Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Franjo Nevistić bio je tajnik u kabinetu ministra pravosuđa i bogoštovlja, a od listopada 1942. do rujna 1943. drugi tajnik poslanstva NDH u Rimu. Od prosinca 1944. bio je tajnik Sveučilišnoga stožera u Zagrebu, a od siječnja 1945. glavni urednik tjednika Spremnost. Emigrirao je u svibnju 1945., a 1947. došao u Argentinu. Ivan Oršanić je u NDH bio državni tajnik za promidžbu i zapovjednik Ustaške mladeži. U svibnju 1945. otišao je u emigraciju, a 1951. u Buenos Airesu osnovao je Hrvatsku republikansku stranku i pokrenuo političku reviju Republika Hrvatska. Ante Sugja bio je odvjetnik i istaknuti pripadnik ustaškog pokreta u Dubrovniku. Postoji fotografija koja prikazuje kako dočekuje talijanske okupatore na Stradunu, a bio je i konzul NDH u Pragu. Julije Makanec bio je gradonačelnik Bjelovara, izvanredni profesor filozofije na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, a od listopada 1943. ministar narodne prosvjete NDH. U svibnju 1945. s ostalim je članovima vlade NDH otišao u Austriju, odakle je izručen jugoslavenskoj vojsci te pred Vojnim sudom osuđen na smrt. Mile Budak bio je doglavnik i zapovjednik ustaških logora za obuku u Italiji. U emigraciji je 1934. napisao knjigu “Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu”, jedno od temeljnih djela u oblikovanju ustaškog ideološkog sustava. Vratio se 1938. u Zagreb i u prvoj vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave, zatim poslanik NDH u Berlinu, a do studenoga 1943. bio je ministar vanjskih poslova. Vojni sud osudio ga je kao ratnog zločinca na smrt, nakon čega je pogubljen.

To su samo neki od istaknutih dužnosnika Nezavisne Države Hrvatske, koja je od 1941. do 1945. pod zaštitom fašističke Italije i nacističke Njemačke funkcionirala prema rasnim zakonima usmjerenima protiv Srba, Roma, Židova i Hrvata koji im nisu bili istomišljenici. NDH je, kako piše i u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, država koje se moderna suverena hrvatska država odriče te se – kako kaže Ustav RH – “pravo na punu državnu suverenost hrvatskoga naroda očituje u uspostavi temelja u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske”.

Kako je onda moguće da danas, 2021. godine, ulice širom Hrvatske nose imena upravo navedenih visokih ustaških dužnosnika? Nacional je, uoči lokalnih izbora 16. svibnja, istražio što se po tom pitanju napravilo od prošlih lokalnih izbora prije četiri godine, jer se i tada postavljalo isto pitanje – zašto neke ulice i dalje nose imena dužnosnika NDH? To je, nažalost, moguće zbog činjenice da odluku o tome kako će se koja ulica, trg ili naselje zvati donose jedinice lokalne i regionalne samouprave, odnosno općine, gradovi ili županije. I tu dolazi do problema u praksi jer unatoč odlukama Ustavnog suda, upravo su se te “niže razine” oglušile na upute države. Mato Palić, profesor Ustavnih i političkih znanosti na Pravnom fakultetu J. J. Strossmayera u Osijeku, tvrdi da je zbog takvih stvari nužno mijenjati zakon kojim i dalje nije zabranjeno da ustaški dužnosnici imaju ulice i trgove u Hrvatskoj.

“Pravno je stvar što se tiče NDH i svega što se s njom povezuje vrlo jasna. O tome postoji niz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je čvrsto na stajalištu da su obilježja NDH protivna Ustavu Republike Hrvatske i nema apsolutno nikakvih naznaka da bi Ustavni sud u budućnosti mogao zauzeti drugačiji stav. Smatram da u svakoj demokratskoj državi apsolutno nema mjesta za korištenje bilo kakvih obilježja koja se povezuju s NDH ili bilo kojim drugim zločinačkim režimom. Navedeni primjeri ulica u Hrvatskoj pokazuju da u nekim gradovima vlast ignorira praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i zbog nekih vrlo vjerojatno političkih razloga, odnosno pokušaja dodvoravanja jednom malom dijelu biračkog tijela, propušta provesti postupak promjene naziva ulica. Ustavnopravno je stvar čista – obilježja NDH su protivna Ustavu Republike Hrvatske. Međutim, nažalost, ponekad pravo i politika ne idu zajedno”, rekao je Mato Palić.

Palić smatra da takve odluke lokalnih vlasti nemaju nikakvo utemeljenje u Ustavu RH, nego su direktno u suprotnosti s odredbama koje propisuju da je zabranjeno i kažnjivo svako poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Osim toga, u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske postoji jasan i precizan otklon od NDH:

“Nazivi ulica i trgova u nadležnosti su lokalnih vlasti. Moguće je dopuniti postojeći Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi tako da se predstavničkim tijelima izrijekom zabrani donošenje odluka o nazivu ulica ili trgova koje se povezuju s NDH. Postupak promjene naziva ulica reguliran je statutima jedinica lokalne samouprave koje donose njihova predstavnička tijela, a na postupak preimenovanja primjenjuje se i Zakon o naseljima. Najjednostavnije rješenje je da se to regulira intervencijom u postojeći Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Takav prijedlog u zakonodavni postupak može uputiti svaki zastupnik, klub zastupnika, radno tijelo Hrvatskog sabora ili Vlada Republike Hrvatske.”

Profesor Palić komentirao je i odluku Ustavnog suda iz 2017., nakon prošlih lokalnih izbora, kojom je izričito zabranjeno korištenje datuma 10. travnja – kad je 1941. proglašena NDH – u imenima ulica, trgova ili naselja. Odluka je donesena jer je jedna ulica u selu Slatinski Drenovac bila nazvana upravo tako. Upitan može li se tako zakonski ili sličnom sudskom odlukom zabraniti ili barem urediti ova problematika, ustvrdio je sljedeće:

“Naravno. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske je pravno obvezujuća za sve i svakoga. Na Hrvatskom saboru je odgovornost da adekvatnim korekcijama zakona ispravi neustavnosti koje postoje u nekim jedinicama lokalne samouprave i da jednom zauvijek raščistimo s bilo kakvim asocijacijama na NDH. To je nužno i jasno proizlazi iz prakse Ustavnog suda RH. Nikakve asocijacije na NDH ne bi trebale biti dopuštene jer su u izravnoj suprotnosti s Ustavom. U vrijednosnom smislu suvremena Hrvatska je suprotnost prema NDH i to treba vrlo jasno reći. Trenutačno u zakonskoj regulativi ne postoje odredbe prema kojima se ulice, trgovi i naselja ne smiju imenovati prema dužnosnicima NDH. Upravo zbog toga je potrebna dopuna postojećeg zakona koji regulira nadležnosti jedinica lokalne samouprave. Apsolutno je potrebno zakonski zabraniti tu praksu. NDH je u svojoj biti bila zločinačka tvorevina što god neki o njoj mislili ili govorili. To je činjenica. Oko vrijednosnih pitanja takvog karaktera nikakvi politički ili bilo koji drugi razlozi ne smiju utjecati na javnu vlast da se dosljedno drži Ustava Republike Hrvatske i vrijednosti na kojima ona počiva.”

Budući da su lokalne vlasti ignorirale naputke Ustavnog suda i države, Palić je pojasnio mogu li lokalni čelnici – prema trenutačnoj zakonskoj regulativi – odgovarati za to i može li ih netko tužiti. Istaknuo je da loša regulativa uvijek ima određene negativne posljedice, pa je tako i u ovom slučaju. Dodaje da lokalni čelnici takvim postupanjem snose političku odgovornost na izborima svake četiri godine.

Najčešći argument lokalnih vlasti u prilog tome da još uvijek nisu preimenovali ulice koje nose ime dužnosnika NDH jest činjenica da je preimenovanje ulica ili trgova veliki trošak za stanovništvo zbog promjena dokumenata. Palić smatra da nijedan trošak nije prevelik ako se njime distanciramo od zločinačkog ustaškog režima:

“Taj trošak koji bi nastao zbog promjene adrese prebivališta u osobnim dokumentima, treba snositi jedinica lokalne samouprave u kojoj se nalazi ulica s nazivima vezanim uz NDH, jer je jedinica lokalne samouprave, odnosno njezino predstavničko tijelo, donijelo odluku o takvim neustavnim nazivima.”

Od prošlih se lokalnih izbora, nažalost, ništa nije promijenilo. Odnosno, gotovo ništa. Jedina ulica koja je preimenovana je ona Mile Budaka u Virovitici 2019. Mile Budak je “najpopularniji” kad je riječ o dužnosnicima NDH, pa mnogi gradovi u Hrvatskoj i dalje imaju ulicu koja nosi njegovo ime. Istog onog Budaka koji je jedan od potpisnika rasnih zakona. Budak ima ulicu u svom rodnom Svetom Roku, u Pakoštanima, u Pagu te u Slavonskom Brodu. Upravo iz toga grada – na čijem je čelu već četiri mandata Mirko Duspara, od 1996. kao član HSP-a, a od 2012. kao nezavisni – poslali su sljedeće objašnjenje zbog kojeg Mile Budak još uvijek ima ulicu:

“U Slavonskom Brodu postoji Ulica dr. Mile Budaka i nalazi se u Mjesnom odboru Mali Pariz. Postupak preimenovanja ulica ili trgova odvija se prema Zakonu o naseljima temeljem kojega imena ulica određuje Gradsko vijeće uz pribavljeno mišljenje mjesnog odbora na čijem se području ulica nalazi. Također, temeljem Poslovnika Gradskog vijeća Grada Slavonskog Broda, Komisija za imenovanje naselja, trgova i ulica u gradu predlaže Gradskom vijeću preimenovanje ulica, trgova i naselja, razmatra pristigle prijedloge mjesnih odbora i građana i izvješćuje Gradsko vijeće o zauzetim stavovima.

Udruga za promicanje lokalne uprave i samouprave (PLUS) uputila je 16. lipnja 2011. godine Komisiji za imenovanje ulica, trgova i naselja zahtjev za promjenom naziva Ulice dr. Mile Budaka. Sukladno podnesenom zahtjevu, Gradsko vijeće Grada Slavonskog Broda iste godine nije prihvatilo taj prijedlog. U Ulici dr. Mile Budaka je, naime, registrirano sjedište 171 trgovačkog društva, a prijavljeno prebivalište ima 352 građana. Grad Slavonski Brod slaže se s mišljenjem većine javnosti da je neprikladno imati ulicu ili trg koji nose imena dužnosnika ili simpatizera nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske. Kao Grad imamo namjeru promijeniti naziv ulice, a do sada su nas u tome sprječavala financijska sredstva za promjenu osobnih dokumenata i sjedišta trgovačkih društava registriranih u toj ulici. Osim ove, Grad Slavonski Brod nema drugih ulica koje nose imena vezana uz osobe ili događaje iz vremena NDH.”

Vrlo štur odgovor Nacional je dobio i od Marijane Aksić Vitković, glasnogovornice Grada Dubrovnika u kojem još uvijek nije preimenovana Ulica dr. Anta Sugje. Kako je rekla Marijana Aksić Vitković, Ulica dr. Ante Sugje u Dubrovniku još uvijek postoji:

“Kako bi se preimenovala neka ulica, treba podnijeti zahtjev Odboru za imenovanje ulica i trgova u naseljima Grada Dubrovnika. Do sada nije nikada došao zahtjev za preimenovanje ove ulice. Za preimenovanje ulice treba dostaviti zahtjev kada se konstituira Gradsko vijeće i kada se osnuje Odbor koji je zadužen za ta pitanja.”

Ono što možda najviše čudi, posebno zato što se dosad o tome nije pisalo, jest činjenica da i u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, postoje ulice koje nose imena dužnosnika NDH. Na Črnomercu postoje dvije ulice – Franje Nevistića i Ivana Oršanića – koje su naziv promijenile 1995., ali još uvijek nisu preimenovane. No treća ulica u neposrednoj blizini ovih dviju mogla bi također biti sporna. Naime, njezin naziv je Kvaternikova ulica. Samo Kvaternikova, bez navođenja o kojem se Kvaterniku radi. No budući da Eugen Kvaternik – hrvatski političar, starčevićanac iz 19. stoljeća – već ima trg u središtu Zagreba, teško je vjerovati da se na njega mislilo. Prije će biti riječ o jednom od dvojice ‘spornih’ Kvaternika – ili Slavku koji je 10. travnja proglasio NDH i bio jedan od najviših časnika i dužnosnika ili njegovu sinu Eugenu zvanom Dido, ustaškom pukovniku i zapovjedniku Ustaške nadzorne službe UNS, koji se smatrao drugom najvažnijom osobom u NDH nakon poglavnika Ante Pavelića. O kome je riječ, po kojem Kvaterniku ulica na Črnomercu nosi ime, nije poznato. To ne zna ni Josip Jelić, HDZ-ov predsjednik Vijeća Gradske četvrti Črnomerec kojemu je upravo zbog nadolazećih izbora istekao i drugi mandat. On je za Nacional rekao:

“Nisam znao da te ulice postoje u mojoj četvrti, a ne znam ni o kojim je osobama riječ. Ne znam na kojeg se Kvaternika odnosi spomenuta ulica, više sam se bavio komunalnim problemima stanovnika Črnomerca, a ne politizacijom. Nikad u sedam godina, koliko sam na čelu GČ Črnomerec, prema skupštinskom Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova nije upućen prijedlog za preimenovanje.”

Legitimno je, čak i razumljivo, da Jelić ne zna tko su bili Nevistić ili Oršanić, ali je vrlo sporan odgovor koji je dao Nacionalu na pitanje hoće li ako ponovno postane predsjednik GČ Črnomerec, predložiti preimenovanje tih ulica. Jelić je, naime, odgovorio da bi se morao konzultirati.

Iz Grada Zagreba o tome je stigao odgovor koji je potpisala Jasna Jezerčić Cvitković, pročelnica Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove:

“U Registru prostornih jedinica koji vodi ovaj Ured službeno ime ulice je Kvaternikova ulica te za istu ne postoji službeni akt o imenovanju tako da nismo u mogućnosti odgovoriti na pitanje kada je imenovana, kao i prema kome je dobila ime. Prema Zaključku o imenovanju i preimenovanju ulica i drugih javnih površina Gradske skupštine Grada Zagreba iz 1995. Kustošijski II. odvojak preimenovan je u spomen na političara i publicista Ivana Oršanića i dobio ime Ulica Ivana Oršanića, a Kustošijski III. odvojak preimenovan je u spomen na filozofa i sociologa Franju Nevistića i dobio ime Ulica Franje Nevistića.

Odlukom o načelima, kriterijima i postupku prijedloge za određivanje imena javnih površina mogu podnijeti: gradski zastupnici i klubovi gradskih zastupnika i radna tijela Skupštine, gradonačelnik, vijeća gradskih četvrti i vijeća mjesnih odbora, političke stranke, vjerske zajednice, vijeća i predstavnici nacionalnih manjina, obrazovne, znanstvene, kulturne i druge ustanove i pravne osobe, građani i udruge građana. Prema istoj Odluci ime javne površine određuje Skupština, na prijedlog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova.”

Svim županijskim, gradskim i općinskim vijećima istekli su mandati, a na čelu zagrebačkog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova u dosadašnjem sazivu Skupštine Grada Zagreba bio je Zlatko Hasanbegović. On je inzistirao da kao glavni uvjet za tadašnjih pet ruku u Skupštini za Milana Bandića i njegovu stranku 365 Stranku rada i solidarnosti bude njegovo imenovanje na čelo tog odbora, a sve zato da bi taj odbor mogao izglasati preimenovanje Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Budući da o predsjedniku tog odbora ovisi hoće li uopće neki prijedlog za preimenovanje doći na dnevni red tog odbora, na pitanje Nacionala bi li prihvatio prijedlog za preimenovanje ulica Franje Nevistića ili Ivana Oršanića, Zlatko Hasanbegović odgovorio je da ne bi, jer u njihovu radu ne vidi ništa sporno. Rada Borić, saborska zastupnica Zeleno-lijeve koalicije, ujedno je bila i zastupnica u Gradskoj skupštini i članica istog tog odbora. Ona je za Nacional rekla:

“U proteklom četverogodišnjem sazivu Skupštine, Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova nije imao prijedloge za ukidanje imena ulica. Donio je jednu odluku o preimenovanju, i to onu Trga maršala Tita, jer da je Zlatko Hasanbegović svoju ‘suradnju’ s gradonačelnikom uvjetovao preimenovanjem trga, a u Odboru od petero članova osigurao dva mjesta kako bi Trg ‘pao’, a Skupština je tu odluku potvrdila. Svjedoci smo da su od devedesetih u mnogim hrvatskim gradovima ulicama nagrađeni oni koji su četrdesetih sudjelovali u kreiranju tzv. NDH i zagovarali opasne politike koje su naše sugrađane stajale progona i smrti, kao što su to Julije Makanec ili Mile Budak, a vrlo rijetko smo svjedočili njihovu naknadnom uklanjanju. Napori antifašističkih udruga i organizacija naroda žrtava i građanskih inicijativa ili pojedinaca nisu urodili plodom, često uz izgovor da micanje imena znači trošak za stanovnike tih ulica bez propitivanja ‘doprinosa’ onih čija su imena ulice nosile. Konačno, same lokalne zajednice trebale bi preuzeti troškove zamjena ploča, zamjena osobnih iskaznica ili dokumenata poduzeća i ustanova. Jer taj je trošak sigurno manja šteta no što je šteta da se i danas veličaju oni koji su odgovorni za režim smrti. Očekujem da će u novom sazivu biti dobrodošli prijedlozi i da će se ispraviti odluke koje ne služe na čast slobodarskom Zagrebu.”

Rada Borić opisala je jedan nedavni događaj iz Bjelovara:

“Zanimljivo je da je 28. travnja gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak prisustvovao komemoraciji u Gudovcu – na mjestu gdje je samo 18 dana nakon uspostave ustaškog režima ubijeno 195 Srba iz Gudovca i okolnih sela. Ubijeni su za vrijeme načelnika Bjelovara Julija Makaneca, ustaškog ‘stožernog pobočnika’ i ‘pročelnika za duhovni odgoj u Ustaškoj mladeži’. Osamdeset godina nakon ustaškog terora i ubojstava nevinih ljudi, kao i opetovanih zahtjeva antifašističkih udruga, Bjelovar i dalje ima Ulicu Julija Makaneca, što lokalna vlast mora promijeniti. Hrvatska se, kao antifašistička zemlja mora vratiti izvorišnim osnovama Ustava koje ističu da je nastala na antifašističkim temeljima, a ‘nasuprot proglašenju NDH’ te Ustav primjenjivati na svim razinama, što je potvrđivanje vladavine prava i civilizacijskog dosega i osnova za izgradnju primjerene sadašnjosti i budućnosti za sve nas.”

Činjenica jest da Bjelovar još uvijek ima Ulicu Stipe Javora, koji nije dočekao NDH, ali je surađivao s Pavelićem i ustaškim pokretom prije proglašenja, kao i Ulicu Julija Makaneca, bivšega gradonačelnika toga grada koji je 8. travnja – dva dana prije službenog proglašenja – proglasio NDH. Dario Hrebak, sadašnji gradonačelnik Bjelovara, saborski zastupnik i predsjednik HSLS-a, obećao je da će se te ulice preimenovati:

“Nisam bio svjestan da te ulice u Bjelovaru postoje, ali sam toga postao svjestan kad je došla inicijativa SDP-a za preimenovanjem, prije, čini mi se, tri godine. Te ulice nose ta imena već 30 godina, SDP je u Bjelovaru bio nekoliko puta na vlasti i nije ih dirao, ali valjda je na čelo grada trebao doći liberal koji će te ulice u demokratskoj proceduri promijeniti. Ne smatram da je preimenovanje ulica ‘top prioritet’, ali nemam ništa protiv da se to napravi. Kad ponovno pobijedim na lokalnim izborima, sazvat ću sve stranke i rezultat te diskusije i rasprave bit će volja većine. Nazivi tih ulica trebaju se mijenjati. Najbolje rješenje je okupiti stranke, ali znam da oko toga neće biti konsenzusa, to je vruće pitanje. Zato to nisam želio raditi ni uoči parlamentarnih ni prije lokalnih izbora. Da ne spominjem to da je procedura preimenovanja komplicirana jer o tome mora odluku donijeti većina Gradskog vijeća. Osobno sam protiv bilo kojih ideologija, komunističkih, fašističkih i ustaških, ali teško je takve stvari ‘lomiti’ 30 godina nakon što se one nisu ni smjele dogoditi.”

Ivo Goldstein, sveučilišni profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smatra da je preimenovanje naziva ulica 1990-ih godina bilo dio jednog šireg koncepta ustašizacije Hrvatske koja se provodila na svim područjima života, a do danas ta praksa nije potpuno nestala. Kako kaže Goldstein, bez obzira na argumente lokalnih vlasti zbog kojih ne postoji želja za preimenovanjem spornih ulica diljem Hrvatske, primjer Mile Budaka ne bi uopće trebao biti sporan:

“Mile Budak je osuđeni ratni zločinac. Iako je početkom 2000-ih potpisivana peticija da se Budaka rehabilitira, dokazi protiv njega su naprosto prejaki i formalna procedura nikad nije pokrenuta. On je 4. lipnja 1941. potpisao Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda, kojom je Židovima zabranjeno ‘sudjelovanje u radu, organizacijama i ustanovama društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopće, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu’. To je rezultiralo izbacivanjem oko tisuću ljudi s posla, a do kraja mjeseca mnogi od njih odvedeni su u logore gdje im se gubi svaki trag. Stoga je Budakova odgovornost u provedbi holokausta direktna i neposredna. Da ne govorim o tome da je bio jedan od glavnih ustaških ideologa i pronositelja mržnje, kao tvorac čuvenih slogana ‘Srbe na vrbe’ ili ‘Bjež’te psine preko Drine’. Imenovanje ulica po Budaku ima i dozu mazohizma, jer Budakova ulica postoji u Pakoštanima, koje su 1941. pripale Italiji, zaslugom i tog Mile Budaka. Ili u Pagu koji je formalno bio u NDH, ali pod talijanskom okupacijom.”

Goldstein se osvrnuo i na konferenciju kojoj je prisustvovao prošle godine u Slavonskom Brodu, prilikom obilježavanja Dana holokausta. Upravo je on bio jedan od govornika na konferenciji koja se održavala svega nekoliko stotina metara od Ulice Mile Budaka:

“Osjećao sam se vrlo čudno. Brođani koji su došli na konferenciju zdvojno su me pitali kako pomiriti te dvije činjenice. Bilo im je neugodno, ali su oni nemoćni. Pitam se kako predstavnici lokalnih vlasti mogu srdačno dočekivati goste konferencije o holokaustu, a u isto vrijeme imati ulicu koja nosi ime čovjeka koji je bio direktni počinitelj tog holokausta. Dakle, nema tu nekog kompromisa – to je ili – ili. No valja stvari gledati u širem kontekstu. To je bilo i političko i identitetsko pitanje, proces koji je počeo dolaskom HDZ-a na vlast 1990. Počela se stvarati jedna nova kultura sjećanja, između ostaloga i preimenovanjem ulica. Ponegdje je vraćen tradicionalni stari naziv, čime je uklonjen radikalizam socijalističkih vlasti, ali se ubrzo otišlo u drugu krajnost pa se počelo uklanjati sve što bi podsjećalo na Jugoslaviju, Srbe i komuniste, pa i više od toga.”

Primjer Ulice Nikole Tesle u Zagrebu pokazuje, navodi Goldstein, kako se to radilo i pod kojom izlikom. Teslina ulica, koja se nalazi u strogom središtu grada, trebala je 1990., kao i mnoge druge, promijeniti ime samo zato što je Nikola Tesla bio Srbin, naveo je Goldstein i zaključio:

“Naravno, objašnjenje za preimenovanje te ulice tada je bilo da se trebaju vratiti sva prijašnja imena ulica. No problem je nastao u činjenici da je ta ulica prije nego što je postala Teslina nosila ime Vladimira Nikolića. Kad su inicijatori te promjene saznali da je Nikolić bio pravoslavac, povukli su prijedlog i tako je Teslina ipak ostala Teslina. Toliko o njihovoj iskrenosti. Preimenovanja se događaju sve do danas. Zašto je Ljubljanska avenija u Zagrebu trebala postati – o, kako je to originalno – Zagrebačka? Jesu li nam Slovenci i dalje prijatelji ili nisu? Naravno, preimenovanje svih preimenovanja bit će vraćanje imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Nadam se da će to nove gradske vlasti i učiniti.”