U subotu, 3. prosinca, u svijetu i Hrvatskoj obilježen je Međunarodni dan osoba s invaliditetom koji je proglašen rezolucijom 47/3 Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1992. Obilježavanjem ovog dana promiče se razumijevanje problematike invaliditeta u široj javnosti. U Hrvatskoj, prema podacima iz 2022., živi 624 tisuće osoba s invaliditetom, što je 16 posto ukupnoga stanovništva. Uoči Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Vlada je u javnu raspravu poslala Zakon o osobnoj asistenciji koji će na snagu stupiti 1. 7. 2023. Posao osobnog asistenta bit će konačno zakonski reguliran i financirat će ga država. Za tu svrhu, država planira izdvojiti 1,1 milijardu kuna, umjesto dosadašnjih 150 milijuna kuna. Inače, trenutačno je angažirano oko 5 tisuća osobnih asistenata, dok oko 13 tisuća osoba s različitim oblicima invaliditeta ima potrebu za osobnim asistentom.

Uoči Međunarodnog dana osoba s invaliditetom premijer Andrej Plenković sudjelovao je na svečanoj sjednici Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom. U prigodnom govoru istaknuo je kako je unapređenje položaja osoba s invaliditetom stalna i kontinuirana obveza, ali i dio programa Vlade. Sve to lijepo zvuči, ali kako izgleda surova stvarnost u Hrvatskoj i što misli o prijedlogu novog zakona, tjednik Nacional saznao je u razgovoru s Hrvojem Belamarićem, novinarom, aktivistom i dugogodišnjim suradnikom HRT-a, koji na Hrvatskom radiju ima emisiju „Jedan plus jedan“, koji je i osoba s invaliditetom.

NACIONAL: Premijer je najavio da će u javno savjetovanje biti pušten Zakon o osobnoj asistenciji i inkluzivnom dodatku, koji bi trebao stupiti na snagu 1. srpnja 2023. Kako komentirate nacrt tog zakona?

Moj komentar je da je su taj zakon pisali neznalice, odnosno ljudi koji nemaju pojma kakav je život osoba s invaliditetom, a da nas pri tome i ne pitaju ništa. Ali ima tu još jedan dodatni problem, a to je da se taj zakon pisao osam godina, što znači da u dvije vlade nije postojao nitko tko bi ga znao napisati. Na žalost, moram istaknuti još jednu bitnu stvar, a to je da je nas, osobe s invaliditetom, Vlada uspjela podijeliti, što je jako žalosno. Većina udruga je podržala ovaj prijedlog i vjeruje u laži političara kako država nema više novca.

NACIONAL: Premijer se na sjednici Vladina povjerenstva za osobe s invaliditetom hvalio iskoracima Vlade na području prava osoba s invaliditetom koja su navodno poboljšana reformom sustava socijalne skrbi. Je li to istina?

To je stvarno gadljivo, jer se to Povjerenstvo sastaje tri puta godišnje, a premijer se tamo pojavio kako bi pokazao da navodno brine za osobe s invaliditetom. Inače, premijer voli pričati bajke, a voli i brojeve. Novac o kojem on govori je samo na papiru, to prvo treba realizirati. A kako žive osobe s invaliditetom, nema pojma. Dobro da smo uopće živi. Istovremeno sustav socijalne skrbi uopće ne funkcionira. On je srušen, nema ga, ne postoji. Ne znam tko bi od osoba s invaliditetom o tome progovorio, osim nas nekoliko pojedinaca koji smo javno eksponirani. Problem je da je Vlada prepustila udrugama da vode brigu u osobama s invaliditetom i da tako preuzmu ulogu države. A to nije posao udruga. To je posao socijalne države, koja se mora pobrinuti da svaki njen građanin ima iste šanse i pristojne uvjete za život, osobito najranjivije skupine. Iskreno, meni se plače, vrišti i urla 3. prosinca, na Međunarodni dan osoba s invaliditetom, ja taj dan ne palim ni televiziju ni radio, jer svima su puna usta brige i razumijevanja za nas, što je krajnje licemjerno.

NACIONAL: Često ste govorili kako je vlast zloupotrijebila osobe s invaliditetom i da se njima manipulira.

Uvijek je to tako. Svi će nas tapšati, svi će svašta obećavati, ali na kraju stvarne pomoći nema. Na kraju udruge pristaju na mrvice koje im nudi Vlada, jer ovise o državi i boje se da će dobivati još i manje. Vlada obično funkcionira preko različitih saveza osoba s invaliditetom koji im povlađuju i tako Vlada pere savjest. Dodatni je problem da mi krećemo od novca, a nismo napravili sustav onako kako treba.

NACIONAL: Poznato je da je najveći problem nedostatak osobnih asistenata, koji su premalo plaćeni. Uostalom, to znate i iz osobnog iskustva. Nakon što su vam umrli roditelji i sestra, sami plaćate osobne asistente. Mislite li da će ovaj novi zakon doista omogućiti svim osobama s invaliditetom da dobiju osobnog asistenta, s obzirom na to da su naknade za osobne asistente i dalje vrlo niske?

Ne mislim da će taj zakon išta riješiti. Prvo pitam – a što im je tako dugo trebalo da donesi takav zakon, gotovo osam godina? Zakone pišu ljudi koji ne žive naš život i ne zanimaju ih naši stvarni problemi. Ja živim sam i plaćam tri osobe dnevno koje brinu o meni, iz svog džepa. Srećom, ipak nešto zarađujem kao novinar, pa si to za sada mogu priuštiti, ali većina ljudi to ne može. Ja sam dobio od države osobnu asistenticu na četiri sata dnevno koja je plaćena 2300 kuna. Onaj tko misli da nekoga tko radi tako težak posao može platiti 25 kuna na sat, nije normalan. Naravno da ne mogu pronaći ljude koji bi radili za taj novac. Osim toga, pa ne žive osobe s invaliditetom 4 sata dnevno. Što da radimo nakon tih četiri sata – da se onda ugasimo ostatak dana? Nismo mi biljke koje je dosta povremeno zalijevati. Osim toga, kada dođe vikend ili praznik, ja bih se po njima trebao privremeno zamrznuti. S druge strane, oni koji sami nemaju dovoljno sredstava bi valjda stalno trebali pisati molbe za donacije, a to je osobama s invaliditetom naporno i ispod časti. Ja ne želim tražiti donaciju za ono o čemu bi trebao brinuti sustav. Osim toga, mi ovakvim prijedlogom zakona zapravo kažnjavamo majke koje brinu o djeci s poteškoćama u razvoju. Ako će one dobiti osobnog asistenta, dijete neće moći ići u vrtić i neće biti integrirano među vršnjake. Zašto?

NACIONAL: Postoje li dobri primjeri nekih drugih zemalja u kojima je to riješeno na primjeren način?

Naravno. Ima jedna divna zemlja koja se zove Nizozemska. Koja je po površini i broju stanovnika vrlo slična nama. Ja sam u posljednje vrijeme čak razmišljao da preselim tamo, jer ovdje ne vidim nikakvu perspektivu, iako se borim i borit ću se do kraja za prava osoba s invaliditetom. U Nizozemskoj sustav funkcionira po principu socijalnih usluga u kući. Postoji mreža osobnih asistenata, koji su raspoređeni po kvartovima i u lokalnoj zajednici. Dakle, osoba s invaliditetom može živjeti u svom domu, a osobni asistent mu je u susjedstvu i može doći kada god zatreba. To je po meni idealno rješenje koje mora biti kombinacija države i tržišta. Sjetimo se slučaja Vesne Škulić, bivše zastupnice SDP-a u Hrvatskom saboru, koja je skoro bila ubijena jer je pokušala sama pronaći osobnog asistenta preko društvenih mreža. Ta osoba ju je svezala, okrala, uništila joj kolica, stavila traku na usta. Skoro je umrla zato što je distrofičarka i ima dodatnih problema s disanjem. Zar se takvi slučajevi moraju događati, zato što se društvo nije u stanju pobrinuti za najranjivije skupine? Još smo i Vesna i ja zapravo u dobroj poziciji jer smo na neki način vidljivi, a što je s osobama s invaliditetom u malim sredinama, u selima? Tko o njima brine, kome da se oni obrate?

‘Ministar Marin Piletić ne zna ništa o problematici nas invalida’, kaže Hrvoje Belamarić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Premijer se pohvalio i kako je osobna invalidnina povećana u dva koraka, s 1250 na 1500 kuna pa s 1500 na 1750 kuna, a proširen je i krug korisnika koji na nju imaju pravo. Radi se svotama koje nisu dovoljne ni za tjedan dana života. Kako komentirate te svote?

Premijerova povišica, zbog usklađivanja osnovice plaća državnih dužnosnika, iznosit će 1800 kuna, a moja ukupna invalidnina je 1750. Evo, dajem mu svojih 1750 kuna, pa neka proba preživjeti jedan tjedan s tom crkavicom. Neka proba platiti hranu, režije, asistente i čišćenje stana. Pa ćemo vidjeti. To je ispod svakog ljudskog dostojanstva.

NACIONAL: Premijer je ustvrdio i da je 20 posto povećan doplatak za pomoć i njegu, dok je iznos naknade roditeljima njegovateljima i njegovateljima povećan s 2500 na 4000 kuna, odnosno na 4500 kuna. Je li to dovoljno?

Naravno da to nije dovoljno, to je jedna stvar. Druga stvar je da postoji cenzus za roditelje. Ako imaju neki ušteđevinu, neku nekretninu ili zemlju, neće moći ostvariti taj doplatak. Mi smo nakaradno društvo: netko nam ispred nosa ukrade milijardu kuna i nikome ništa, a netko ima ušteđevinu od 3000 kuna i njega ćemo kazniti i nećemo mu dati niti tu malu svotu.

NACIONAL: Udruge osoba s invaliditetom kritiziraju nacrt tog zakona između ostalog i zato što on ne propisuje nikakvu edukaciju za osobne asistente. Kakva bi ta edukacija trebala biti?

Nema edukacije, a država nema niti ideju gdje pronaći te ljude. Prva ideja bili su im umirovljenici, a onda su shvatili da umirovljenici ne mogu dizati osobe s invaliditetom, to im je preteško. Onda su probali sa studentima, ali njima je to bio premali novac. Novac iz europskih fondova postoji, ali pitanje je gdje on završava. Na kraju se novac daje udrugama, a udruge, kao što sam već rekao, ne mogu raditi posao države. Država bi trebala motivirati ljude da se educiraju i rade posao osobnog asistenta, a to se može samo boljim primanjima.

NACIONAL: Kako ocjenjujete rad Marina Piletića, novog ministra rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike?

Ministar Piletić je na poziciju ministra tako velikog ministarstva doslovce pao s Marsa, obukli su mu odijelo, stavili kravatu i na vrata stavili pločicu na kojoj piše ministar. On o ovoj problematici pojma nema. Slično je bilo i s prethodnim ministrom. Zapravo, zakone piše Zvjezdana Bogdanović, koja polazi s pozicija države, a ne s pozicije osoba s invaliditetom. Nas prilikom pisanja ovog zakona nitko nije konzultirao. Osobito ne mene, jer ja sam za državu valjda neprijatelj, peta kolona, strani agent, jer uvijek govorim ono što mislim i govorim ono što oni ne žele čuti. Po meni, ovaj nacrt zakona treba baciti u smeće i napisati novi.

NACIONAL: Udruga obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Sjena planira prosvjed zbog nedonošenja zakona o osobnim asistentima i inkluzivnom dodatku do kraja godine. Taj zakon će stupiti na snagu tek prvog srpnja sljedeće godine. Zašto?

Zato što mi ne stvaramo probleme, mi nismo glasni, mi ne gorimo, pa nas se može staviti na čekanje. Da treba kupovati puške, bombe, tenkove ili kad treba povisiti plaće državnim dužnosnicima, rješenje se pronađe za dva tjedna.

NACIONAL: Prosvjed je planiran 15. 12. Hoćete li sudjelovati na njemu?

Naravno da ću sudjelovati, doći ćemo na Markov trg i to do ograde. Jer mi smo valjda teroristi, opasni i naoružani, pa se Vlada mora štititi od nas. Ja sam jedan od govornika i nadam se da premijer neće pobjeći u Katar ili u Strasbourg. Naime, na žalost, sve odluke u Vladi ovise o samo jednom čovjeku, a to je premijer. Da sam na mjestu premijera, sišao bih među prosvjednike, saslušao njihove probleme i pristao na sve što traže. Jer to je kap u moru državnog proračuna. No premijer to naravno neće učiniti jer mi njemu nismo bitni, osim jednom godišnje kada glumata veliku brigu za osobe s invaliditetom. Mi idemo unazad i zato pozivam sve naše sugrađane da se tog 15. 12. pojave na Markovu trgu, bili osobe s invaliditetom ili ne, nama će puno značiti. Nas je, ponavljam, 16 posto stanovnika Hrvatske i to nije mala brojka. Mi imamo jedan problem s političarima poput Milanovića ili Plenkovića – oni se u javnosti predstavljaju kao muškarci s mudima. Ali kada treba reći ovima ću dati, a ovima ću oduzeti dio sredstava, onda muda nemaju, jer se boje da će se zamjeriti nekim glasnim skupinama u društvu. Dok Zoran Milanović, Gordan Jandroković ili Plenković neće imati uvida u život osoba s invaliditetom, dok ne provedu 24 sata brinući se za takve ljude, neće niti znati kakva rješenja pronaći. Kada bismo uveli socijalnu uslugu po kućama, sve bismo riješili. Uostalom, Europa se već godinama bori za deinstitucionalizaciju, protiv domova i izolacije osoba s invaliditetom. Osobe s invaliditetom trebalo bi zaposliti i omogućiti im da i sami zarađuju i doprinose društvu. Dajte nam posao, uz tih 1750 kuna, pa ćemo lakše živjeti i osjećati se korisnima.