Hardcore punk, najčešće nazivan samo hardcore, podžanr je punk rocka nastao u SAD-u kasnih 70-ih i ranih 80-ih, a odlikuje ga žešći, bučniji i brži punk zvuk, brze pjesme i moćan vokal. Kao podžanr punk rocka izrazito je utjecao na daljnji razvoj punk i metal glazbe. Neki od svjetski najznačajnijih i najpopularnijih izvođača tog glazbenog žanra su Suicidal Tendencies, Sick of it all, Madball i Biohazard, ali se sve češće spominje i hrvatska grupa Deafness by Noise (Gluhoća od buke). Grupa iz Samobora koju je sa svojim prijateljima u Samoboru 1991. osnovao Hrvoje Krmpotić Krmpa, motiviran bijegom od tadašnje svakodnevice rata i željom za ‘’ispušnim ventilom’’ u glasnoj i agresivnoj glazbi. Danas, 30 godina kasnije imaju preko 1000 održanih koncerata širom Europe, 20 samostalnih turneja te zajedničke turneje i prijateljstvo s navedenim najvećim i najpoznatijim izvođačima tog žanra u svijetu. Iza njih je i šest studijskih album i nedavno objavljeni sedmi „Dial ‘N’ for Noize“, na kojem su radili neki od svjetski najvažnijih glazbenih producenata i na kojem su htjeli kroz nove pjesme stilski prikazati 30 godina karijere, odnosno utjecaje na njihov zvuk.

NACIONAL: Ovih je dana izašao vaš novi album „Dial ‘N’ for Noize“, na kojem ste se upustili u eksperiment i stilski kroz pjesme prošli 30 godina karijere. Dosta hrabar potez za klasičan hard core bend. Kakve su prve reakcije?

Za sada su reakcije odlične. Bend se razvijao iz albuma u album, a i mi kao skladatelji, tekstopisci i aranžeri. Na svakom našem novom album dižemo ljestvicu produkcijski i skladateljski. Iako se radi o hardcore rock’n’roll izričaju, nastojali smo iz ogoljene glazbene strukture odvojiti ‘’core’ ili ‘’srž’’ i oplemeniti ga melodičnim notama i veselijim raznovrsnijim ‘’hard hitting’’ ritmovima i pjevanjem u više laga.

NACIONAL: Što to znači u vašem slučaju?

Na primjer, na albumu možete čuti na bubnju raznoraznih ritmova, od specifičnog NYC based Earl Hudson drum beata s duplim udarcem snarea umjesto duple pedale, Dave Lombardo war beat, klasični Mikkey Dee Motorhead ritam, pa sve do dub i reggae outro drum beatova.

NACIONAL: Hoćete reći da ste doista pazili na sve segmente svih pjesama?

Posebnu pažnju posvetili smo čak i frekvencijama i načinu snimanja instrumenata da bi konačni produkt bio što prirodniji. Ne preglasan nego dovoljno glasan jer mi smo i dalje Deafness by Noise, u tri riječi gluhoća od buke, ali ovaj puta je buka sofisticirana, usmjerena, fokusirana i ‘’catchy’’ za slušatelje.

NACIONAL: Kakve su reakcije na novi album u inozemstvu?

Također dobre. Od ljudi iz muzičkog biznisa i okorjelih starih pankera i hardkoraša dobivam na dnevnoj bazi ‘’bravo’’ poruke. Oni su ušli u krizu srednjih godina, no vani se hardcore i punk scena mijenja i napreduje iz godine u godinu jer se prate trendovi u glazbi. Danas su trenutno u trendu u našem žanru bend Turnstile koji svira najveće svjetske festivale od 50.000 do 100.0000 ljudi i samostalno dvorane od 5000 do 6000 ljudi. Drago mi je da je nova generacija hardcore klinaca u usponu i zna koristiti raznovrsne glazbene stilove i žanrove koje su ukomponirali u vlastiti i prepoznatljiv potpis.

NACIONAL: Album je miksao danski producent Tue Madsen, možda i najvažniji producent u svijetu hard corea, dok je master radio Paul Logus, koji je pak radio s imenima kao što su Public Enemy, Limp Bizkit, Pantera, Clutch itd. Kakvi su njihovi komentari na novi album?

Paul Logus nam je lijepo poručio da mu je nakon masteringa live albuma Tine Turner bilo gušt raditi mastering za dobro osmišljen retrospektivni album benda i da mu je to najdraži europski hardcore album.

NACIONAL: A kako je Madsen reagirao?

S druge strane, producent Tue Madsen imao je veliki izazov oko višemjesečnog miksanja našeg albuma. Miks albuma je trajao četiri mjeseca i čovjek je pred kraj miksa otišao na godišnji da na miru može nakon par tjedana odmora ponovo preslušati materijal, popraviti i dodati u miksu sve te detalje koje je smatrao da se na kraju trebaju čuti. Da bismo dobili novu atmosferu iz pjesme u pjesmu, mi smo mijenjali instrumente prilikom snimanja i koristili osim drugačijih gitara i dosta atipičnih instrumenata za naš žanr, kao što je violončelo koje je odsvirao Stanislav Kovačić, klavira koji je odsvirao producent Hrvoje Prskalo, dok su prateći vokali na nekim pjesmama odrađeni u četiri lage koje su otpjevali Ervin Baučić, Enio Sage i Adalbert Turner Juci. Da bismo dobili što bolji ‘’feeling’’ u nekim pjesmama, na refrenima smo snimali barokni zbor.

NACIONAL: Kako ste ostvarili suradnju s Madsenom i Logusom?

Godine 2015. Logus je na molbu američkog producenta Terryja Datea, koji je prijatelja našeg producenta Andyja Classena, prvo preslušao naš tadašnji materijal za predzadnji album ‘’A Long Way Down’’, pa zatim odlučio masterirati. Dodatni ‘’trigger’’ za tadašnju suradnju mu je bila informacija da nas je preuzela distribucija MediaMarkt i da naša tadašnja izdavačka kuća Strength Records iz Nizozemske želi baš njega. Logus je uz Howieja Weinberga i dalje neprikosnoveni ‘’Master of the dark arts’’ na globalnoj razini kada spominjemo mastering za bilo kakav visokobudžetni album. Weinberg i Logus su radili probni mastering za ‘’Dial N for Noize’’, no na kraju je Logus uspio dobiti što smo htjeli i Howie je priznao da njegov mastering bolje paše ovom albumu.

NACIONAL: Album su producirala čak trojica producenta: Andy Classen, Bojan Pahljina i Bernard Mihalić u studiju RSL u Novom Mestu, u studiju Stage 1 u Kasselu i u studiju Podmornica. Zašto tri studija i trojica producenta?

Svaki producent i studio daju svoju zvučnu sliku i izvlače maksimum iz instrumenta. Iz tog razloga smo se odlučili za više studija jer smo htjeli da nam najbolji producenti produciraju naš album za 30 godina.

NACIONAL: Kako je izgledala hard core punk scena u Hrvatskoj 1991. i što vas je motiviralo da osnujete bend?

Godine 1991. smo imali koncerte i probe po skloništima te smo doslovno ljude koji bi se sklonili od zračnih napada ‘’bombardirali’’ bukom. Motivacija nam je bila tada bijeg od svakodnevice rata i našli smo svoj ‘’ispušni ventil’’ u glasnoj i agresivnoj glazbi. Uvijek smo se pitali zašto ne možemo zvučati bolje i drugačije od drugih pa smo ih pratili, skidali pjesme, učili i vježbali s medija koji su nam tada bili dostupni. Živjeli smo takozvani dječački san da ćemo jednog dana svirati na velikim binama s grupama poput Suicidal Tendencies, Sick of it all, Madball, Rancid, Dropkick Murphys i drugima.

NACIONAL: U međuvremenu vam se ostvario dječački san i svirali ste na velikim binama sa svim tim bendovima i s nekima postali i dobri prijatelji, a s nekim ste i surađivali. Kako je došlo do poznanstva i nastupa?

Bez dobrog ugovora o albumu, izlaska albuma, reklame i aktivnog sviranja dva puta godišnje po klubovima u EU-u, nema šanse da vam se ukaže prilika da odmah odete na turneju s jačim bendom. Mi smo od 2003. u katalogu stranih diskografskih kuća i njemačkoj tour booking agenciji M.A.D koji promoviraju izdanja na njemački način, tako da se bend bukira i šalje na samostalne turneje, a ako je moguće s jačim bandovima iz tog žanra. Neki se odlučuju na ‘’pay to play’’ varijante, no mi smo uspijevali zbog naših poznanstava i ‘’balkanskog stava’’ odlaziti na turneje bez da ikome išta plaćamo.

NACIONAL: Niste platili da biste s njima otišli na turneju, ali jeste li zaradili?

Uz malo sreće čak smo se i vraćali s turneja sa Suicidal Tendencies, Sick of it all i Madball s kojim eurom i minimalnim plusom u džepu, ali ne i bogzna kakvom zaradom jer smo prodali puno više majica i CD-a nego kad smo išli sami na turneje. Naš drugi gitarista Ficho dalje redovno odlazi na turneje bez DBN-a kao stage manager ili roadie za Biohazard, Ignite, Powerflow, Persistence Tour i druge.

‘Svaki producent i studio izvlače maksimum iz instrumenta. zato smo se odlučili za više studija’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Jeste im poslali novi album?

U kontaktu smo s većinom. Freddy iz Madballa je rekao da mu je ‘’Dial N for Noize’’ naš najbolje osmišljen i isproduciran album, Billy iz Biohazarda također, jako su zadovoljni dečki iz Rykersa, a pogotovo je na album ponosan Armand Majidi, bubnjar iz Sick of it all koji mi je u vrijeme pandemije lektorirao tekstove tako da u njima ne nedostaje svojevrsne ironije.

NACIONAL: S nekima ste bili i na turnejama. S kime i po čemu pamtite ta druženja i nastupe?

S grupom Madball je znalo biti dosta nabrijane ekipe, od navijača do lokalnih sitnih kojekakvih samoprozvanih gangstera i hustlera po koncertima na turneji. Pamtimo jedan incident u Krakowu u Poljskoj kad je na koncertu tour manager potjerao support bend iz Poljske s pozornice koji su bili toliko pijani da nisu znali gdje su, a meni istovremeno gurao tampone i ručnik nakon takozvanog ‘’Reverse stage divinga’’ u kojem je mi neki lik razbio nos tijekom nastupa. Kako mi nismo prekinuli koncert zbog razbijenog nosa, publika je bila još luđa. Kad je nakon nas došao Madball, letjelo je svašta i netko iz publike s punom plastičnom čašom rakije pogodio je basistu u oči, nastao je opći kaos koji ni redari nisu mogli obuzdati pa je došla interventna policija i koncert je završio ‘’pod rotirkama’’. Svirati koncerte sa Suicidal Tendencies je genijalno, a s dečkima iz Sick of it all i Ratos de Porao smo postali dobri prijatelji, radimo kojekakve spačke prije nastupa i pričamo viceve prije odlaska na pozornicu jer je bitno izaći nasmijan.

NACIONAL: Kako prolaze vaši samostalni nastupi?

Znali smo imati samostalne nastupe u Lyon`s Hall u Lyonu skoro svake druge godine na radni ponedjeljak koji je redovito bio rasprodan. Znamo doći svake treće, četvrte godine u Berlin u klub Clash kao specijalni gosti, a ljudi iz Hrvatske koji žive i rade u Berlinu nam nisu vjerovali da će klub biti rasprodan i da će ispred kluba ostati 100-tinjak ljudi.

NACIONAL: Takvih situacija baš i nema u Hrvatskoj, zar ne?

Toga u Hrvatskoj nažalost nema jer nema jake fan baze koja te prati. Mi smo mala država, a većina današnjih klinca ne prati više strane trendove u glazbi, nego im je hit auto-tune cajka šund i samoprozvani celebrity traperi s govornom manom. U svijetu u kojem živimo svaki trend je sve kraćeg vremenskog trajanja jer nema dublji ‘’impact’’ i vrijednost. Nebrojeno puta smo sreli naše ljude na koncertima koji su otišli iz Hrvatske trbuhom za kruhom i boljim radnim uvjetima i plaćama i toliko su se veselili što smo došli, vidiš po njima da im je drago jer smo im ‘’mentalna poveznica’’ s domovinom, pa ti to daje dodatnu motivaciju da se nastaviš baviti glazbom i da je radiš iz albuma u album još bolje i kvalitetnije.

NACIONAL: Vratimo se početku karijere i činjenici što ste iz Samobora. Prije nego što ste 1996. objavili prvi album ‘’Never Give Up The Struggle’’, doživjeli ste poznati incident u Samoboru 1995., kada su pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko s policijom brutalno prebili više desetaka posjetitelja, priveli njih par stotina koji su se spremali na punk koncert u klubu Kuglana, o čemu ste 2019. s Edom Maajkom snimili pjesmu ‘’Trpaj’’. Kako danas gledate na taj incident?

Svake godine 31. 10. svatko od sudionika se prisjeti tog nemilog događaja, a vjerujem da se neće zaboraviti dok je punk, rock’n’roll, metal i hardcore glazbe u Hrvatskoj. Jedan od policajaca koji su došli prekinuti koncert tada je prekršio ovlasti i rafalno ispalio više hitaca iz automatske puške. Prvo u pod pa u zrak u gomili od 300-tinjak tinejdžera jer je procijenio da je bio ugrožen. Vjerojatno se prepao čudno odjevenih klinaca. Kasnije je taj policajac suspendiran, a daljnji razvoj događaja bio je neminovan; pucnjava, pa dojava u Lučko i Alfe dolaze i rješavaju stvar na tada svojstven način.

NACIONAL: Koliko je taj događaj poznat današnjoj generaciji pankera i hardkoraša?

Danas je to klincima američki film i kao da im pričamo bajke ili u najmanju ruku pretjerujemo s pričom da bi te prije policajci ako mu se nisi sviđao mlatnuli ‘’ovlaš’’ pendrekom pa onda pitali čiji si. Nisam protiv pravovremene reakcije policije uz dobru procjenu situacije, ali tada to nije bilo tako jer im je sustav procjene zakazao. Tu večer je netko to nepromišljeno odobrio. Nakon incidenta se sve zataškalo i nitko nije ni za što odgovarao. Sjećam se da je nas 10-ak sudionika slušalo zapovjednika Alfi koji urla na toki-woki: ‘’Tko je akciju odobrio i zašto su poslani’’?. Jedino što su Alfe mogli u 21 sat navečer vidjeti su preplašeni klinci koji bježe po ulicama grada i pune samoborske birtije za Halloween u kojima su gosti tih lokala gledali na zaprepaštenje ‘’The real horror Halloween movie’’.

NACIONAL: Kako to da nitko nije snimio dokumentarac o tom događaju?

Iskreno mi je žao da materijal koji je snimljen prije desetak godina na inicijativu pokojnog Martina Semenčića Mece koji nas je nažalost napustio ove godine u siječnju, nije ugledao svjetlo dana u dokumentarnom filmu ‘’Kuglana’’. Mi smo snimili soundtrack s našim prijateljem i kolegom Edom Maajkom i čekamo da se dokumentarac završi.

NACIONAL: Iza vas je više od 1000 održanih nastupa i turneja. U kojim ste sve državama nastupali?

U gotovo svim državama članicama EU-a osim Španjolske, Portugala, Danske, Irske, Švedske, Finske, Litve, Latvije, Cipra i Grčke.

NACIONAL: Jesu li vam samostalne turneje donijele zaradu ili su ostale upamćene prvenstveno po dobroj zabavi i nastupima?

Na samostalnim turnejama smo imali nešto sitno zarade nakon što smo prije njih odsvirali dvije-tri support turneje s jačim bendovima. Meni je uz posao project managera u najboljoj tvrtki za gradnju montažnih kuća u Hrvatskoj glazba iskreni hobi i ispušni ventil jer glazbu uvijek možeš ostaviti, ali ona tebe neće nikada.

NACIONAL: Na glasu ste kao jedan od najboljih hrvatskih frontmena. Glazba koju izvodite zahtijeva snažan i izvježban vokal. Radite li na svom glasu ili se prepustite trenutku?

Hvala. Na glas gledam kao i na svaki drugi instrument, treba mu se posvetiti, vježbati dikciju, višeglasje te puno pjevati i slušati i učiti od najboljih da bi se usavršio. Uloga frontmena vam mora biti u krvi i na pozornici trebate biti spontani jer publika to najviše cijeni.