Ovogodišnji 9.Trijenale hrvatskog akvarela je otvoren u Karlovcu, u srpnju i kolovozu će ta izložba biti postavljena u zagrebačkom HDLU-u, a na jesen u Galeriji umjetnina Slavonskog Broda. Na toj likovnoj manifestaciji koja se održava od 1998., od 230 umjetnika izabrano je njih 110. Javnim pozivom preko brojnih udruga likovnih umjetnika pozvani su umjetnici da kandidiraju vlastite radove. Javni je poziv pružio mogućnost da se svatko odazove, u prijavama je bilo amatera i profesionalaca, ljudi sa završnim umjetničkim školama ili bez ikakvih formalnih umjetničkih naobrazbi, od vrlo mladih do umirovljenih. Glavno ograničenje i uvjet je bila kvaliteta rada. Među tih 110 izabranih radova, odbor za odabir djela u kojem su bili slikar Josip Zanki, slikar Tomislav Buntak i povjesničarka umjetnosti Iva Körbler izabrali su i rad Zdravka Krešića, osobe koja je rođena s Downovim sindromom.

Materijale, radove i životopise obradila je voditeljica Galerije ‘’Vjekoslav Karas’’ Aleksandra Goreta, slikarica i tajnica 9. HTA. Ona je rekla da je od 230 prijavljenih radova bio i rad „Kaktusi“ Zdravka Krešića te da je pripremajući materijale za žiriranje primijetila kako se radi o osobi koja koristi usluge Centra za rehabilitaciju Zagreb i da je ova prijava posebna i drugačija od ostalih. Aleksandra Goreta prisjetila se izbora radova, pa tako i rada Zdravka Krešića:

„Nakon dvomjesečne pripreme svih materijala došao je dan žiriranja pa smo se sastali u Meštrovićevu paviljonu. Tamo su bili članovi odbora za izbor djela, moja suradnica iz HDLU-a Martina Miholić i ja. Odabir radova trajao je oko dva sata. Otpalo je dosta umjetnika s radovima različite kvalitete. Idući redom kroz popis došli smo do Zdravka. Ja sam odmah napomenula o čemu se radi. Član odbora Josip Zanki je pozitivno reagirao. Istaknuo je potrebu da u postav Trijenala uđe baš ovaj autor. Istaknuo je potrebu za inkluzijom u ovoj izložbi kao i primjerima inkluzije u izložbama HDLU-a. Svi su se složili i nakon par dana na istu je adresu javljeno da je potrebno u Karlovac poslati rad koji je ušao u postav izložbe. Sreći toga dana nije bilo kraja“, rekla je Aleksandra Goreta.

‘Zadovoljan sam što je moj rad izabran, to mi puno znači za moje kreativno izražavanje’, govori Zdravko Krešić. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Zdravko Krešić rođen je u Zagrebu 1972., gdje je završio osnovnu školu i usavršavanje u Centru za odgoj i obrazovanje u Zagorskoj ulici. Pokazao je vrlo rano veliki talent za likovnost te ga se na to i potiče niz godina. Koristi usluge Centra za rehabilitaciju ‘’Organizirano stanovanje’’ Zagreb i uključen je u program likovne terapije pod vodstvom Blanke Stančić Puhak i član je Inkluzivne umjetničke galerije Art&CeRZe. Izlagao je na puno skupnih izložbi u organizaciji Centra za rehabilitaciju.

Zdravko Krešić rekao je što za njega znači kreativno izražavanje i to što je izabran na Trijenale akvarela.

„Jako volim akvarel, sve radim u tehnici akvarela, radim životinje, ptice, ribe, puno truda ulažem u svaki rad. Volim i prirodu. Slikanje mi predstavlja veliki izvor zadovoljstva i sreće. Slikam i u ‘Organiziranom stanovanju’ gdje imam svoju sobu, imam i cimere s kojima se družim, razgovaram i dobro slažem, samostalan sam i visoko funkcionalan, asistenti koji se bave sa mnom su mi podrška i prijatelji, zahvaljujući njima bavim se sportom, idem na izložbe, posjećujem zanimljive gradove u Hrvatskoj. Radim jednom tjedno u jednom restoranu. Nije ni čudno da mi takav ispunjen život u kojem ničega ne manjka daje dobre uvjete za kreativnost. Zadovoljan sam što je moj rad izabran, to mi puno znači za moje kreativno izražavanje. Kada sam bio mali majka me motivirala i poticala na slikanje, pomagala mi je, razvijao sam tu sklonost zahvaljujući njoj. Slikarstvo je danas definitivno moj život. Volim raditi i sakralne motive, to mi je zanimljivo jer sam vjernik i duhovna osoba. Volim sve ljude, jako sam društvena osoba.“

Zdravko Krešić u inkluzivnoj umjetničkoj galeriji Art &CeRZe, u sklopu Centra za rehabilitaciju ‘Organizirano stanovanje’ Zagreb. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Aleksandra Goreta smatra da rad Zdravka Krešića zadovoljava uvjete propisane pravilnikom Trijenala.

„Radi se o akvarelu i motivu kaktusa. Kada se pogleda rad, vidi se u podlozi olovkom izveden crtež. Naknadna intervencija bojom daje radu koloristički karakter. Bojom je postignuta vizualna atmosfera i rad dobiva život. Sve je naslikano ležerno i nježno u duhu vodene tehnike. Žao mi je što je mogućnost prijave uvjetovala jedan rad pojedinog autora tako da nije moguće vidjeti ostale Zdravkove radove. Sigurno je da ih ima zanimljivih. Teško je raspravljati o većoj ili manjoj vrijednosti nečijeg rada. Za svakog umjetnika koji je ušao u postav nacionalne izložbe akvarela vlastiti je rad pravo blago. Rad je objavljen u katalogu izložbe, uz rad je životopis, a izložba putuje iz Karlovca u Zagreb pa Slavonski Brod. S izložbom putuju radovi iza kojih stoje žive osobe. Oni su ti koji stvaraju, koji svoje svjetove materijaliziraju na papir i stvaraju slike. Ovih 110 umjetnika je vrh hrvatskog akvarela, a Zdravku je uspjelo biti dijelom tog vrha. Smatram da je to velika čast.“

Odgovorila je na pitanje je li već prije bilo slučajeva da su saznali da je prijavljeni rad djelo osobe s nekom vrstom teškoća.

„Što se tiče likovnih umjetnosti i osoba s posebnim potrebama ili svih drugih osoba, ima jedna važna istina. Čovjek se rodi i ne zna pisati. On to mora učiti. Ono s čime se čovjek rodi je crtež i svi kad smo mali crtamo. Crtež je dio ljudskog bića. On je urođen. Crtež je način izražavanja dok se ne zna pisati. Upravo ova istina likovne umjetnosti stavlja na vrh ljudskog izražavanja. Likovne umjetnosti imaju estetski karakter, umjetnički i rehabilitacijski. Crtanje i slikanje opušta i odmara. Za bavljenje likovnim umjetnostima ne postoje ograničenja. Svatko se može baviti crtanjem i slikanjem. Upravo je Trijenale akvarela to pokazao. Ne samo inkluzijom kroz odabir djela, već i izloženim radovima. Ovo je izložba koja traži pažljivo razgledavanje za koje je potrebno duže vrijeme jer je Trijenale likovno bogatstvo.“

Zdravko Krešić rođen je kao treće dijete u obitelji. Kada se rodio, njegova sestra Mirna imala je 14 godina, a brat Tvrtko 18. Majka je bila profesorica likovnog odgoja, a otac činovnik i, kako ga je opisala Zdravkova sestra Mirna, “homo universalis”.

Jedan od mnogih radova Zdravka Krešića, slika ptice, ribe, prirodu, ali i sakralne motive . FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Mirna Krešić akademska je slikarica i živi u Parizu. Prisjetila se odgoja njihovih roditelja i djetinjstva s bratom.

“Odgajan je kao i mi, stariji od njega, u maloj kući s vrtom na periferiji grada, u duhu kreativnosti i radoznalosti prema svim oblicima umjetnosti, i uopće entuzijazma u odnosu na svijet i život. Od ranog djetinjstva moj stariji brat i ja smo imali na raspolaganju sve što je potrebno za crtanje i slikanje i vidjeli smo našu mamu kako crta u slobodno vrijeme. Zdravko je slijedio tradiciju i živio u toj atmosferi, moji roditelji su mu davali iste uvjete kao i nama, uz puno ohrabrivanja. Crtanje je aktivnost kojom se bavi od treće godine s puno zadovoljstva. Nadalje, u kući se slušala glazba, tata je uvijek nešto radio i podučavao svog najmlađeg sina Zdravka svemu što je manualno. Naučio ga je cijepati drva, piliti daske, izrađivati predmete od drveta. Nikad mu se nije govorilo da on nešto ne može naučiti ili raditi. Mama je imala fantastičnu metodu podučavanja u potpunoj slobodi i nemiješanju u ono što smo mi radili na papiru”, opisala je Mirna Krešić.

Istaknula je također da je Zdravko bio društveno uključen i poštovan u obitelji.

“Moji roditelji su, naravno, znali da je njegov put u životu specifičan i nepredvidljiv. Mama je puno brinula za njegovu budućnost i brinula kako će se snaći jednog dana bez roditelja. Tata ga je trenirao u pozitivnom stavu, što je Zdravku puno pomoglo u životu. Zdravko je postao majstor pozitivnog pogleda na svijet. U crtanju je prirodno i samoinicijativno počeo s apstraktnim formama i u tome smo ga podržali. Crtao je flomasterima fantastične sisteme i njegova je mašta savršeno radila jer nije bio opterećen sličnošću s reprodukcijom forme. Mislim da su i sada njegovi najbolji radovi apstraktni. Naravno da smo mu pomagali vodeći ga prema novim mogućnostima i dajući mu potrebna pomagala kao što su šestar, trokuti, akvarelni kistovi i boje.”

Zdravko Krešić i njegova sestra Mirna Krešić, akademska slikarica, u Parizu, u kojem ona živi. FOTO: Privatna arhiva

Njihov je otac, ispričala je Mirna Krešić, kupio Zdravku prvi kompjutor koji se pojavio na tržištu i podučavao ga da se njime služi. Primijetili su da ima fantastičnu memoriju jer bi sve ono što nije razumio samo memorirao u slijedu i to savršeno točno. “Naravno, puno kasnije, dobio je svoj laptop i sve što uz to ide, nove telefone i kao sva mladost u neko doba zapustio slikanje i zabavljao se na ekranima. Često sam ga pitala crta li i poticala ga da ne prestane crtati i slikati nakon eksplozije upotrebe ekrana u našim životima.”

Mirna Krešić smatra da ne postoji nasljedni talent za nešto, nego da je važan stav prema životu i okruženje u kojem osoba odrasta:

“U našoj obitelji atmosfera je bila definitivno kreativna i ohrabrujuća, iako život nije uvijek bio lak i jednostavan. Rezultat toga je da je Zdravko uspio biti šampion u parataekwondou, dobiti prvu nagradu na anonimnom natjecanju školske djece Hrvatske, a ako se dobro sjećam imao je 14 godina i crtež je bio na temu ‘uskrsno jaje’. Članovi žirija nisu znali da se radi o osobi s Downovim sindromom. Svi smo ponosni što danas izlaže s drugim umjetnicima na 9. Hrvatskom trijenalu akvarela. U tome su mu pomogli školski profesori, asistenti i zadužene osobe u posebnim ustanovama koje su mu davale okvir i pokušali naći puteve da udovolje ambicijama i željama mog brata te su znali prepoznati njegove talente i mogućnosti. Bez njih većina njegovih javnih uspjeha ne bi bila moguća. Mislim da svi ljudi, bez obzira na specifičnost s kojom su rođeni, a Down sindrom nije hendikep nego specifičnost, mogu biti kreativni i razviti mnoge talente ako su odgajani u emotivno dobrim uvjetima, ohrabreni da to čine i poštovani kao ljudi i osobe.”

Akademska kiparica Blanka Stančić Puhak likovni je terapeut i voditeljica Inkluzivne umjetničke galerije Art&CeRZe u sklopu jedinice ‘’Organiziranog stanovanja’’ u Centru za rehabilitaciju Zagreb. Zdravka Krešića poznaje više od 13 godina, a opisuje ga kao svestranu osobu, bilo da je riječ o glazbi, plesu, sportu ili pak društvenim vještinama.

‘Ne želimo da se naše umjetnike sažalijeva i pozitivno diskriminira, već da se one koji su talentirani tretira ravnopravno kao umjetnike’, kaže Blanka Stančić Puhak, likovni terapeut

“Vrlo je kreativan i likovno nadaren, uključen je u sve aktivnosti Galerije. On je jedna vrlo kompletna i zadovoljna osoba, što je danas rijetkost. S obzirom na razinu njegove likovne elokventnosti, Zdravko apsolutno sam djeluje te se izražava u svim likovnim tehnikama. Vrlo je studiozan s jako izraženom finom motorikom i mogućnošću prilagodbe u samom likovnom izražavanju kada radi na određenom zadatku. Nije mu problem izraziti se ni apstraktno ni realistično. Dakle, za Zdravka ne postoje prepreke. S obzirom na moto galerije, a to je promocija likovnog stvaralaštva kod odraslih osoba s intelektualnim teškoćama, svi korisnici koji dolaze raditi teže istom cilju. Komunikacija je otvorena, razgovaramo puno o tome što znači kontinuiran rad te kako se prezentirati i zastupati, što opet ‘brusi’ njihove socijalne vještine. U program galerije uključeni su i korisnici koji se vole kreativno izražavati, što znači da se svakoj osobi pristupa individualno. Metode rada prilagođavam trenutnom psihofizičkom stanju korisnika”, objasnila je naša sugovornica.

Istaknula je da je Zdravko Krešić ravnopravan član demokratskog društva i da se kao takav prijavio te je izabran u službenu selekciju radova za 9. Hrvatski trijenale akvarela:

“To znači da zahtijevamo inkluziju u umjetnosti i oni je zaslužuju. Zaslužuju mogućnost ravnopravnog izlaganja svojih likovnih radova na kulturno-umjetničkim manifestacijama, izložbama i likovnim kolonijama. Ne želimo da se naše umjetnike sažalijeva i pozitivno diskriminira, već da se one koji su talentirani tretira ravnopravno kao umjetnike. Mnogi profesionalni umjetnici koji su s nama radili smatraju također da to tako treba biti. Korisnici galerije dobili su komplimente od profesionalnih umjetnika. Mladi stručnjaci nam se sve više javljaju da bi se željeli uključiti kao volonteri u likovne radionice u galeriji jer smo vidljivi. Naša zadaća kao društva je samo pristupati svima jednako pa se događaju pozitivne promjene koje su od krucijalne važnosti za ovu populaciju, ali i za društvo koje je zdravo tek kad svaki član ima svoje mjesto”, zaključila je Blanka Stančić Puhak.