Predstavu ‘Ah ta lektira, ne da mi mira’ napravilo je troje mladih glumaca – Hana Kunić, Jakov Jozić i Jan Novosel – za vrijeme pandemije. Njome obilaze osnovne škole po Hrvatskoj i djeci nižih razreda pokušavaju pojasniti zašto je knjiga važna i zašto ne bi trebali izbjegavati čitanje

Tehnologija je učinila svoje. Djeca sve više, gotovo svaki slobodan trenutak, provode ispred ekrana, a sve manje čitaju. Ono što osobito ne vole čitati jest lektira jer je to, naravno, zadano, “naređeno”. Ove činjenice danas više nisu čak ni rezultat nekog iscrpnog i zahtjevnog sociološkog istraživanja, dovoljno je okrenuti se oko sebe i vidjeti djecu koja sigurno ne sjede u svojim sobama čitajući Andersenove bajke, šegrta Hlapića ili “Vlak u snijegu”. Puno češće posežu za internetom, čitajući kratak sadržaj, analizu djela i slično, sve samo da ne trebaju uzeti knjigu u ruku.

Tom društvenom problemu pokušalo je doskočiti troje mladih glumaca – Hana Kunić, Jakov Jozić i Jan Novosel glumačko-lutkarskom predstavom “Ah ta lektira, ne da mi mira” koja pokušava djecu nižih razreda osnovnih škola potaknuti da počnu čitati. Hana Kunić je autorica teksta i u predstavi glumi uz Jana Novosela i Jakova Jozić koji je ujedno i redatelj. Predstava je nastala kao rezultat suočavanja s pandemijom koronavirusa troje mladih glumaca koji zbog nje nisu uspjeli pronaći glumački angažman. S obzirom na to da se upravo zbog koronavirusa ne organiziraju odlasci škola u kazalište, oni s predstavom dolaze u škole. Ponajprije se obraćaju učenicima prva četiri razreda osnovne škole, a progovaraju o temi sve manjeg čitanja među tom populacijom. Glavni likovi predstave su Veki i Vanja, brat i sestra koji moraju pročitati svoje lektire. Dok brat Veki odluči na internetu pronaći sadržaj lektire i napisati zadaću o njoj na taj način, sestra Vanja svoju knjigu želi pročitati cijelu. Tada počinje njihova rasprava i svađa te oživljavaju likovi Crvenkapice i Petra Pana koji s mališanima raspravljaju o potrebi čitanja knjige.

Jakov Jozić, 28-godišnji glumac iz Samobora, diplomirao je 2019. godine u Zagrebu. Kaže da su se za predstavu za djecu odlučili zato što sve troje imaju iskustvo igranja za djecu: „Nakon odigranih predstava često bismo razgovarali s profesorima koji su nam u nekoliko navrata govorili o problemu čitanja lektira kod djece. Sve troje se znamo još iz akademskih dana te smo zbog nedostatka novca odlučili sami preuzeti poslove redatelja, glumaca, pisanja teksta i svega ostalog što čini kazalište. Predstava se bavi problematikom čitanja lektira, ali i čitanja općenito, nedostatkom koncentracije kod djece te sve većim prisustvom tehnologije koja ih okružuje. Fokus predstave je na dobro poznatim likovima iz lektira o Crvenkapici i Petru Panu koji ne mogu izaći iz svojih knjiga ako se djeca ne odluče za čitanje njihovih priča. Mi smo na neki način posudili te likove i pretvorili ih u junake koji se bore za svoj opstanak u ovom svijetu tehnologije. Iako smo mene stavili službeno kao redatelja predstave, moram napomenuti kako smo je sve troje režirali. Pošto imam najmanju ulogu u predstavi, najčešće sam gledao s druge strane te korigirao predstavu i davao upute.“

Jozić kaže da su se odlučili za glumačko-lutkarsku kombinaciju zato što priča prati dvije linije radnje. Jednu iz realnog svijeta – u kojem su Veki i njegova sestra Vanja – i onu iz svijeta bajke, odnosno svijeta mašte djece: „U tom pogledu nam je lutka bila puno zahvalnija od živog čovjeka. Sve troje imamo iskustva s lutkarstvom, preko predstava a i preko studija lutkarstva u Osijeku, pa nam nije bio problem sve osmisliti. Predstavom želimo potaknuti djecu na čitanje knjiga, razvijanje mašte, koncentracije, vokabulara i svega ostalog što ide uz čitanje. Jasno nam je da nakon naše predstave neće sva djeca masovno krenuti čitati lektire, ali potaknuti barem jedno ili više djece iz razreda na čitanje već je veliki uspjeh. Pogotovo ako to gledamo tako da će to dijete potaknuti još jedno dijete na to isto…“

Jozić priznaje da je i sam u školi “hvatao krivine” kad je riječ o čitanju, pogotovo ako bi mu lektira bila dosadna, pa se isto tako švercao preko kratkog sadržaja lektire i slično. Sada kad malo razmisli, kaže, njegova želja i potreba za čitanjem se zapravo rodila preko kazališta i svijeta glume:

„Kratak sadržaj i sve ostale prečice za lektiru su odlične nakon pročitane knjige, kako bi se utvrdilo znanje, ali same po sebi inače nemaju smisla ako knjiga nije pročitana. Mislim da bitka s čitanjem nikako nije izgubljena, djeca i dalje vole čitati priče, sanjariti, maštati, zamišljati stvari, situacije, likove, krajolike u svojim glavama i sve ono što im knjiga pruža. Ne možemo ih natjerati da čitaju, naš je zadatak da ih stalno podsjećamo na važnost i ljepotu knjige te da oni sami donesu odluku.“

Budući da je predstava nastala u pandemijsko vrijeme, koje je itekako utjecalo na mlade glumce bez stalnog angažmana, Jozić tvrdi da je višak slobodnog vremena utjecao i na veću kreativnost i samostalno djelovanje. Smatra stoga da se ne bi nikada odlučili za ovakav samostalan pothvat da su vremena normalna:

„Situacija s glumcima je bila izuzetno teška još prije ove pandemije, zbog prevelikog broja mladih glumaca za naše prostore. Snalazili smo se svakako, od konobarenja do obavljanja različitim sezonskim poslovima. Trenutačno živim uglavnom od ove predstave, a nakon toga tko zna, ne razmišljam još o tome. Ova predstava je posebno važna za mene jer sam na neki način ponosan na sve nas. Najviše zato što smo apsolutno sve napravili sami bez ičije pomoći. Moram napomenuti kako s nama sudjeluje i producent predstave Sanjin Španović, koji je isto tako puno napravio.“

Glumac Jan Novosel Umjetničku akademiju završio je u Osijeku i od tada je slobodni umjetnik. Prati i pohađa audicije, a do sada je puno radio u kazalištu za djecu i nekoliko lutkarskih produkcija. Ima nekoliko plesnih produkcija iza sebe, zanima ga glazba te je u nekoliko predstava radio i glazbu i svirao: „Fokus u predstavi ‘Ah ta lektira, ne da mi mira’ je čitanje i što se to događa dok čitamo. U predstavi se na konkretan i zabavan način daju odgovori na pitanje zašto je važno čitati i što čitanjem dobivamo. Fokus je na knjizi koja je okružena internetom i kratkim sadržajem s jedne strane te filmom i crtićima s druge strane. Također, želi se reći da čitanje i gledanje crtića ili čitanje kratkog sadržaja nikako nije isto. Ova predstava je produkt razgovora i maštanja. Također, ona je proizašla kao komentar na sve manje čitanje. U jednom sam trenutku radio kao asistent u nastavi u jednoj osnovnoj školi i uvidio sam pojačan trend čitanja kratkog sadržaja, odnosno izbjegavanja knjige. Također, u rađanju ideje pomogli su razgovori s učiteljima o tome na koji način oni djeci pokušavaju približiti čitanje.“

‘Kratak sadržaj i ostale prečice za lektiru su odlične nakon pročitane knjige, kako bi se utvrdilo znanje, ali nemaju smisla ako knjiga nije pročitana’, kaže Jakov Jozić

Novosel smatra da su sve generacije interneta manje ili više pribjegavale tome da si olakšaju posao, u ovom slučaju da umjesto knjige pročitaju kratak sadržaj na internetu. Drži da kratak sadržaj nije loš, jer može biti neka vrsta podsjetnika, no nikako ne može zamijeniti knjigu:

„Knjiga je najdublji medij. Knjiga bi bila portret nasuprot fotografiji. S jedne strane klik i imate selfie, dok portret ima puno slojeva i rad na njemu traje tjednima ili mjesecima. Slikar stoji nad slikom, odlazi i ponovo joj se vraća. Ova predstava mi je iznimno važna i draga. Kroz ovu predstavu našim najmlađima pokušavamo otkriti da je jedan od načina kako otkriti svijet, upravo čitanje. Da se čitajući možemo itekako zabaviti i, naravno, naučiti primjerice nove riječi. Da čitanjem razvijamo maštu. S druge strane, zbog svih zamjena za knjigu užitak čitanja nije u prvom planu. Malo ljudi danas čita iz užitka. Mislim da je za ovaj uzrast kojemu je predstava namijenjena čitanje jako važno i s obzirom na to da već neko vrijeme igramo pred najmlađom publikom i da nakon predstave mališani budu jako sretni i ispunjeni, možda se stvari i promijene.“

Glumica Hana Kunić magistrirala je Glumu i lutkarstvo na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a kao samostalna umjetnica radi na više frontova. Kaže da je tekst “Ah, ta lektira, ne da mi mira” inspiriran problematikom čitanja kod današnje djece koja, uronjena u svijet tehnologije, sve manje imaju svijest o vrijednosti i važnosti knjige:

„Stoga je naš zadatak bio ‘pomoći’ lektiri u obavljanju njenog zadatka, odnosno dječjim jezikom istaknuti pozitivne strane knjige – ona razvija našu maštu, vokabular, kreativnost, empatiju, socijalnu inteligenciju… Inicijator cijele ideje je bio Jakov. Budući da zbog malog budžeta nismo mogli zaposliti dramaturga, a ja se, eto, bavim i pisanjem, tako sam ja bila ta koja je napisala tekst. Lektira je važna u kontekstu odgoja i kreativnog razvoja. Kroz kazalište, a i kroz ostale oblike umjetnosti, dijete razvija socijalnu i emotivnu inteligenciju, postaje maštovitije i uči izražavati svoje misli i osjećaje. Lutkarsko-glumačku formu odabrali smo jer predstava prati dvije perspektive priče – perspektivu djece – to je glumački dio – i likova iz lektira – lutkarski dio. Predstava je namijenjena prvenstveno djeci nižih razreda osnovne škole, ali gledali su nas i mlađi i stariji kojima je, sudeći prema njihovim reakcijama, predstava također držala pažnju i interes. Igramo je u našoj ‘bazi’ u Samoboru, odnosno u prostoru Kazališta Lutonjica Toporko, kao i na ‘terenu’. Posjetili smo već puno škola diljem Hrvatske.“

Najmlađima pokušavamo otkriti da je čitanje jedan od načina kako otkriti svijet. Da se čitajući možemo zabaviti i, naravno, nešto naučiti, da razvijamo maštu’, kaže Jan Novosel

Opisala je kako to izgleda kad njih troje dođu u neku školu. Za gostovanje je potrebno strpati lutke, rekvizite, scenografiju, tehniku i sebe u auto, a onda u školi postaviti scenu – najčešće u sportskoj dvorani ili knjižnici:

„Ovakav način rada pokazao se funkcionalnim i praktičnim za škole koje se odluče za našu predstavu, tako da ga planiramo nastaviti prakticirati i dalje. Gostovanja su, logično, uvijek nešto kompliciranija varijanta za izvođače predstave, zbog samog segmenta puta i nepoznatog prostora u kojem će se predstava odviti. U našem slučaju to je još kompliciranije nego u nekim drugim kazalištima – primjerice u Maloj sceni, gdje trenutačno igram i jednu predstavu – jer nas troje, osim što smo izvođači predstave, obavljamo i njenu tehničku pripremu, kao i raspremanje scene. To je dio posla koji, u većim kazalištima, obavljaju tehnički radnici. Ali kada je atmosfera u kolektivu dobra, dodatni zadaci nikada nisu problem.“

Hana Kunić pojasnila je i koliko je ova pandemija zapravo, unatoč činjenici da je to jako teško vrijeme za umjetnike, u njima potaknula kreativnost, “natjerala” ih da naprave nešto što možda ne bi da nisu takve prilike:

„Poznato je da nedostatak komfora potiče snalažljivost i kreativnost, a to je naš slučaj i potvrdio. Teško je nagađati i reći bismo li ili ne bismo napravili ovu predstavu da nije došlo do pandemije koja nam je srozala angažmane u ostalim kazalištima. Ono što je sigurno jest to da smo sretni što smo ‘pokazali zube’ ovoj novoj globalnoj situaciji neugodnoj za sve slobodne umjetnike i održali naš rad na životu. Zbog toga nam je i ova predstava važna i vrijedna. Generalno, biti slobodan umjetnik znači pristati na svakodnevnu neizvjesnost i nepostojanje bioritma. Uglavnom nemamo pojma gdje ćemo, što, koliko i za koju lovu raditi sutra i hoćemo li raditi uopće. Algoritam života nam skače iz ekstrema u ekstrem. U svemu tome postoji veliki faktor sreće, ali ja još uvijek volim vjerovati da sreća prati hrabre i da se talent, volja i predanost poslu prije ili kasnije prepoznaju.“

A njihovu su volju i predanost prepoznali mnogi učitelji koji ih ne prestaju pozivati da izvedu predstavu za njihove učenike. Ana Kavić, učiteljica u zelinskoj osnovnoj školi, kaže da je tema predstave “Ah ta lektira, ne da mi mira” baš pogođena za osnovnoškolsku dob i da je predstava pobudila interes za lektirom, da su glumci vrlo uspješno približili temu djeci, a na svakoj od četiri izvedbe u zelinskoj je školi bilo 60-ak djece:

„Najprije su predstavu gledali prvašići, pa drugi, treći i na kraju četvrti razredi, dakle izvedene su četiri predstave. Djeca su jako pozitivno reagirala, a doživljaj im je sigurno bio još snažniji zato što se trenutačno sa školama ne ide organizirano u kazališta, pa je dolazak kazališta u školu bio velik događaj za njih. Bili su jako usredotočeni na predstavu, bilo je veselo i duhovito. Postoji problem s čitanjem lektire jer djeca su od malih nogu naučena na mobitele i druge ekrane, knjiga im nije bliska. Njima je prijenos informacija posve drugačiji od čitanja, čitanje smatraju suhoparnim i neuzbudljivim. Još jedan je problem taj što sve više djece ima poteškoća s govorom, što podrazumijeva i teškoće u razumijevanju teksta, dakle i u čitanju. Ali to nije razlog da se mi učitelji ne potrudimo prenijeti im ljepotu čitanja lektire na drugačiji način. Ako ima dovoljno volje i kreativnosti, lektirna djela mogu se prenijeti na jedan izuzetno zanimljiv način te tako ujedno približiti djeci knjigu.“

Ana Kavić kaže da nikako ne bi bilo dobro zamijeniti čitanje, niti filmom, kratkim sadržajem ili sličnim, jer je čitanje jedna posebna domena. Razvija mozak, budi im i razvija maštu jer nemaju sve prezentirano, nemaju sve na gotovo već na temelju riječi moraju predočiti cijelu priču:

„To je kudikamo kvalitetnije za razvoj mašte od ekranizacija. Čitanje je vrlo važno, postoje mnogi načini kako djetetu približiti neko djelo. Pristup lektiri je danas drugačiji, dinamičniji, kreativniji, pristupačniji djeci, ali je bit da se prenese ideja i poruka djela, da djeca promisle o onome što su pročitala i to ne mora biti pisanje eseja ili prepričavanje, kako je izgledala klasična lektira s prijašnjim generacijama. Postoje razni načini za to, na pamet mi pada primjerice nešto što sam radila prošle godine, kad sam bila razrednica četvrtim razredima. Oni su napravili ‘lektirni televizor’, kroz izradu televizora morali su sažeti djelo kroz izradu nekoliko sličica na ekranu. Oni su vrtjeli te sličice u ekranu, bili su pripovjedači a sličice su im bili podsjetnici, dakle imali su ulogu da zainteresiraju gledatelje za to djelo koje su pročitali. Oni su se tako, naravno, i zabavili, a to je najvažnije.“