Riječki protestantski teolog Zoran Grozdanov, s teologom i pjesnikom Stipom Odakom, urednik je zbornika “Balkan contextual theology – an introduction”, koji je nedavno objavio Routledge, ugledni britanski izdavač humanističkih akademskih izdanja. Hrvatsko izdanje te knjige upravo se priprema kod riječkog izdavača Ex Libris. Grozdanov je rođen 1977. u Rijeci. Diplomirao je povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, a danas predaje na Sveučilišnom studiju protestantske teologije u Zagrebu. Kao doktorand proveo je akademsku godinu na Evangeličkoj teologiji Sveučilišta u Tübingenu. Plodan je urednik: jedan je od pokretača hrvatskog izdanja Međunarodnog teološkog časopisa Concilium te urednik pri izdavačkoj kući Ex Libris iz Rijeke. Kod tog je izdavača Grozdanov, među ostalim, uredio knjige „Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru“ te „Summa atheologiae: nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg“ Borisa Dežulovića, koje su, za tu vrstu literature, postale pravi bestseleri. Suurednik zbornika “Balkan contextual theology” Stipe Odak rođen je 1986. u Ljubuškom. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je sociologiju i komparativnu književnost te završio filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Radi kao istraživač, predavač, pisac i vizualni umjetnik, a za poeziju je dobio nekoliko nagrada, uključujući nagradu Goran za mlade pjesnike 2013. Odak je doktorirao na Katoličkom sveučilištu u Louvainu, u Belgiji, sociološkim i teološkim istraživanjem o ulozi vjerskih vođa u ratovima u Bosni i Hercegovini, pod naslovom „Religija u ničijoj zemlji“. To istraživanje je kao knjigu objavio ugledni njemački izdavač Springer, a recenzirao ju je Zoran Grozdanov. U povodu zbornika koji su zajednički uredili i objavili u Velikoj Britaniji, Grozdanov za Nacional objašnjava pojam “balkanske kontekstualne teologije”.

NACIONAL: Kako je nastao zbornik “Balkan contextual theology – an introduction” i kako se dogodilo da ga objavi ugledni Routledge?

Već godinama postoji velika potreba za formuliranjem nekog oblika teologije koja izranja iz našeg konteksta. Neki su, poput bosanskog franjevca Ivana Šarčevića, pisali o tome. Također, o Balkanu, napose o događajima u devedesetima, puno se pisalo iz inozemne perspektive. Postoji mnogo djela koja se u inozemstvu bave Balkanom i njegovim religijama i uglavnom se to čini iz perspektive povijesti i sociologije, no gotovo pa nikada teologije, a i to često svisoka, kao o nekakvim demonima i avetima koji su se probudili. U taj kontekst smješta se onda i religija, kao neka vrsta resursa koja se uključila u sav taj nered oko identiteta „malih naroda“ i njihovih „velikih ideja“. Želja nam je bila da na jednom mjestu uvedemo sve one autore za koje mislimo da svojom teologijom, književnošću, esejistikom, promišljaju iz konteksta te da ih ponudimo međunarodnoj javnosti. Poslali smo prijedlog knjige Routledgeu i oni su ga prihvatili vjerujući u važnost i kvalitetu tog djela.

NACIONAL: Kako definirate “balkansku kontekstualnu teologiju”? Kako objasniti pojam “balkanske teologije” i u kom smislu može biti “kontekstualna” teologija na području na kojem se isprepliću, za dobro ili za zlo, sve tri velike abrahamske religije, a kršćanstvo još i kao pravoslavno-katoličko?

Važno je prije svega napomenuti da o Balkanu ne pišemo kao o geografskom, nego kao o vrijednosnom terminu i području. To je područje zajedničke povijesti, a onda i odgovornosti prema toj povijesti i ljudima. Kontekstualna teologija je teologija koja izranja iz konteksta i u tom kontekstu pokušava učitati glavni predmet teologije, Boga. Balkan je imao svoju kontekstualnu teologiju nacionalnog oslobođenja krajem 1980-ih i 1990-ih godina, kako s hrvatske tako i sa srpske strane, koliko god ta dva nacionalizma nisu ista. No ta je teologija govorila o samostalnosti države kao Božjoj volji, o naciji kao Bogom danoj vrijednosti, da je žrtvovanje za naciju dužnost vjernika, pa se potom nacionalna samostalnost tumačila biblijskim terminima izlaska naroda iz komunističkog ropstva… Takva kontekstualna teologija nacionalnog oslobođenja dovela je do uzdizanja nacije i nacionalne pripadnosti kao nekakve božanske kategorije, gdje su svi vjerski i svjetonazorski drugačiji, pravoslavni, muslimani, ateisti, agnostici, počeli biti prijetnja i neprijatelj vlastitom identitetu. S druge strane, kontekstu možemo prići i drugačije i to je ono što je nasušno potrebno našoj regiji. Kontekstualnu teologiju treba razumjeti kao društveno-kritičku refleksiju upravo na to nacionaliziranje Boga i od tog konteksta ga moramo osloboditi. Jedna od tih mogućnosti je da se krene iz konkretnih života konkretnih ljudi koji su toliko međusobno isprepleteni da se u Hrvatskoj ne može misliti katolik bez pravoslavca ili katolik bez ateista i obratno. Ili, pak, u Bosni i Hercegovini, katolicizam nije zamisliv bez dijaloga i suživota s muslimanima i pravoslavcima.

NACIONAL: Kako ste, po kojim kriterijima, odabrali autore? Tu su teolozi, ali i pisci, feministkinje, kritički novinari… Nekonvencionalan spisateljski skup.

Kriterij je bio vrlo jasan – okupiti one koje znaju pisati i misliti o vjerskome u konkretnim kontekstima. Da, dobro ste primijetili, vrlo nekonvencionalan skup ljudi za koje će brojni naši čitatelji reći da nemaju što tražiti u knjizi o teologiji. Imamo tu književnike i književnice poput Ivane Bodrožić i Alide Bremer koje pišu o emigraciji i načinu na koji su vjerski simboli njihova djetinjstva utjecali na njihov osjećaj identiteta i ukorijenjenosti. Imamo Miljenka Jergovića koji piše o sevdahu, združili smo Viktora Ivančića i fra Dragu Bojića da pišu o religiji i nasilju, Josipa Novakovića o nostalgiji i nadi, Alidu Bremer, srpske teologe i povjesničare, muslimanske teologe i teologinju koja piše o toliko svima poznatom osjećaju inata, bosanskog franjevca Ivana Šarčevića, kao i feminističke teologinje poput Zilke Spahić Šiljak i Rebeke Anić koje pišu o manipulacijama pojmom roda u ovoj regiji.

NACIONAL: Moj je dojam da je knjiga pokušaj da se u dobroj vjeri proširi pogled na sve što se, u religijskom smislu, na Balkanu uopće može vidjeti: da se, dakle, ne zazire od religijskog i civilizacijskog bogatstva. Kako biste vi objasnili suprotan, a moćniji poriv: tu neodoljivu želju ovdašnjih religija da se zatvore u vlastite okvire i da “one druge” pretvore u objekt nepovjerenja, a katkad i u otvorenog neprijatelja? Zašto se to događa?

Dojam je potpuno pogođen. Naime, religija i vjera nisu samo vlasništvo vjernika i teologa. O religiji ne trebaju pisati samo oni, već je religija baština svih, bilo kao dio njihova identiteta ili kao fenomen koji nas okružuje. Ako teolozi, vjernici, crkveni velikodostojnici bez imalo krzmanja komentiraju i pokušavaju normirati identitete „drugih“, zašto i ti „drugi“ ne bi ušli u područje vjere, religije i teologije, i promatrali je iz svoje perspektive? I time otkrili neka blaga u vjeri, ali i opasnosti, koje se iznutra ne vide toliko dobro ili se pak uopće ne vide. Ovaj suprotan, moćniji poriv koji spominjete, kod nas je, naravno, puno snažniji. Ako razmišljamo kontekstualno, a to moramo, onda ćemo uvidjeti da naše vjerske zajednice nikada, baš nikada u svojoj povijesti nisu živjele u demokratskom i pluralnom okruženju. Ili su bile potisnute ili privilegirane. Zato se danas i ne snalaze i čeznu za nekakvim jednoobraznim društvima. Kada postanu privilegirane, one kao da se „osvećuju“ onima koji su ih prethodno potiskivali. Poljski intelektualac Adam Michnik je u svojoj knjizi „Crkva i ljevica“ o poljskome kontekstu, pisao kako se za vrijeme komunizma Crkva borila za slobodu savjesti, religije, istraživanja, govora, samo zato što joj tih sloboda manjka. No, nastavit će on, kada je Crkva došla u privilegiranu poziciju, te slobode postale su joj mrske i smatra ih prijetnjom. U srpskom pravoslavlju i hrvatskome katoličanstvu 1980-ih i 1990-ih došlo je do svojevrsnog „obogotvorenja nacije“ gdje se u nas bitna različitost od susjeda utemeljivala u teologiji i vjeri, prije svega razlika spram srpskoga pravoslavlja i bošnjačkog islama. Te su se razlike utemeljivale na kulturi, jeziku, vjeri, običajima, pa potom danas i moralnim vrednotama. U Jugoslaviji, razlika se utemeljivala kako bi se pridonijelo podjeli i samostalnosti, a danas, kada ove zajednice imaju nacionalnu državu, strelica se usmjerava protiv „moralno“ drugačijih. U ovoj regiji dominira želja za proizvodnjom čistih identiteta, a nažalost, teolozi su se od 1990-ih naovamo uključili u projekt stvaranja takvih identiteta. Prvo čistih nacionalnih, a zatim čistih moralnih identiteta. Kako onda uopće očekivati da će se pluralni identiteti, identiteti bitno omeđeni onih „drugim“ i „drugačijim“, uopće moći vrednovati i prihvatiti?

NACIONAL: Znameniti njemački teolog Jürgen Moltmann nazvao je knjigu “prvom kontekstualnom i politički kritičkom teologijom Balkana” te “modelom za druge komplicirane regije”. Je li dobila recepciju dostojnu te ocjene? Kakva je recepcija u inozemstvu, a kakva u Hrvatskoj?

Da, dobri stari Moltmann se u svojim devedesetim godinama potrudio i pročitao knjigu te ju je odlučio javno preporučiti. Nije uzalud upravo on odabran da to napravi jer se mnogi autori u ovoj knjizi oslanjaju na njega. Upravo se on, sa svojim prijateljem i kolegom, katoličkim teologom Johannom Baptistom Metzom, među prvima nakon Drugoga svjetskog rata odlučio suočiti s njemačkom politikom i teologijom prema Židovima tijekom holokausta. Za njega, zla Auschwitza i drugih koncentracijskih logora nisu bila samo pogrešno skretanje inače plemenitog njemačkog duha, nego osobina njemačke teologije i identiteta. I krenuo je u radikalno premišljanje cjelokupne teologije koja treba polaziti od konkretne patnje, a ne od slavodobitnih truba pobjednika. I iz te perspektive, perspektive onih odbačenih na rub i ubijenih u ime tog identiteta, treba govoriti o Bogu, Crkvi i svijetu. Za razliku od toga, kod nas na Balkanu, Srebrenica, Vukovar, koncentracijski logori u tzv. Herceg-Bosni, a da ne govorimo o Jasenovcu, ništa ne govore ni našoj političkoj zajednici ni teologiji. Njih se na svim stranama prihvatilo kao nekakve povijesne i političke nužnosti, „moralni pad“ inače dobrih kršćanskih naroda, a da se pritom nijednom nismo upitali što smo kao vjernici, crkveni velikodostojnici i teolozi učinili da pridonesemo stvaranju takvih mjesta, ali i što je još gore, šutnji o njima. Čime smo pridonijeli da se stvaraju čisti nacionalni, kulturni i vjerski identiteti te da se u ime tih identiteta ljude ubija? I što nam krikovi tih ljudi, njihovi vapaji, govore o Bogu i našim identitetima i politikama? Danas se borba s područja nacionalnog premjestila na područje borbe protiv moralno i svjetonazorski drugačijih, no pozadina je ostala ista – naš čisti identitet neiskvaren onim drugim. Treba omogućiti da Bog progovori pojedincu i zajednici u naciji, kulturi, crkvi, a ne da se o Bogu progovara iz nacije, kulture, morala i crkve. Naime, ove potonje kategorije previše su obilježene političkim i identitetskim interesima i ako iz njih tumačimo Boga, neminovno će i on stati u obranu naših identiteta, bez obzira na to jesu li nacionalni ili vjerski.

NACIONAL: Pojmovi „palanke“ i „komšiluka“ neke su od tema u vašem zborniku. Zanima me vaše iskustvo: jesu li vjera i religija u zemljama Balkana, na elementarnoj društvenoj razini ‘komšiluka’, dakle, na razini svakodnevnih međuljudskih odnosa, problem ili pomoć? Drugim riječima, ovise li štetnost ili blagotvornost vjere o tome jesu li svećenik, prota ili hodža dobri ljudi ili o vjeri ili religiji samoj?

Da, zanimljivo, no taj svima dobro poznati termin „komšiluka“ uveden je u teološki svijet upravo u ovoj našoj knjizi. Mnogi su pisali o njemu u književnosti, no ovdje je komšiluk dobio svoje teološko vrednovanje. Učinili su to Stipe Odak, koji ga je proglasio polazišnom točkom za kontekstualnu teologiju Balkana, kao i Slavica Jakelić koja je komšiluk, kao vrlo distinktivno obilježje Balkana, uvela kao odličan temelj izgradnje zajednice u kojoj se nacionalni, kulturni, vjerski identiteti ne niječu, već su definirani tako da se lako prelaze i obogaćuju. Šteta je što se taj pojam i ta vrijednost, toliko biblijska, nije više ucijepila u našu teologiju. To je samo znak da je naša teologija i vjera odustala od „komšija“, od dijaloga, a teolozi su u tome snažno zakazali. Sve to ukazuje na simptome krize identiteta u nas.

Pitanje pomaže li vjera izgradnji zajednice ili je, s obzirom na to da izaziva sukobe, treba maknuti kako bismo izgradili pravedno društvo, odlično je i složeno. Kada promotrimo društvenu i političku stvarnost oko sebe, vrlo lako ćemo zaključiti da je vjera generator sukoba i da je treba dokinuti ako želimo izgraditi pravedno društvo koje nikoga ne diskriminira. U našem hrvatskom kontekstu, vjera je najčešće razlog polarizacije, a ne suživota – od korištenja vjere u umanjivanju prava i diskriminaciji ljudi drugačije seksualne orijentacije, žena koje su pobacile, pa sve do snažnih osuda ljudi koji misle ili vjeruju drugačije. Kršćanstvo i Crkva nisu tu da zadovolje vlastite potrebe, nego da zadovolje potrebe drugoga. Uzmite poznati primjer o dobrome Samarijancu ili pak razgovore koje je Isus vodio s tadašnjim „drugim i drugačijim“. Ako je iz njegovih usta izlazila osuda, onda ona nije išla prema tim „drugima“, nego upravo prema svojima, koji su svoju vjeru, svoj identitet koristili da bi ugnjetavali i omalovažili druge. Jesu li, dakle, hodža, fratar i prota dobri ljudi pa surađuju, neovisno o svojim vjerskim identitetima? Možda, no možda ih je upravo razumijevanje vjere u kontekstu višestrukih, pluralnih, fluidnih identiteta, učinilo dobrim ljudima koji prepoznaju da se samo međusobnim obogaćivanjem može živjeti vlastita vjera.

postojala je potreba za formuliranjem oblika teologije iz našeg konteksta’, kaže grozdanov

NACIONAL: Proteklih mjeseci vode se polemike oko djelovanja patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija Perića, koji iskazuje oprečne stavove: veliku spremnost za pomirenje i obnovu povjerenja u Hrvatskoj, ali i nedorečenost u odnosu prema Kosovu i Bosni i Hercegovini. Kakvo je vaše mišljenje o patrijarhovu djelovanju? Kako ono izgleda sa stajališta “balkanske kontekstualne teologije”?

Polemike oko patrijarha Porfirija vode se otkad je stupio na tu dužnost. Poznajem Porfirija, vrlo je ugodan i otvoren čovjek i imao sam priliku moderirati odličan razgovor između njega i fra Ante Vučkovića na šibenskom festivalu ljevice, FALIŠ, prije no je postao patrijarhom. Taj razgovor, naime, pred prepunim auditorijem, bio je pod snažnom policijskom zaštitom jer je jedan političar, vrli branitelj hrvatskoga i katoličkog identiteta Hrvoje Zekanović, par dana prije tog događaja pozvao Šibenčane da pripaze jer im, eto, u grad dolazi četnik.

Taj razgovor za mene je bio važan i kao znak međusobnog dijaloga uglednih pravoslavnih i katoličkih svećenika i teologa, ali i otvaranja prostora jednog ljevičarskog festivala za teološke teme. Zbog tog razgovora, kao i Porfirijeva druženja sa sekularnom javnošću u Zagrebu i njegova odlaska na sprovod Slavka Goldsteina, po njegovu stupanju na dužnost patrijarha postavio sam sebi pitanje: hoće li to isto činiti sada kada bude u kontekstu većine? Hoće li se družiti i tražiti savjet od ljudi koji su poput Mirka Đorđevića, Filipa Davida, Latinke Perović i sličnih u Srbiji? Taj dijalog s nevjerujućima i drugačije vjerujućima, Porfirije je zamijenio za dijalog s politikom i dugom tradicijom pravoslavne ideje o simfoniji Crkve i države. Ako pogledamo nedavnu povijest, svaka vjerska zajednica, kada je u manjini, združuje se s onima koji se zalažu za više prava, više slobode – to se dogodilo s Katoličkom Crkvom u Jugoslaviji, pa s Porfirijem u Zagrebu – no kada ta manjina dobije većinski utjecaj, onda se prioriteti mijenjaju. Onda sloboda teologa unutar Srpske pravoslavne Crkve postaje upitnom kategorijom, a da ne govorimo o političkim stavovima spram Srebrenice ili pak Kosova. U jednom je razgovoru Porfirije neprestano ponavljao da se zakrvljeni narodi, Hrvati i Srbi, trebaju izmiriti, da ne trebaju gledati tko je što učinio jer „svi smo sagriješili“. Drugim riječima, trebamo se potpuno dekontekstualizirati u ime nekakve ljubavi i pomirenja, u čistom zaboravu stvarnosti. To ne znači da Porfirije opravdava zločine, već izgleda smatra da vjera nema nikakve implikacije za politiku i društvo. Politički i društveni stavovi su jedno, a vjera je odmaknuta u neku mističnu stvarnost duha. Takvo kršćanstvo, koje ne progovara konkretnoj stvarnosti, nego je od nje „odlijepljeno“, osobno mi je potpuno strano. Vjera koja ne ulazi u konflikte sadašnjosti, napose sadašnjosti vlastite zajednice, bez da ih nivelira u nekom apstraktnom jedinstvu, nije vjera nego ideologija statusa quo koja ekskulpira zločince od odgovornosti i ne daje glas žrtvama. Čini mi se da na takvoj dualnoj duhovnosti počiva i Porfirijevo djelovanje.