Nesputana pučina koja fascinira svojom nepreglednom ljepotom i misterijem, oduvijek je bila inspiracija mnogim umjetnicima i pustolovima. Među njima je i cijenjeni redatelj dokumentaraca i novinar Hrvoje Juvančić, koji nije samo stručnjak u svom polju već i iskusan moreplovac. Nevjerojatna strast prema moru zapisana je u njegov DNK, i to po djedu, kapetanu Andru. Iako rođeni Zagrepčanin, Hrvoje je sve do zaposlenja na HRT-u cijela ljeta provodio na barci u dubrovačkim Pilama, a od 1985. plovi i na krstašima. Ljubav prema moru i plovidbi pretočio je u brojne dokumentarne filmove, a još 2003. godine pisao je popularan pomorski blog “Hrvojev brodski dnevnik”, o svojoj plovidbi od Dubrovnika do Istre. Danas tih tekstova više nema na mreži, što je velika šteta jer to nisu bili površni blogerski zapisi, nego prava svjedočanstva vremena, priče o ljubavi prema moru, avanturama na pučini i Mediteranu kakav je nekad bio. Kao i o pomorskoj vještini i odvažnosti autora.

Pomorske avanture Hrvoja Juvančića započele su osamdesetih godina, kada je kao tinejdžer šestmetarskom jedrilicom Žut napravio svoju najdužu đitu od Dubrovnika preko Lastova do Hvara, a već 2000. sa sljedećom brodicom, 8,5-metarskim Cometom iz samogradnje, plovio je od dubrovačkog Orsana sve do Istre. Sa svojim trećim i, kako ponosno ističe, posljednjim brodom, vremešnim, ali oceanski pouzdanim danskim motorsailerom Elvstroem 32, Juvančić je došao do posljednjih mjesta na Jadranu na kojima do tada nije pristao svojim brodom: Krka i Kvarnera. Takvim načinom plovidbe, koja traje sada već preko 30 godina, Hrvoje je zaslužio status jednog od posljednjih neprofesionalnih kapetana koji privatnim brodićima plove po cijelom Jadranu. Dok se većina vlasnika malih obiteljskih brodica na istočnoj obali Jadrana ne običava otiskivati dalje od matičnih akvatorija i obližnjih otoka i kreće se u krugu od maksimalno pedesetak nautičkih milja, Hrvoje je jedan od posljednjih Mohikanaca male obalne plovidbe koji na brodu provodi gotovo cijeli godišnji odmor i poduzima đite od 200 milja. I tako dok drugi uživaju u pretrpanim uvalama nedaleko od porta u kojem imaju vez, on otplovi do najudaljenijih točaka Hrvatske kao što su Palagruža ili Jabuka. Za njega su takvi izleti pravi trofeji, prilika da se približi prirodi i iskusi njezinu divljinu. Ta strast ujedinjena s činjenicom da se radi o istinskom umjetniku dokumentarnog filma, rezultira sposobnošću da uhvati ljepotu i bit morskog svijeta. Ipak, njegov posljednji dokumentarni film koji smo imali priliku vidjeti, nije se bavio morem, već životom njegova oca, čuvenog redatelja Joška Juvančića Jupe. Taj zapaženi i hvaljeni film prikazuje duboku obiteljsku povezanost i bogatstvo opusa jednog od najpoznatijih hrvatskih redatelja, kroz objektiv njegova sina. Teško je govoriti o ljudima koji su nam bliski, osobito o vlastitim roditeljima, ali Hrvoje je u tome uspio bez upadanja u emotivne zamke i pretjeranu patetiku. Brojni njegovi dokumentarci, poput “Ribar ribi grize rep” koji su pogledali svi Dalmatinci, ne samo da nas vode na putovanje kroz bogatu pomorsku povijest Hrvatske, već nas i podsjećaju na važnost očuvanja mora kao dragocjenog resursa za buduće generacije. Strast, hrabrost i umjetnički talent čine Hrvoja Juvančića istinskim ambasadorom ljubavi prema moru i čuvarom morske baštine Hrvatske.

NAVIGARE: Što vas motivira da se otisnete na pučinu i istražujete udaljene otoke?

To je jedna strast, a ja bih rekao i ovisnost prema moru i plovidbi i to je nešto s čime se čovjek rodi. Naravno, ona se lakše otkrije i pokaže ljudima rođenima uz more, ali tu zaista nema pravila: poznajem Zagrepčane koji dijele istu strast, a i Dalmatince, potomke velikih pomoraca, koji na barku ne idu zdušno nego ravnodušno. Kod mene se ta veza pokazala vrlo rano. Iako mi ne ide crtanje, kao dijete sam crtao isključivo jedrenjake, a oca sam još od svoje pete godine nagovarao da nabavi jedrilicu, što se 1985. konačno dogodilo. Budući da je i Jupa u mladosti imao jedriličarskih iskustava u Jedriličarskom društvu Orsan, sljedećih godina išli smo zajedno na Južnodalmatinsku i ostale dubrovačke regate. Jednom smo osvojili drugo mjesto u svojoj klasi na Južnodalmatinskoj regati, ali dobri rezultati bili su više iznimka nego pravilo jer je jedrilica koju smo imali, Žut iz brodogradilišta Kosanović iz Velike Gorice, bila oširoki krstaš, a ne regatna jedrilica, pa je slabo išla u orcu. Te godine kad smo osvojili drugo mjesto, sva tri dana regate od jutra je puhao jaki maestral pa smo išli stalno u krmu, što je bila sreća za nas. A nesreća je bila što se te godine na regati, prvi i mislim posljednji put u našoj klasi, pojavila regatna jedrilica Stag imena Satan 3, iz Splita, koja je, naravno, osvojila prvo mjesto.

‘Mene i sina Andriju vjetar je 2004. skoro zabio u Lokrum. U kokpit je ušlo 200 litara mora, a sin me je mirno pitao: ‘Tata, hoćemo se utopiti?”

NAVIGARE: Kojim brodom plovite? 

Nakon 35 godina plovidbe barkama, nabavio sam 2020. nešto veći i teži brod, 6-tonski motorsailer Elvstroem 32 od 9,6 metara i s motorom od 40 KS, koji potpuno odgovara mome stilu plovidbe. Jedra su mi tek pomoćno pogonsko sredstvo kojim dolazim do željenog cilja, a ne jedrim zbog samog jedrenja. Općenito govoreći, izuzev dnevnih W-NW vjetrova, koji su sve slabiji posljednjih godina, ljeti na Jadranu uglavnom pušu slabiji vjetrovi koji se često mijenjaju pa se samo s brzim regatnim ili većim brodovima može nekamo stići u nekom normalnom roku. Nisam ljubitelj plutanja po bonaci ili gmizanja po moru dvije milje na sat.

NAVIGARE: Kako se pripremate za svoje duge plovidbe?

Uvijek se držim dvaju zlatnih pravila plovidbe: “Za neveru se priprema kad je more mirno” i “Na silu nikad ne idi silom”. Znači, kad je vrijeme loše, kad su veliki valovi i vjetar u provu, treba odustati od planova i skloniti se dok nevrijeme prođe. Jadran je malo more i gotovo uvijek se možete skloniti od vjetrova i čekati da prođu umjesto mučiti posadu i brod. Iz tih postulata proizlazi i moj način pripreme broda. Kako nemam puno vremena prije godišnjeg odmora sređivati brod, prije plovidbe sređujem samo pogonske sustave i dno, a sve manje kvarove ili estetske probleme rješavam tijekom plovidbe.

Važna komponenta ranije spominjane strasti prema moru jest i održavanje broda. Brod je mini otok ili orahova ljuska koja pluta u ponekad neprijateljskom elementu, a stanje broda i instrumenata na njemu jednako je, ako ne i važnije od naše vještine plovidbe. Nama koji plovimo na starijim brodovima, vječni je cilj da svi sustavi i uređaji na brodu rade, po mogućnosti ispravno. Također, takav način plovidbe podrazumijeva i da većinu stvari znate popraviti i popravljate sami. Majstori ne samo da su skupi, nego ih se i uvijek čeka, ponekad i danima, pa su popravljanje i uređivanje broda svojevrstan ritual koji provodimo mi kapetani u slobodno vrijeme.

NAVIGARE: Možete li podijeliti neke od svojih omiljenih morskih rituala ili tradicija?

Jedan originalan ritual uveo sam 2000. kada sam prvi put prošao Puntu Planku odnosno rt Ploču koji dijeli naš Jadran na dva geografski i klimatski različita dijela. Kao čovjeku koji od Dubrovnika do Hvara i Splita zna gotovo svaku uvalu, a pristao sam u baš svakom mjestu, prelazak Punte Planke je početak stvarne avanture. Dolje prema Velebitu klima je malo hladnija, vjetrovi i struje su jači, more je pliće, a plime i oseke imaju puno veći raspon. Zato na mome brodu, u trenutku prelaska crte Punte Planke, ja i posada s čašama salutiramo prema jugu uz komadu: “Doviđenja jugu!” Nakon toga se okrenemo prema sjeveru uz komandu “Pozdrav sjeveru!” U povratku se kaže obrnuto.

‘Plovidbu doživljavam kao terapiju od urbanog života, kao duhovno iskustvo suživota s prirodom i kao nešto što mi daje osjećaj ekskluzivnosti i posebnosti u ovom pomodnom svijetu’. FOTO: Privatna arhiva

NAVIGARE: Koja vam je omiljena lokacija koju ste posjetili tijekom svojih plovidbi?

U 35 godina plovidbe moja omiljena mjesta su se mijenjala i promijenila. Prije svega treba reći da su meni najljepše uvale one u kojima se mogu sigurno usidriti. Tamo gdje sam dobro zavezan i siguran od valova, tu mi je uvijek lijepo. Druga okolnost koja izravno utječe na mjesta na koja ću ići, pa time i na moja omiljena mjesta, jest mogućnost besplatnog sidrenja ili privezivanja. Naime, ne samo zbog skromnog proračuna mojih plovidbi, nego i zbog principa, ne želim plaćati privez ili sidrenje vlastitim sidrom na svome hrvatskom moru. Kako se danas, za razliku od vremena kad sam počeo ploviti, više gotovo ni u jednom mjestu ne možete zavezati bez čestitke od minimum 4 eura po metru, za što dobijete samo muring i eventualno struju, te kako su brojne uvale koncesionirane pa se više ne može niti baciti sidro gdje želite, tako su i meni nekad omiljena mjesta sada pala u drugi plan, a pojavila su se nova gdje mogu boraviti besplatno. Kad sam počeo ploviti i kad sam nakon par godina prošao oko 120 otoka i mjesta (sve točno znam jer vodim brodski dnevnik od prvog dana plovidbe), tijekom dvijetisućitih za najljepše otoke proglasio sam Premudu, Šipan pokraj Dubrovnika i Dugi otok. Kod Dugoga mi nisu bile presudne prirodne ljepote poput Telašćice ili Pantere, nego sam na Dugom, statistički gledajući, susreo najljubaznije ljude u Dalmaciji. Tamo čovjeku nije teško proći pola vale i vratiti se da ti donese vidu koju nemaš na barci, a poštanska službenica svojevremeno nam je ljubazno kupila i sačuvala kruh jer se butiga zatvarala prije našeg dolaska. U Salima živi knjižničar Ante Mihić Kić, spiritus movens kulture cijelog otoka, koji je uvijek ugodno društvo. Otok Šipan, kao nekadašnja otočna mini civilizacija, čudesan je spoj prirode i povijesne baštine, a gledati zalazak sunca iz lučice Krijal na Premudi je izvanzemaljski doživljaj. No godine su prošle i Dalmacija se promijenila. Na Premudi su izgradili trajektno pristanište pa je netaknuta vizura krijalske luke sada zagađena roza i apricot trokatnicama. Atmosfere potpunog mira i spokoja po cijeli dan više nema, a pojavio se i neumoljivi lučki službenik Županije s blokićem za naplatu improviziranog priveza u lučici. U Salima se već odavno ne može nigdje zavezati bez plaćanja. Prije bih otišao u mandrač među mještane, ali sad tjeraju od tamo pa sada dolazim samo na sat, dva ujutro. Šipan je uspio ostati stari Šipan pa mi je Luka i dalje u top 3, posljednjih godina postalo mi je zanimljivo ploviti Neretvom i Zrmanjom, a svake godine barem jednom se usidrim na Malom ili Velikom Drveniku.

NAVIGARE: Koje su najneobičnije ili najčudnije stvari koje ste pronašli na obali ili pod morem tijekom svojih istraživanja?

Nije baš neobična, a ni čudna stvar, ali sam se svojevremeno, nakon neuspješnog lova podvodnom puškom, iznimno obradovao kad sam na dubini od dva metra izronio 200 kuna. U Mezzoportu na Biševu sam nešto poslije izronio omiljenu šalicu za kavu, a najveći gubitak koji sam imao bio je loše zavezan gumenjak koji mi je nevera nekako uspjela izgurati iz gotovo potpuno zatvorene uvale Lavse na Kornatima. Ujutro smo ga satima tražili ploveći u smjeru sinoćnjeg vjetra, no bezuspješno. Nekoliko godina poslije pronašao sam ga na mulu zapadne luke otoka Vrgade nedaleko od Kornata, ali je već bio izbušen i poderan.

NAVIGARE: Možete li se prisjetiti najupečatljivijih avantura ili iskustva koje ste doživjeli na moru?

Bilo je svega i svačega, od raznoraznih nevera do otkazivanja Torpeda 18/24 na jakoj buri ispred zatona Žuljane kod Korčule, ali najneugodnije iskustvo s vjetrom do 130 km/h dogodilo mi se 2004., „pred kućnim vratima“ u Dubrovniku. Ta neočekivana i neprepoznata nevera, jer je bila bez crnih oblaka i kiše, bila je popraćena i u medijima jer se vodila dramatična borba za spas dvaju velikih kruzera usidrenih ispred Lokruma. Mene i starijeg sina Andriju, koji je tada imao osam, godina, vjetar je ošinuo pored Danača i skoro nas zabio u Lokrum. Refuli nevere bili su toliko jaki da su jedrilicu okrenuli bočno i u tom položaju je gurali kroz more. U kokpit je ušlo 200 litara mora, odnijelo mi je stvari s palube, razdrmalo propeler, imao sam 600 eura štete na barci. Sin Andrija je bio zatvoren u kabini, a neću nikad zaboraviti kako je vireći kroz mali otvor prilično mirno pitao “tata, hoćemo se utopiti?” na što sam mu ja, također mirno, odgovorio: “Nećemo, zatvorena jedrilica ne može potonuti.” Vjetar je stao kad smo bili stotinjak metara od Lokruma prema kojemu nas je nosio. Mogu reći da sam bezbroj puta na moru imao veliku sreću, ali kad čovjek razmišlja o toj sreći, nekako shvati da je ona u izravnoj vezi s pravilom “za oluju se priprema kad je mirno more”. S vremenom sam, a na osnovi kvantitativno uvjerljivih zapažanja, počeo vjerovati da kad se temeljito pripremiš za neveru, upravo to pripremanje bude poput neke mistične radnje koja te makne s puta nevere ili barem njenog najjačeg udara.

‘Jednom sam na dubini od dva metra izronio 200 kuna, a u Mezzoportu na Biševu izronio sam nešto poslije omiljenu šalicu za kavu’

NAVIGARE: Možete li nam reći nešto o najneobičnijoj opremi ili gadgetu koje koristite na moru?

Imam niz izuma koje sam smislio kako bih olakšao ili pojednostavio neke procese na brodu. U sigurnosnom smislu to je svakako sistem za sidrenje s dva sidra na jednom konopu ili lancu, gdje se na osnovno uže stavlja kolotur koji se može otvoriti i na koji se onda stavlja drugo sidro koje služi kao uteg glavnom sidru. Bitno je staviti neku vrstu „kočnice“ za kolotur oko pet metara od sidra. Tako usidren nisam se nikad pomaknuo s mjesta na koje sam bacio sidro.

NAVIGARE: Ulovi li se što tijekom plovidbe i koje su najslađe ili najukusnije morske delicije koje ste kušali tijekom svojih putovanja?

Najukusnije delicije kuha moj stalni suputnik i prijatelj Ante Udiljak, koji u mini brodskoj kuhinji na dva plamenika radi jela kakva većina ne može napraviti ni u pravoj kuhinji. Ante uvijek smišlja neke nove kombinacije, ovoga ljeta je, recimo, briljirao s brusketima od ježeve ikre.

NAVIGARE: Je li bilo smiješnih anegdota ili nespretnih situacija na moru?

Među smješnije događaje svakako treba uvrstiti zgodu iz vremena kada je bilo popularno Zrće. Kada sam s veselim društvom na jedrilici uplovio u uvalu s dječjim papagajem na helij podignutim navrh jarbola, izazvali smo opću senzaciju i dobili oko 20 pića.

NAVIGARE: Možete li podijeliti svoje najdraže uspomene iz djetinjstva povezane s morem?

Mi Pilari – stanovnici, dakle, Pila – počinjali smo ploviti malim barkama na vesla još kao djeca, a s 11, 12 godina već bismo se nekako dokopali nekog Tomosa 4. Tako smo ja i moj prijatelj, poslije kapetan superjahti, pokojni Tomo Svilokos još kao mala djeca odlazili na Lokrum i Banje motorizirani. Na svu sreću, nisu nas nikad uočili s broda Kapetanije.

NAVIGARE: Kako ste se odlučili baviti dokumentarnim filmom, a posebno morskim temama kao u filmovima „Ribar ribi grize rep“, „Iskustvo otoka: Mljet 1960. – danas“ i „Dragi mali brodići“?

More i brodovi su izvor moga trajnog životnog interesa i povremeno radim filmove o moru i plovidbi. Nakon nekoliko projekata, poput bloga koji sam radio kada sam nabavio Cometa 2000, shvatio sam da sam počeo pretvarati hobi i odmor u posao. Kako to nije bila ideja moga druženja s morem, na brodu radim samo mjestimično i povremeno. Ali uz dobre produkcijske uvjete kakve sam imao za blog i za serijal o ribarima, a koji omogućuju kvalitetan uradak, dakako da bih opet radio s broda.

NAVIGARE: Možete li nam otkriti svoje planove i projekte u vezi s morem i dokumentarnim filmom?

Htio bih ponoviti svoje putovanje opisano na blogu prije 20 godina i zabilježiti što se sve promijenilo. No kako bih to sada htio raditi transmedijalno, moram pričekati da medijska institucija u kojoj radim otvori takav projekt.

‘Uvijek se držim dvaju zlatnih pravila plovidbe: ‘Za neveru se priprema kad je more mirno’ i ‘Na silu nikad ne idi silom”. FOTO: Privatna arhiva

NAVIGARE: Koje biste poruke željeli prenijeti kroz svoje dokumentarne filmove?

Držim se one stare režiserske da se film snima po zanatu, a poruke se šalje telefonom.

NAVIGARE: Što mislite da more predstavlja za ljudsku dušu i zašto je tako privlačno?

More je kolijevka života i jedan od četiri elementa, pa boravak uz i na moru omogućuje čovjeku lako poniranje u podsvjesno i nesvjesno. Ja svoju plovidbu doživljavam kao terapiju od urbanog života, kao duhovno iskustvo suživota s prirodom i kao nešto što mi daje osjećaj ekskluzivnosti i posebnosti u svijetu koji živi po pomodnim šprancama.

NAVIGARE: Postoji li neko posebno mjesto o kojem sanjarite i planirate jednom posjetiti?

Htio bih doploviti u Veneciju i ploviti Karibima. Prva želja možda će mi se i ostvariti iako zahtijeva ozbiljne pripreme jer nemam dovoljno vremena za takav put na dno Jadrana. Za drugu sumnjam jer živim od plaće pa novca za neka tako skupa putovanja nemam.

NAVIGARE: Kako vidite hrvatsku nautičku tradiciju i njezin značaj danas?

Po načinu na koji su sve dosadašnje vlasti tretirale pomorstvo, mogu samo reći da mi nismo pomorska nacija. Kao i u ostalim segmentima hrvatske tragedije, nadarenih i vrijednih ljudi imamo, ali je političko vodstvo toliko grozno da djeluje kao da se radi za nečije tuđe, a ne hrvatske interese.

NAVIGARE: Kako vidite budućnost morskog turizma u Hrvatskoj i svijetu?

U zapadnim državama cjelokupni turistički posao, pa i nautički, bit će obeshrabrivan i smanjivan zbog predoslovno shvaćenih globalnih ekoloških problema, kao i bizarne ideje da će kažnjavanje europske srednje klase ekološkim nametima smanjiti plastični otok koji su Kinezi i Indijci stvorili u Pacifiku.