U zagrebačkoj Modernoj galeriji otvorena je izložba “Na obalama Jadranskoga mora – slikarstvo krajolika na prijelomu 19. i 20. stoljeća”, kao veliki zajednički hrvatsko-talijanski izložbeni projekt, koja će se moći razgledati do 21. siječnja 2018. godine.

Izložba obuhvaća djela vodećih talijanskih slikara s prijeloma 19. u 20. stoljeće (Telemaco Signorini, Ciardi Guglielmo, Gennaro Favai, Guido Cadorin i dr.) iz uglednih muzejsko-galerijskih institucija u Italiji, a odabrana su i objektivna remek–djela hrvatskih umjetnika, od Nikole Mašića i Ferde Quiquereza do Mate Celestina Medovića i Emanuela Vidovića. 

„Na obalama Jadranskog mora – Slikarstvo krajolika između Ottocenta i Novecenta“ uključuje period od slikarske poetike Macchiaiola (vedutista) do pejzaža simbolista i poetike „povratka redu“, a osmišljen je kao međunarodni izložbeni projekt koji je prema koncepciji istaknutog talijanskog povjesničara umjetnosti i teoretičara dr.sc. Giandomenica Romanellija i muzejske savjetnice Biserke Rauter Plančić, ravnateljice Moderne galerije, premijerno predstavljen u Modernoj galeriji u Zagrebu 2017., a zatim će se preseliti i u Italiju 2018. godine. Za izložbu koja prezentira i dokazuje važnost hrvatsko-talijanskih likovnih veza za razvoj plenerizma i hrvatskog pejzažnog slikarstva uopće, uz djela vodećih talijanskih slikara s prijeloma 19. u 20. stoljeće (Giandomenico Romanelli, Telemaco Signorini, Guglielmo Ciardi, Millo Bortoluzzi, Cesare Laurenti, Giovanni Fattori, Gennaro Favai, Guido Cadorin, Ugo Flumiani, Pieretto Bianco, Pietro Fragiacomo, Teodoro Wolf Ferrari, Gino Rossi) iz uglednih muzejsko-galerijskih institucija u Italiji (Instituto Matteucci, Viareggio; Galleria Internazionale d’Arte Moderna di Ca’ Pesaro, Venezia; Galleria Nuova Arcadia, Padova; Collezione Fondazione CR Trieste; Collezione Fondazione di Venezia; Collezione Allianz) odabrana su najznačajnija djela hrvatskih protomodernih i modernih umjetnika (od Nikole Mašića, Ferde Kovačevića, Otona Ivekovića i Ferde Quiquereza do Vlahe Bukovca, Mate Celestina Medovića, Menci Clementa Crnčića, Emanuela Vidovića, Gabrijela Jurkića, Vladimira Becića, Jerolima Miše, Ljube Babića, Marina Tartaglie, Ignjata Joba i Vladimira Varlaja) većinom iz fundusa Moderne galerije uz nekoliko radova Gabrijela Jurkića iz muzejsko-galerijskih institucija iz Bosne i Hercegovine te Ignjata Joba iz Galerije umjetnina Split i Galerije umjetnina „Branislav Dešković“ iz Bola. Riječ je o umjetnicima koji su se za svojih putovanja u Italiju susreli s protagonistima škole Macchiaiola i stvarali pod njihovim utjecajem. Cilj ove izložbe ostvarene u suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu je lansirati modernu hrvatsku likovnu baštinu na europsku izložbenu scenu, a međunarodnu publiku upoznati s hrvatskom dionicom plenerizma koja značajno korespondira s europskim slikarstvom na osvitu 20. stoljeća. U katalogu je također objavljen tekst akademika Tonka Maroevića „Preko mora i natrag – hrvatske tangente s talijanskim slikarstvom“, vrsnog poznavatelja talijanskog modernog i suvremenog slikarstva.

Prema riječima koautorice izložbe Biserke Rauter Plančić, cilj izložbe bio je istaknuti moderan duh naše umjetnosti i uzajamnost stilskih mijena koje povezuju dvije geografski i kulturološki bliske sredine. „Štoviše, s izborom umjetničke građe i kataloškim tekstovima eminentnih znalaca materije koju izlažemo, želimo ukazati na dosad nedosstatno uočenu sinkronost talijanskih i hrvatskih slikara na putu oslobađanja od akademskih stega i afirmacije pejzažnog slikarstva kroz prizmu subjektivnog doživljaja prirode i krajolika s njihovim kampanilističkim ili sutonjačkim mijenama svjetlosti“. Pojašnjavajući u nastavku teksta u katalogu kako su posjete lagunarnom i južnom talijanskom ambijentu hrvatske autore dovele do dijeljenja macchiaiolističkog rukopisa i do prenošenja spoznaja i atmosferâ vrlo bliskih onima iz Veneta, Biserka Rauter Plančić ističe kako „ovaj izbor nema namjeru naglasiti liniju modernog hrvatskog pejzažizma kao apsolutnu svojevrsnost, a još manje sljedbeničku nisku vrijednih epigona matice na drugoj obali Jadrana“. Drugim riječima, djela hrvatskih slikara predstavljena na izložbi ponovno čvrsto dokazuju kako su naši umjetnici tog vremena u morskim i kontinentalnim pejzažima od 1874.-1930. u potpunosti al pari – ako neki čak ne i bolji u kategoriji fakture i svjetlosti – svojim talijanskim kolegama. Možda nije diplomatski korektno ukazivati na to tko je bolji, no bez sumnje dobili smo izložbeni projekt kojim se i hrvatska i talijanska strana može ponositi.