Odluka predsjednika Zorana Milanovića da još u rujnu prošle godine povuče hrvatske vojnike iz misije NATO saveza u Afganistanu danas se pokazuje kao iznimno uspješan politički potez, osobito nakon posljednjih kaotičnih događaja u toj državi. Milanovićeva odluka da hrvatske vojnike povuče iz Afganistana godinu prije nego što su to učinili Sjedinjene Američke Države ili Njemačka, u Hrvatskoj je javnosti dočekana poprilično skeptično, a nakon što je u predizbornoj kampanji najavio da bi u slučaju da bude izabran za predsjednika to bila jedna od njegovih prvih odluka, tu je njegovu najavu kritizirala i tada aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović s kojom je Milanović baš ovih dana u New Yorku na sjednici Opće skupštine Ujedinjenih naroda.

Godinu dana nakon što je posljednji kontingent hrvatskih vojnika napustio Afganistan, Milanović nije pretjerano koristio svoju odluku u čestim prepucavanjima s premijerom Plenkovićem, niti je tu odluku isticao u čestim razgovorima s novinarima. No činjenica je da je Milanović svojom odlukom koju je donio ubrzo nakon što je u veljači 2020. preuzeo predsjedničku funkciju, koja je postala službena 15. rujna prošle godine kada su posljednji hrvatski vojnici iz Afganistana stigli na Pleso, spriječio da se hrvatski vojnici nađu u potencijalno vrlo opasnoj situaciji koja je sredinom kolovoza ove godine nastupila u Afganistanu, kada je postalo jasno da će talibani ponovno preuzeti vlast u toj državi, a vojnici država NATO saveza se ekspresno počeli povlačiti preko zračne luke u Kabulu s tisućama Afganistanaca, ali i drugog diplomatskog osoblja. Budući da su pri kraju misije hrvatski vojnici bili smješteni na sjeveru Afganistana, u gradu Mazar-e Šarifu koji se nalazi u blizini granice s Tadžikistanom, proces njihova izvlačenja u aktualnim uvjetima sigurno bi bio vrlo kompliciran i potencijalno vrlo opasan.

Posljednji kontingent hrvatskih vojnih snaga iz Afganistana vratio se u rujnu prošle godine, čime je završena misija započeta 2003. godine tijekom koje je u Afganistanu bilo više od 5500 hrvatskih vojnika, a na koju je potrošeno više od dvije milijarde kuna. FOTO: Borna Filic/PIXSELL

Iako danas Milanovićeva odluka izgleda kao mudar politički potez, u trenutku kada je on tu odluku donio s njom nisu svi bili oduševljeni. Najviše kritika najavi te odluke u predizbornoj kampanji je iznijela Kolinda Grabar-Kitarović koja se u sučeljavanjima s Milanovićem žestoko protivila njegovu predizbornom obećanju. S druge strane, nakon što je izabran za predsjednika i nakon što je postalo jasno da ne misli odustati od svog predizbornog obećanja, Milanović je dobio načelnu podršku premijera Plenkovića i njegove vlade. Jedan blizak Milanovićev suradnik danas kaže da u trenutku kada je Milanović donosio odluku o povlačenju trupa iz Afganistana nitko iz vlade nije javno kritizirao tu odluku, ali, kako tvrdi, Plenković i njegovi ministri nisu bili ni previše entuzijastični oko cijele te situacije.

No odluka da se hrvatski vojnici povuku ranije od većine drugih sudionika operacije “Odlučna podrška” na kraju se pokazala kao ispravna, a Hrvatska zbog ranijeg povlačenja svojih vojnika nije izgubila svoj status unutar NATO saveza koji je, između ostalog, stekla i zbog vrlo aktivne uloge koju je malobrojni hrvatski kontingent odigrao u Afganistanu. Naime, od 2003. kada su prvi hrvatski vojnici otišli u Afganistan, pa sve do rujna prošle godine u toj je zemlji u 12 kontingenata bilo više od 5500 hrvatskih vojnika. Kada su prvi vojnici otišli u Afganistan, Hrvatska još nije bila članica NATO saveza, a vjerojatno je i slanje tih prvih vojnika kao i njihova uloga u Afganistanu pomogla da Hrvatska 2009. postane i punopravna članica ovog saveza.

I dok se u javnosti stvorio dojam da je cjelokupna misija “Odlučna podrška”, koju je NATO pokrenuo nakon što su američke snage krenule u lov na Osamu bin Ladena nakon napada 11. rujna 2001., veliki i skupocjeni promašaj koji na kraju nije rezultirao ostvarenjem željenog cilja, činjenica je da su se Amerikanci odlučili na povlačenje jer im Afganistan više nije strateški zanimljiv, pogotovo nakon što su se riješili Osame bin Ladena. Upravo zato su i povlačenje iz Afganistana ubrzo nakon što je odluku donio i Zoran Milanović, najavili i Nijemci koji su posljednje vojnike iz Afganistana povukli sredinom srpnja ove godine, a nedugo zatim iz Afganistana je otišao i posljednji američki vojnik nakon što su u Afganistanu proveli gotovo punih 20 godina.

Odmah nakon toga, 30. rujna 2014. predložen je ”Sporazum o statusu snaga” (SOFA) koji je afganistanski parlament usvojio 27. studenoga, a zatim je osnovan RSM (Resolute Support Mission-Misija Odlučna podrška) koji je bio sastavljen od snaga 36 zemalja članica i nečlanica NATO-a. Fokus je bio na obuci afganistanske vojske i pomoć u operacijama protiv talibana, a RSM je s aktivnostima počeo 1. siječnja 2015. RSM-u je podršku pružilo i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) rezolucijom broj 2189. čiji je cilj bio pružiti pomoć, savjetovanje i obuku institucija i sigurnosnih snaga Afganistana. Do prošloga mjeseca u sklopu misije Odlučna podrška u Afganistanu je bilo oko 9500 vojnika iz 36 zemalja koji su bili razmješteni u pet regija, odnosno u Kabulu, Mazar-e Šarifu na sjeveru, na zapadu u Heratu, na jugu u Kandaharu i Lagmanu na istoku.

U hrvatskoj javnosti često se isticalo da je cijena hrvatskog sudjelovanja u ovoj misiji previsoka. Nažalost, u misiji koja je trajala 17 godina život je izgubio jedan hrvatski vojnik. U srpnju 2019. u jednom bombaškom napadu život je izgubio 27-godišnji pripadnik 10. hrvatskog kontingenta Josip Briški, a u tom su napadu ozlijeđena još dva hrvatska vojnika. Nakon smrti Josipa Briškog sve se ozbiljnije počelo razgovarati o mogućem povlačenju hrvatskih vojnika iz Afganistana, ali tek je dolaskom Zorana Milanovića na Pantovčak to postala i realna opcija. Jutarnji list je prošloga tjedna objavio da je tih 17 godina sudjelovanja u operacijama NATO saveza u Afganistanu Hrvatsku stajalo oko 2,3 milijarde kuna, odnosno riječ je o iznosu usporedivom s cijenom gradnje Pelješkoga mosta.

Prema MORH-ovim podacima, u Afganistan su od veljače 2003. do rujna 2020. u 35 kontingenata upućena 5722 pripadnika Oružanih snaga. U cijenu koju je Jutarnji list dobio od MORH-a nisu uračunati troškovi pripadnika hrvatskih policijskih snaga i diplomata Ministarstva vanjskih i europskih poslova koji su također bili uključeni u operacije ISAF i Resolute Support, što znači da je ukupni iznos koji su hrvatski porezni obveznici izdvojili za operacije uspostave u Afganistanu veći od spomenutih 2,3 milijarde kuna. Međutim, broj hrvatskih policajaca i diplomata nije bio toliko velik da bi znatnije povećali navedeni iznos jer su vojni troškovi dominantni.

Povlačenje hrvatskih vojnika iz Afganistana bila je jedna od prvih odluka Zorana Milanovića nakon što je u veljači 2020. preuzeo predsjedničku funkciju. Povlačenje iz Afganistana bilo je jedno od njegovih predizbornih obećanja, a postalo je službeno povratkom posljednjih vojnika 15. rujna 2020.. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

Hrvatski angažman, struktura njezinih snaga u misiji kao i njezine zadaće mijenjali su se razvojem same operacije. Odlazak hrvatskih vojnika u Afganistan prethodio je ulasku Hrvatske u NATO i trebao je tu organizaciju uvjeriti da su hrvatske vojne snage interoperabilne, tj. dorasle sudjelovanju u međunarodnim vojnim misijama, što se pokazalo kao točnim budući da su posljednjih godina hrvatski vojnici sudjelovali ili sudjeluju u nekoliko drugih NATO misija poput onih u Poljskoj ili Litvi.

Iako se cijena od 2,3 milijarde kuna može činiti kao velika, Hrvatska je zapravo od misije u Afganistanu imala puno više koristi. Osim već spomenute interoperabilnosti i pokazivanja sposobnosti hrvatskih vojnika u misijama NATO saveza, Hrvatska je profitirala i na diplomatskom planu jer se pokazala kao važan dio NATO saveza na kojeg se može računati u najtežim i najopasnijim misijama. Sigurno je da bez uspješnog sudjelovanja hrvatskih snaga u Afganistanu ne bi bilo niti velikog dijela vojne pomoći koje je Hrvatska dobila od NATO saveznika, prije svih SAD-a, čija vrijednost premašuje potrošenih 2,3 milijarde kuna na operaciju u Afganistanu. Samo za usporedbu, sudjelovanje njemačke vojske u Afganistanu koje je počelo 2002. pod koalicijom SPD-a i Zelenih za vrijeme kancelara Gerharda Schrödera, a završilo pod vladom CDU/CSU-a i SPD-a na čelu s kancelarkom Angelom Merkel, bila je najskuplja i najkrvavija misija Bundeswehra u inozemstvu. Procjenjuje se da je njemačka savezna vlada od 2002. za Afganistan izdvojila više od 18 milijardi eura.

A baš i njemački primjer pokazuje koliko je Zoran Milanović sa svojom odlukom pomogao sigurnom povratku hrvatskih vojnika iz Afganistana. Naime, iako su se njemački vojnici gotovo svi iz Afganistana vratili sredinom srpnja ove godine, dio njih ostao je u Kabulu i drugim gradovima kako bi pokušao spasiti suradnike njemačke vojske i vlade koji su se našli na udaru talibana. Dio tih suradnika i dalje je u Afganistanu te se kancelarka Angela Merkel u posljednjim danima mandata našla na udaru kritika jer nije osigurala njihovu sigurnost. Upravo zbog tih osoba Njemačka je najavila da bi uskoro mogla ponovno otvoriti zgradu veleposlanstva u Kabulu, iako situacija još nije ni približno sigurna za strane državljane, pogotovo država članica NATO saveza. Naravno, jasno je da hrvatski vojnici nisu imali toliku mrežu savjetnika i suradnika, ali već i sama činjenica da su hrvatski vojnici imali važnu ulogu u obuci afganistanskih snaga, a da odluku Zorana Milanovića o povlačenju snaga gotovo godinu dana prije većine drugih NATO snaga nitko od vodećih sila NATO saveza nije kritizirao, pokazuje da je odluka bila ispravna, ali i da Hrvatska ima povjerenje partnerskih država unutar ovog vojnog saveza.