Prošlog tjedna ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović predstavio je cjelovitu reformu sustava socijalne skrbi koja uključuje sedam zakonskih rješenja i tri nacionalna plana usmjerena na borbu protiv siromaštva, razvoj socijalnih usluga i izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom. Brojne promjene donijet će Zakon o socijalnoj skrbi koji je stožerni zakon sustava. Prema riječima ministra, za paket zakona predviđeno je 1,2 milijarde kuna više sredstava u dvogodišnjem razdoblju, odnosno za Zakon o socijalnoj skrbi u 2022. osigurana su 362 milijuna kuna, a u 2023. dvostruko veća ulaganja. Ideja je da se Zakonom smanji i rizik od siromaštva pa se osnovica za izračun zajamčene minimalne naknade povećava s 800 na 1000 kuna mjesečno od 2022. Predlaže se i osnivanje hrvatskog zavoda za socijalni rad s početka 2023. i osnivanje obiteljskog centra kao samostalne ustanove te osnivanje povjerenstva za pritužbe građana od 1. siječnja 2022. Izmjenama Zakona o udomiteljstvu predlažu se veće opskrbnine za korisnike, od 15 do 60 posto veće naknade i fleksibilniji uvjeti za udomitelje kako bi se populariziralo udomiteljstvo koje se smatra najboljim oblikom institucionalizirane skrbi.

Gdje su u svemu tome osobe s invaliditetom i donosi li ovaj prijedlog reforme socijalne skrbi i novog Zakona o socijalnoj skrbi poboljšanja u odnosu na njihov položaj, tjednik Nacional razgovarao je s novinarom Hrvojem Antonijem Belamarićem koji od rođenja boluje od cerebralne paralize i vezan je za kolica. Godinama je bio aktivist, a onda se priključio zeleno-lijevoj platformi Možemo! i bio na njihovoj listi za parlamentarne i lokalne izbore.

Kao novinar i dugogodišnji vanjski suradnik HRT-a, jedna je od rijetkih osoba s invaliditetom koja je, barem honorarno, zaposlena na javnom mediju, gdje godinama progovara o problemima populacije kojoj pripada. Svakog tjedna uređuje i vodi emisiju „Jedan plus jedan“ na Drugom programu Hrvatskog radija, a asistira mu kolega Goran Kušec. Od 2010. do 2015. bio je član Vijeća za socijalnu pravdu bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića i aktivno sudjelovao sugestijama i analizama. Novinarsku karijeru započeo je 1997. na Radiju 101 emisijom „Rezolucija 48/96“ koju je uređivao i vodio do 2010., a od 1998., u vrijeme kada je glavni ravnatelj bio Mirko Galić, surađivao je u različitim programima Hrvatske televizije i radija. Radio je u emisiji „Normalan život“ i „Hrvatska uživo“, a nakon što je ukinuta, posljednjih nekoliko godina angažiran je u Mozaičnom programu. Osmišljava priloge i priče za „Dobro jutro Hrvatska“, a s prerano preminulim redateljem Matijom Vukušićem 2015. snimio je dva dokumentarca u produkciji HTV-a, „Čovjek kolica 1“ i „Čovjek kolica 2“ koji nisu prikazani. Hrvoje Belamarić izgubio je majku u petoj godini života i otada su se za njega brinuli starija sestra i otac. Nakon očeve smrti živio je u kućanstvu sa sestrom koja je preminula prije nekoliko mjeseci i otada živi potpuno sam i brine o sebi jer sustav za njega nema rješenje.

NACIONAL: Kako komentirate najavljenu cjelovitu reformu socijalne skrbi, s kime su se u Ministarstvu konzultirali i koliko su u tim prijedlozima obuhvaćene osobe s invaliditetom?

Koliko mi je poznato, u Ministarstvu se nisu ni s kime konzultirali, postoje dvije ili tri krovne udruge koje oni uvijek zovu, koje im daju neke prijedloge, no na kraju malo toga uvaže. Što se tiče promjena, one se odnose tek na neke naknade. Dakle, više nije sto kuna za one koji su u domu, već je 400 kuna, nije više 800 kuna socijale, već je 1000 kuna. Dakle, povećali su te crkavice za par sto kuna i to je to, a suštinom problema nisu se ni pokušali pozabaviti, poput proširenja socijalnih usluga u kućama, samostalnog života, obrazovanja, zapošljavanja i ostalih ključnih problema koji muče osobe s invaliditetom.

NACIONAL: Koliko ima osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?

Prema procjenama, ima nas oko 13%, što je veliki dio populacije koja na žalost nigdje nije vidljiva. Ali točne podatke nemamo, a nećemo ih ni ubuduće imati, niti ćemo biti vidljivi jer nas nema u popisu stanovništva. Dakle, pitanje o invaliditetu ne postoji. Ja sam se sam popisao elektronskim putem i uvidio sam da ne postoji nijedno pitanje koje se odnosi na invaliditet. To je dokaz koliko je ovoj državi stvarno stalo do osoba s invaliditetom. Jer kada bi znali točan broj, morali bi se za njih adekvatno pobrinuti.

NACIONAL: Čini se da se osobama s invaliditetom Ministarstvo socijalne skrbi pa i mediji mnogo manje bave nego nekim temama koje su trenutačno aktualne, poput udomljavanja?

To je točno, vi ste jedan od rijetkih medija koji se bavi osobama s invaliditetom i njihovim pravima. Kada sam na Facebooku napisao da nismo u popisu stanovništva, nitko me nije kontaktirao. Ja uskoro planiram o tome raditi emisiju i pitati ministra i Državni zavod za statistiku kako im je uopće palo na pamet da nas preskoče u popisu. Baš me zanima tko će mi se odazvati i kako će to objasniti.

NACIONAL: Problemi osoba s invaliditetom ostaju isti već desetljećima, a već ste ih spomenuli: obrazovanje, uključivanje u društvo, zapošljavanje, samostalan život…

To su sve stvari koje bi u jednoj civiliziranoj zemlji trebale biti odavno riješene, kako bi osobe s invaliditetom imale normalan život. Ja trenutačno živim sam, sam brinem o sebi i plaćam tri njegovateljice i jednog medicinskog tehničara. Državu za mene nije briga i nemam pravo ni na kakvu naknadu jer prema njihovim cenzusima previše zarađujem. Da nisam to u stanju sam plaćati, a jesam jer radim, iskreno ne znam što bi sa mnom bilo. Zapravo nikoga nije briga kako je meni kada me treba ujutro dići, istuširati, obući. Država desetljećima ne zna i ne želi donijeti dobre zakone o socijalnoj skrbi i napraviti anketu među osobama s invaliditetom, kako bi uvidjela naše potrebe. Mi nikada nismo bili u prilici sami im reći što stvarno trebamo. Ne znam što rade svi ti silni ljudi u Ministarstvu socijalne skrbi? Oni nikada nisu ni pokušali čuti naše mišljenje. Znam da sljedeći tjedan majke djece s teškoćama u razvoju spremaju prosvjed ispred Ministarstva. Ni njih nisu ništa pitali. Udruge mogu biti jedno mjerilo, ali u pisanju takvih zakona treba imati na umu da je svaka osoba s invaliditetom poseban slučaj i ima različite potrebe. U pisanje takvog zakona trebalo bi uključiti barem 200 ljudi s različitih područja. Osobno se tom problematikom i kao novinar i kao osoba s invaliditetom bavim preko dvadeset godina, imam puno iskustva i ministar me mogao staviti u neki tim. Ali očito sam „prelajav“, a to je svima problem. U svoje emisije zovem i predstavnike udruga i predstavnike struke s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, no ni njih se ništa nije pitalo prilikom pisanja novog Zakona.

NACIONAL: Što biste vi, da ste na mjestu ministra Aladrovića, prvo promijenili kada su u pitanju osobe s invaliditetom?

Prvo, aplicirao bih na EU fondove. Za sada su aplicirali samo za milijardu eura, što nije dovoljno. Drugo, treba ljudima dati mogućnost izbora žele li živjeti u domu ili u svom stanu. To je jedan od najvećih problema za osobe s invaliditetom koje su intelektualno sposobne, kada im umru roditelji. Država za njih nema nikakvo rješenje. Vi znate da se godinama relativno mlade ljude smještalo u staračke domove, a njihove stanove bi uzimali centri za socijalnu skrb. Sada ni to više ne funkcionira jer je staračkih domova premalo i više nema mjesta, a sada su najavili i ukidanje privatnih domova. Treće, trebalo bi sve osobe s invaliditetom koje to mogu i žele poticati da rade, a ne kažnjavati ih tako da im se, ako rade, oduzme invalidnina koja iznosi 1250 kuna. To ne samo da nije dovoljno za život, već nije dovoljno ni za lijekove, a još manje za neku pomoć u kući. Ne znam kako ministar Aladrović zamišlja da se s tom svotom može preživjeti? On živi u svom svemiru, a ja živim u svom životu. Njemu je divno, meni nije. A ja sam očito glup zato što radim. Umjesto da mi povećaju poreznu obveznicu i oslobode me svih davanja, oni mene doslovce kažnjavaju. Pri tome nije bitan vid zapošljavanja jer ja nisam stalno zaposlen, godinama sam honorarac, ali plaćam porez. I to je njima dovoljan razlog da mi ukinu invalidninu.

‘Čak 80% tvrtki radije plaća kaznu samo da ne moraju zaposliti osobu s invaliditetom’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako biste vi riješili pitanje samostalnog stanovanja i života za osobe s invaliditetom?

Problem je da je država lijena organizirati sustav socijalne skrbi koji bi funkcionirao za osobe s invaliditetom koji žive u svojim kućama, odnosno stanovima, što je puno jeftinije od toga da ijedna osoba, koja to ne želi, bude u domu. Mi smo osobe koje znamo razmišljati i reći što nam je potrebno i mogli bismo se organizirati. I to tako da njegovateljice, čistačice i slično rade po pojedinim kvartovima i ne moraju putovati niti koristiti automobil i da tijekom dana provode uz određenu osobnu s invaliditetom onoliko sati koliko joj je potrebno. Osim toga, čak i osobe s intelektualnim teškoćama mogu samostalno živjeti, uz određenu pomoć, ako postoje ljudi koji će je usmjeravati. No svjestan sam, iz vlastitog iskustva, da nema dovoljno radne snage koja bi to radila, prije svega zato što su njihova primanja jako niska, gotovo jednaka naknadi za nezaposlene pa ljudi radije sjede doma, a Zavod im plaća socijalno i mirovinsko. Postoje prakse nekih naprednijih zemalja na koje bismo se mogli ugledati, njemačko i nizozemsko iskustvo, ali u Ministarstvu očito ne postoji nitko tko to prati i tko se time bavi. Oni su sada morali nešto promijeniti u novom Zakonu pa su donijeli neke kozmetičke promjene, povisili dvije-tri novčane cifre kako bi pokazali da nešto rade. Onaj koji se tim praktičnim pitanjima godinama ozbiljno bavi i točno detektira probleme je profesor Nino Žganec na Fakultetu za socijalni rad i ja njegove radove redovito čitam. Inače, najveća je laž da u socijali na razini države nema dovoljno novca. Novca ima, samo već godinama imamo nesposobne ministre koji ga ne znaju kanalizirati i ne znaju spustiti odluke na niže razine.

NACIONAL: Što mislite o zajednicama osoba s invaliditetom koje bi imale određene servise, kuharicu, čistačicu, medicinskog tehničara, a živjeli bi samostalno? Zar nije Grad Zagreb osnovao takvu zajednica, Centar Novi Jelkovec koja omogućuje samostalan život osobama s invaliditetom koji žive u nekoliko stanova?

To je dobar primjer, radi se o jednom pilot-projektu Grada Zagreba, Društva distrofičara i Društva za cerebralnu paralizu koji je na tragu stambenih zajednica o kojima sam govorio. U takvoj zajednici zaposleni su medicinske sestre, tehničar i domar. To je novi model razmišljanja. Moj jedini prigovor je da ne treba osobe s invaliditetom getoizirati u pojedine dijelove grada, oni bi trebali na takav način moći živjeti u svim kvartovima, njih se ne smije posebno izdvajati iz zajednice. Ali to se ne bi smjelo ograničiti samo na Zagreb, već bi se takve zajednice trebale organizirati po cijeloj Hrvatskoj. Lako je meni pričati iz perspektive Zagreba. Kada odemo u neko malo mjesto u Slavoniji ili Lici, svjedočimo činjenici da u nekim dijelovima Hrvatske osobe s invaliditetom nemaju ni organiziran prijevoz da dođu do liječnika ili izvade dokumente.

NACIONAL: Poznato je da i javne i privatne tvrtke dobivaju olakšice ako zaposle osobe s invaliditetom, no oni radije plaćaju kazne. Zašto?

Točno, 80% tvrtki radije plaća kaznu samo da ne moraju zaposliti osobu s invaliditetom i to je naš najveći problem. A oni koji zaposle osobu s invaliditetom su jako dobro nagrađeni iz državnog proračuna i to im se doista isplati. Na žalost, taj institut se ne koristi dovoljno, a da ga nema, vjerojatno ni to malo tvrtki to ne bi učinilo. Neki dan su me zvali iz Poglavarstva Grada Zagreba da čuju moje mišljenje o projektu novih prostora za URIHO koji je jedina zaštićena tvrtka koja zapošljava osobe s invaliditetom. URIHO je dobio teren na Kajzerici, a sada djeluje na 14 lokacija u gradu Zagrebu. Prema ovom projektu, oni bi svi trebali biti na jednom mjestu, a ja nisam siguran da je to dobra ideja. A treba i raspisati natječaj za ravnatelja. Redovito se čujem o toj temi s bivšom pročelnicom u Gradu Zagrebu Romanom Galić i čekamo da vidimo tko će biti imenovan na tu funkciju. Smatram da se o tome treba razgovarati i razmotriti sve modalitete.

NACIONAL: Zašto političke stranke nemaju više osoba s invaliditetom među svojim članstvom i zastupnicima?

Svakako je dodatni problem da loš primjer daju i političke stranke koje na svojim listama nemaju osoba s invaliditetom. Zar nije sramota da je jedina osoba s invaliditetom u Saboru zastupnica Ljubica Lukačić iz HDZ-a? Ona ukazuje na neke probleme, no istovremeno se ne želi zamjeriti vladajućoj stranci i premijeru. To samo pokazuje da političke stranke ne vole imati osobe s invaliditetom na svojim listama i ne prepoznaju ih. Mi smo jako daleko od Europe gdje su ministri u vladama osobe s invaliditetom ili vode urede za socijalnu skrb. Jedina koja ima javnu funkciju, puno je učinila za osobe s invaliditetom i sama je osoba s invaliditetom je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slošnjak. Ona upozorava na sve probleme, ali država sustavno pokazuje da je to ne zanima.

NACIONAL: Član ste zeleno-lijeve platforme Možemo! i pomagali ste im u pisanju socijalnih politika za Zagreb. Jeste li razočarani zbog toga što se time još nisu ni počeli baviti?

Ne mogu reći da sam razočaran jer moram biti realan. Svjestan sam kaosa i rupa u proračunu koje je nova gradska uprava naslijedila, a bez novca se ne može kvalitetno raditi socijalu. Onaj koji kaže da invaliditet nije skup, taj je glup. Dajem godinu i pol platformi Možemo!, a onda ćemo vidjeti. Ako ne naprave ništa, ja ću jasno i glasno reći da nisu ispunili obećanja. Moja ideja bile su i stambene zajednice za osobe s invaliditetom po svim kvartovima i organizirana socijalna skrb za one koji žive u svojim stanovima. Na tome treba inzistirati u novom Zakonu o socijalnoj skrbi koji ide na javnu raspravu. Smatram da bi zastupnici platforme Možemo! i zastupnici SDP-a, ako se potpuno ne raspadnu, trebali davati takve prijedloge. Ako neće oni, ja ću s platformom Možemo! organizirati presice u Saboru i o tome progovoriti. No smatram da pitanje osoba s invaliditetom uopće ne bi smjelo biti stranačko pitanje. To je pitanje dostojanstva svakog čovjeka, a ne političkog uvjerenja ili ideologije. A situacija je više nego kritična.

NACIONAL: Očekujete li da ćete, kada prođu ove prve muke, razgovarati s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem o socijalnoj politici Grada Zagreba?

On jako dobro zna, a i svi u Možemo! što sam ja govorio. Tomašević sada objektivno o tome ne može ni razmišljati, a ja ga ne namjeravam stalno upozoravati. Dovoljno je odrastao čovjek i svjestan je problema. Sve to znaju i Sandra Benčić i ostali zastupnici iz platforme Možemo!. A i nisam jedina osoba s invaliditetom koja je član Možemo!. To su i Ana Alapić, Tomislav Medak, Siniša Kekić. Ima nas. Platforma Možemo! u svojim je predizbornim programima stalno zastupala i osobe s invaliditetom. Sada sve ovisi o stranačkom vodstvu.