Huda jama, masovna grobnica iz koje će dio žrtava u četvrtak u Mariboru bit dostojno pokopan, što bi trebalo otvoriti put prema postupnom zatvaranju rana iz prošlosti i nacionalnom pomirenju, tek je jedno, možda najužasnije od 620 evidentiranih stratišta širom Slovenije s posmrtnim ostacima žrtava “poraženih vojski” nakon Drugog svjetskog rata.

Kada su 2009. godine, nakon višemjesečnog probijanja 11 fizičkih barijera, u prvome rovu napuštenog rudnika kod Laškog pronađena 432 djelmoice mumificirana tijela žrtava, a neke su očito bili ostavljene žive da na tom mjestu umru, tadašnja državna tužiteljica Barbara Brezigar, koja je došla na uviđaj, izjavila je da nikad u životu nije vidjela šokantniji prizor.

A pred tim prizorom zaplakao je povjesničar Mitja Ferenc, koji istražuje poratne masovne grobnice.

Masovno stratiše Hrvata iz poražene vojske, ali i civila

U Mariboru se u zajedničku grobnicu uz obrede kojima će u četvrtak prisustvovati predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i Slovenije Borus Pahor te izaslanstvo Hrvatskog sabora pokapa oko 800 žrtava od ukupno njih 3000, koliko se, prema procjenama, krije u napuštenu rudniku.

Preostale žrtve tek trebaju biti eskhnumirane iz dva napuštena rova. U njima se, kako prema jednoj rekonstrukciji, kako tvrdi nekadašnji predsjednik državnog povjerenstva za prešućene grobove, pravnik Marko Štrovs, nalaze Hrvati iz kolona koje su se povlačile prema Austriji.

Navodno su zarobljeni između Celja i Zidanog Mosta, a likvidirani su u  Hudoj jami u svibnju 1945.

Do sada je iz jednog rova ekshumirano samo nekoliko stotina skeleta, a među njima desetina ženskih.

Smatra se da je u lipnju 1945., na istome mjestu ubijena i veća skupina slovenskih domobrana koje su Britanci vratili iz zarobljeničkih logora u Austriji.

Ubijeno je nadalje nekoliko stotina civila koje je lokalna OZNA uhitila u Celju i okolici, većinom bogatijih građana, Nijemaca ili onih za koje je ocijenjeno da su s njima u vrijeme rata kolaborirali.
Slovenski istraživač arhiva Roman Leljak tvrdi da je egzekucije u Hudoj jami izvodio lokalni slovenski bataljon KNOJ-a, kojega je zapovjednik bio živ u vrijeme otkrivanja tog stratišta, a objavio je i imena članova “likvidatorskih” postrojbi, te o Hudoj jami snimio dokumentarni film.

Slovenski institut: ubijeno do 100.000 ljudi

Povjesničar Mitja Ferenc svojedobno je dokaze o tome tko je zapovjedio masovna ubijanja zarobljenih vojnika i civila na slovenskom teritoriju tražio u vojnim arhivima u Beogradu, no ništa nije pronašao u vezi s Hudom jamom, osim indicija da su nalozi za likvidacije dolazili iz vojnog i političkog vrha.

O poratnim egzekucijama vojnika i civila u Sloveniji u svibnju i ljetnim mjesecima 1945., sustavno piše Štrovs u svojoj knjizi “Nijemi svjedoci” objavljenoj prije dvije godine.

Među ostalim, Štrovs u knjizi piše da je naredbu da se ubiju svi koji su se borili protiv partizana dao Tito, a da su u ubojstvima i likvidacijama koje su organizirali lokalna OZNA i vodstvo onih postrojbi Jugoslavenske armije koje su se našle na slovenskom teritoriju u završnim operacijama sudjelovali mnogi tek regrutirani mladići. Neki od tadašnjih mladića, iako su danas u godinama, još su živi, pa bi mogli svjedočiti ili biti optuženi za zločin.

Prema ocjenama slovenskog Instituta za noviju povijest na slovenskom tlu je u masovnim egzekucijama bez presude u nekoliko mjeseci pred sam kraj rata te u poratnim mjesecima ubijeno oko 100.000 ljudi, pripadnika “poraženih vojski” i civila koji su se s njima povlačili, a bili su zarobljeni ili vraćeni iz Austrije partizanima.

Među njima je i nekoliko desetaka tisuća Hrvata.

Pretpostavlja se da je najviše žrtava likvidirano u šumi Tezno kod Maribora, jednom od najvećih stratišta, gdje su bacani u protutenkovski jarak koji su Nijemci iskopali pred kraj rata.

Procjene o ubijenima idu od 15.000 naviše, a nekoliko tisuća pokopano ih je u spomen parku mariborskog groblja Dobrava, nakon djelomične sondaže i iskopavanja dijela rova kad se oko Maribora 1999. godine gradila autocesta.

Veća stratišta s Hrvatskim žrtvama u Sloveniji nalaze se još u Kočevskom rogu, rudniku Pečovnik kod Celja, na poljima oko Dobove, u okolici Škofje Loke.

Pretpostavlja se da je dio dokumentacije o lokaciji masovnih grobnica iz vremena poraća u Sloveniji i danas sačuvan i da se možda nalazi u vojnim arhivima u Beogradu.

Navodno je jedan mikrofilm s lokacijama oko Celja imao na uvid i nekadašnji potpredsjednik slovenske vlade iz vremena osamostaljivanja, preminuli Jože Pučnik, ali nije jasno je li taj materijal još dostupan, dok se smatra da je veći dio dokumentacije kojim su raspolagale slovenske vlasti iz perioda bivše Jugoslavije “na vrijeme” sklonjen ili uništen.

O tome i o tehnici kojom su se likvidacije, u organizaciji vojnih vlasti, OZNE i KNOJ-a provodile, dosta je pisao i govorio Zdenko Zavadlav, “udbaš-pokajnik” koji je poratnih godina bio načelnik OZNA-e za mariborski okrug, a po svom priznanju nekim likvidacijama je i prisustvovao.

Neka svoja iskustva nakon osamostaljenja Slovenije iznio je u knjizi “Doživljaji jednog Udbaša”.

Zavadlav, koji je o toj problematici dosta govorio i za medije, tvrdi da je lokalna slovenska policija u Mariboru napravila nakon rata detaljni popis i dokumentaciju o masovnim grobnicama koje su “skrivile” slovenske formacije.

Međutim, on tvrdi da slovenska policija nije imala pod kontrolom grobišta i mrtve koji su nosili potpis partizanskih postrojbi koje s došle iz drugih krajeva, a one su se, tvrdi Zavadlav, nemilosrdno obračunavale s “lutajućim hrvatskim izbjeglicama”, te ih “ubijale i bacale u svaku rupu”.