Tema oduzete židovske imovine iz Drugog svjetskog rata i poraća nije zatvorena niti nakon gotovo osamdeset godina, a procesi njezina povrata, koji nije samo materijalno, nego moralno i civilizacijsko pitanje, složeni su i dugotrajni.
Ustaška je vlast ‘legaliziranom pljačkom’ prigrabila židovske nekretnine i pokretnine, od slika i skulptura do nakita i namještaja, a komunistička nastavila povijesnu nepravdu nacionalizacijom imovine, u sklopu koje je to bogatstvo smješteno u muzeje i druge institucije.

Skidanjem oznaka tajnosti s relevantnih arhiva napravljen je korak prema rješavanju problema, kao i pilot-projektom Ministarstva kulture i medija koji istražuje porijeklo umjetnina i čiji će rezultati stvoriti preduvjete za izradu protokola za povrat ili adekvatno obilježavanje umjetnina.

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek rekla je za Hinu da je rješavanje tog pitanja ponajviše civilizacijski doseg i obveza onih koji provode kulturnu politiku, no ne događa se ‘od danas do sutra’ i najvažnije je da je započeto.

Smatra kako pravda u potpunosti nikada neće biti zadovoljena “jer se ne može vratiti vrijeme, niti ljudima nadoknaditi izgubljeno”, ali barem se može riješiti tako da osjete kako im je na neki način nadoknađen taj strašan gubitak.

Posebno je složeno pitanje ošasne imovine, odnosno one koja se nema kome vratiti jer više nema nasljednika, kao u slučajevima kada su u Holokaustu stradale cijele obitelji.

Jedna od opcija je, kaže Obuljen, da se takva baština označi, čime se prenosi informacija o zločinu, a druga da se formiraju zbirke judaike, kao posebni muzeji ili u okviru postojećih, da se ona evidentira, inventira, prezentira i ponovno stavi u kontekst.

Cijeli posao dodatno otežava što se, rekla je, za vrijeme komunizma o tome nije smjelo govoriti, postojao je i nepisani naputak da se te umjetnine ne inventiraju.

Arhiv NDH još nije vraćen u Hrvatsku iz Beograda 

Obuljen smatra da bi se sigurno dodatni podaci mogli pronaći i u arhivu NDH koji na žalost nije iz Beograda vraćen u Hrvatsku iako je to bila obveza po Sporazumu o sukcesiji.

Za razliku od Srbije gdje je to gradivo nedostupno, u Hrvatskoj smo donošenjem novog Zakona arhivsko gradivo otvorili, a upravo je pristup istraživačima najvažniji za cjelovito prezentiranje povijesnih događaja, ustvrdila je.

Ministrica kaže da imaju dobru komunikaciju sa židovskom zajednicom te da su hrvatski stručnjaci i muzealci dali potporu cijelom projektu – svaka institucija treba istražiti svoje funduse, identificirati takve umjetnine, a potom se ide na utvrđivanje njihove provenijencije.

U tome će im pomoći i sada dostupna KOMZA, baza podataka Komisije za sakupljanje i zaštićivanje kulturnih spomenika, sa zapisima o umjetninama koje su oduzimane i smještane u muzeje, a radi se o deset privatnih zbirki u židovskom vlasništvu i nizu pojedinačnih umjetničkih predmeta.“

Brandl: Istražujući KOMZA-u imala sam pred sobom jedan svijet u nestajanju

Povjesničarka Naida-Mihal Brandl s Katedre judaistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, rekla je da je istražujući KOMZA-u imala pred sobom jedan svijet u nestajanju koji više ne možemo vratiti, a bio je nositelj građanskoga društva i poduzetništva u Hrvatskoj.

Objasnila je da, kako je to poslijeratni fond, većina tada preuzetih umjetnina i ostalih predmeta nije pripadala Židovima, već ostalome građanstvu i ostatcima plemstva, dok se židovskim pokretninama, prirodom njihova mijenjanja lokacija, gubi trag.

Brandl, autorica knjige “Oduzimanje židovske imovine u Hrvatskoj: Zagreb kao studija slučaja”, kaže da je rijetko koja zemlja uspjela riješiti problem u cjelini, a iako je teže onima koje su imale komunistički sustav, ni zapadne zemlje nisu žurile s restitucijom.

Smatra da je važno razgovarati sa židovskim organizacijama koje se bave pitanjima restitucije i dogovoriti model koji će uravnotežiti prirodnu potrebu za pravdom nakon nemjerljive štete učinjene židovskim pojedincima i zajednicama i s obvezama koje je Hrvatska preuzela potpisom na različite dokumente, osobito Terezinske deklaracije.

Kraus: Razgovori s vladama traju godinama bez rezultata

Predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus kaže da država nije učinila gotovo ništa u vezi povrata, što je “civilizacijski sramotno”, a što se potvrdilo na sastanku u Pragu u povodu Terezinske deklaracije, gdje su Hrvatska, Poljska i Mađarska prozvane kao potpisnice koje nisu učinile gotovo ništa.

Ističe kako razgovori s hrvatskim vladama traju godinama bez rezultata, a kada se nešto od otete imovine i vrati, onda ispada da je to poklon države, pa tako “RH nama poklanja našu imovinu”.

Kraus smatra da je Zakon o povratu imovine iz 1996. koncipiran tako da država dođe u što veći posjed imovine, posebno židovske oduzete prvo u NDH, a zatim nacionalizacijom u FNRJ, što se posebno tiče židovske populacije, koja je rasnim zakonima NDH stradala u najvećem postotku –  80 posto.

Po njegovim riječima, da vladu povrat židovske imovine ne interesira dokazuje i Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine iz 1996. godine.

“Kada država ima takav sramotan zakon a i njega se ne drži, što onda reći? Nakon gotovo 30 godina razgovora, pismenih i usmenih zahtjeva, pritisaka izvana od židovskih organizacija i EU-a, nakon potpisanih ugovora i deklaracija, odgovora nema, a rezultati su gotovo nikakvi”, ističe Kraus.

Tu povlači paralelu i s pitanjem donošenja zakona  o zabrani uporabe ustaškog znamenja i znakovlja, simbola, negiranja postojanja koncentracijskih logora, relativizacija ustaštva i njegovog izjednačavanja s partizanskim pokretom i ne reagiranja vlasti i pravosuđa.

Kraus napominje i kako razne državne institucije stoluju u židovskoj imovini, primjerice Državni ured za povrat imovine, bivše ministarstvo istog resora, u privatnoj imovini vlasnika koji je 1943. završio u Auschwitzu. “Kada postavljam pitanje povrata odgovor je ‘mi nismo nasljednica NDH’. Ukratko, manipulacija vlade i njenih institucija”, rekao je.

Kaže da je oduzeta židovska imovina poznata, općinska i privatna, nešto od toga je vraćeno, no mnogi slučajevi su godinama u postupku i stoje po ladicama ureda zaduženih za povrat imovine, pa se stječe dojam da se čeka da vlasnici umru i da tu imovinu preuzme država. “Tvrdim to na osnovu zakona koji poštuje samo prvi red nasljeđivanja, a nasljednici su stari”, kaže.

Hrvatska je nedavno dobila zahtjev za povrat pokretne imovine kao članica i potpisnica međunarodnih ugovora unutar EU. “Velika većina zemalja poštuje i radi na tom mučnom programu, a kod nas se o tome šuti, sve  stoji u ladicama Ministarstva kulture i medija, ne odgovara se na pitanja World Jewish Restitution Organization”, rekao je.

Podsjetio je da su Litva i Latvija prošle godine promijenile zakonske odredbe i omogućile povrat imovine, a Srbija je to riješila povratom općinske, privatne i ošasne imovine u cijelosti.

Izrazio je nadu da će se, predsjedanjem Hrvatske Međunarodnom Alijansom za Sjećanje na Holokaust (IHRA) od 1. ožujka, promijeniti odnos prema žrtvama Holokausta i njihovoj imovini i da će se konačno riješiti pitanje povrata.

Benko: Ne postoji zakon koji bi regulirao povrat imovine 

Predsjednik Židovske vjerske zajednice Bet Israel, Danijel Benko rekao je da zajednica nije ostvarila nikakav povrat imovine, a niti njezini članovi kao pojedinci. “Koliko nam je poznato ne postoji zakon koji bi regulirao povrat imovine izvlaštene u vrijeme Drugog svjetskog rata, a, bez obzira na angažman Veleposlanstva SAD i brojnih židovskih organizacija, to se ne rješava.”

Nasljednici se Bet Israelu redovito obraćaju, no za povrat nema osnova jer, ponovio je, nema potrebnog zakona, a i nitko nije ni napravio popis oduzete imovine, za što se procjenjuje da bi trebala jedna do tri godine.

Dodaje kako je teško popratiti sudbinu oduzetih umjetnina, neke su ostale u privatnom vlasništvu onih koji su sudjelovali u oduzimanju imovine ili prelazile u privatno vlasništvo drugih osoba.

“Vjerojatno se određena količina nalazi u pojedinim muzejima ali  također i kao dio inventara državnih organizacija, koje su  nasljeđivale i dalje koristile zgrade i prostorije  državne uprave svojih prethodnika”, rekao je.

Benko kaže da se, što se tiče pokretnina, zlata i dragulja, u Hrvatskom državnom arhivu nalazi podatak da je od ljudi oduzeto 19 kutija briljanata i 1065 kilograma zlata, a iako Židovi na ovom području nisu bili kolekcionari umjetnina na tako visokom nivou kao u drugim zemljama, sigurno su postojale određene privatne zbirke, kao što je to bio običaj u višim društvenim krugovima.

Smatra da tražiti globalno rješenje svih problema jednim potezom nije moguće, no može se vratiti imovinu koja se vodi kao vlasništvo RH vratiti ili nadoknaditi imovinu nasljednicima i zajednicama ili pravnim osobama oko kojih je danas organizirano židovstvo u Hrvatskoj. “To nije pretjerano komplicirano ako postoji volja da se pitanje riješi, odnosno da se ispravno pristupi problemu.”

Benko upozorava da treba paziti na to da se složenost nečega što ne mora biti složeno ne uzme kao opravdani izgovor da se ništa ne napravi. “Treba se koncentrirati na ono što je moguće napraviti, to napraviti i nakon toga na to nadograđivati, ako se želi nešto napraviti”, zaključio je.