju u Vukovaru u osvitu rata. Zašto ste odlučili pisati iz perspektive dječaka?

To je perspektiva iz koje sam osobno doživio rat; na neki način moj odnos sa svime što se potom desilo obilježen je shvaćanjima trinaestogodišnjeg djeteta i koliko god se trudio neke stvari pojasniti zrelo i odraslo, koči me to dječačko poimanje stvarnosti tog vremena. To je jedan razlog. Drugi je želja da naglasim potpunu uzaludnost rata koji nas je zadesio, banalnost političkih odluka u očima djece čija su djetinjstva nepovratno uništena.

NACIONAL: Što je presudilo da ste krenuli pisati roman? Jeste li imali potrebu nekako zabilježiti ta sjećanja ili su te grozne stvari i situacije kojima ste bili okruženi, danas kada ste odrasla osoba napokon postale uobličene?

Iskreno, ne znam odgovor na to pitanje. Nikada nisam mislio da ću napisati roman o ratu. Tko bi htio pisani, trajni podsjetnik na te događaje? Mislio sam da sam nastavio živjeti nekim drugim životom i da je sve iza mene. A onda su prolazile godine i postao sam svjesniji da je rat ostavio posljedice i na moj život i na živote sve one djece čija sam lica poznavao u Borovu. Zapisao sam nekoliko kratkih priča koje su se dotakle napuštanja Borova i naišle su na odobravanje čitatelja. Tako je krenulo. Ne znam kojeg su oblika moja sjećanja na to razdoblje – amorfna su, poprimaju oblik koji zadaje vrijeme, sugovornici, okolnosti u kojima se prepričavaju. Prihvatio sam da su dio mene i da ne trebam od njih bježati.

NACIONAL: Glavni likovi su prijatelji iz šestog razreda u Borovu naselju, četvorica dječaka i djevojčica Nikolina, koji primjećuju da sve više djece iz njihova razreda nestaje, da ne dolaze u školu, da ih nema u mjestu. Kreću u istragu, pokušavaju saznati kamo su otišli, što im se dogodilo. Kao sva djeca, doživljavaju neke avanture, lijepe i ružne stvari, nauče nešto novo, ali zapravo je sve oko njih nekako sumorno, a oni ne mogu objasniti zašto. Sjećate li se i do koje mjere tih dana u Borovu, početka sukoba, provokacija, kako je to izgledalo dječaku od 12 godina?

Taj dio je u knjizi pokriven prilično autobiografski, moji osjećaji i strahovi jasno su upisani u likove Zorana, Gorana, Bojana, Dragana i Nikoline. Stvarnije od toga ne može.

‘Ne živim u Borovu naselju 32 godine i nemam pravo govoriti o tamošnjem životu’. FOTO: Nel Pavletic/PIXSELL

NACIONAL: Naravno, kao što je i danas slučaj, u to vrijeme postalo je jako važno tko je koje nacionalnosti pa se uglavnom gledalo prema imenu i prezimenu, ali ništa to prijateljima nije značilo, nisu razumjeli zašto bi to ikome bilo važno. Jeste li vi ikad imali takvih problema?

Moje porijeklo vuče u Slovačku i Mađarsku, moje ime i prezime ne izdaju pripadnost tako da nisam imao problema na temelju toga unutar granica bivše države. Više je možda bilo škakljiva slavenska pripadnost u posjetu zapadnijim zemljama.

NACIONAL: Kako danas, kad ne živite u Vukovaru, gledate na takve stvari? I danas, možda gore nego ikad, grad je podijeljen, ne nazire se neko pametno rješenje.

Ne živim u Borovu naselju već 32 godine, mislim da nemam pravo govoriti o životu tamo. Kada dođem u posjet roditeljima i malobrojnoj preostaloj rodbini, lijepo mi je dva dana, nakon toga poželim otići jer taj grad više nikada neće biti onaj koji će zauvijek živjeti u meni. Još uvijek se nisam uspio naviknuti na taj šamar stvarnosti.

NACIONAL: Kako biste vi kao Vukovarac riješili problem razdijeljenosti prema nacionalnoj osnovi? Tamo još uvijek postoje hrvatski i srpski vrtići, hrvatske i srpske osnovne i srednje škole. Razmišljate li uopće o tome?

Zaista ne bih volio govoriti o politici.

NACIONAL: Pred obljetnicu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara gradonačelnik Ivan Penava je provokacijom, plakatom i najavom dolaska HOS-a koji bi predvodio kolonu sjećanja, izazvao velike polemike, što biste mu poručili? Nerviraju li vas takve stvari, kako ih vidite?

Kao što sam rekao, ne bih ulazio u politiku.

NACIONAL: Kako se osjećate pred ove dane kad se obilježava Dan sjećanja na žrtvu Vukovara? I vi ste dali itekakvu žrtvu, svoje djetinjstvo.

Moja žrtva je neznatna u usporedbi sa žrtvama koje su dali neki drugi ljudi. Moje misli u to vrijeme bježe nekim mojim bliskim prijateljima, susjedima koji su izgubili bliske ljude, i pitam se uvijek isto pitanje: je li baš sve trebalo biti tako?

NACIONAL: Neki vaši prijatelji iz družine ostali su u Srbiji, neki su u zemljama Europe, a vi ste ostali u Hrvatskoj, najprije u Crikvenici pa nakon toga u Rijeci gdje živite više od deset godina. Planirate li se vidjeti, jesu li pročitali knjigu, jeste li ostali u kontaktu svih ovih godina?

Posebno me veseli što je knjiga povezala nekadašnji 6. d. Možda nismo postali 7. d, ali smo se nakon toliko godina našli preko društvenih mreža i planiramo susret sljedeće godine.

NACIONAL: Što ste naučili iz iskustva pisanja knjige, inače vašeg drugog romana?

Naučio sam mnogo, dobio sam mnogo, što u tehnici i vježbanju zanata, što u osobnom rastu i suočavanju s vlastitim demonima. Bilo je istovremeno mukotrpno i korisno iskustvo. Nadam se da će svaki sljedeći proces stvaranja novog teksta biti takav.

NACIONAL: Razmišljate li o tome što biste radili da ste ostali u Vukovaru, bi li družina i dalje ostala na okupu, u koga biste se zaljubili?

Dok sam pisao knjigu, ta razmišljanja ponovno su se intenzivirala. Ne znam, teško je dati neki zaključak. Pitanje je što bi bilo s tvornicom, o tome bi uvelike ovisio razvoj Borova, to bi definiralo organizaciju života, kako naselje diše – o tome bi ovisilo kako bi ondje disali ljudi.

Igor Beleš s mamom u Borovu naselju 1982.; u Borovu naselju 1983.; na obali Dunava 1984. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Što vam najviše nedostaje iz Vukovara?

Najviše mi nedostaju ljudi, moji vršnjaci… Pomalo romantičarski: ne nužno ti ljudi iz današnjeg vremena, nego ti ljudi koji i kakvi su ostali zarobljeni u mom sjećanju. Isto je kao i s Borovom.

NACIONAL: U romanu pišete „Bilo je to isto ludilo koje je nas sjebalo, da bi naša generacija prenosila to isto ludilo na buduće generacije. Valjda je živjeti ludilo najbolji jamac da se ludilo ne zaboravi.“ Je li Vukovar ostao zarobljen u tom ludilu?

Je li cijela naša zemlja ostala zarobljena u tom ludilu?

NACIONAL: Dobili ste „Galovića“, a ušli ste i u finale „Kamova“. Romanu predviđaju sjajnu književnu budućnost, već se počelo zazivati da bude predložak za film ili seriju, a predlaže se i da se roman uvrsti u lektiru. Vesele li vas takve reakcije, kako se zbog toga osjećate?

Naravno da me vesele. Nisam očekivao da će knjiga imati takav odjek niti da će u tako kratko vrijeme naći tako brojnu publiku. Posebno me vesele poruke koje mi dolaze preko društvenih mreža u kojima mi ljudi govore da ih je dirnula priča te moje An družine, a to je priča nekoliko generacija koje su svoja odrastanja dočekale raseljene po svijetu.

NACIONAL: Zašto je vama važno da ste napisali ovakvu knjigu, da je napisana knjiga o gradu-heroju kroz dječje oči, kroz ono što su mnoga djeca tih mjeseci i godina prolazila, čija su djetinjstva uništena? Je li pisanje za vas zaista bilo katarza, jeste li se osjećali bolje nakon što ste to sve izbacili iz sebe?

Iako je roman fiktivan, u knjigu sam utkao neka od svojih najtežih sjećanja, ne možete to učiniti i ostati ravnodušni. Iako su likovi imenom Zoran, Goran, Bojan, Dragan, Nikolina i drugi fiktivni, oni su spoj mnogih stvarnih likova koji su prošli kroz moj život. Kada kažu da je svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna, to nije potpuna istina – sva fikcija inspirirana je zbiljom, u većoj ili manjoj mjeri. S druge strane, istina je da život piše najbolje romane, kad već govorimo u klišejima.

NACIONAL: Kakva su vam danas razmišljanja o Vukovaru? Biste li voljeli zadržati u glavi sliku toga grada iz vašeg djetinjstva, sa svim ljudima, mjestima, običajima, sjećanjima – ili to nije moguće?

To je sasvim moguće, rekao sam već da će Borovo naselje mog djetinjstva, ono prije rata, ostati jedina verzija koje ću se sjećati. Sada je samo minijaturna verzija toga.

NACIONAL: Kako vam je u Rijeci, kako najradije provodite vrijeme, sigurno je puno drugačija od Vukovara, što vam se najviše sviđa?

Volim Rijeku, Rijeka je kroz svoju povijest imala drugačije utjecaje, doticaje s drugačijim kulturama i taj svojevrsni „melting pot“ izrodio je nešto jedinstveno. Iako će možda rođeni Riječani inzistirati na tome da se grad puno promijenio posljednjih godina, da je ostario, Rijeka i dalje ima svoju scenu – književnu, glazbenu, likovnu, plesnu, filmsku…

NACIONAL: Koji su vam planovi, pišete li nešto trenutačno? Ili se bavite posve drugim aktivnostima?

Radim, pišem, sviram u bendu, provodim vrijeme s obitelji i idem naprijed, uvijek naprijed.