“Samo me, molim te, nemoj pitati zašto konji. To svi pitaju.”
“A gle, moram, pitaju i pjesnike zašto more, zašto ovo ili ono…“
“Dobro, onda pitaj.”
Smijemo se dok ulazimo u dvorište na zagrebačkom Zelenom valu; ondje višestruko nagrađivani akademski kipar Hrvoje Dumančić ima atelje. Kasna je ura, upravo dolazimo iz štale konjičkog kluba BIT–EK Team u Hudom Biteku. U dvorištu me gledaju dva konja, odnosno dvije skulpture konja za njihanje, jedan bijeli, drugi od bronce. Gle, kao da su živi, dođe mi da ih pogladim, mrmljam više za sebe. Hrvoje Dumančić, naime, nedavno je dobio pozivnicu organizatora festivala OffCheval, prestižne međunarodne izložbe suvremene umjetnosti na temu konja koja se održava u francuskom gradu Saumuru. Službeno otvorenje je 15. listopada, a festival traje do 6. studenoga. Idućeg jutra na kamion je utovario skulpturu “Uspomena”, konja za njihanje visokog dva i pol metra. Tijekom festivala taj inače atraktivan grad postaje bajkovita galerija, s punktovima na kojima su skulpture svjetskih autora. Dumančićeva će dva mjeseca stajati ispred glavne gradske palače Château de Saumur i ondje će, obasjana reflektorima, predstavljati Hrvatsku.

Atelje kipara Hrvoja Dumančića ugodan je i inspirativan prostor. Nešto kao dnevni boravak s radnim i izložbenim dijelom. Tu je skulptura “Aramisa” koja je obilježila njegovo umjetničko rođenje, zatim umanjena verzija konja iz Muzeja Sinjske alke, diližanski konji, slika “Light” …
Gledam u “Sedlo”, fascinantnu skulpturu od bronce. To je djelo oduševilo i jednog od najpoznatijih francuskih dizajnera parfema, slavnog bonvivana Jean-Paula Guerlaina koji ga je kupio i pohranio u svoju privatnu kolekciju. Guerlain je veliki ljubitelj konja, odličan jahač i štovatelj škole klasične dresure. Svojevremeno se dvaput kvalificirao za francusku olimpijsku dresurnu reprezentaciju. Njegova izreka da “bez parfema i konja ne bi mogao živjeti” davno je ušla u sve medije. Velebna kurija Guerlanovih nalazi se u pitoresknom selu Les Mesnuls, nedaleko Pariza; Dumančić ga je ondje dvaput posjetio.

“Guerlain je posjetio moju izložbu u gradu Saumuru. Prvo je uzeo jednu manju skulpturu, a potom “Sedlo”. Dva puta me pozvao da ga posjetim doma, bilo je to prije nekih sedam godina”, kaže kipar.

Ove godine Dumančiću je punih 20 godina kako izlaže u Saumuru, gradu s kojim odavno ima ludu priču, gdje je ostvario kontakt s francuskom, a potom i svjetskom publikom. Prvi put Francusku je posjetio na apsolventskom putovanju. Već se, kaže, kao student zagrebačke likovne Akademije izjasnio da su mu konji inspiracija i motiv njegova stvaralaštva. Na apsolventskom, na jednom kiosku u Parizu, ugledao je magazin koji je imao mini katalog izložbe Art Equestre. Tada nije znao da je riječ o ‘’Salon International de Saumur’’, redovitoj godišnjoj izložbi. Nekoliko godina kasnije Milena Dragišić, prijateljica koja je surađivala s francuskim novinama, potaknula ga je da se prijavi na izložbu.

„Taman sam diplomirao i htio raditi konje. Friško sam se zaposlio kao profesor likovnog u školi, a želio sam biti umjetnik. Kako ću to postati, nisam točno znao. Nakon diplome, prijavio sam se na burzu rada. Djelatnica se smijala, pitala me da što sam naveo. Da sam kipar? A nego što?, kažem joj. Pa tko je još zaposlio kipara s biroa rada?, smijala se. Pa moram se negdje registrirati, rekao sam joj“, prisjeća se Dumančić s dozom samoironije.

Dumančić u konjičkom klubu Hudi Bitek pored Zagreba ima dvije kobile, Etoile i Bisou. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Te 2002. godine prijavio se na međunarodni salon Ar(t)cheval, izložbu u Francuskoj.
On i pola svijeta.
U to vrijeme nije bilo maila, pisma su se slala poštom, ono, kao da carici Tereziji pišeš, smijemo se, ispuniš prijavnicu, zalijepiš marku, lagano do sandučića i čekaš dva mjeseca odgovor. I stigao je odgovor na francuskom jeziku, Dumančić ga nosi prevoditelju, kaže mu ovaj: evo, javljaju da si primljen na neku izložbu u Saumuru. Mladenački hrabar, danas će reći i pomalo drzak, Dumančić se uputi u Ministarstvo kulture, zatraži sastanak s tadašnjom zamjenicom ministra, obrazloži da je primljen u Francusku i upita mogu li mu ovi pomoći da skulptura ode. Ministarstvo ga je podržalo s dvije i pol tisuće kuna, mladi je umjetnik bio jako sretan. Odlično za početak.

Na Artcheval poslao je skulpturu „Aramis“. Aramis je, inače, bio njegov konj s kojim se natjecao u ranoj mladosti, kada je još zamišljao da će postati profesionalni preponski jahač i da će mu to biti životni poziv. Aramis je bio svojeglavi, krasan Holstein, njegova muza i velika ljubav. Za skulpturu, Dumančić je u Saumuru osvojio prvu nagradu, novčanu nagradu i stipendiju, studijski boravak u umjetničkoj kući Le Colombiere u Saumuru.

„Gledam te fotografije, stojim s velikim pjenušcem, držim nagradu u rukama i plačem kao malo dijete. Umjetnost za mene nije sportsko natjecanje, ali ne mogu reći da nagrade čovjeku nisu potvrda, pogotovo mladom, neafirmiranom autoru. Taj događaj i 2002. godinu smatram svojim umjetničkim rođenjem“, kaže Dumančić kojem je to zaista bila velika profesionalna afirmacija. Ubrzo je dobio poziv iz Pariza, za izložbu D’art Équestre koju je organizirala Picassova unuka.

‘Uzeo sam konje za njihanje kao antropološki simbol djetinjstva’, rekao je kipar Hrvoje Dumančić. FOTO: Privatna arhiva

Uslijedile su vrlo plodne godine rada, u kojima autor koristi prirodne materijale. Nikad nije prihvatio plastiku i poliester, za kojeg će reći da je toksičan materijal koji tvori skulpture koje se ne razlikuju od nekog tobogana u parku. Njegova biografija kaže da je sudjelovao na četrdesetak skupnih i tridesetak samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Djeluje u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji, njegova djela tražena su u Americi… Prisutan je u prestižnim galerijama svijeta. Autor je i glavnog postava Muzeja sinjske alke u Sinju za koji je izradio skulpture deset konja u prirodnoj veličini.

Na kompromise Dumančić nije spreman, smatra da publici ne treba podilaziti, nego da je treba odgojiti. Dosljedno prati svoju intuiciju – preko skulptura konja suočava se s unutarnjim i komunicira s vanjskim svijetom. Cijelo vrijeme bavi se jahanjem, danas u konjičkom klubu BIT–EK Team, u Hudom Biteku pored Zagreba, ima dvije kobile, Etoile i Bisou, s kojima svaki dan uživa.

“Ostao sam amaterski jahač, roditelji su mi uvijek bili podrška, ali su smatrali konjički sport hobijem”, tumači Dumančić. I danas ima istu strast, onaj osjećaj kada sjedneš na konja, a njegove noge, brzina i snaga postaju tvoje, kaže kipar.

Prije sedam godina odlučio je otići na doktorski studij, koji se u međuvremenu oduljio, ali nije mu se žurilo. Glavni motiv ionako nije zaposlenje na, primjerice, Akademiji, nego osobno istraživanje. Postavio je doktorsku tezu u radu koji je nazvao “Skulptura na temu konja kao jedna uspomena iz djetinjstva”.

“Uzeo sam konja za njihanje kao antropološki simbol djetinjstva. Htio sam dokazati da likovno djelo konja za njihanje – koji i nije konj, nego igračka – kod promatrača može isprovocirati pozitivne emocije iz djetinjstva”, tumači Dumančić.

Od gipsa sadre načinio je bijelu skulpturu, visoku oko dva i pol metra i nazvao je “Zaboravljene emocije”. Skulpturu je izložio u galeriji Bačva u Meštrovićevu paviljonu (HDLU). Bilo je to 2016. godine. Galeriju je prekrio pravom travom, uz rub je ostavio goli beton. Posjetitelji su se spontano podijelili u dvije grupe: na aktivne i pasivne promatrače. Bile su to ujedno i fokus grupe za potrebe doktorskog rada. Aktivni promatrači izuli su se i bosi su hodali po travi do bijelog konja. Hostese su im podijelile vrećice za obuću. Pasivni promatrači koji nisu željeli izuti obuću hodali su po betonu, uz rub kružne galerije. Svi su se iznenadili da je na izložbi postavljena samo jedna skulptura. Onda ih je interakcija razgalila. Ovi bosi hodaju po travi što je, valjda, praiskonski osjećaj povezanosti sa Zemljom, odlaze do bijelog konja, on je blag, čist, neukaljan. Izaziva pozitivne emocije. Ljudi su ga počeli dodirivati, gladiti, praviti selfije s njime… U prostoru se počelo događati ono što je kipar htio dokazati – da smo nesvjesni koliko jako i duboko je konj usađen u naš gen. Tek se, kaže, moderno društvo odvojilo od konja, mi smo možda prva generacija koja se odvojila od te životinje koja je stoljećima čovjekov saveznik.

„Sedlo je jedno od najvećih ljudskih izuma, jer čovjek kad je izumio sedlo, popeo se na konja i počeo otkrivati svijet. To je naša polazišna točka, do tada je čovjek hodao pješice, imao je krug od jedva deset kilometara koje je prešao u danu. U sedlu je počeo osvajati svijet, to je preteča naših autoputova, raketa, svega“, emotivan je Dumančić. Na 300-tinjak stranica rada elaborirao je da likovno djelo konja može evocirati pozitivne uspomene iz djetinjstva. Ipak, postojala je velika trema na otvorenju, što ako ova skulptura bijelog konja kod ljudi ne izazove ništa osim puke ravnodušnosti? Događaj je, međutim, otklonio dilemu. U knjigu dojmova koju je ondje postavio ljudi su počeli zapisivati najdublje emocije.

“Bijeli konj potpuno ih je raznježio. Ljudi su pričali o svojim bakama i djedama, o ljetovanjima, šljivi, pekmezu, hodanju po travi, starim slikovnicama i mirisima djetinjstva… Navodili su riječi sigurnost, toplina, ljubav. Zahvaljivali su. Jako je bilo emotivno čitati knjigu dojmova. Potvrdili su moju tezu da je čovjek biće zaborava, ali da se ništa u potpunosti ne zaboravlja, nego je emocija samo potisnuta i likovno djelo može je probuditi. S time da većina njih uopće nije imala blage veze s konjima, što je potvrdilo da je konj za čovjeka arhetipski motiv majke, oca, korijena, pripadnosti“, kaže Dumančić. Svojim radom, objašnjava kipar, povezao je kolektivnu memoriju s točkama iz individualne memorije. Konjić za njihanje iznimno se povezuje s arhetipom majke, zibanje konja slično je onom osjećaju koji fetus pamti još u maternici. Skulptura njegova bijelog konja iduće godine otišla je u Split, u Dioklecijanove podrume. Vratila se, međutim, bez knjige dojmova.

“Samo mi je to trebalo. Taj materijal koristio sam u doktorskome radu”, prisjeća se ozlojeđeno Dumančić.

Onda je nastupilo vrijeme lockdowna zbog pandemije koronavirusa. „Bilo je to nakon potresa, kada su nas sve zatvorili, stvarno je bilo depresivno. Uhvatila me panika da što ću kao umjetnik raditi u to apokaliptično vrijeme. Imam tu peć za pečenje keramike, mogao bih u njoj peći kruh i kiflice, palo mi je na um, samo ću smanjiti temperaturu. Bio sam uvjeren da više nitko živ neće pitati za umjetnost“, smije se Dumančić. Tada je počeo raditi seriju zlatnih krugova i to ga je diglo. Sam je sebi stvarao sunce.

Privatna arhiva

Istovremeno, zgodila se birokratska zavrzlama i doktorski rad stajao je u mjestu. Iz nekog razloga, kipar je glineni model bijelog konja ostavio osam mjeseci kod sebe u ateljeu, da se suši i polako raspadne. Kako je voda nestajala iz gline, tako je ona pucala, transformirala se. Model popucalog konja postajao je sve ljepši. Dumančić je najednom vidio – pa on ima završni doktorski rad! To je ranjeni konj, konj s ožiljcima. To je sada zrela skulptura koja ima ožiljke, bore i predstavlja život. Onaj bijeli je djetinjstvo, a ovaj je osjetio život!

Skulpturu je izlio u broncu i nazvao “Uspomena” i prošle je godine postavio u zagrebački park Maksimir kao umjetnički dio doktorskog rada. Postavila se rasvjeta, muzika, konji, cijeli event. Na ulazu u park Maksimir stajao je bijeli konj, simbol djetinjstva, a goste je dočekala kočija koja ih je vozila do vidikovca. Kipar je doveo i svoju kobilu Etoile koju je jahao 12-godišnji dječak Adam, koji je na neki način predstavljao njega samoga. “U djetinjstvu, bio sam zaigran, opisuje mama, ali u svom nekom svijetu, samo sam čekao kada ću doći do konja. Završi škola, ja na bicikl, i do mraka kod konja“, prisjeća se Dumančić. Vezan je, kaže, za maksimirsku šumu, u kojoj su inače odrasle brojne generacije.

“Moj konj u Maksimiru nije bio na pijedestalu, stavio sam ga na travu i svaki dječak i djevojčica mogli su se popeti i biti junaci iz svoje mašte. Tog mjeseca skulptura je bila živa, puna djece, po desetero klinaca je bilo na njoj. Uživao sam, to je živa skulptura”, kaže kipar.

Njegovu umjetnost francuska publika godinama vrednuje i voli. Grad Saumur prva je postaja “Uspomeni”. Iz Saumura skulptura će krenuti na svoje putovanje, prvo po gradovima uz koje Dumančića vežu vlastite uspomene, a kasnije u gradove gdje možda ni sam nije bio. Uspomene, kaže, ionako nisu materijalne, nosimo ih duboko u nama. Tako i skulptura “Uspomena”, iako materijalizirana u bronci, neće imati stalno mjesto gdje će biti izložena. Posjetitelji će je ponijeti kao vlastitu uspomenu, poručuje umjetnik.