Hrvoje Rupčić sredinom 90-ih godina osnovao je grupu Cubismo, s kojom je objavio pet studijskih albuma i dva uživo, a osvojili su čak 26 Porina. U međuvremenu je Rupčić postao jedan od najtraženijih perkusionista u Hrvatskoj i sudjelovao u snimanju stotinjak albuma domaćih glazbenika. Posljednjih 15-ak godina član je orkestra kazališta Komedija. Uz sviranje, probudio je i strast za putovanjima koja ga je odvela krajem prošle godine na Himalaju, što je opisao u svojoj prvoj knjizi “Himalajski dnevnik” koja se ovih dana pojavila u prodaji.

NACIONAL: Nije uobičajeno za glazbenika poput vas da koncerte i bučne tulume zamijenite za tišinu u prirodi koja je vas očarala, sudeći po nedavno objavljenoj knjizi “Himalajski dnevnik”. Odakle strast za prirodom i putovanjima?

Intuicija mi je jača strana, a uvijek sam bio vezan uz prirodu i energiju koju ona pruža. Priroda ti može još produbiti te instinkte. U današnjem klasičnom načinu života u gradu čovjek zaboravi na te instinkte i nije više povezan s prirodom. Iskreno, imao sam dosta divlju fazu života koja je trajala relativno dugo. U vrijeme kada je Cubismo postao popularan, od 1995. pa sljedećih desetak godina, živio sam jako neuredno. To su bile svirke za svirkom i zabave i tulumi do jutra. Nakon deset godina tulumarenja shvatio sam da nakon svih tih kilometara koje smo proputovali svirajući gdje god su nas zvali, ni ne znam gdje smo bili niti se sjećam svih tih provoda.

Takav život nosio je i gomilu ljudi koje sam sretao i onda sam se u jednom trenutku zasitio svega toga. Zasitio sam se kao da je nešto puklo u meni na dva djela. Jednostavno me to više nije ispunjavalo i morao sam pronaći ravnotežu i balans. Učinio sam to tako da sam sve to što je bilo prezasićeno u meni, ta velika količina ljudi, buke i galame na koncertima na početku nadomjestio povremenim izlascima u prirodu. S vremenom sam se počeo toliko navlačiti na prirodu da bez nje ne mogu više funkcionirati. Kada sam u Zagrebu, moram barem dvaput tjedno prošetati na Sljeme sa svojim psom. Šetam i po Bundeku, Jarunu, Samoboru. Tišina u prirodi, taj zvuk potoka, lišća, vjetra… u meni nešto smiruje i čini mi da se osjećam dobro.

NACIONAL: U ‘’Himalajskom dnevniku’’ nekoliko puta spominjete unutarnji nemir. Koliko je ta povezanost s prirodom uvjetovana tim unutarnjim nemirom?

S godinama se čovjek ipak upozna. Shvatiš kako funkcioniraš. Volim kada su ljudi dovoljno inteligentni i pametni da upoznaju sami sebe, znaju što je u njima loše i to mogu kontrolirati. Nedavno sam razgovarao s jednim kolegom, poznatim glazbenikom koji mi je rekao da je jako osvetoljubiv, ali da je to načuo kontrolirati jer zna da je to loše. Naučio je da se ne osvećuje jer zna da je to krivo. Isto tako sam i ja shvatio da ta moja glad za životom i taj unutarnji nemir su takvi da ih ne mogu drugačije kontrolirati nego da se prepuštam prirodi. Možda je to želja za doživljavanjem novoga jer se ne mogu zamisliti ni u kakvoj vrsti rutine. Mislim da bi me to dotuklo. Volio bih što više toga iskusiti u životu. Upravo zbog toga želim upoznati i druge kulture koje su mi izuzetno zanimljive.

Uopće ne mislim da je naš način života jedini ispravni. Zapravo, prvi taj šok doživio sam kada sam još 1994. otišao u Latinsku Ameriku kod Ricarda Luquea. Tada smo nas dvojica bili prijatelji, a Cubismo još nije postojao. Otišao sam kod njega u Venezuelu i upoznao svijet koji je izokrenut naopačke. Potpuno drugačiji svijet od našeg, ali u njemu sve funkcionira. Shvatio sam tada da na svijetu postoje neki modusi koji funkcioniraju i ne treba ih dirati. To je zapravo predivno. Jednostavno sam nastavio istraživati razne načine života. Malo po Latinskoj Americi, malo po Aziji. Strašno mi se dopada ta različitost. Različitost je nešto što bi trebalo biti bogatstvo a ne prepreka, što me posebno smeta u našim krajevima.

NACIONAL: Zašto onda mnogim stanovnicima Hrvatske toliko smeta kulturna različitost, umjesto da joj se vesele jer će se njome obogatiti?

Na to sam se osvrnuo i u svom ‘’Himalajskom dnevniku’’. Napisao sam da mi je bilo fenomenalno kada sam se šetao po Katmanduu i posjećivao budističke hramove, u koje dolaze i hinduisti koji su druga religija. Te hramove svi doživljavaju svetima i nemaju problema sa suživotom. Štuju razne bogove u istim hramovima i stoljećima žive bez trzavica. Kod nas ljudi štuju istoga boga, a male razlike u ritualima smatraju nepremostivim preprekama. To je jako žalosno.

NACIONAL: Kako je nastao “Himalajski dnevnik”, odnosno kako ste se popeli na Himalaju? Bila je potrebna velika kondicija za takav pothvat.

Da, istina je. Što se tiče dnevnika i putopisa, to me već duže vrijeme nosi, ali nikada nisam izdržao do kraja. Moj prvi unutarnji poriv dogodio se kada sam 2011. motorom putovao preko cijele Europe, Španjolske i Gibraltara pa do Maroka, granice s Alžirom i Zapadne Sahare. Sve sam to obišao motorom i nosio sam gomilu kamera i opreme. Htio sam snimiti dokumentarac ili putopis, ali sam na pola puta odustao. Toliko me ponese putovanje da nemam vremena, volje ni želje vaditi kameru i snimati ga. Na sljedećim putovanjima desilo se slično. Kada sam išao na Kavkaz, također sam htio nešto zabilježiti, ali ponovo nije bilo ništa od toga.

Na Himalaji se dogodilo to da sam zbog visinske bolesti imao noćne nesanice i to svake noći. Vedran Mlikota, organizator ekspedicije i ja bili smo cimeri i svake noći budili smo se u dva sata, bez obzira na to jesmo li zaspali u deset ili jedanaest sati. Kao da smo navili deset satova istovremeno. U tom trenutku nemaš što raditi do pokreta ekspedicije oko pet, šest ujutro pa sam onda iskoristio tu situaciju i odlučio pisati dnevnik. I nije mi bilo lako jer u jednom trenutku kada postane jako teško, nije ti do ničega. Upravo to mi se dogodilo pred kraj ekspedicije. Samo sam razmišljao o tome hoće li mi noge izdržati. Prisilio sam se, što mi je bilo izuzetno drago jer sam dobio veliki poticaj od Stipe Božića koji je bio s nama na ekspediciji. Njega su mediji stalno zivkali da im javi što se događa, a on ih je prosljeđivao na moje objave na društvenim mrežama. Rekao mi je da ja to jako lijepo pišem, da bi mi po povratku u Hrvatsku predložio da oblikujem te objave u dnevnik. Usudio sam se, iako mi je na momente bilo teško jer sam u nekim stvarima vrlo sramežljiv. Bojao sam se kako će ljudi reagirati na moje pisanje i hoće li biti prozivke zbog toga što je glazbenik odjednom odlučio pisati.

‘U Iranu su ljudi otvoreni, nasmiješeni i dobroćudni. Nemaju ništa protiv ljudi koji dolaze iz zemalja u kojima prevladava negativna propaganda o Iranu, oni će ih zvati na druženje i večere’

NACIONAL: Vaše objave na društvenim mrežama pratilo je nekoliko tisuća ljudi.

Da, jako puno ljudi me je pratilo. To mi je dobro došlo kao poticaj i da se opustim i pišem kako želim. S instrumentom se ipak možeš sakriti. Instrument se može shvatiti na razne načine, ali pisanjem se ogoliš do kraja. To mi je bio potpuno novi način izražavanja.

NACIONAL: Kako se osjećate kao putopisac?

Kao prvo, osjećam se sretno zbog toga. Dosad još nije bilo negativnih reakcija. Ljudi koji čitaju moje tekstove često vide moju pozitivnu stranu. Na sličan način pisao sam i u “Himalajskom dnevniku”. Što se tiče putovanja, ne treba slušati ni mene niti medije što poručujemo. Čovjek treba donijeti svoj zaključak. Ja sam čovjek koji teži pozitivi. Treba nam pozitivne energije i opisujem lijepe stvari. Vrlo jasno u “Himalajskom dnevniku” sam napisao da ovdje sve izgleda divno i krasno, ali stvari i nisu takve. Međutim, ja ih takve vidim. Ja ih volim gledati kroz sebe i volim tražiti pozitivne stvari u svemu.

Na isti način čovjek s godinama nauči o sebi i što mu paše. Treba se micati od negativnih energija i od negativnih ljudi. Ne vjerujem u borbu s vjetrenjačama. Danas ljudi jako puno izbacuju iz sebe negativne emocije, što možemo vidjeti na društvenim mrežama i u medijima. Mislim da smo zaboravili pohvaliti nekoga i zaboravili smo gledati lijepo. Glavna stvar je nekoga popljuvati, pronaći nekome zamjerku, a zapravo energiju vrlo rijetko trošimo da nekoga pohvalimo. Ja ne mogu živjeti u takvom okruženju i mičem se od takvih ljudi, zbog čega sam stvorio svoj svijet. Ne mogu reći koliko je manje realan od ovog u kojem živimo, ali je to moj svijet. Svatko ima svoj svijet. Svijet je isključivo onakav kakvim ga mi vidimo. Ne postoji realan svijet koji je ovakav ili onakav. Svijet je u našoj glavi i jedini način da svijet postane ljepši je taj da mi promijenimo svoj pogled na njega.

NACIONAL: Kakav ste svijet vidjeli u Iranu, iz kojeg ste se nedavno vratili?

U Iranu su ljudi nevjerojatno otvoreni, nasmiješeni i dobroćudni. Nemaju ništa protiv ljudi koji dolaze iz zemalja iz kojih dolazi negativna propaganda o Iranu. Bilo to Amerikanci ili Englezi, oni će ih zvati na druženje, da prespavaju kod njih, na večere. Njima je krivo zašto ih gledaju potpuno pogrešnim očima i to im je nevjerojatno.

NACIONAL: Ekspedicija na Himalaju bila je pomno planirana. Planirate li vaša ostala putovanja? Je li odlazak u Iran bio također pomno planiran ili ste odlučili izletnički posjetiti Iran?

Devedeset posto mojih putovanja potpuno je neplanirano. Himalaja je bila jedino veće putovanje koje je bilo pomno planirano godinu dana unaprijed. Naročito zbog fizičke pripreme. To je bilo godinu dana intenzivnog planinarenja i hodanja. Noge se moraju naviknuti da će hodati desetak sati dnevno. Moj plan putovanja uglavnom nastaje samo nekoliko tjedana prije početka putovanja. Prije godinu i pol dana putovao sam na Kavkaz motorom. Tjedan dana pred put sjeo sam sa svojom tadašnjom djevojkom, otvorili smo kartu svijeta i počeli pričati u koji dio svijeta ćemo krenuti i potrošiti naše predviđeno zajedničko vrijeme jer smo zaključili da imamo 25 dana za tu avanturu. Nakon razmišljanja o Portugalu, krenuli smo prema Bugarskoj i na kraju obišli Kavkaz, Gruziju, Armeniju…

Slično se desilo i s Iranom. Kada sam shvatio da bih si mogao priuštiti 20 dana pauze i da sam slobodan od obaveza, desetak dana prije puta sjeo sam pred računalo i za dvadesetak željenih destinacija koje bih volio posjetiti provjeravao sam cijene avionskih karata. Kada sam u jednom trenutku shvatio da me avionska karta od Beograda do Teherana košta 250 eura, zaključio sam da moram posjetiti Iran. Saznao sam sve što mi treba za vizu i krenuo. Ljudi se često čude koliko malo potrošim na svojim putovanjima jer misle da potrošim čitavo bogatstvo, ali naučio sam putovati vrlo skromno. U pravilo moje putovanje od mjesec dana motorom ne košta više od dva tjedna boravka na Jadranu u Hrvatskoj.

NACIONAL: Zašto ste odlučili otputovati baš u Iran?

Percepcija Irana zaista je zanimljiva. Postoje potpuno oprečna stajališta o Iranu. Imam nekoliko poznanika koji su bili u Iranu i kada sam ih nazvao i rekao im da planiram posjetiti Iran, oduševili su se i znali su da ću uživati. Drugih 95 posto ljudi koji nisu nikada bili u Iranu i ne znaju nekoga tko je bio u Iranu samo su se smrkli, smrznuli su se i pitali su me što mi to treba i želim li izgubiti glavu. Nevjerojatna percepcija. Mislim da ne postoji zemlja o kojoj ima toliko kontradiktornih mišljenja.

NACIONAL: Kakva iskustva nosite nakon Iranu?

Kada sam tražio smještaj u Iranu, saznao sam iz raznih popularnih svjetskih vodiča da čim izađeš iz hotela u Teheranu, prići će ti Iranci i pozvati te doma na noćenje i večeru. Meni se to činilo pretjerano jer se nekome to jednom desilo pa sad piše da je uvijek tako. Kada sam došao u Teheran i to doživio, nisam mogao vjerovati. Ta njihova količina gostoprimstva toliko je snažna da te u jednom trenutku posrame. Ljudi koje si upravo upoznao zovu te na večeru. Organizirali su mi rođendansku zabavu ljudi koje sam dan ranije upoznao pola sata. Odlučili su da kada sam u Iranu, da moram proslaviti svoj rođendan kako dolikuje. Pozvali su nekoliko nas iz hostela u kojem sam noćio i na tulumu je bilo dvadeset Iranki i Iranaca, ogromna rođendanska torta, hrana i piće. Dobio sam brojeve telefona njihovih prijatelja iz drugih gradova ako dođem u njih da mi oni pomognu, dočekaju me i srede mi smještaj. Plaćali su mu taksi, vodili na ručak i bilo mi je neugodno. Ne znaš kako bi im se odužio, a oni su mi na kraju rekli da se nadaju da ću iz Irana ponijeti lijepe uspomene. Ne pretjerujem nijednog slova.

NACIONAL: Je li bilo ikakvih neugodnosti?

Apsolutno nikakvih neugodnosti. Neobično mi je bilo samo to što sam prvi put nosio svu gotovinu. Dosta koristim kreditne kartice. No kako je Iran pod sankcijama, prva i osnovna stvar koju sam saznao kada sam se spremao na put bila je ta da svu gotovinu moram nositi sa sobom. Kartice ne funkcioniraju, unatoč mnogobrojnim bankomatima u zemlji. Kako sam prvi put nosio gotovinu, nije mi baš bilo drago, ali već drugi dan shvatio sam da sam sigurniji s novcem u džepu u Iranu nego u bilo kojoj banci na svijetu. Nije zabilježen nijedan slučaj da je netko pokraden. Da mi je nekim slučajem novac ispao iz džepa, mislim da bi trčali za mnom da mi ga vrate.

NACIONAL: Na društvenim mrežama mnoge ste zbunili fotografijama i opisom njihovih autobusa, zbog kojih su mnogi u nevjerici komentirali vašu vožnju iranskim putničkim autobusima. Kakva su vaša iskustva?

Javni prijevoz u Iranu je fantastičan. Počevši od podzemne željeznice u Teheranu, gradu od 16 milijuna ljudi koja košta jednu kunu, a koja je čista, uredna i brza. Velike su udaljenosti između velikih gradova, od 500 do 700 kilometara i svi gradovi su svojevrsne oaze u pustinji. Kada izađeš iz jednog velikog grada, voziš se nekoliko stotina kilometara kroz pustinju do sljedećeg velikog grada. Pošto su to velike razdaljine, ti međugradski autobusi su fenomenalni. Oni su navikli putovati noću, što je i meni odgovaralo jer sam štedio novac za smještaj i vrijeme. Sjedneš u autobus u jedanaest sati navečer i sutradan ujutro u osam si u drugom gradu, 700 kilometara dalje. Autobusi izgledaju bolje od većine biznis klase u zrakoplovima. Opremljeni su LCD-ima, slušalicama, hranom, pićem… Imaju trećinu manje sjedala nego u našim autobusima. Razmak od sjedala do sjedala je metar, metar i pol, mogu se potpuno polegnuti za spavanje, a cijena im je nekoliko desetaka kuna. To su VIP autobusi, dok su obični autobusi bolji od naših i nevjerojatno su jeftini. Za put od 500 km cijena karte je od 15 do 20 kuna. Glavna stvar koja utječe na cijenu karata je cijena goriva. Shvatiš da cijene goriva koje idu gore dolje na svjetskom tržištu imaju malo veze s tim koliko mi plaćamo kartu jer bez obzira na kretanja na svjetskom tržištu nafte, cijena litre goriva u Iranu iznosi oko 60 lipa. Drugim riječima, ne plaćamo samo naftu.

NACIONAL: Znaju li Iranci nešto o Hrvatskoj?

Uglavnom nas znaju preko nogometa. To je glavna stvar kod prepoznavanja svugdje u svijetu. U Iranu znaju više naših nogometaša nego što ih ja znam. O Hrvatskoj dosta znaju. Vrlo rijetko se dogodilo da me gledaju čudno kao da nisu nikada čuli za Hrvatsku. Neki znaju jako puno jer su mi pričali o raspadu Jugoslavije i samostalnoj Hrvatskoj.

NACIONAL: S obzirom na to da ste glazbenik, koliko vam putovanja služe kao inspiracija za stvaranje glazbe pod utjecajem različitih svjetskih kultura?

Jako puno. Moj stan je prepun instrumenata iz cijelog svijeta. Nije bilo nijednog putovanja a da nisam donio barem jedan instrument iz tog dijela svijeta. Pa i kad sam se morao odreći kupovine neke odjeće, s puta sam morao donijeti instrument. Iz Irana sam donio dva predivna perzijska instrumenta. Jedan je tombak, bubanj sličan tarabuci, a drugi daf, veliki tanki bubanj. To su njihove klasične udaraljke. Iz Nepala sam donio madal, tradicionalni nepalski bubanj. Uvijek proučavam glazbu zemlje u koju odlazim i idem na koncerte kada god imam priliku. Kroz udaraljke možeš glazbom obići svijet. Udaraljke su začin glazbi, osobito u klasičnoj pop rock postavi. Uvijek sam bubanj, bas i gitaru doživljavao kao meso, a udaraljke kao začin. Čim primiš udaraljke iz nekog dijela svijeta, tim zvukom prenosiš da ta glazba zazvuči da potječe otuda. Kada sviram konge, bongose ili timbalese, zvuči kao kubanska glazba, kada sviram djembe zvuči kao afrička glazba, a ako sviram tarabuku zvuči kao arapska glazba. Glazbi dajem zvukove i boje kakve želim. Volim kuhati i jako volim začine i jednostavno sam to sve povezao. Doma imam ogromnu policu sa začinima i da bih dobio meksički ili istočnjački okus, upotrebljavam njihove začine. Na isti način koristim i instrumente.