U Zagrebu se 4. i 5. studenoga održava Festival Dani Orisa zbog kojeg u Zagreb dolazi niz poznatih svjetskih arhitekata iz Velike Britanije, Japana, Švicarske, Španjolske, Čilea itd. Festival će svojim predavanjem otvoriti hrvatski arhitekt Hrvoje Njirić, česti predavač na sveučilištima diljem svijeta.Od 1987. godine kada je proglašen najboljim mladim arhitektom u Jugoslaviji i dobitnikom tada utjecajne nagrade ‘’7 sekretara SKOJA-a’’, Njirić je postao jedan od najistaknutijih hrvatskih arhitekata u svijetu koji često gostuje kao profesor na brojnim svjetskim sveučilištima. Ima status redovitog profesora na TU-u u Grazu i GAF-u u Splitu te je izvanredni i gostujući profesor na Sveučilištima kao što su MIT u Bostonu, UofT u Torontu, TU u Beču, ETH u Zurichu, AA School of Architecture u Londonu, Politecnica u Milanu, ETSAM u Madridu te brojnim drugim na gotovo svim kontinentima. O njemu su pisali časopisi posvećeni arhitekturi poput El Croquisa.

Dobitnik je nagrade Zagrebačkog salona (2000.), Grand Prixa Zagrebačkog salona (2003. i 2006.), nagrada UHA-e Drago Galić (2007. i 2021.) i Viktor Kovačić (2000.) te nagrade Piranesi Award (2007). Godine 2015. bio je selektor 50. Zagrebačkog salona posvećenog arhitekturi i urbanizmu. Sudjelovao je na arhitektonskim natječajima diljem Europe, no najviše su realizirani njegovi zagrebački projekti bazirani na stanovanju, čime se najviše u svom radu i bavi. Tako su poznati njegovi projekti stambenog naselja u Markuševcu 2007. i dječji vrtić Medo Brundo u Dubravi 2008., ali i projekt za Kampus Borongaj i Bazen Dubrava. Te 2008. Društvo arhitekata Zagreb izabralo je njegov projekt ‘’Plavi vulkan’’ najboljim na natječaju za Gradski stadion na Kajzerici koji nije realiziran.

NACIONAL: U Zagrebu se 4. i 5. studenoga održava 22. Festival Dani Orisa. Koliko je taj susret arhitekata i predavanja vodeći svjetskih arhitekata stekao reputaciju na globalnoj sceni?

To je jedan od najvažnijih skupova na temu arhitekture u srednjoeuropskom prostoru na početku stoljeća. I u širem kontekstu mnogi su čuli da u Hrvatskoj postoji manifestacija na kojoj se publika zainteresirana za kulturu građenja broji u tisućama. To sam još jedino doživio u Južnoj Americi.

NACIONAL: Vi ste ove godine jedan od predavača. Kakvo predavanje ste pripremili, što vam je trenutno primarna zona interesa?

Ove godine je prvi put smanjeno trajanje predavanja, nažalost premalo za argumentaciju neke ambicioznije teze, no organizator je procijenio da je interesantnije čuti više kraćih ekspozea. Pokušat ću u tom kompaktnom formatu naznačiti teme koje nas u uredu njiric+arhitekti najviše zaokupljaju – socijalna, energetska i ekonomska održivost arhitekture i gradskog prostora.

NACIONAL: Prije par godina ste u jednom intervjuu izjavili da arhitektura u Hrvatskoj na internacionalnom nivou gotovo uopće ne kotira te da ne postoji hrvatski arhitekt ili arhitektica koji dobro kotiraju na svjetskoj arhitektonskoj sceni. Zašto?

Pa i dalje je tako. S jedne strane, kao i u sportu i politici, favoriziraju se velike nacije i utjecajni globalni ‘’igrači’’, s iznimkom par manjih zemalja, poput Čilea ili Danske. U taj se establishment teško probiti, bez obzira na kvalitetu. A s druge strane, čini se da to domaćim arhitektima i nije baš neki izazov. To se najbolje vidi u odsustvu poziva na međunarodne natječaje i profesure na značajnim internacionalnim školama ili pak na članstvo u međunarodnim žirijima. Niti naš ured u posljednjih par godina ne ulaže dovoljne napore u tom smjeru. U nesmiljenoj borbi za opstanak, teško se motivirati na dotjerivanje websitea ili kontinuirano publicirati suvisle sadržaje na međunarodnim portalima i društvenim mrežama. Prije desetak godina nije bilo tako. Ugledna japanska edicija A+U je tada izdala tematski broj u potpunosti posvećen najboljim arhitektima u Hrvatskoj i Sloveniji.

NACIONAL: Snose li kakvu krivicu za takvo stanje Udruženje hrvatskih arhitekata i Društvo arhitekata Zagreba?

Te institucije funkcioniraju u nekom svom paralelnom univerzumu, bez stvarnog djelovanja čak i po pitanju temeljnih interesa struke poput honorara, natječaja ili zaštite autorskih i ostalih prava. No bez obzira na to, vidljivost na međunarodnoj sceni je na samim arhitektima.

Bazen Dubrava, Sveučilišni kampus Borongaj i stadion ‘Plavi vulkan’ neki su od projekata arhitekta Hrvoja Njirića. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: O obnovi grada Zagreba nakon potresa govori se već više od dvije i pol godine, ali se ništa ne događa, što posebno ljuti građane grada Zagreba i stavlja ih u poziciju nemoći. Zašto se nismo maknuli s mjesta?

Neuhvatljiva mi je operativna logika Grada i države po tom pitanju. Tu je i moralna i socijalna dvojba – treba li javni novac koristiti za obnovu privatnih zgrada? Što ćemo s onima koje su ilegalno izgrađene, bez statičkog projekta, bez građevinske i uporabne dozvole i bez podmirenih doprinosa i pričuve?

NACIONAL: Je li se išta promijenilo dolaskom ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivana Paladine?

Ne.

NACIONAL: Postoji li na nivou gradskih vlasti vizija urbanizma i konkretna uloga arhitekata u obnovi Zagreba i prostornom planiranju?

Jako sam skeptičan prema svemu tome. Nekad se za viziju razvoja grada Zagreba raspisivalo međunarodne natječaje, poput onog za generalnu regulatornu osnovu iz 1930/31. Posljednji konzistentni napor je bio natječaj za središnji prostor grada iz 1992. Da bi stvar bila apsurdnija, iz tog sveobuhvatnog i kompleksnog projekta su realizirane samo fontane. To vam je kao da umjesto simfonije odsvirate tek par taktova.

NACIONAL: A nakon toga?

Otada je urbanizam u isključivoj ingerenciji raznih gradskih ureda, kao da se radi o nekom rutinskom činovničkom poslu, a ne o ključnom dokumentu razvoja. Nedavno imenovanje urbanista Nikše Božića ravnateljem Ureda za prostorno planiranje daje nadu da bi se stanje možda moglo urediti. Pozitivnih primjera u drugim, kultiviranim sredinama gdje politika prepoznaje značaj planiranja, pa makar za samopromociju, ima napretek. Spomenimo samo inicijativu francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda u obliku Grands Projects za Pariz 1981-98.

NACIONAL: Moramo spomenuti temu maksimirskog stadiona. Poznato je da je vaš projekt ‘’Plavi vulkan’’ na Kajzerici pobijedio na natječaju za novi gradski stadion 2008., ali se o njemu više ne govori. Što se dogodilo da je vaš projekt ostao zaboravljen unatoč pozitivnim kritikama?

U tom interregnumu se promijenila optika sagledavanja te je prevladalo populističko mišljenje da je stadionu mjesto isključivo u, ili kako se običava reći ‘’na’’ Maksimiru. Iako sam gorljivi navijač sa sjevera, i dalje tvrdim da je lokacija na Kajzerici bila veličanstvena, u samom geometrijskom središtu grada. Pa možda i prevažna za takav sadržaj.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o izgradnji gradskog stadiona danas? Biste li nešto mijenjali u toj ideji?

I danas mislim da je ikona poput ‘’Plavog vulkana’’ pravi odgovor za zadanu lokaciju. Međutim, ako to ‘’mora’’ biti Maksimir, onda je odgovor, naravno, drukčiji. Nejasne su okolnosti i kriteriji koji bi trebali prethoditi eventualnom natječaju. Je li to znači rušiti stari dio stadiona, izgrađenog prema antologijskom projektu arhitekta Turine, ili tek novije dogradnje ili sve? Tko su članovi ocjenjivačkog suda, ljudi s moralnim i stručnim integritetom primjerenim za takvu zadaću? Možda stranci, poput sudaca u HNL-u? O prometu da i ne govorimo. Tužno je pratiti medijsko batrganje grada, države i Crkve oko te teme, a sve radi privlačenja javnog mnijenja na svoju stranu. Svi znamo da nam za stadion ne treba javni novac i da ima dovoljno zainteresiranih za to. I svima je poznato gdje leži problem i što treba prvo napraviti.

NACIONAL: Koliko je važno to koja je politička stranka na vlasti, koja stranka vodi grad Zagreb i ima veći utjecaj u medijima, na rezultat nekog natječaja poput gradskog stadiona, ali i na sve veće gradske projekte?

Nije to pitanje stranke, već ustrojstva javnih službi. Teško je predvidjeti kako bi reagirali oni koji u Zagrebu još nisu dobili priliku.

NACIONAL: Nerijetko se čuje da se Zagreb ne može pohvaliti novim građevinama niti suvremeni arhitektonskim zahvatima koji bi promijenili vizuru grada koji se još uvijek primarno hvali višestoljetnim građevinama. Zašto Zagreb nije dobio nijednu atraktivnu građevinu već desetljećima koju bi primijetili arhitekti širom svijeta jer je jasno da nije samo novac u pitanju?

Kao što sam u prethodnom odgovoru rekao, fali nam stručna infrastruktura, bez obzira na to koja je stranka postavlja. Natječaji se nerijetko provode na sumnjiv način, pa čak i kad je javna investicija u pitanju. U slučaju neprimjerenih žirija ne sudjelujemo. S objektivnim međunarodnim ocjenjivačkim sudom bi situacija bila bolja. Nas u Zagrebu muče i neka osnovna pitanja poput neriješenih vlasničkih odnosa i zemljišne uknjižbe. Mnogi naši javni poslovi za socijalnu infrastrukturu grada stoje u ladici već desetljećima, primjerice škola Horvati na Knežiji. Godine 2026. ćemo proslaviti 20 godina od dobivenog natječaja.

‘Od dolaska Puljkove administracije situacija u Splitu postala je bolja od zagrebačke’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakav je situacija u drugim gradovima u Hrvatskoj?

U usporedbi Zagreba sa Splitom možemo ustvrditi da je od dolaska Puljkove administracije situacija postala bolja od zagrebačke. Samo u prošloj godini je provedeno sedam natječaja koji su ugovoreni i za koje se očekuje skora realizacija. Što se tiče plasmana na globalnu scenu teško mi je govoriti za kolege, ali mogu pretpostaviti za naš ured. Projekti poput ‘’Plavog vulkana’’, farmaceutskog fakulteta, bazena u Dubravi i pogotovo kampusa Borongaj možda bi našli put do šire aklamacije da su doživjeli realizaciju.

NACIONAL: Koliko se nagrađeni arhitektonski projekti u Hrvatskoj promijene od pobjede na nekom natječaju do finalne realizacije koja nerijetko ne odgovara predloženom projektu?

Nije baš tako da se natječajni rad često i (o)lako promijeni. Jedna od stvari na kojoj gradske stručne službe inzistiraju je da se nipošto ne odstupi od natječajnog programa i rješenja. Postoji i jedna druga interesantna stvar da natječaji ponekad rezultiraju idejama i koncepcijama prostora šireg od natječajnog, rekli bismo ‘’larger than life’’. Takvim nam se čini naš prijedlog za lokaciju olimpijskog kompleksa ‘’Zagreb 2084’’ koji smo en passant prezentirali u okviru prvonagrađenog projekta za borongajski kampus. Tu smo ideju u nekoliko navrata pokušali aktualizirati tako da se to područje barem prepozna, rezervira i zaštiti uvrštenjem u GUP, ali nije bilo simpatija za takvo što. Uostalom, 2084. je još daleko, zar ne?

NACIONAL: To je dosta dalekosežna vizija.

To vam je primjer vizije koja zaiskri, koja se prepozna i onda projicira na dulje staze, no mi kao društvo i grad očito nismo u stanju tako funkcionirati.

NACIONAL: Arhitekti imaju javnu ulogu i doprinose zajednici svojom vizijom razvoja, ali se stječe dojam da se na arhitekte u Hrvatskoj gleda upravo suprotno. Zašto je tome tako i kako promijeniti takav pogled na arhitekte?

To je poglavito pitanje strukturiranja obrazovnog procesa koji u Hrvatskoj tapka u mjestu. U Skandinaviji se kultura stanovanja i javnog prostora uči od malih nogu. Nije fenomen Ikea slučajno baš u takvoj sredini nastao. Likovnost i općenito kreativnost te umjetnički odgoj se zapostavlja, a zna se da je to jedna od najzahtjevnijih pedagogija. Nije sve u STEM-u. Pa vidite kako je prošla kurikularna reforma. Što onda u Hrvatskoj očekivati?

NACIONAL: A osim toga?

Drugi problem je tzv. Pinterest kultura koja posjetitelju internetskih portala omogućuje da iz palete primjera, nerijetko banalnih, izvještačenih i krivih, odabere životni prostor koji mu se u tom trenu dopadne. Arhitektu samo preostaje da tu ilustraciju nekritički i što vjernije, brže i jeftinije prevede u ‘’papire’’ za dozvolu. Možda bi bilo uputno na nivou Hrvatske ugasiti tu aplikaciju?

NACIONAL: Bili ste selektor 50. Zagrebačkog salona, najznačajnije likovne manifestacije na kojoj hrvatski arhitekti, dizajneri i likovni umjetnici pokazuju dosege suvremene produkcije na nacionalnoj razini. Kako biste ocijenili ovogodišnje izdanje Zagrebačkog salona i selektorice Leile Topić s konceptom pod nazivom ‘’Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti’’?

Bio sam selektor 50. Zagrebačkog salona posvećenog arhitekturi i urbanizmu i s puno ambicije nastojao uvesti neke nove standarde i vidljivost kulture građenja u javnom prostoru. Izbornici sljedećih izložbi na temu arhitekture, 53. i 56. salona su sve te impulse i inicijative zanemarili te pretvorili ovu značajnu manifestaciju u marginalno događanje, lišeno svake kritičnosti, stvarne participacije i vidljivosti. Žao mi je zbog toga.

NACIONAL: Kako je došlo do toga?

Često znam svojim studentima skrenuti pažnju da bi dosezi i tradicije likovne umjetnosti u najširem smislu mogli za njih biti puno pouzdaniji izvor inspiracije. U tom svjetlu sa simpatijama promatram izdanja salona posvećena likovnoj i primijenjenoj umjetnosti, pa time i ovaj selektorice Leile Topić. Tema pozitivnih transformacija u društvu putem aktivizma u kulturi dobro se nadovezuje na poželjni profil arhitekta kao javnog djelatnika u gradskom prostoru.