Sadržaj brojnih pisama roditelja koja i dalje pristižu na adresu Nacionala, nakon što je objavljena priča o političaru koji smatra da mu je dijete oboljelo od autizma zbog nuspojava cjepiva, otkriva da postoje i pedijatri koji se ne pridržavaju službenih smjernica o cijepljenju djece, nerijetko pišu odgode za cijepljenje, a roditelje koji sumnjaju da im je dijete negativno reagiralo na imunizaciju, promijenilo ponašanje i slično, shvaćaju vrlo ozbiljno. To također otkriva kako ne vjeruju svi pedijatri u besprijekornost i sigurnost sustava imunizacije, kakvim ga se službeno želi prikazati.

Nacional je pokušao doći do takvih pedijatara koji uživaju veliku popularnost zbog svoje fleksibilnosti prema roditeljima, a njihovu djecu, u slučaju sumnje na nuspojave cjepiva, šalju na dodatne pretrage i odluku o daljnjem procjepljivanju donose vrlo obazrivo, na temelju dodatnih mišljenja pedijatara drugih specijalizacija.

Stupili smo u kontakt s nekima od tih pedijatara, koji dosad nisu javno izlagali svoje mišljenje o toj temi. Zbog straha su odbili službeno razgovarati uz objašnjenje da im se “već steže obruč”, da ih “već obilaze razne inspekcije” i da se ne žele dodatno izlagati zbog mogućih posljedica.

Nacional je dobio uvid u dokumentaciju koja otkriva i da, pored njih, postoje i oni koji u javnosti otvoreno zagovaraju cijepljenje i negiraju ikakve ozbiljnije posljedice koje imunizacija može donijeti, dok su u praksi puno oprezniji. Ta dokumentacija otkriva kako je jedan poznati hrvatski liječnik, javni zagovornik cijepljenja (redakciji je poznat njegov identitet), u dijagnozi jednom djetetu, između ostalog, napisao kako se djetetovo potencijalno ozbiljno narušeno zdravstveno stanje nikako ne može odvojiti od cijepljenja i predložio je odgodu daljnjeg cijepljenja.

Nacionalu je uvid u tu dokumentaciju omogućila majka čije je dijete cijepljeno po rasporedu sve do njegova trećeg mjeseca. Ali nakon što je dijete u istom danu primilo drugo cjepivo protiv hepatitisa Energix B i prvu dozu Pentaxima (tzv. koktel 5u1), točno 48 sati kasnije počelo se krajnje neobično ponašati.

Pedijatri su zbog straha odbili službeno razgovarati uz objašnjenje da im se ‘steže obruč’, da ih ‘već obilaze razne inspekcije’ i da se ne žele izlagati zbog mogućih posljedica

“Gotovo svakoga dana, a neki put i više puta dnevno, moje dijete dobivalo je neke vrste napadaja u kojima bi na 30-ak sekundi gubilo svijest, imalo fiksiran pogled i obješenu vilicu uz povremene trzaje mišića i glave. Tijekom napada uzimala bih ga u naručje ili ga okretala na bok. Osim toga, dijete je počelo nemirno spavati. Budilo bi se svakih 40-ak minuta uz jak i neutješan plač”, ispričala je za Nacional majka čije je dijete prilikom rođenja dobilo najbolje ocjene i koje je dotad bilo uzorna beba.

Majka je potražila pomoć svoje pedijatrice i izrazila sumnju da je novo stanje posljedica cijepljenja, što pedijatrica nije htjela prihvatiti. Stoga je majka odlučila potražiti pomoć jednog poznatog dječjeg infektologa koji je ranije javno iskazivao nerazumijevanje za roditelje koji iz straha ne žele cijepiti svoju djecu, što majka tada nije znala.

“Na pregledu je moje dijete s pet mjeseci pred njim doživjelo jedan od napadaja koje sam opisivala pedijatrici i za koje mi nije vjerovala. Infektolog je, čini mi se, vrlo stručno pristupio mojem djetetu, pažljivo ga je i stručno pregledao, napisao dijagnozu u kojoj je opisao stanje djeteta i odlučio uputiti ga neuropedijatru, nakon čijeg mišljenja je trebao donijeti odluku o daljnjem cijepljenju”, ispričala je majka.

Neuropedijatrijski pregled obavili su u jednoj poznatoj privatnoj poliklinici. Tamo su obavili EEG u budnom stanju i tijekom sna te su nalazi bili uredni. No poznati neuropedijatar koji radi u toj poliklinici iskoristio je priliku i narugao se roditeljima zbog njihovih sumnji, tvrdi majka, te im rekao da su pomalo smiješni. S tim se nalazima vratila infektologu koji je, unatoč tome što su nalazi bili uredni, preporučio kako bi bilo dobro da se dijete ne cijepi. Na novom nalazu napisao je tada i da se pojava simptoma ne može odvojiti od cijepljenja, da simptomi još postoje i preporučio da se stanje ponovno procijeni nakon što navrši devet mjeseci.

Napadi u djeteta, tvrdi majka, bili su izraženi do njegova sedmog mjeseca, a do desetog su se povukli: “Polako su se smirivali, a nestao je i neutješan plač. Jedino je u snu povremeno trzalo lijevom nogicom.”

Međutim, u djetetovu razvojnu kalendaru došlo je vrijeme puzanja i sjedenja i majci je bilo sumnjivo što joj dijete puže “vojnički”, dok mu desna strana vidno zaostaje, a s deset mjeseci još uvijek nije mogao samostalno sjediti. Isto tako, dijete je imalo problema sa stolicom koja je dugo izostajala, a kada ju je imao bila je tvrda, iako mu je, tvrdi majka, davala obilne količine voća i voćnih kašica koje pozitivno utječu na probavu.

Majka je upućena na pretrage kod genetičara, stručnjaka za metabolizam i fizijatra. Genetski je dijete bilo u redu. Gastroenterolog je ustvrdio da je metabolizam usporen zato što se dijete malo kreće, a fizijatar je prepoznao problem s motorikom nastao kao posljedica mioklonizama, odnosno spazama mišića te je dijete uputio na vježbe jer je kasnilo u razvoju. S obzirom na to da se na te vježbe dugo čekalo, roditelji su sami platili privatnog fizioterapeuta koji ih je posjećivao triput tjedno.

Dvadesetak dana prije djetetova prvog rođendana, opet je otišla po mišljenje infektologa o cijepljenju. Tada je u nalazu savjetovao da se s odlukom o daljnjem cijepljenju pričeka još šest mjeseci te da će nakon konzultacija s fizijatrom i neuropedijatrom donijeti najvjerojatnije odluku o cijepljenju cjepivom s manje nuspojava.

U međuvremenu je majka zatražila mišljenje jednog poznatog imunologa koji joj je usmeno rekao da ako dijete cijepe i zamjenskim cjepivom, riskiraju da im dijete “vrišti i pred bijelim zidom”, sugerirajući tako da bi mogao oboljeti od bolesti iz spektra autizma.

“Nakon toga, s obzirom na to da se dijete oporavljalo i napadi su nestali, nismo ponovili pretrage te smo odlučili ne cijepiti više dijete i ne izlagati se opasnosti da se nuspojave vrate. Trudimo se što više dijete hraniti organskom hranom i sada je potpuno zdravo. Sve nuspojave za koje smatram da su posljedica cijepljenja, nestale su i ne pada mi na pamet više riskirati. Ali iznenadila sam se što liječnici koji u javnosti uvijek negiraju ozbiljne posljedice cijepljenja, u svojoj praksi znaju biti puno oprezniji. Nisam a priori protiv cijepljenja, ali smatram da bi u Hrvatskoj trebao postojati bolji sustav kontrole, praćenja cjepiva i njihovih nuspojava radi veće sigurnosti naše djece”, zaključila je majka i postavila pitanje tko je odgovoran za nuspojave ako zakon obvezuje da se djeca moraju cijepiti, i drugo, zašto se roditelje prisiljava da preuzmu rizik ili cijepljenja djece ili njihove diskriminacije pri upisu u vrtić.

Majka je na kraju rekla kako je uvjerena da njezin slučaj njezina pedijatrica nije prijavila Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo jer nije vjerovala u povezanost bolesti i cijepljenja.

To bi mogao biti odgovor zašto je u redakciju Nacionala pristiglo tako puno pisama roditelja koji opisuju teške nuspojave cijepljenja, a koja nisu evidentirana u evidenciji HZJZ-a.

Naime, HZJZ godišnje zaprimi u prosjeku oko 150 prijava nuspojava cijepljenja, tako da “desetak” roditelja koji su se javili u Nacionalovu redakciju, smatraju u HZJZ-u, nije više od broja zaprimljenih prijava. Iz tog zavoda poručili su da ni jedna prijava sumnje na autizam nije zaprimljena, da ne znaju koliko je sudskih postupaka u tijeku i na koje se prijave odnose sudski postupci. Smatraju da pokretanje sudskog postupka za odštetom nije dokaz uzročno-posljedične povezanosti cijepljenja s događajem zbog kojeg je postupak pokrenut.

‘Cjepiva nisu neminovno uzrok autizma jer je to još uvijek neistražen poremećaj i uzrok se ne zna’, tvrdi Lidija Penko koja je među prvima posumnjala u vezu cjepiva i autizma

“Međutim, ako govorite o roditeljima koji su se javili u vašu redakciju zbog poremećaja govora ili autizma, objašnjenje je sljedeće: razlika između broja zaprimljenih prijava navodnih nuspojava cijepljenja karakteriziranih gubitkom govora/autizmom i brojem roditelja koji su se vama javili ili će se javiti, u tome je što se radi o dvije potpuno različite stvari.

Prijave koje liječnici dostavljaju u HZJZ šalju se temeljem sumnji da je cijepljenje povezano s neželjenim događajem, dakle odražavaju mišljenje zdravstvenog djelatnika o uzročno-posljedičnoj povezanosti cijepljenja s događajem i time odražavaju postojeće medicinsko znanje iz tog područja. S druge strane, javljanje roditelja bolesne djece u vašu redakciju je posljedica članka u medijima koji je čitateljima sugerirao da se radi o uzročno-posljedičnoj povezanosti cijepljenja s događajima”, stoji u njihovu odgovoru Nacionalu.

Na upit postoje li neki stegovni postupci ako pedijatar ne prijavi nuspojave, iz HZJZ-a su odgovorili kako će se, prema čl. 229. Zakona o lijekovima, kazniti novčanom kaznom u iznosu od 30.000 do 50.000 kuna za prekršaj fizička ili pravna osoba ako pisano ne izvijesti Agenciju (HALMED), a u slučaju cjepiva i Hrvatski zavod za javno zdravstvo o nuspojavama lijeka sukladno odredbama ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona (članak 145. stavci 1., 2. i 3.).

Osim svjedočanstva brojnih roditelja, za Nacional je svoje iskustvo o teškim posljedicama cijepljenja podijelio i Mihovil Španja, sportaš s invaliditetom koji je obolio sa šest mjeseci zbog posljedica cijepljenja protiv dječje paralize. Dubrovčanin Španja je ujedno i najtrofejniji sportaš samostalne Hrvatske.

Istaknuo je da nije agitator medicinskih krugova koji zagovaraju cijepljenje, kao što nije ni strogo protiv cijepljenja. Smatra da je potrebno educirati roditelje i pravovremeno ih informirati o mogućim posljedicama po zdravlje njihova djeteta.

“Ne volim staljinističke metode koje se nastoje provoditi nad roditeljima i koje demoniziraju njihovu ulogu. Cjepiva su zasigurno spasila ogroman broj života, ali uvijek se postavlja pitanje odgovornosti sustava za sve neželjene posljedice. Na mom primjeru taj isti sustav jednostavno je oprao ruke i stavio moje roditelje u položaj u kojem ne želim da se nađe ijedan roditelj ikad više”, objasnio je Španja za Nacional.

Naime, Španja je obolio 17. dana nakon primljenog cjepiva. Kao šestomjesečno dijete bio je prehlađen i dva puta je cijepljenje odgađano, a treći put mu je liječnica preslušala pluća i rekla da se može cijepiti. Dugo je imao prehladu, tvrdi, a nije mu dala uputnicu za krvnu sliku. Ispričao je da nakon što je kao beba obolio, liječnici u dubrovačkoj općoj bolnici nisu znali o kakvoj se bolesti radi te su smatrali da je posrijedi nešto bezopasno.

“Tko zna koliko bi to trajalo da u Dubrovniku nije živjela liječnica koja je radila u Africi posredstvom Svjetske zdravstvene organizacije. Ona je ustanovila da je riječ o dječjoj paralizi, poliomijelitisu, što je kasnije potvrđeno na infektološkoj klinici ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu. Virus tipa 3 izoliran je iz stolice i nedvojbeno je dokazano da se radi o cjepivu. Nisam smio živo cjepivo primiti u takvom zdravstvenom stanju teškog upalnog procesa u grlu”, rekao je Španja.

Nakon postavljene dijagnoze liječnici su za njega imali loše prognoze. Predviđali su mu da bi mogao oboljeti od encefalitisa (upala mozga), sve do mentalne retardacije i potpune oduzetosti lijeve strane tijela. Ali te crne dijagnoze pobijedio je, tvrdi, isključivo svojom voljom i vjerom svojih roditelja koji su s njim proputovali većinu bolničkih centara bivše Jugoslavije.

“Dok sam još bio u bolnici ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu, bile su mi oduzete obje noge. Na jednoj pareza, a na drugoj potpuna paraliza. Za boravka u bolnici, tijekom četrdesetak dana, svakoga dana osim dok sam spavao i hranio se, rukama sam se vukao prema uzglavlju kako bih se uhvatio za rub krevetića. I uspio bih, uhvatio bih se za vrh kreveta”, prepričao je Španja priču svojih roditelja.

Drugi primjer je iz razdoblja kad je imao nešto više od godinu dana i još se nije mogao osloniti na vlastite noge. Sjedio je u drvenoj ogradici u kojoj je provodio veći dio dana i igrao se. Njegovi roditelji primijetili su da uporno pokušava rukama dohvatiti vrh ograde. “To je trajalo oko mjesec dana, ali očito sam i tako mali htio dokazati kako ‘ja to mogu’. Padao sam i uspinjao se više desetaka puta dnevno, padao sam, ali nisam se predavao sve dok se jednoga dana nisam uspravio, čvrsto se primio za ogradicu, a onda se kroz široko razvučeni osmijeh glasno, sretno i veselo nasmijao”, rekao je Španja.

Ali puno važnije od hodanja za njega je bilo plivanje. Naime, Španja je doslovce prije proplivao nego prohodao. “Plivanje za mene predstavlja puno više od samog sporta i osvajanja medalja. Ono me afirmiralo i uvelike poboljšalo moje zdravstveno stanje. Već s osam mjeseci sam s jednim ‘mišićem’ bio samostalno u bazenu, a proplivao s napunjenih godinu i pol i otad se nisam odvajao od bazena”, rekao je Španja.

Iako mu je plivanje puno pomoglo u rehabilitaciji, kao posljedica ostale su mu atrofija mišića obiju nogu, od kojih je desna više pogođena. Imao je i visok postotak skolioze, gotovo 40 posto, što je bilo predoperativno. “Teže hodam, pogotovo uz i niz stepenice, ali se potpuno samostalno krećem bez većih komplikacija. Zahvaljujući mojoj i upornosti mojih roditelja, ali i pravovremenoj rehabilitaciji, posljedice sam smanjio na najmanju moguću mjeru”, objasnio je Španja.

Ispričao je da tijekom vrtića i škole nije imao problema s percepcijom vlastita tijela i zdravstvenog stanja jer, tvrdi, nije ni imao previše vremena mučiti se pitanjem ‘’što bi bilo kad bi bilo’’. “Jednostavno sam imao tu snagu otkloniti crne misli i s ovim tijelom koje imam, iskoristiti svoj maksimum”, istaknuo je Španja.

A da je dao maksimum, svjedoče i njegovi sportski uspjesi. Osvojio je ukupno 26 medalja na europskim i svjetskim prvenstvima, uključujući i paraolimpijske igre. “U tome ne bih uspio da dnevno nisam provodio u prosjeku šest sati u bazenu i teretani. Otplivao sam na treninzima preko 33 tisuće kilometara – samo za usporedbu, duljina ekvatora na Zemlji je malo više od 39 tisuća kilometara – i zahvaljujući svojoj volji i radu, ispunio sam sve svoje sportske snove”, rekao je Španja.

Ispričao je da je na natjecanjima i treninzima sretao i druge plivače oboljele od dječje paralize. Istaknuo je Ferdinanda Majora, svog prijatelja iz reprezentacije koji je danas trener u Zagrebu i koji je također u ranom djetinjstvu nakon primljena cjepiva obolio sa sličnim posljedicama.

Španja se osvrnuo na sve učestaliji trend da roditelji zbog straha od nuspojava izbjegavaju cijepiti dijete. “Teško je donijeti objektivan sud. Moj slučaj je bio jedan prema nekoliko stotina tisuća u bivšoj Jugoslaviji. Većini zdravstvenih stručnjaka sam bio i ostao samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Ali volio bih znati kako bi se prema tome postavili da se radi o njihovu djetetu. Bi li u tom slučaju bili tako isključivi u svojim stavovima? Roditelje je strah kako će dijete reagirati na cjepivo, hoće li imati nuspojava. Nisam ja ni prvi ni posljednji slučaj, ima ih jako puno i, nažalost, takvima nije previše dana mogućnost da o tome javno progovore”, rekao je Španja.

Roditelje koji smatraju da im je dijete oboljelo nakon cijepljenja, poziva da se javno izlože, pitaju i informiraju se. Poručio im je da se ne boje progovoriti o temama koje se sviju tiču jer to za njih neće nitko drugi napraviti. “Možda ćete nekome otvoriti oči i pomoći mu u njegovoj borbi i teškoj situaciji. Da se nisam u sportu i životu založio za puno stvari, ne bih danas bio tu gdje jesam”, zaključio je Španja.

Iako je na Nacionalovu adresu pristiglo najviše reakcija čitatelja koji cjepivo povezuju s bolestima i poremećajima u svoje djece, bilo je i nekih u kojima se ne slažu s tezom da je cijepljenje povezano s porastom broja djece s poremećajima iz spektra autizma.

Jedna od njih je Lidija Penko, predsjednica Saveza udruga za autizam Hrvatske i majka, kako sama voli reći, “autistične princeze” od 29 godina. Za Nacional je rekla da je prije 25 godina smatrala da joj je kćer s godinu i pol prestala govoriti i oboljela od autizma zbog posljedica primljenog MO–PA–RU cjepiva.

“Vjerojatno sam bila među prvim roditeljima u Hrvatskoj koji su tvrdili da im je dijete postalo autistično zbog reakcije na cjepivo”, objasnila je Lidija Penko.

Danas, pak, smatra kako cjepiva nisu neminovno uzrok autizma jer je to, tvrdi, još uvijek neistražen i nepoznat razvojni poremećaj kojemu se pravi uzrok ne zna. Istaknula je da je, unatoč mnoštvu istraživanja i teorija znanstvenika iz cijelog svijeta, jedino utvrđeno da na uzrok nastanka autizma mogu utjecati genetski i faktori okoliša.

“Moguće je da je mojoj kćeri cjepivo bilo ‘okidač’, a možda samo nisam obraćala pažnju na njeno ponašanje prije cjepiva, možda nisam na njoj uočavala odstupanja jer je bila malena i bilo je prerano. Činilo mi se da je sve u redu, malo je sporije napredovala u odnosu na svog brata koji je rođen tri godine ranije i bio napredna beba koja je rano progovorila, prohodala, ali svako dijete je drugačije i nije se činilo zabrinjavajuće”, dodala je Lidija Penko koja je ujedno i predsjednica lokalne Udruge za autizam u Rijeci.

U sedam godina, koliko ta Udruga dobiva projekte od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, istaknula je da ni jedan roditelj od 300-tinjak djece koja su prošla kroz program, nije povezivao autizam s imunizacijom.

Napomenula je i da je službeno stajalište organizacije Autism Europe, kojoj je cilj promicanje prava osoba s autizmom i poboljšanje života njihovih obitelji, realizacija usluga, istraživanje i sve što promiče potrebe osoba s autizmom i njihovo uključivanje u društvo, da cijepljenje nije uzrok porasta broja osoba iz spektra autizma. To je stajalište proizašlo, tvrdi, iz istraživanja, kao i iz podataka da se porast autizma jednako bilježi u svim zemljama, bez obzira na to cijepe li se tamo djeca ili ne.

“Uzalud je pitati se što je razlog kad saznate da vam je dijete drugačije i posumnjate na autizam, a nažalost, u većini slučajeva potvrdi se da je autizam, iako ima slučajeva kada su u pitanju neka druga, manja odstupanja. Najvažnije je nastaviti živjeti. Traženje uzroka i krivca ne koristi ni djetetu ni obitelji u cjelini, nego ubija roditelje psihički i blokira ih u traženju podrške koju baš tada najviše trebaju”, naglasila je Lidija Penko.

Zato su prioriteti njezine udruge pomoć djetetu, a ponajprije roditelju, obitelji koju treba osnažiti da se nosi sa stanjem djeteta i da mu pomogne, prevencija razvoja teških stanja putem rane intervencije te što ranije osnaživanje obitelji i djeteta radi razvoja djetetovih potencijala.

Smatra da rano prepoznavanje, dijagnostika i rana intervencija, polazak u vrtić, školu i zapošljavanje trebaju biti prioriteti. “Roditeljima treba omogućiti da se imaju nekome u svojoj sredini obratiti za stručnu pomoć, da im netko pokaže kako raditi s djetetom, kako usvajati navike i razviti potencijale djeteta i objasniti im da nisu krivi zato što im je dijete autistično. U nedostatku toga, što ovisi o tome iz kojeg su dijela Hrvatske, mnogi roditelji lutaju po institucijama i traže podršku koje ima malo ili je uopće nema, ili pak završe na predugim listama čekanja’’, rekla je za Nacional.

Smatra da sustav mora ozbiljno shvatiti taj problem i pružiti podršku roditeljima i djeci u najranijoj dobi na cijelom teritoriju Hrvatske. Istaknula je da se propuštene prilike i vrijeme za pravodobno pružanje usluga ne mogu nadoknaditi, a posljedice su zastoj u razvoju djeteta, tuga i frustracije u braku koji često završi razvodima i velikom količinom dodatnih socijalnih davanja za državu.

Lidija Penko bila je članica radne skupine koja je za vrijeme “Kukuriku vlade” osnovana kako bi se uspostavila četiri dijagnostička centra za autizam u Hrvatskoj i razvila sustavna rana intervencija.

Na Svjetski dan autizma, 2. travnja, troje ministara – zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi – Rajko Ostojić, Zoran Jovanović i Milanka Opačić, potpisali su Sporazum s UNICEF-om i Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom o uspostavi radne skupine za dijagnostiku i ranu intervenciju, koja se sastojala od predstavnika svih komora struke (pedijatara, psihologa, psihijatara, logopeda, defektologa, neuropedijatara te predstavnika roditelja). Oni su trebali definirati dijagnostičke kriterije i sastav multidisciplinarnog stručnog tima za četiri dijagnostička centra za autizam pri Kliničkim bolničkim centrima u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, u koje bi roditelji doveli dijete na preglede i opservaciju za dobivanje dijagnoze.

“Radna skupina je u ljeto 2015. usuglasila stavove i definirala kriterije i zaključke te ih poslala ministrima na prihvaćanje u jesen te godine, ali počeli su izbjeglička kriza, novi izbori, nova vlada i sve je stalo. Zaključci radne skupine ostali su u ladicama ministarstava”, ispričala je Lidija Penko.

Ali nadu joj ulijeva to što je ove godine na Svjetski dan autizma Ivan Bekavac, zamjenik ministra zdravlja, pokazao velik interes za tu tematiku. Zatražio je, tvrdi, podatke i pozvao ih na sastanak te u kratkom roku uspostavio povjerenstvo za ranu dijagnostiku i ranu intervenciju, što je bio nastavak rada radne skupine iz prijašnjeg saziva.

“Održana su dva sastanka, struka je dala prijedloge i činilo se da idemo naprijed, ali sada smo opet na čekanju nove vlade”, rekla je Lidija Penko.

Pojasnila je i kako je u Hrvatskoj, u sklopu Klinike za psihijatriju Jankomir u Zagrebu, djelovao jedan zaseban odjel, dijagnostički centar za autizam, sve do 1995. kada je ukinut. Zvao se Centar za dijagnostiku autizma i centar za krizna stanja i u njemu se radila dijagnostika i pružala podrška osobama s autizmom u slučajevima teških stanja. U to vrijeme ministar zdravstva bio je Andrija Hebrang. “On je zatvaranje jedinog dijagnostičkog centra obrazložio time da će ga u dogledno vrijeme otvoriti na drugom mjestu, ali to nikada nije napravio, kao ni itko nakon njega”, rekla je Lidija Penko.

Za uvođenje autizma u pravilnike Ministarstva obrazovanja i definiranje standarda za skupine djece s autizmom, zaslužnom smatra bivšu ministricu Ljilju Vokić koja je 1996. otvorila i podružnicu Centra za autizam u Rijeci, a godinu poslije i Splitu. “Ona je i kao ministrica i kao majka razumjela potrebe djece i roditelja i shvatila da ne može samo Zagreb imati ustanovu za autizam i da se ne može djecu iz drugih sredina odvajati od obitelji”, rekla je Lidija Penko. Dodala je kako se, unatoč nedostatnoj podršci, situacija popravlja zahvaljujući inicijativama roditelja, osvještavanju i ukazivanju na to da se djeca sve više uključuju u redovne vrtiće i škole. “Otvorila su se i nova prava iz socijalne skrbi za roditelje, uvedeni su asistenti u škole… Sustav se popravlja, ali sporo jer je trom”, rekla je Lidija Penko.