Nakon što je napisao knjigu „U zemlji plemenitih ljudi“ u kojoj je opisao svoje veliko motorističko putovanje prostranstvima drevne Perzije, danas Islamske Republike Iran, Hrvoje Rupčić ima novu knjigu – točnije, dječju putopisnu slikovnicu „Djeca središnje Azije“. Tim povodom Hrvoje Rupčić dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje za slikovnicu „Djeca središnje Azije“?

Slikovnica „Djeca središnje Azije“ nastala je kao dio serijala putopisnih slikovnica pod nazivom „Slikovnica – prozor u svijet“ nakladnika Kreativna mreža. Te slikovnice su namijenjene i djeci i odraslima, a njihovi autori su uglavnom poznati hrvatski putopisci među kojima su Jasen Boko, Hrvoje Ivančić i drugi. Moja slikovnica je sretna trinaesta po redu u toj biblioteci. Kada sam od urednice Ane Đogić dobio ponudu da napišem putopisnu slikovnicu, prvo mi je palo na pamet da pišem o djeci Irana, no ta tema je već bila dodijeljena mom prijatelju Ivanu Đokiću koji već godinama živi u toj zemlji i oženjen je Irankom, a autor je i izvanredne knjige „Iran u prezentu“. Sljedeće mi je palo na pamet napisati „Djecu Himalaje“, no i nju je već ranije za spomenutu biblioteku napisao Branko Kladarin.

Treća sreća, odnosno treći odabir pao je na temu mog posljednjeg putovanja motorom 2019. godine u središnju Aziju, kada smo došli sve do granice s Kinom. To je zapravo bio i najlogičniji odabir jer sada u isto vrijeme pišem i „regularni“ putopis s tog putovanja koji će, nadam se, izaći sljedeće godine u obliku knjige, a radnog je naziva „Putovima svile“. Zapravo sam se nadao da bi ta knjiga mogla izaći istovremeno kada i ova slikovnica, no nisam je stigao do kraja uobličiti. „Djeca središnje Azije“ na neki način postaju prethodnica tog budućeg putopisa.

NACIONAL: Pretpostavljam da je stvaranje slikovnice povezano s tvojim odlaskom u Iran, ali i druge dijelove Azije koji su zapravo mnogima potpuno nepoznati. Tvoja supruga je fotografirala mjesta i lokacije koje ste tijekom putovanja posjetili i te fotografije nalaze se u slikovnici. Koje zemlje će djeca upoznati i kako ste im ih predstavili?

Stvaranje ove slikovnice nije direktno povezano s mojim putovanjima u Iran, no na neki način ipak jest jer su mi ona razbuktala želju za istraživanjem ostalih dijelova drevne Perzije kojoj je veći dio središnje Azije nekada pripadao. Na veliku žalost šira javnost na zapadu o tim krajevima zna veoma malo, a i to što misli da zna obavijeno je velom predrasuda koje su gotovo potpuno neutemeljene. Krajevi su to, kao prvo, nestvarne prirodne ljepote, duboke kulture i gostoljubivih ljudi. Na ovom putovanju, kao i na onome u Iran, suputnica na motoru bila mi je supruga, vrsna fotografkinja Ivana Kujundžić-Rupčić.

Evo još nekoliko uvodnih riječi o knjizi. Zemljama središnje Azije smatraju se Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan i Turkmenistan. Mi smo ih sve, osim Turkmenistana, na svome putovanju obišli, pa sam knjigu napisao o djeci koju smo u te četiri države susretali putem. Samu knjigu sam začinio i mnogim zanimljivostima o svakoj od tih zemalja, koje vjerujem da će zanimati i djecu i odrasle. Nisu to suhoparne informacije, već zaista kurioziteti, poput onog da su planine Pamira koje prekrivaju to područje dom posebne vrste ovaca koje se zovu – Marko Polo.

‘Središnja Azija je kraj nestvarne prirodne ljepote, duboke kulture i gostoljubivih ljudi’. FOTO: Press

NACIONAL: Što djeca mogu naučiti o središnjoj Aziji?

Djeca, a i odrasli, iz moje knjige mogu naučiti da u tim krajevima svijeta žive ljudi koji su po gotovo svemu mnogo bliži nama negoli što mnogi od nas to ikada i pomisle. Mogu zatim naučiti da su to mjesta duge i bogate kulture, umjetnosti i beskrajnih prirodnih ljepota.

NACIONAL: Što vas toliko oduševljava u tom dijelu svijeta, zašto mu se stalno vraćate?

Dugo vremena mi se taj dio svijeta provlačio „ispod radara“ dok sam kulturološki bio usmjeren na Latinsku Ameriku i Afriku. Moje putovanje 2015. motorom na Kavkaz odškrinulo je vrata tog za mene novog svijeta. Bio sam iznenađen ljubaznošću tamošnjih ljudi, a tada su mi u Armeniji prvi put spomenuli da je njihovo poštivanje putnika i gosta ostavština drevne perzijske kulture na tim prostorima. Slučajan odlazak u Iran, u srce te tradicije, nekoliko godina kasnije oborio me s nogu u svakom smislu. Ljudi su najveće bogatstvo tih prostora, a gostoljubivost i ljubaznost je za naše pojmove gotovo nestvarna. Nakon istraživanja Irana kroz nekoliko putovanja usmjerio sam pozornost na prostor središnje Azije koji je kulturološki nerazdvojiv od današnjeg Irana jer je upravo tom neizmjerno dugom tradicijom snažno povezan. Nisam se prevario u osjećaju koji mi je govorio da ćemo i u tim krajevima naići na sličan prijem, a avanturistički momenti koje smo putem doživljavali vezani su isključivo uz činjenicu da su to slabo naseljeni i izolirani predjeli pa putovanje kroz njih donosi sa sobom i dozu opasnosti. Tko je željan istraživanja raznolikosti svijeta, ti prostori su dragulji u svakom smislu.

NACIONAL: Kakav je osjećaj iza sebe imati slikovnicu, što vas najviše veseli u tom procesu?

Volim izazove i nove oblike izražavanja pa mi je rad na ovoj slikovnici to svakako ponudio. Najviše me veselilo u tom procesu saznanje da su teme koje bi mogle biti najzanimljivije djeci, iste one koje bi trebale biti i odraslima. Odrasli su sumanuto zaokupljeni brojkama i njima izražavaju svoje znanje i važnost stvari oko sebe. Taj grad ima toliko milijuna stanovnika, površina te i te zemlje je tolika i tolika… Prilično suhoparno, zar ne? Zapravo vam ti podaci ne dozvoljavaju vizualizaciju stvarnoga stanja i doživljaja stvarnoga života. Zar nisu zanimljiviji podaci da je na prostoru Kazahstana prvi put čovjek zajahao konja, da riječ „stan“ dolazi iz perzijskog jezika i označava dom, a možda i to ima poveznice s našim jezikom. Jednako tako, da u Tadžikistanu, koji je na granici s Kinom, žive ljudi koji su potomci Perzijanaca i nevjerojatno slični našim fizionomijama. Odjednom, sedam tisuća kilometara od našeg Hrvatistana, mi smo se osjećali – kao doma. Znate li da se grad Samarkand u Uzbekistanu nalazi točno na polovini nekadašnjeg Puta svile i da je i danas zadržao svoj nevjerojatan sjaj i veličanstvenost? To su samo neki od podataka koji se provlače kroz knjigu, dok su, dakako, tamošnja djeca u prvom planu.

NACIONAL: Što je drugo u planu, neko drugo putovanje, knjiga ili album s Cubismom?

Putovanja su uvijek u planu, knjiga sa spomenutog putovanja već se piše, a spremaju se i dokumentarci iz središnje Azije. Naime, paralelno uz prethodnu knjigu „U zemlji plemenitih ljudi“ napravili smo i seriju dokumentaraca „Putovima Perzije“ koji se mogu pogledati na našem kanalu Šarena kugla na YouTubeu, a isti je plan i uz novu knjigu.

S glazbene strane, Cubismo je ovoga ljeta izuzetno koncertno aktivan, imamo dogovorenih više od 20 nastupa pa je i to jedan od razloga što ove godine neće biti vremena za neko veće putovanje. Dvije godine nismo ozbiljnije nastupali i vrijeme je da se to nadoknadi. Naš posljednji album „Tumbao“ izašao je u jeku pandemije i tek ga sada ozbiljnije promoviramo pa će daljnji studijski rad ipak pričekati još neko vrijeme.