Krajem svibnja ove godine tvrtka LNG Hrvatska objavila je da je na LNG terminalu u Omišlju na otoku Krku prvi put uspješno izvedena operacija ponovnog pretovara ukapljenog prirodnog plina s FSRU broda za prihvat LNG-ja na manji brod za daljnji transport ukapljenog plina. Kratka vijest koja jedva da je zabilježena u domaćim medijima, neopravdano je prošla ispod radara hrvatske javnosti, iako je informacija o prvom tzv. small scale LNG pretovaru na Mediteranu od izuzetne važnosti za hrvatski turizam, brodski promet i cestovni teretni promet pa i za budućnost Luke Rijeka. Kako je objavio LNGH, ukapljeni prirodni plin nije uplinjen i potom s terminala usmjeren u plinski transportni sustav Hrvatske, što je uobičajena operacija na LNG terminalu, već je pretovaren na manji brod Avenir Accolade koji je po završenoj operaciji prihvata zaplovio prema LNG Terminalu HIGAS na Sardiniji, gdje je predao svoj teret. Ovom je operacijom Hrvatska proširila mogućnost trgovanja ukapljenim prirodnim plinom i morskim putem, a ne samo kopnenim. Direktor tvrtke LNG Hrvatska Hrvoje Krhen za Megawatt je potvrdio da ta operacija nikada do sada nije bila obavljena u Hrvatskoj, ali ni na ovom dijelu Mediterana pa je time Hrvatska stavljena na kartu Europe i svijeta kao država u kojoj je moguće preuzeti manje količine LNG-ja te ih prevoziti do konačnih odredišta, kao što je primjerice bunkering stanica za opskrbu LNG-jem ili za punjenje drugih brodova koji koriste LNG kao pogonsko gorivo.

Zbog činjenice da bi centralna bunkering stanica LNG-jem trebala opskrbljivati i nekoliko drugih opskrbnih točaka, Hrvoje Krhen naglašava da stručnjaci tvrtke LNG Hrvatska pažljivo traže optimalnu lokaciju za njezin smještaj. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ovaj potpuno novi poslovni model, upozoravaju iz tvrtke LNG Hrvatska, otvara brojne mogućnosti u sektorima turizma i gospodarstva jer se njime omogućava tzv. bunkering, odnosno projekt izgradnje stanice za opskrbu brodova i teških cestovnih vozila LNG-jem kao alternativnim gorivom za pogon brodskih strojeva i motora kamiona. Podatak koji govori da će do 2040. godine oko 50 posto Jadrolinijinih brodova i trajekata koji voze u linijskom pomorskom prometu kao pogonsko gorivo koristiti upravo LNG, ali i činjenica da sve više velikih turističkih kruzera napušta dizelsko gorivo i prelazi na pogon LNG-jem, jednako kao što to čine i teretni brodovi trgovačkih mornarica širom svijeta i teška cestovna vozila za transport roba kopnom ukazuju na dodatnu važnost budućeg LNG terminala za energetsku, ali jednako tako i gospodarsku budućnost Hrvatske. Do sada razrađeni scenariji i modeli razvoja gospodarstava i energetske tranzicije Hrvatske koji su uzeli u obzir potencijal regionalnog tržišta LNG-ja pokazali su da će, prema srednjem scenariju korištenja LNG-ja u prometu, u 2025. godišnja potražnja za LNG-jem u prometu iznositi oko 0,3 milijarde kubika prirodnog plina godišnje, a već 2030. potražnja će narasti na 0,8 milijardi kubika prirodnog plina. Drugim riječima, LNG-jem iz terminala na Krku opskrbljivat će se teretni i turistički brodovi (kruzeri), brodovi za obalni linijski i riječni promet i teška cestovna vozila ne samo u Hrvatskoj već i u susjednoj Sloveniji i Mađarskoj. Naime, projicirana potražnja LNG-ja odnosi se na pomorski promet sjevernog Jadrana te cestovni i riječni promet na osnovnim koridorima TEN-T mreže Hrvatske, Slovenije i Mađarske.

Budući da sve više kruzera napušta dizelska goriva i prelazi na LNG, a u tom smjeru i domaći linijski brodar Jadrolinija također razvija svoju flotu, zanimalo nas je može li LNG terminal na Krku osigurati njihovu opskrbu LNG-jem, odnosno može li krčki LNG terminal ponuditi direktnu opskrbu teretnih ili turističkih brodova LNG-jem. Krhen tumači kako ulogu posrednika u procesu opskrbe velikih brodova LNG-jem mora preuzeti manji brod, tzv. small scale brod za prijevoz LNG-ja. Takav manji brod, objasnio je, priključuje se na terminal, odnosno na FSRU (postojeća jedinica za prihvat i uplinjavanje LNG-ja) s kojeg utovaruje dovoljnu količinu LNG-ja te ga potom pretovaruje na teretni brod ili kruzer koji će tako preuzeti LNG koristiti kao pogonsko gorivo. „Tvrtka LNG Hrvatska zasigurno posjeduje savjetodavni know how kapacitet, no za pokretanje ovakve vrste usluge je, prije svega, potrebno da se brodari obrate tvrtkama koje mogu opskrbljivati njihove flote s LNG-jem. U tom smislu, ako se iskaže komercijalni interes, ne postoje nikakve zapreke za tehničku realizaciju“, zaključio je Krhen. Na pitanje tko će biti ovlašten za trgovinu ili prodaju LNG-ja kupcima na small scale brodovima, Krhen odgovara da LNG terminal na Krku u ovom trenutku ima pet zakupaca kapaciteta, odnosno pet korisnika Terminala. Trenutno samo korisnici terminala mogu prodavati LNG s FSRU broda trećim stranama s obzirom na to da su oni vlasnici LNG-ja, objasnio je i dodao da isključivo zakupci kapaciteta mogu donositi odluku kome će proslijediti preuzeti LNG.

Zakonom o terminalu za ukapljeni prirodni plin (UPP), poznatijem kao lex LNG koji je prihvaćen u srpnju 2018., predviđena je gradnja „mjesta za opskrbu LNG-jem u Luci Rijeka kao potprojekta LNG terminala na otoku Krku“ te se navodi da je „interes Republike Hrvatske osigurati realizaciju gradnje“ stanice za opskrbu brodova LNG-jem kao ekološki prihvatljivim pogonskim gorivom. No na bunkering stanici u Rijeci ne bi se trebalo stati, jer je važećim zakonskim okvirima planirana izgradnja niza stanica za opskrbu LNG-jem duž obale. Naime, mjesta za opskrbu LNG-jem određena su Zakonom o uspostavi infrastrukture za alternativna goriva iz 2016. te provedbenim Nacionalnim okvirom politike za uspostavu infrastrukture i razvoj tržišta alternativnih goriva u prometu (NOP), koji je odlukom Vlade donesen i usvojen u travnju 2017.. Spomenutim NOP-om predviđena su mjesta za opskrbu LNG-jem u svim morskim i riječnim lukama. Prema prvotnom planu prva je bunkering stanica u luci Rijeka trebala biti puštena u pogon do 2026., a potom su narednih godina slične opskrbne točke trebali dobiti i Pula, Zadar, Šibenik, Split, Ploče, Dubrovnik, Slavonski Brod i Osijek. Zanimalo nas je stoga u kojoj je fazi projekt izgradnje bunkering stanice u Rijeci i hoće li LNG Hrvatska kao voditelj projekta zadržati tu lokaciju u fokusu interesa. Direktor Krhen nam je potvrdio da su precizno određeni svi prometni pravci, morske luke kao i luke unutarnjih voda za smještaj infrastrukture koja će vozilima i plovilima pogonjenima LNG-jem omogućiti nesmetano prometovanje cestovnim i željezničkim prometnim pravcima te pomorskim i unutarnjim plovnim putevima.

Do 2040. godine oko 50 posto Jadrolinijinih brodova i trajekata koji voze u linijskom pomorskom prometu, kao pogonsko gorivo koristit će upravo LNG. PHOTO: LNGH

„S obzirom na to da je od zadnje izrade Studije za odabir optimalne lokacije prošlo pune četiri godine, LNGH razmatra optimalnu lokaciju distributivnog centra te potencijalne bunkering stanice iz kojeg bi se LNG putem svih grana prometa mogao otpremati do navedene LNG infrastrukture te je navedena valorizacija lokacija trenutno u izradi“, protumačio je Krhen. No bez obzira na konačnu lokaciju za smještaj bunkering stanice, small scale ponuda će, naglasio je, sigurno stvoriti dodatnu vrijednost poslovanja ukapljenim prirodnim plinom i omogućit će novi segment razvoja prvenstveno cestovnog i pomorskog prometa uključujući i popratne usluge koje prate ovakvu infrastrukturu. Upravo zbog činjenice da bi centralna bunkering stanica LNG-jem trebala opskrbljivati i nekoliko drugih opskrbnih točaka smještenih u svim većim teretnim i turističkim lukama na Jadranu te zbog činjenice da svaka od spomenutih luka ima svoje specifičnosti u tehničkom i operativnom smislu, Krhen naglašava kako stručnjaci tvrtke LNG Hrvatska pažljivo traže optimalnu lokaciju za smještaj bunkering stanice kako bi omogućili sveobuhvatnu uslugu opskrbe LNG-jem prema zahtjevima tržišta. „Vjerujemo da će razvoj distributivne stanice biti poticaj tržištu za razvoj manjih opskrbnih stanica. U međuvremenu, pružanjem nestandardnih usluga STS (ship to ship, odnosno opskrba LNG-jem s broda na brod) i posebno usluge STT (ship to truck, usluga opskrbe LNG-jem s broda na teretno cestovno vozilo – kamion) koju ćemo omogućiti naredne godine, potaknut ćemo realni test tržišta prema kojem ćemo onda planirati kapacitete i kreirati poslovni plan realizacije distributivne bunker stanice“, objasnio je Krhen.

Osim zakonskih temelja za realizaciju projekta izgradnje bunkering stanice, podršku u obliku sufinanciranja izrade potrebne dokumentacije pružio je i EU. Naime CEF fond (Instrument za povezivanje Europe za razdoblje od 2014. do 2020. namijenjen ulaganju u infrastrukturne prioritete Europske unije u području prometa, energetike i digitalne tehnologije), koji je prepoznao važnost LNG terminala na Krku ne samo kao novog opskrbnog pravca za dobavu plina za Europu, već i kao lokacije za opskrbu brodova i kopnenih vozila LNG-jem kao pogonskim gorivom, dijelom je financirao izradu pripremne dokumentacije za prvu stanicu za opskrbu brodova, teških teretnih vozila i kontejnera LNG-jem (LNG Bunkering Station Pilot) u riječkom akvatoriju. Iz tog je fonda za projektnu dokumentaciju i potrebne studije i elaborate osiguran iznos od 1,3 milijuna eura, odnosno oko 85 posto potrebnih sredstava, a ostatak je osigurala tvrtka LNG Hrvatska kao nositelj projekta izgradnje LNG terminala.

Prihvaćanje ukapljenog prirodnog plina (LNG) kao pogonskog goriva za transportna vozila, građevinsku i tešku mehanizaciju i brodove pa i željezničke lokomotive već je 10-ak godina prevladavajući trend u svijetu i u Europi na koji u idućim desetljećima treba ozbiljno računati ne samo zbog negativnih posljedica emisije velikih količina stakleničkih plinova u atmosferu, već i zbog činjenice da globalna ovisnost o nafti kao najvažnijem pogonskom gorivu svjetskog gospodarstva dugoročno ne može biti održiva. Svjesne te činjenice, nekoliko zemalja sjeverne Europe koje izlaze na Baltičko i Sjeverno more prije 13 godina su zajedničkom odlukom svoje teritorijalne vode proglasile područjem kontrolirane emisije sumpora i stakleničkih plinova (Emission Control Areas – ECAs), a upravo je LNG tada istaknut kao najperspektivnije alternativno gorivo u pomorskom prometu u narednim desetljećima, sposobno zadovoljiti rastuću potražnju brodarske i autoprijevozničke industrije za gorivima koja su ekološki prihvatljivija od nafte i dizela. Europska se komisija aktivno priključila takvim nastojanjima te već nekoliko godina ozbiljno razmatra mogućnost da cijeli Mediteran proglasi područjem kontrolirane emisije stakleničkih plinova (ECAs), što podrazumijeva i obavezu zemalja mediteranskog pojasa da što prije krenu s razvojem projekata prelaska na alternativna goriva i razvoj infrastrukture koja će to omogućiti.

Potencijal korištenja LNG-ja kao pogonskog goriva za cestovna vozila, željeznicu i plovila unatrag nešto više od šest godina prestao je biti tek dobra volja pojedinih tvrtki ili transportnih kompanija i prerastao je u obavezu svih zemalja članica EU-a. Izglasavanjem Direktive 2014/94/EU Europskog parlamenta i Vijeća Europe od 22. listopada 2014., kojom se regulira uspostava infrastrukture za korištenje alternativnih goriva, članice Unije prihvatile su obavezu implementacije odredbi Direktive u svoje nacionalne zakonske okvire, a korištenje alternativnih goriva prihvatile su sve zemlje članice EU-a i kao jedan od ključnih temelja za razvoj Transeuropske transportne mreže (Trans-European Transport Network TEN-T), čiji će dio biti i Hrvatska. Riječka je Jadrolinija još ranije potvrdila da je u svojoj strategiji razvoja tvrtke do 2027. predvidjela i korištenje LNG-ja kao pogonskog goriva za brodove i trajekte u dužobalnom linijskom prijevozu, a s početkom rada LNG terminala na Krku taj je plan konačno dobio i temelj za realizaciju.

‘LNG Hrvatska posjeduje savjetodavni know how kapacitet, no za pokretanje takve vrste usluge potrebno je da se brodari obrate tvrtkama koje mogu opskrbljivati njihove flote LNG-jem’, rekao je MegaWattu Hrvoje Krhen. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO