Predstava “Huddersfield”, premijerno postavljena sinoć u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), slojevita je psihološka drama o paklu egzistencijalnog beznađa poslijeratne tranzicije u cijelosti ispričana kroz kompleksne osobne povijesti i međusobne odnose protagonista, koju su redatelj Rene Medvešek i glumci teatra u Teslinoj ulici uobličili u dinamičnu i dirljivu kazališnu igru u maniri najvećih ZKM-ovih uspješnica, javlja HRT.

Likovi nagrađivanog teksta suvremenog srpskog dramatičara Uglješe Šajtinca zarobljeni su u limbu otužnoga svijeta urbane provincije, u priči o pokušaju preživljavanja u društvu paraliziranom stagnacijom, iz koje se rađa emocionalna obamrlost, pa onda i moralno mrtvilo.

Nitko nije pošteđen u tom se komadu svi hrvaju s traumama, a povratak staroga prijatelja nakon deset godina izbivanja bit će onaj otponac koji će pokrenuti lavinu potresnih osobnih preispitivanja i međusobnih sučeljavanja u mračnoj priči o propuštenim prilikama, izgubljenim generacijama, odrastanju i sazrijevanju, pretočenoj u dirljivu, toplu i povremeno vrlo duhovitu predstavu.

Vrativši se iz Engleske gradića Huddersfielda, gdje se sklonio od rata i vojske, završio fakultet i sagradio pristojan život Igor (Adrian Pezdirc) nalazi stare prijatelje u različitim prilikama; dok se Duks (Robert Budak) muči radeći od jutra do mraka kako bi si nekako osigurao egzistenciju, Rac (Dado Ćosić) se unaprijed predao kad ne mora trpjeti kaprice oca alkoholičara (Damir Šaban), povremeno radi na radiju, mijenja djevojke, drogira se, gleda stare filmove i mrzi cijeli svijet, a najviše samoga sebe. Ne posjeduje ništa, ništa nije postigao, i ne vidi mogućnost ikakve promjene, pa se smjestio na sigurno iza golemog zida cinizma osobe koja tvrdi da joj ništa niti ne treba.

Šajtinac radnju smješta na početak 2000. godine u manji grad u Srbiji; u hrvatskoj se inačici, u adaptaciji i dramaturgiji Tomislava Zajeca, radnja odvija u Karlovcu. No, mjesto na kojemu se razotkrivaju unutarnje drame trojice glavnih protagonista zapravo je jedno univerzalno mjesto osuđenosti na gluho trajanje.

Epicentar drame odvija se u Racovu stanu. U toj ga prljavoj neurednoj rupi iz koje je otac već odnio sve što se moglo prodati obilaze trenutna djevojka, srednjoškolka Milica (Tina Orlandini) i psihički bolesni susjed Ivan (Mateo Videk). Tu se, kroz niz kompleksnih dijaloških i fizičkih sudaranja izazvanih Racovim prokuljalim očajem odigrava traumatično raslojavanje njihovih pojedinačnih intimnih tragedija.

Kao jedina vanjska protuteža tom unutarnjem previranju i Racovim svjetonazorskim promišljanjima pojavljuje se književnik (Filip Nola) koji kao gost u njegovoj tjednoj radijskoj emisiji predstavlja svoju knjigu o mitologizaciji povijesti. Pokazuje se da ništa nije crno-bijelo, da nema jednostavnih odgovora niti lakih rješenja, a da je cinizam rođen iz očaja moćno i destruktivno oružje.
Iako se praktički čitava odvija u interijeru, predstava nije nimalo statična.

Psihološka razdraženost likova odražava se u naglašenom tjelesnom nemiru koji glumci ZKM-a uobličuju u intenzivnu, uvjerljivu i fizički moćnu glumačku suigru čija emocionalna snaga koketira s psihozom, bijesom, ali i tugom, u predstavi koja govoreći o gubitku iluzija upozorava na gubitak ljudskosti, možda ispravno detektirajući da čovjek prvo mora biti lud, da bi postao normalan.