Kada je objavljeno da je Igor Tudor novi trener Marseillea, njegovi navijači nisu dugo čekali kako bi izrazili svoje negodovanje. Već u prvom kolu koje je njihov klub igrao protiv Reimsa, kada je službeni spiker na stadionu pročitao ime novog trenera, s tribina stadiona u Marseilleu mogli su se čuti glasni zvižduci. U glavama navijača Tudor je napravio nezamislivo: njihova najvećeg idola i do tog trenutka praktički vođu momčadi Dimitrija Payeta odlučio je staviti na klupu. Uz to, s treninga su i prije početka sezone dolazile informacije o tenzijama na relaciji igrača i novog trenera, navodno zbog njegove intenzivne radne etike i stroge discipline. Već u tom trenutku započele su glasine da Tudor “neće dugo”. No s vremenom se Tudor uspio nametnuti kao važna figura novog Marseillea, a navijači su prestali zviždati i s tribina počeli slaviti njegovo ime.

Dolaskom u Marseille Tudor je potpisao dvogodišnji ugovor, a francuski portali, prvenstveno oni koji na redovitoj bazi pobliže prate događanja oko Marseillea, procijenili su njegovu plaću na tri milijuna eura po sezoni. Komentari obožavatelja Marseillea po francuskim portalima i društvenim mrežama i tu su bili poprilično negativni, jer smatraju da je sama procijenjena vrijednost ugovora previsoka, a ima i onih koji se pitaju zbog čega Tudor odjedanput u njihovom klubu zarađuje četiri puta više nego što je zarađivao u Italiji. Prije nego što je stigao u Marseille, naime, Tudor je bio trener Verone u Seriji A s kojom je završio na, za taj klub, visokom devetom mjestu i gdje je bio jedan od najslabije plaćenih trenera te lige. No zbog neslaganja s klupskom upravom oko nastavka suradnje, postao je slobodan, što je Marseille – točnije, njegov vlasnik Frank McCourt – odmah iskoristio za dovođenje potentnog trenera čija je zadaća ne samo zadržati francuski klub među prva četiri kluba u Ligue 1 i tako održati kontinuitet igranja najelitnijeg klupskog nogometnog natjecanja Lige prvaka, već i pokušati napasti praktički nedodirljivog giganta Paris Saint Germain koji već puno desetljeće dominira jednom od najatraktivnijih nogometnih liga svijeta. Danas, kada je trećina sezone iza nas, a Marseille se nalazi na drugom mjestu sa 16 pobjeda iz 25 utakmica, s osam bodova iza PSG-a, sa sigurnošću možemo utvrditi da Tudor obavlja i više nego dobar posao. Zadatak mu nikako nije bio lagan jer je Jorge Sampaoli, argentinski trener iznimno osebujnog karaktera koji je u svojoj više od tri desetljeća dugoj trenerskoj karijeri vodio preko dvadeset različitih klubova i dvije reprezentacije, iznimno dobro posložio Marseille, klub koji je posljednjih godina poprilično oscilirao s rezultatima. Sve to, naravno, uvelike je proizvod zakulisnih događanja, promjena uprave, ali i samog vlasništva kluba.

Američki biznismen Frank McCourt postao je vlasnik Marseillea 2016. godine, nakon što je prodao bejzbolski klub Los Angeles Dodgers. FOTO: imago/PanoramiC/GuliverImage

Nakon što je 2010. godine posljednji put postao klupskim prvakom Francuske pod vodstvom trenera Didiera Deschampsa, kasnijeg osvajača Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine, Marseille je uspio osvojiti tek dva ligaška kupa što je svakako premalo za klub takvog renomea. Podsjetimo, od svih francuskih klubova Marseille je i dalje najpopularniji, s najviše navijača kako u svojoj državi tako i u svijetu, a još uvijek je i jedini francuski klub koji je ikada osvojio Ligu prvaka – 1993. godine protiv Milana. Njegove domaće utakmice na stadionu Velodrome, koji može primiti preko 67 tisuća posjetitelja, u prosjeku prati preko 50 tisuća navijača što je najviše u Francuskoj, a radi se i o klubu koji je među 35 najbogatijih nogometnih klubova svijeta s godišnjim prihodom od preko 130 milijuna eura. Njegovi gorljivi navijači koji odišu južnjačkim temperamentom spremni su prirediti famozne koreografije na stadionu prije važnih utakmica, ali se isto tako ne libe pokazati nezadovoljstvo kada klub ne ostvaruje rezultate prema njihovim očekivanjima.

Prije samo dvije godine, uslijed niza loših rezultata, nekoliko stotina najgorljivijih navijača kluba nasilno je provalilo u trenerski centar te ga demoliralo. Šteta koju su počinili procijenjena je u stotinama tisuća eura, a uprava Marseillea, premda je oštro reagirala osuđujući napade, shvatila je da se nešto mora promijeniti jer navijači očigledno neće tolerirati nastavak loših nastupa. Gnjev navijača najviše je bio usmjeren prema vlasniku kluba, Amerikancu Franku McCourtu. Riječ je o američkom biznismenu iz Bostona koji se upravo u tom gradu obogatio na prodaji nekretnina. U razdoblju od 2004. do 2012. godine bio je vlasnik bejzbolskog kluba Los Angeles Dodgers i njihovog stadiona, a godine 2009. ušao je i u europski nogomet otkupivši 95 posto vlasništva nad Marseilleom od ruske milijarderke Margarite Louis-Dreyfus. Ona je, pak, vlasnicom nogometnog kluba postala igrom sudbine.

Igor Tudor nije bio miljenik navijača po dolasku u Marseille jer je marginalizirao klupsku zvijezdu Dimitrija Payeta (desno), ali su mu rezultati kluba kasnije dali za pravo. FOTO: IMAGO/PanoramiC/GuliverImage

Godine 1996. njezin suprug Robert Louis-Dreyfus, francuski biznismen koji je, između ostalog, bio izvršni direktor Adidasa, otkupio je većinski udio vlasništva nad Marseilleom koji se u to vrijeme još uvijek oporavljao od poznatog skandala s namještanjem utakmica. Marseille je bio kažnjen oduzimanjem osvojene titule naslova prvaka Ligue 1 te izbacivanjem u drugu ligu. Robert Louis-Dreyfus je uz pomoć Adidasa i telekomunikacijske kompanije Neuf sponzorirao tim, investirao značajna sredstva u dovođenje kvalitetnih igrača te uložio u dodatni marketing kako bi klub približio većem broju imigrantske populacije koja je živjela u gradu Marseilleu. Vrlo uskoro plodovi njegovih ulaganja počeli su se osjećati i klub se vrlo brzo nanovo etablirao kao jedan od najpopularnijih, dok je prodaja dresova doslovno eksplodirala.

Premda su trofeji u njegovoj eri vlasništva izostali, danas Roberta Louisa-Dreyfusa mnogi smatraju najzaslužnijim za to što Marseille, nakon dosezanja vrha osvajanjem Lige prvaka 1993. godine, nije potpuno potonuo. Na letu iz Züricha u London upoznao je Margaritu i četiri godine kasnije su se vjenčali. U braku su dobili trojicu sinova od kojih je najstariji Eric u dobi od 24 godine, u veljači 2021., postao manjinskim vlasnikom engleskog kluba Sunderland. Kada je 2007. godine Robertu Louisu-Dreyfusu dijagnosticirana leukemija, on je suprugu Margaritu odmah postavio na čelo svoje kompanije, pod čijim okriljem je, između ostalog, i većinsko vlasništvo Marseillea. Njegovom smrću u srpnju 2009. godine Margarita Louis-Dreyfus, inače dalja rođakinja popularne američke glumice Julije Louis-Dreyfus, postala je većinskom vlasnicom kluba iz južne Francuske.

Godišnja plaća Igora Tudora je tri milijuna eura dok je njegov prethodnik Jorge Sampaoli imao četiri milijuna, ali je napustio klub zbog financijskih problema

Margarita Louis-Dreyfus se preudala te u dobi od 53 godine rodila blizance. U međuvremenu je 2016. godine prodala 95 posto vlasništva Marseillea Franku McCourtu, koji je klub otkupio za 45 milijuna eura. Dolaskom u klub američki biznismen obećao je investiciju od 200 milijuna eura u iduće četiri godine. To se i dogodilo pa je Marseille do 2020. godine potrošio 205 milijuna eura na nove igrače i 130 milijuna eura na ostale troškove. Prema računici magazina Forbes, klub je u tom istom razdoblju izgubio sveukupno 202 milijuna dolara, a upravo te 2020. godine – netom prije izbijanja navijačkih nereda koje smo spomenuli – klub je sezonu završio na katastrofalnom trinaestom mjestu u ligi. Premda na prvi pogled nije sve izgledalo tako crno, jer Marseille se 2018. godine uspio plasirati u finale Europa lige, drugog najmoćnijeg klupskog natjecanja u svijetu, i premda je redovito nastupao u Ligi prvaka, dugovi su se očito gomilali do točke kada više nije bilo moguće uspješno voditi klub, a prvi znak krize u svakom klubu gotovo uvijek kreće od rezultata na terenima.

Kada se na sve to doda i sezona koju su klubovi morali igrati pred praznim stadionima, uslijed pandemije covida-19, ne čudi što je u veljači 2021. godine tadašnji predsjednik kluba Jacques-Henri Eyraud u javnost izašao s izjavom da bi kompletna francuska liga trebala smanjiti broj klubova koji se natječu s tadašnjih dvadeset na brojku koja će više odgovarati novim financijskim uvjetima. Nedugo nakon te izjave McCourt je otpustio Eyrauda te na mjesto klupskog predsjednika postavio Pabla Longoriju, a negdje u isto vrijeme došlo je i do promjene trenera te je na klupu zasjeo Jorge Sampaoli potpisavši dvogodišnji ugovor s godišnjom plaćom od četiri milijuna eura. Pod njegovim vodstvom klub je gotovo instantno rezultatski napredovao, a sezonu kasnije Marseille je završio na drugom mjestu iza PSG-a, direktno se plasiravši u Ligu prvaka – nešto što je samo godinu dana ranije bilo gotovo nezamislivo.

Margarita Louis-Dreyfus postala je vlasnica Marseillea nakon smrti supruga Roberta Louis-Dreyfusa 2009. godine. U to vrijeme predsjednik Francuske bio je Nicolas Sarkozy (na slici). FOTO: imago/PanoramiC/GuliverImage

Financijski problemi u kojima se našao Marseille njegovom većinskom vlasniku Francku McCourtu nisu nimalo strani. Naime, on je kao bivši vlasnik bejzbolskog kluba Los Angeles Dodgers 2011. godine prošao pravu kalvariju s bivšom suprugom i raznim sudskim procesima. U listopadu 2009. godine Frank i Jamie McCourt službeno su objavili da se razvode nakon trideset godina braka. Istog mjeseca, a dan nakon što su Dodgersi ispali iz doigravanja, izvršna direktorica kluba Jamie McCourt dobila je otkaz pa je nekoliko dana kasnije podnijela i službeni zahtjev za razvodom. U međuvremenu ju je Frank McCourt optužio za izvanbračnu aferu s njezinim tjelohraniteljem te je promijenio brave na vratima njezina ureda kako mu ona ne bi mogla pristupiti. Njihova brakorazvodna parnica vrlo brzo se pretvorila u bitku za vlasništvo nad kalifornijskim bejzbolskim klubom.

Naime, Frank McCourt je tvrdio da je on jedini vlasnik kluba, dok su odvjetnici Jamie McCourt ustrajali na tome da ona treba biti potvrđena kao suvlasnica tima, odnosno, da se vlasništvo treba tretirati kao bračno stečena imovina. U travnju 2011. godine Frank McCourt prodaje grupaciji Fox televizijska prava za iznos između 2,5 i tri milijarde dolara te od njih uzima i privatnu pozajmicu od 30 milijuna dolara kako bi mogao isplatiti plaće ljudima zaposlenima u klubu. Nedugo potom organizacija Major League Baseball, pod čijim je okriljem i bejzbolska liga, preuzima kontrolu nad Dodgersima, a McCourt nakon više od godinu dana, u svibnju 2012. godine uspijeva prodati klub, stadion i parkiralište grupi Guggenheim Baseball Management za preko dvije milijarde dolara. To je ujedno bila i najveća prodaja bilo kojeg profesionalnog kluba u povijesti, čime je nadmašen dotadašnji rekord koliko je Malcolm Glazer platio vlasništvo nad Manchester Unitedom (1,5 milijarde dolara). Prodaja Dodgersa za preko dvije milijarde dolara smatra se puno većom od same vrijednosti kluba koju je Forbes procijenio na oko 1,4 milijarde dolara.

Margarita Louis-Dreyfus prodala je 2016. godine 95 posto vlasništva Marseillea američkom biznismenu Franku McCourtu za 45 milijuna eura

Iz svega navedenog nesumnjivo je da Frank McCourt, čak i kada se nađe u ozbiljnim financijskim i osobnim problemima, zna kako baratati novcem. Iz te perspektive Marseille, premda je i dalje u ozbiljnoj financijskoj situaciji, ne treba se brinuti, jer čak i ako stvari postanu iznimno loše – što u ovom slučaju, zahvaljujući prvenstveno Tudorovim sjajnim rezultatima u ligi, nikako nisu – uvijek postoji opcija prodaje kluba. A danas Olympique de Marseille s jačinom svog brenda vrijedi puno više od onih 45 milijuna eura koliko je McCourt platio njegovo većinsko vlasništvo. Štoviše, ta cifra kada se usporedi s onima koje se u današnje vrijeme spominju u kontekstu prodaje televizijskih prava i kupnje igrača, zvuči pomalo i smiješno. S druge strane, Igor Tudor ne treba previše razbijati glavu oko takvih stvari. Njegova zadaća je jasna – s ekipom koja mu je na raspolaganju zadržati sam vrh ljestvice, disati za vratom najvećem rivalu iz glavnog grada te, što je najvažnije, dobivati što više utakmica na domaćem terenu. Uz sve dužno poštovanje prema Hajduku, Galatastaraju, PAOK-u, Udineseu i Veroni, Marseille je po imenu, povijesti i jačini branda najveći klub koji je do danas Tudor vodio.

Premda je u svim spomenutim klubovima ostvario sjajne trenerske rezultate, potencijalno osvajanje naslova Ligue 1 ili jako dobar plasman u nekom od europskih klupskih natjecanja svakako bi bili kruna njegove karijere. OK, ovo potonje očigledno se ove sezone neće dogoditi, jer je Marseille još u studenome prošle godine eliminiran iz europskih natjecanja nakon što je završio četvrti u grupnoj fazi Lige prvaka, ali navijači igračima i Tudoru, čini se, to i nisu previše zamjerili. Kada je relativno naglo i iznenađujuće Sampaoli napustio Marseille, mnogi su očekivali ponovno strmoglavljivanje ovog slavnog kluba što, realno, ne bi bilo neočekivano. No Tudor je svojim dolaskom očito uspio uvesti mirnoću i održati razinu samopouzdanja koju su igrači poput Payeta, Rongiera, Alexisa Sancheza, Cengiza Undera, Veretouta, Kolašinca i ostalih stekli pod argentinskim stručnjakom. Navijači to vide, stadion Velodrome gotovo je na svakoj utakmici ispunjen do posljednjeg mjesta bez obzira na to igra li Marseille utakmicu protiv svojih rivala PSG-a, Lyona ili Nice ili protiv nižerangiranih ekipa poput Ajaccia, Angersa ili Troyesa.

Frank McCourt, bivši vlasnik bejzbolskog kluba Los Angeles Dodgers, prošao je 2011. godine prilikom razvoda pravu kalvariju s bivšom ženom suprugom

S rezultatske strane, barem za sada, Frank McCourt ne treba se brinuti. Ono na što bi svakako morao obratiti pažnju su godišnji prihodi i rashodi kluba, koji su još uvijek u debelom minusu. Samo ove sezone i samo od transfera Marseille je i dalje u minusu – na dovođenje igrača potrošeno je preko 115 milijuna eura (od čega 32 milijuna samo na Vitinhu), a prodajom nije zarađeno ni 40 milijuna.

Sezonu prije toga Marseille je potrošio preko 50 milijuna eura, a od prodaje nije inkasirao ni 10 milijuna. Obrazac visoke potrošnje a male zarade iz sezone u sezonu gotovo se redovito ponavlja, tako da ostaje samo pitanje vremena kada će Marseille upasti u novu krizu. Nadajmo se samo da ona neće rezultirati novim navijačkim izgredima s još gorim posljedicama od prethodnih.