Prošloga tjedna održana je 21. međunarodna znanstveno-kulturna manifestacija Lošinjski dani bioetike, pa smo tim povodom razgovarali s Hrvojem Jurićem, 47-godišnjim redovitim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jurić je kao glavni tajnik Lošinjskih dana bioetike uvodno naglasio da je ta manifestacija utemeljenja 2002. godine zalaganjem zagrebačkog profesora filozofije Ante Čovića ove godine okupila 120 znanstvenika i studenata iz sedam zemalja. Tako je i potvrđen status Lošinjskih dana bioetike kao najpoznatije međunarodne bioetičke konferencije u jugoistočnoj Europi, ali prepoznatljive i u širim europskim i svjetskim razmjerima. „Prošle godine, kada smo slavili 20 godina Bioetike, priredio sam obljetničko predavanje i zaključio da je na Lošinjskim danima bioetike sudjelovalo više od tisuću sudionika iz 37 zemalja, s pet kontinenata: Sjeverne i Južne Amerike, Europe, Azije, Oceanije i Novog Zelanda. Svake godine sudjeluje od 100 do 120 sudionika, u što uključujem i studente. Ove godine je održana 18. po redu studentska bioetička radionica“, naglasio je Jurić u razgovoru za Nacional.

Sam Hrvoje Jurić u svom djelovanju uspio se ostvariti u dvije dimenzije – okupljati bioetičare kao prepoznate konzervativce uz svoju ljevičarsku orijentaciju kao pobornika proskribiranog anarhizma. Dok profesor Jurić redovito sudjeluje na gay prideu u Zagrebu, na Lošinjskim danima bioetike u Malom Lošinju raspravlja sa sudionicima Hoda za život, konzervativne skupine koju je utemeljila Željka Markić. Hrvoje Jurić je u Zagrebu voditelj i fakultetskog Centra za integrativnu bioetiku i Sveučilišnog centra za integrativnu bioetiku. I ove godine, na 21. Lošinjskim danima bioetike u Malom Lošinju, bilo je riječi i o nesvakidašnjoj knjizi Jean-Dominiquea Baubyja „Skafander i leptir“.

Bauby je bio francuski novinar i glavni urednik poznatog modnog časopisa Elle koji je preživio težak moždani udar. Kada se probudio iz duboke kome u koju je uronio u prosincu 1995. godine, doživio je ono što u medicini zovu locked-in sindrom. Ostao je zaključan u vlastitom tijelu. Nije se mogao micati, jesti, govoriti, čak ni disati bez pomoći. Ali kako je sam prenosio i pronosio u toj knjizi, duh mu je ostao neoštećen. Izlijetao je poput leptira iz tog svojeg skafandera. Mogao je micati samo lijevim očnim kapkom. U takvom stanju uspio je napisati impresivnu knjigu pod spomenutim naslovom „Skafander i leptir“. Podizanjem i spuštanjem samo lijevog očnog kapka, usmjeravanjem pogleda lijevo ili desno, označavao je zapisivaču slova abecede u konačnici pretočena u suvisao tekst. Tako je omogućio izdavačima da naprave izdavački pothvat privlačnog sadržaja, kasnije prezentiranog i u jednoj od epizoda o medicini na francuskoj televiziji. Po motivima njegove knjige snimljen je i igrani film.

NACIONAL: Što je uopće bioetika? U široj javnosti ta je znanstvena disciplina malo poznata.

Možda je pojam „bioetika“ nepoznat široj javnosti, ali teme kojima se bioetika bavi sasvim sigurno nisu. Ljudi se svakodnevno suočavaju s bioetičkim problemima ili se barem upoznaju s njima putem medija, a mi koji se teorijski, znanstveno bavimo bioetikom o njima intenzivno promišljamo i diskutiramo. Nastojimo ponuditi neka rješenja i pobrinuti se za njihovu provedbu. Slikovito rečeno, bioetika obuhvaća probleme u potezu od bolničkog kreveta do klimatskih promjena, svuda gdje se pojavljuju moralne dileme i pitanja koja se tiču života u znanstveno-tehničkoj civilizaciji. Odnosno, manipuliranja ljudskim i ne-ljudskim životom putem tehnike i znanosti u smislu prirodnih, tehničkih, biomedicinskih i biotehničkih znanosti, što se danas izražava kraticom STEM.

NACIONAL: Znači li to da je i znanost manipulativna?

Kada govorim o manipulaciji, ne mislim samo na manipuliranje u negativnom smislu nego i na ono što je nužno za preživljavanje i dobar život. Ali i u ovom negativnom smislu može se reći da je znanost danas često manipulativna, bilo da se igra životom zbog znatiželje, ali bez odgovornosti za posljedice svoga djelovanja. Ili da se dade instrumentalizirati u sumnjive ekonomsko-političke svrhe, pa biva izmanipulirana, što je također neodgovorno. Dodatni je vid manipulacije manipuliranje samim pojmom znanosti. Posebno kad se humanističkim i društvenim znanostima čak odriče bilo kakva znanstvenost jer, kaže se, nisu dovoljno egzaktne ili pak nisu iskoristive, a to nerijetko znači da nisu profitabilne. Bioetika se bavi i tim problemima, nastojeći okupljati i integrirati različite znanosti i afirmirati različite tipove znanja, kao i podsjećati na smisao znanosti koja uz neposrednu korist mora ljudima pružati i životnu orijentaciju.

NACIONAL: Zar znanost to ne čini?

Nažalost, često to nije slučaj jer, umjesto da služi životu, ona nastupa spram života s pozicije moći koja je osigurana ekonomskom i političkom moći. A to možemo pratiti kako u biomedicinskom tako i u ekološkom području, što su inače dva glavna kraka bioetičkih rasprava. To možda jamči takozvani napredak znanosti i tehnike pod geslom „brže, više, jače“, ali su ljudi u tim naprecima sve više dezorijentirani i sve dalje od odgovora na pitanje o smislu života. Recimo, uspon informacijsko-komunikacijskih tehnologija i biotehnologija praćen je jednako rapidnim porastom psihičkih poremećaja i bolesti, što ne smatram slučajnošću. Osim toga, sprega bezobzirne tehno-znanstvene i ekonomsko-političke moći glavni je krivac za naš upravo monstruozni odnos prema prirodnom okolišu i ne-ljudskim živim bićima, prije svega ne-ljudskim životinjama.

NACIONAL: Neljudskim životinjama? Znači li to da postoje i ljudske životinje?

Naravno, prirodno! Prosta je činjenica da je i čovjek životinja, samo smo umislili da smo se tijekom evolucije posve odvojili od drugih životinja i da smo nekako iskočili iz prirode. Inzistiram na sintagmi „ne-ljudske životinje“ ne bih li barem na taj način podsjetio na ono što je očito. Svaka diskriminacija započinje u jeziku ili se snažno odražava u njemu, a rezultira krvavim posljedicama. Fraza „čovjek i životinja“ pogrešna je koliko i fraza „čovjek i žena“, što stalno čujemo. Žene su ljudi, kao što su i ljudi jedna vrsta životinja.

NACIONAL: Sveučilišni ste profesor filozofije i bavite se bioetikom. Je li bioetika grana filozofije?

Ne, nipošto. Neki, doduše, smatraju da je tomu tako, ali ja ne smatram. Filozofski pristup u bioetici svakako je važan, možda i ključan, ali filozofija je samo jedna od znanosti koje doprinose prepoznavanju, artikuliranju, diskutiranju i rješavanju bioetičkih problema. Zato bioetiku radije definiram kao otvoreno područje za susret i dijalog različitih znanstvenih disciplina, a u tom smislu ona je izrazito interdisciplinarno područje. Međutim, bioetika ima potencijal i za više od toga i stalno ga ostvaruje jer, uz različite znanstvene pristupe, uključuje i neznanstvene perspektive, koje su također važne za prepoznavanje, artikuliranje, diskutiranje i rješavanje bioetičkih problema. Mislim na različite kulturno uvjetovane poglede, svjetonazore, kao i na uključivanje umjetnosti jer ne smijemo zaboraviti da je i umjetnost jedan način refleksije, a ne samo zabava. Mi koji smo zagovornici integrativne bioetike, koja želi integrirati i razne teme i razne pristupe, ovu karakteristiku bioetike nazivamo pluriperspektivnošću.

NACIONAL: Govoreći tako, kao da ste osporili znanstveni karakter bioetike? Niti je filozofska disciplina, niti je znanstvena disciplina… Ne diskreditirate li time onda vlastitu poziciju?

Ne diskreditiram time ni vlastitu, osobnu znanstveno-akademsku poziciju, ni važnost bioetike. Štoviše, smatram da je upravo u toj njezinoj otvorenosti njezina snaga, a čvrstoću, koherentnost i konzistentnost garantira njezina znanstvena dimenzija. Nisam rekao, ali sada moram, da uz znanstveni i kulturni aspekt bioetike postoji još i onaj koji bismo mogli nazvati društvenim ili čak društveno-političkim. Naime, bioetika podrazumijeva i društveni angažman, aktivizam. Uostalom, bioetika se i rodila u društvenim gibanjima, a ne u akademskim kabinetima.

‘Do anarhizma sam polako došao, i to u svojim kasnim dvadesetim godinama, što zahvaljujući literaturi, preko marksizma, što zahvaljujući uvjerenim anarhistima s kojima sam se družio’, kaže Jurić. FOTO: Branko Nađ

NACIONAL: Kada se to i kako dogodilo?

Službeno, bioetika nastaje početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kad je američki biokemičar i onkolog Van Rensselaer Potter skovao termin „bioetika“ i razvio njenu koncepciju kao „znanosti preživljavanja“, u kojoj ravnopravno trebaju sudjelovati i prirodne i humanističke znanosti. Zato se Pottera naziva „ocem bioetike“. No pretpovijest bioetike mnogo je dulja. U najmanju ruku, pojam bioetike okupio je kao magnet ona razmišljanja o biomedicinskim i ekološkim problemima koja su se pojavljivala u raznim područjima znanosti, a potaknuta građanskim inicijativama i pokretima. Danas, kada uglavnom znamo što podrazumijeva pojam bioetike, možemo pretpovijest bioetike širiti još dalje u prošlost, pronalazeći različita stajališta koja su zasigurno bila bioetička.

NACIONAL: Odnosi li se to i na Fritza Jahra, njemačkog protestantskog svećenika i teologa, kojega također nazivate „ocem bioetike“?

Da, to se odnosi i na Fritza Jahra, kojega rado nazivamo „ocem europske bioetike“. On je u nizu svojih članaka koje je objavljivao od dvadesetih godina 20. stoljeća također koristio termin „bioetika“ i gradio svoju bioetičku koncepciju na tlu europske filozofije i kršćanstva, s pogledom na istočnjačke religije i svjetonazore. Ali njegovi su spisi pali u zaborav te su ponovno otkriveni i reafirmirani tek prije petnaestak godina, zahvaljujući, među ostalima, i enormnom trudu naših bioetičara Amira Muzura i Ive Rinčić sa Sveučilišta u Rijeci. Danas je Jahr, na sreću, već upisan u službenu povijest bioetike te predstavlja osnovu za razvijanje jedne europske, ali ujedno i globalne bioetike. Ona pojam života uzima u čitavoj njegovoj kompleksnosti i mogla bi se suprotstaviti tendencijama sužavanja pojma bioetike isključivo na tehniciziranu biomedicinsku etiku.

NACIONAL: Na Lošinjskim danima bioetike govorili ste i o Hansu Jonasu, njemačko-američkom filozofu židovskog podrijetla, čiju ste 120. obljetnicu rođenja i 30. obljetnicu smrti obilježili prigodnim predavanjima. Spada li i on u preteče bioetike?

Hans Jonas zasigurno je jedna od ključnih figura šire shvaćene, integrativne bioetike, zbog njegove etike odgovornosti i integrativne filozofije života. Također, Albert Schweitzer, njemački filozof, teolog, liječnik, humanitarac, muzikolog, glazbenik i štošta drugo, ujedno i dobitnik Nobelove nagrade za mir. On je svoju bioetičku koncepciju nazivao „etikom strahopoštovanja prema životu“. A bioetikom smatram i „etiku zemlje“ američkog šumara, ekologa i pisca Alda Leopolda, i „dubinsku ekologiju“ norveškog filozofa Arnea Naessa, i ekofeminizam kao živahni teorijski i aktivistički pokret, a i neke druge teorije i autore.

NACIONAL: Oni koji su čuli za bioetiku kategoriziraju je kao konzervativno gibanje koje je pod utjecajem Katoličke crkve. To bi se moglo zaključiti i prema programima vaših bioetičkih skupova, gdje se takvi pristupi pojavljuju. I nedavno preminuli zagrebački pomoćni biskup, teolog Valentin Pozaić, bio je bioetičar.

Premda se s Pozaićevim stavovima o mnogim bioetičkim, a pogotovo političkim pitanjima ne slažem, njemu treba odati počast zbog toga što je bio među prvima, ako ne i prvi, koji su u Hrvatskoj, već osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, rabili pojam bioetike. Pisao je i predavao o toj problematici, utemeljio istraživačko-izdavački centar za bioetiku, izazivao na raspravu. U isto vrijeme ili nešto kasnije, neovisno o njemu, pionirske pothvate ostvaruju splitski pravnik i kulturolog Nikola Visković, osobito zaslužan za bioetiku u pogledu ljudskog odnosa prema ne-ljudskim živim bićima, te pokojni zagrebački sociolog Ivan Cifrić kao utemeljitelj socijalne ekologije kod nas.

NACIONAL: Ima li bioetika perspektivu? Kakvu?

Presudni za ekspanziju bioetike, u svim aspektima, bili su riječki politolog i sociolog Ivan Šegota, također pokojni, te zagrebački filozof Ante Čović. Čović je, osim toga, i „otac integrativne bioetike“ jer je koautor te ideje koja je, zahvaljujući suradnji bioetičara iz Hrvatske i drugih zemalja jugoistočne Europe te Njemačke, stekla i međunarodnu afirmaciju. Činjenica da svi spomenuti pioniri naše bioetike, osim Pozaića, imaju ljevičarsko-marksističku pozadinu dovoljno govori o tome da bioetika nije nužno obilježena konzervativno-katoličkim svjetonazorom. No, treba istaknuti, ni jedan od njih nije bio isključiv, nego je shvaćao da je u prvom redu važno otvarati prostor za raspravu, dijalog, polemiku o bitnim pitanjima. Zato je bioetika kod nas lišena onog problema koji postoji u nekim drugim sredinama, gdje postoje religiozni i sekularni torovi u kojima se drvi o bioetičkim problemima, a istinskog sučeljavanja stavova zapravo nema.

NACIONAL: Znači li to da vi bioetičari u Hrvatskoj živite u svojevrsnoj bioetičkoj idili?

Ne, nisam to želio reći. Daleko od toga da nema neslaganja, oštrih polemika i sukoba među onima koji se bave bioetikom. Ali ipak mi se čini da postoji elementarno uvažavanje radikalno drugačijih stavova i da se kroz rasprave s njima vlastita stajališta mijenjaju. Zapravo, najvećim postignućem bioetičkih rasprava kod nas smatram to što uopće otvaramo prostor i stvaramo platformu za susret različitosti, a to je bitno u današnje vrijeme, kad se sve više govori, a sve manje sluša.

NACIONAL: Jesu li i Lošinjski dani bioetike takva platforma?

Zaista jesu. Oni koji imaju predrasude o bioetici trebali bi jednom doći na Lošinj pa vidjeti jednu stvar koja je na prvi pogled čudna, ako ne i bizarna. Kada se ljudi koji u svojim uobičajenim akademskim i društvenim ulogama stoje na sasvim suprotnim stranama i smatraju da nema šanse za ikakav dijalog nađu na nekom našem bioetičkom skupu, na Lošinju ili drugdje, odjednom shvate da mogu otvoreno iznositi svoja gledišta i da će ona biti shvaćena, bilo prihvaćena ili argumentirano osporavana. Oni koji sudjeluju u Hodu za život, i oni koji hodaju u Povorci ponosa, i oni koji hodaju na neki drugi način ipak uspijevaju pronaći zajednički jezik. Vjerojatno zato što svi osjećamo da nam nedostaje prostora za otvoren razgovor, lišen tvrdih predrasuda, i za izražavanje našeg prigušenog bioetičkog senzibiliteta.

NACIONAL: Što je sad to – bioetički senzibilitet?

Pojačana osjetljivost za život, u čitavom spektru značenja tog pojma. Pojačana osjetljivost za problematiku ljudskog života, tjelesnosti i zdravlja, osobito pod vidom manipulacije njima, kao i za ljudski odnos prema ne-ljudskim živim bićima i prirodi u cjelini.

NACIONAL: Ima li takvog senzibiliteta među ljudima ili je to samo bioetički ideal?

Ne samo da ga ima nego je, rekao bih, i sve snažniji, premda će se naći brojni i bezbrojni primjeri koji bi se tome suprotstavili. Ali ako se prije stotinu ili manje godina uopće nije ni razmišljalo, a kamoli raspravljalo o tome treba li iskrčiti neku šumu i rastjerati živa bića, uključujući ljude, kako bi se izgradila brana za neku hidrocentralu, a danas se to ipak prepoznaje kao problem, onda vidimo da se stvari ipak polako mijenjaju. Ili činjenica da je ekstremno zlostavljanje ne-ljudskih životinja danas medijska vijest, a nekoć čak nije bila smatrana problematičnom, premda je njihov tretman još uvijek zastrašujući, pogotovo na industrijskim farmama i u znanstvenim laboratorijima.

NACIONAL: Postoji li na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje radite, bioetika kao kolegij?

Postoji predmet Bioetika, koji pohađaju i studenti filozofije i studenti drugih studija, a postoji i niz drugih kolegija koji se bave bioetičkom problematikom, kako kod nas filozofa tako i kod drugih. A to se tiče i drugih fakulteta na zagrebačkom Sveučilištu i drugim hrvatskim sveučilištima. Osim toga, bioetički sadržaji prisutni su i u srednjim školama, a vjerujem da će uskoro biti prisutniji i u osnovnima. S tim segmentom bioetičkih aktivnosti prilično sam zadovoljan, kao i s našim bioetičkim izdavaštvom.

NACIONAL: Ima li sve to nekog utjecaja u društvu?

Ima utjecaja, ali mnogo je prepreka između rezultata naših znanstveno orijentiranih bioetičkih rasprava i njihovog zaživljavanja na društvenom i političkom planu, uključujući i pravnu regulaciju. Ipak, neprekidno radimo na tome. Mnogi među nama angažirani su u projektima i inicijativama koji su fokusirani na zaštitu zajedničkih i javnih dobara. U tom smislu, na Lošinjskim danima bioetike svake se godine raspravlja i o problemima lokalne zajednice, kao što je to učinila Iva Rinčić ove godine kad je analizirala slučaj napada na javni prostor u uvali Mrtvaška na otoku Lošinju.

NACIONAL: U čemu je razlika između zajedničkih i javnih dobara?

Zajednička dobra su oni entiteti koji ne bi smjeli postati privatno vlasništvo, bilo nekog pojedinca ili neke grupe ili neke korporacije, nego bi trebali biti na raspolaganju svim članovima zajednice. Primjerice, zrak, vode, šume. A javna dobra su one stvari i sustavi koji su stvoreni ljudskim djelovanjem i radom, a kojima upravljaju politička tijela neke zajednice, u idealnom slučaju pod vidom jednakosti i pravednosti među svim članovima te zajednice. Primjerice, urbani javni prostori, zdravstveni sustav, znanstveno-obrazovni sustav te prometni, vodoopskrbni i energetski sustavi. Ono što vidim kao problem jest ne samo to što, zbog sprege krupnog kapitala i političke moći u doba neoliberalizma, malo po malo nestaju zajednička i javna dobra nego i to što nestaje sama ideja zajedničkih i javnih dobara. Već smo se naviknuli na to da nije naše ono što bi trebalo biti naše, zajedničko, a nužno nam je da bismo uopće preživjeli.

NACIONAL: U slučaju vjetroelektrane Krš-Pađene, koja je završila u teškoj korupcijskoj aferi zbog koje se danas sudi Josipi Rimac, bivšoj gradonačelnici Knina i bivšoj državnoj tajnici u Ministarstvu pravosuđa i uprave, bioetičari se nisu čuli. Jesu li bioetičari propustili priliku u tom slučaju postati vidljiviji u javnosti?

Ne vidim to kao propuštanje prilike da postanemo vidljiviji u javnosti, nego eventualno kao propuštanje prilike da se taj problem razmotri i s ove bioetičke strane. No mnoge druge probleme koji su važni i za lokalne zajednice i za cijelu zemlju, a i globalno, nismo previđali, nego smo se intenzivno angažirali oko njih. Najbolji primjer za to je problematika genetički modificiranih organizama. Da bioetičari raznih struka nisu otvorili to pitanje i inzistirali na njemu u proteklih dvadeset godina, danas Hrvatska ne bi ponosno nosila titulu GMO Free Country. A sve je započelo bioetičkim skupom u Cresu 1998. i nastavilo se na lošinjskim bioetičkim skupovima i kroz niz osmišljenih aktivnosti u kojima su sudjelovali i znanstvenici i aktivisti i lokalne zajednice i mediji, pa i neki dalekovidniji političari.

NACIONAL: Osim što ste sveučilišni profesor filozofije i bioetičar, poznati ste i kao pobornik anarhizma, a anarhizam se smatra ekstremno lijevom ideologijom. To je u suprotnosti s konzervativnom reputacijom bioetike. Kako ste to uspjeli pomiriti ili, bolje rečeno, objediniti?

Kao što sam rekao, ne pristajem na taj konzervativni pečat na čelu bioetike. A što se tiče anarhizma, nerado se deklariram kao anarhist, ali ne zato što pojam anarhizma još uvijek ima vrlo negativne konotacije, pa se povezuje s terorizmom ili nečijim privatnim ludilom. Nerado se deklariram anarhistom zato što se ne želim svrstavati u skučene kućice i polagati nekome račune o svojoj ideološko-političkoj pravovjernosti. Ali točno je da sam u ideološko-političkom smislu postao blizak anarhizmu, što se nije dogodilo, kao kod mnogih drugih, u mladosti, primjerice kroz pankersku supkulturu. Do anarhizma sam polako došao, i to u svojim kasnim dvadesetim godinama, što zahvaljujući literaturi, preko marksizma, što zahvaljujući uvjerenim anarhistima s kojima sam se družio i djelovao u nekim građanskim inicijativama.

NACIONAL: Što je onda za vas anarhizam?

Anarhizam za mene predstavlja jednu radikalnu teoriju i praksu slobode, a time i stalnu provokaciju u promišljanju mogućnosti ozbiljenja slobode u raznim oblicima ljudskoga zajedništva, kao i u odnosu ljudi spram ne-ljudskih bića i prirode. Poticaje za takva razmišljanja i tome adekvatno djelovanje ne pronalazim samo u anarhizmu nego, primjerice, i u nekim rukavcima marksističke filozofije i kršćanske teologije, kao i u nekim drugim manje ili više koherentnim pogledima. Ono što je specifično za anarhizam jest da je on, blago rečeno, ekstremno skeptičan prema državi, kapitalu, crkvi i svim drugim instancijama, institucijama i sustavima koje se bespogovorno i nekritički prihvaća kao autoritete. Skupa s tlačiteljskim hijerarhijama i odgovarajućim principom moći koja, odcijepljena od slobode i odgovornosti, svršava u nasilju.

NACIONAL: Nije li anarhija utopija?

Naravno da jest, ali i druge velike ideje, regulativne ideje, ideali kojima stremimo i kojima se vodimo u našim životima, utopijske su. I demokracija je utopijska ideja jer, koliko vidim, još nigdje nema istinske demokracije, ali se nastoji oko nje. Tako se ja, koliko mogu, i u najnepovoljnijim okolnostima, izbjegavajući licemjerje, vodim idejom međuljudskih odnosa i zajedništva koji bi bili lišeni principa moći i međusobne instrumentalizacije i eksploatacije. I, što god netko mislio, meni se čini naopakim, paradoksalnim i apsurdnim to da lakše možemo zamisliti državu bez državljana, ljudi, nego ljude bez države.