„Živjeli smo u Alžiru gotovo 20 godina, ja sam ondje radio za Geotehniku i INGRU. Zatekli smo se tamo u vrijeme alžirskog građanskog rata 1990-ih, a rat je bjesnio i na području bivše Jugoslavije. Naše građevinske tvrtke morale su potražiti nova tržišta. U Zagrebu su prihvatili moj prijedlog da se izmjestimo u Maroko zbog blizine i lakšeg prebacivanja opreme, što smo učinili željeznicom. Stigli smo u Maroko u kolovozu 1992. i pronašli prvi posao, injektiranje jedne brane kod Tangera. Nakon toga krenuli smo u doista velike poslove tog tipa, a 1995. i s dubokim temeljenjima. Budući da u ratom opustošenoj Hrvatskoj nije bilo posla, središnjica Geotehnike slala je u Maroko sve više radnika. Toliko njih ovdje na plaći znatno nam je otežalo investiranje u kupnju opreme. Ono što je dijelom prebačeno iz Alžira, a dijelom pristiglo iz Hrvatske, naprosto je bilo neupotrebljivo. Istovremeno smo raspolagali s golemim ljudskim potencijalom, vrhunskim stručnjacima i radnicima. Novac se trošio na sve strane, umjesto da se ulagalo u proizvodnju.

Rezultat svega bio je taj da je 2003. u Hrvatskoj započeo stečajni postupak Geotehnike koja je dotad ugasila sve inozemne pogone osim onoga u Maroku. Obavijestili su nas da ostajemo bez posla i da se sami moramo snaći. S obzirom na to da sam tada već debelo bio zagazio u svakodnevicu života u Magrebu i bio oženjen s Marokankom, više nisam imao uvjete za povratak u Hrvatsku. Odlučio sam ostati u Maroku i otkupiti podružnicu, čiju su vrijednost izaslanici zagrebačkog Trgovačkog suda procijenili na 175 tisuća eura. Zbog nesavjesnog poslovanja bilo je, međutim, napravljeno i više od 200 tisuća eura duga. Morali smo se snaći i posuditi novac od obitelji i prijatelja da bismo kupili tvrtku. Jer od Geotehnike godinama nisam dobivao plaću, osim akontacija za život u Maroku. Posudio sam novac i od lokalnih partnera, bivših tvrtki za koje smo ovdje radili i dobavljača. Krenuli smo u samostalni posao u vrlo teškim uvjetima, u svibnju 2004. Najteže je bilo vraćati posuđeni novac, a istovremeno i investirati. Uloga moje supruge Marokanke bila je pritom ključna. Ja kao stranac ne bih u tome uspio. Ona je obilazila domaće dobavljače betona, željeza i drugih materijala te ih uvjeravala da nas pričekaju za plaćanje“, o trnovitom poslovnom putu svjedoči Branko Lugarov.

‘Mnogima u Maroku nije bilo lako prihvatiti da tako uspješnu građevinsku tvrtku vodi Hrvat, a potom i jedna žena’

„Bilo je jako teško. Skoro četiri godine radili smo danonoćno kako bismo vratili posuđeni novac s kojim smo kupili tvrtku, ali i otplatili dug bivše podružnice. S kamatama je sve to naraslo i do tri puta. To nas je koštalo zdravlja i živaca. Tek od 2009. mogli smo razvijati tvrtku i natjecati se za dobivanje poslova, s ciljem nametanja na marokanskom tržištu. Koristili smo kontakte koje smo stvorili dok smo radili za podružnicu Geotehnike. Prvi veliki posao s državom, onaj u izgradnji autoputa, dobili smo 2008. To nam je jako pomoglo u razvoju tvrtke, sa zarađenim novcem mogli smo kupiti nove strojeve“, dodaje Fatiha Lugarov koja danas vodi gradilišta diljem Maroka i suvereno vlada sastancima s investitorima, a u uvelike muški svijet ušla je u ondašnjoj Geotehnici još 1997. kao pomoćnica na gradilištima.

„Kada sam 2003. i 2004. kupovao marokansku podružnicu Geotehnike, u miraz sam dobio opremu iz 1970-ih i 1980-ih. Ne možete s time biti konkurentni, jamčiti kvalitetu i poštovati rokove. Prvo smo stoga morali nabaviti novu opremu, ne računajući na banke. Snalazili smo se na razne načine kako bismo došli do nje, a bez plaćanja. Od talijanskog Casagrandea dobili smo rabljeni stroj za bušenje pilota. Vrijednost mu je bila oko 300 tisuća eura. Dali su nam ga bez bankovnih jamstava, uz pristanak da ga otplaćujemo pomalo poput kredita, svaki mjesec. S vremenom smo počeli dobivati nove poslove i polako ulagati u modernu opremu. Do 2010. radili smo isključivo male, podizvođačke radove. A onda smo počeli poslovati izravno s marokanskom državom i postali respektabilna tvrtka. Injektirali smo velike brane, temeljili mostove, u marinama nabijali u more pilote za vezove za brodove…

U najvećoj luci na Mediteranu, onoj u Tangeru, Geotehnika Maroko izgradila je 400 pilota za naglavne grede lučkih dizalica s pomoću kojih se istovaruju kontejneri s brodova. Složenost tog posla ogleda se u činjenici da je temeljenje izvedeno na dubini od 30 metara, a lučki nasip čine blokovi težine do jedne tone. U vrlo teškim pustinjskim uvjetima samo tri naša stroja izgradila su i više od 20 tisuća metara pilota za hidraulične nosače solarnih ploča u tada najvećem solarnom polju na svijetu, onome u marokanskoj pustinji. Danas u off shore zonama obavljamo vrlo složene poslove. Radimo pilote od 50 do 60 metara dubine, promjera 1500 mm. Godišnje trošimo od 5000 do 6000 tona željeza te 20-ak tisuća kubičnih metara betona. Svi ti lučki radovi koji su skupi i zahtjevni praktično su osigurani za nas. Imamo prioritet jer jamčimo rokove. Unutar roka od 10 mjeseci završimo posao od sedam do osam. Jer ako kasnite ne samo da plaćate penale, već gubite referencu i buduće poslove. Kada imate jamstvo kvalitete i roka, investitor će ovdje često nekome tko je jeftiniji od vas u ponudi naći tehničke nedostatke da bi ga eliminirao. Rokovi su puno važniji od dva do tri posto jeftinije ponude“, pojašnjava Branko Lugarov, naglašavajući da su donedavno prvenstveno radili na mostovima, branama i klizištima, a danas u lukama i na stadionima.

„Tajna našeg uspjeha je u tome što volimo svoj posao i pristupamo mu bez zadrške. Sve ovo vrijeme i muž i ja bili smo s radnicima na gradilištima, od prve do posljednje etape nekog posla. Na taj način željeli smo i njih uvjeriti da možemo uspjeti ako smo dobri u onome što radimo. Osim njihova povjerenja, stekli smo i ono dobavljača, i marokanskih i stranih, te banaka. Primjerice, banka nam je omogućila kupnju opreme na leasing.

Imala je razumijevanja kada je u pitanju podmirivanje naših obaveza ako smo nakon obavljenog posla nekoliko mjeseci čekali na isplatu. Sve to rezultiralo je uspjehom. Mi bismo inače voljeli da je u Maroku prisutno više hrvatskih tvrtki. Jer ovdje su sigurni i vaš kapital i vaši radnici. Ako želiš raditi i radiš kvalitetno, uspjeh u Maroku ti je zajamčen“, kazuje Fatiha, alfa i omega tvrtke koja godišnje ostvaruje od 9 do 10 milijuna eura prometa neto, a trenutačno se procjenjuje na između 15 i 20 milijuna eura vrijednosti.

„Kada je Geotehnika bila u hrvatskom državnom vlasništvu, moja žena radila je u afričkoj podružnici besplatno. Nije bila prijavljena niti je dobivala plaću. Ali savjetovao sam joj da joj je bolje raditi nego biti kod kuće. Nikad pritom nismo mislili da ćemo biti u poziciji kupiti tvrtku. Kada se to dogodilo, ona je već bila dovoljno obučena za posao. Imala je uvid u cjelokupnu situaciju, radove, investitore… Bila mi je jedan od glavnih oslonaca u poslu. Isto kao i radnici iz Hrvatske koji su ostali s nama raditi sve ove godine. Još uvijek je uz nas Dragutin Kranjec. Polovina zasluga za naš uspjeh, ako ne i više, pripada mojoj supruzi i njemu.

Uvijek su u našoj tvrtki bila četvorica ili petorica radnika iz Hrvatske. Zahvaljujući njima uspjeli smo osigurati kvalitetu radova i poštovanje rokova. Nažalost, njihov broj se prorijedio zbog bolesti i starosne dobi. S ponosom, međutim, mogu reći da nitko ovdje ne govori o Geotehnici Maroko, već kažu za tvrtku ‘Hrvati’, bez obzira na to što sam ja praktički jedini Hrvat uz kolegu Kranjeca. Mi smo danas marokanska tvrtka, ali i dalje nas doživljavam kao hrvatsku“, s dozom sjete u glasu, svjestan mrtvih kapitala nekadašnjeg građevinskog diva na tržištu Magreba, govori Branko Lugarov.

‘Sve vrijeme i muž i ja bili smo s radnicima na gradilištima, od prve do posljednje etape nekog posla’, kaže Fatiha Lugarov

„Kada smo kao Geotehnika stigli ovdje sada daleke 1992., postojala je samo jedna konkurentska tvrtka, francusko-marokanska. Danas je njih dvadesetak, polovina od toga su strane. Ali mi zapravo nemamo konkurenciju. Jer nitko nema našu opremu i znanje izvođenja radova. Sve do 2010. naše marokanske radnike osposobljavali su kolege iz Hrvatske. Kod nas stoga doista rade vrhunski stručnjaci, oni nisu samo obični radnici. Nažalost, bezuspješno smo nagovarali dosta hrvatskih tvrtki da se angažiraju u Maroku. Prva je prepreka uvijek bio jezik. Ovdje se govori francuskim jezikom koji je službeni jezik na kojemu se piše sva poslovna dokumentacija. A naši se ljudi prvenstveno služe engleskim i njemačkim. Ali danas u Maroku engleski postaje prvi jezik i ta jezična barijera nestaje.

Deset godina radio sam u Alžiru i mogu mjerodavno dati sud kako je situacija ovdje daleko transparentnija. U poslu nema korupcije. Nema nikakvih rizika kada je u pitanju dobivanje poslova i njihovo izvođenje, kao i naplata. Radna snaga je vrlo kvalitetna, jeftina i angažirana, neusporedivo bolja nego u ostalim zemljama sjeverne Afrike. Samo je treba usmjeriti i voditi te organizirati posao. Uvijek smo stoga tražili u Hrvatskoj jednog do dva naša čovjeka, prvenstveno šefa gradilišta. Kod nas se radi u dvije smjene po 12 sati, i danju i noću. Zakonski minimum za plaćanje obične radne snage iznosi euro i pol na sat. Mi plaćamo 2 eura. Tehničari i poslovođe imaju plaću oko 1200 eura, a strojari i bageristi oko 1500. Šefovi i inženjeri od 1500 do 2500 eura. S time da imaju osiguran stan i plaćen prijevoz, telefon i kompjuter. U usporedbi s Hrvatskom cijena rada je nešto niža, ali radnike iz Hrvatske sigurno bismo plaćali više kada bi ih bilo, osobito voditelje gradilišta. Uz pravo na plaćen godišnji odmor i osigurane aviokarte do Hrvatske, naravno“, podvlači Lugarov koji je danas u Geotehnici Maroko prvenstveno angažiran oko kvalitetne pripreme ponuda za nove poslove.

Par u Hrvatsku dolazi dvaput godišnje. Ljeti na odmor u Jelsu, gdje imaju apartmane, te za Božić. Nažalost, u Lijepoj Našoj i dalje se susreću s predrasudama i neznanjem o Maroku.‘

„Kada sam 1997. prvi put došla u Hrvatsku, gledali su me kao nekoga tko je stigao iz nazadne pustinje, u kojoj ljudi gladuju i nemaju što obući. To mi je jako zasmetalo. Nisam razumjela taj stav Hrvata. Ali nakon što sam odgledala jednu televizijsku reportažu o Maroku na nacionalnoj televiziji, shvatila sam da su oni oduvijek Maroko portretirali samo kroz slike pustinje i deva. Da, imamo pustinju, ali imamo i more i prekrasnu prirodu. Maroko je raznolik kao i Hrvatska ili bilo koja druga mediteranska zemlja. Pozivam sve Hrvate da ga posjete i otkriju njegove čari. Ekonomski je zemlja inače jako napredovala, smatram da je danas u razini Španjolske ili Francuske. Ničega ne nedostaje, Maroko se izgradio u svakom pogledu. Osobito infrastrukturno, premrežen je autoputovima. Ono što je također bitno, modernu infrastrukturu prate i moderni zakoni“, nabraja gospođa Lugarov.

‘Nitko ovdje ne govori o Geotehnici Maroko, već za tvrtku kažu ‘Hrvati’ iako sam ja praktički, uz kolegu Kranjeca, jedini Hrvat‘

„Svi znaju za Marakeš ili Fez preko televizijskih ekrana. Moju rodbinu i prijatelje koji su posjetili Maroko uvijek je iznenadilo zelenilo polja jer je za njih Afrika sinonim za pustinju, pijesak, deve… Ovdje se obrađuje svaki pedalj zemlje. Ovo je prava žitnica, za razliku od naše zapuštene Slavonije. Pšenica se sije i u brdima, posvuda se sade masline. Riječ je o jedinoj arapskoj zemlji koja nema zalihe nafte i plina, stanovnici su zato iznimno radišni. Nalazi se na geostrateški jako bitnom položaju, pa i to koristi za puni ekonomski zamah. Maroko je jedina afrička država koja ima superbrzi vlak TGV. U njemu se proizvodi 7-8 marki automobila. Kao i do 30 posto dijelova za velike aviokompanije poput Bombardiera i američkih konkurenata.

Riječ je o zemlji razvijene visoke tehnologije u kojoj nastaju neusporedivo sofisticiraniji proizvodi nego u Hrvatskoj. I svi ovdje investiraju. Jer postoji sigurnost investicija. Ovo je i pravna država, plaćeni ste na vrijeme. Ono što je bitno za strance i za brojne turiste jest to da je Maroko siguran. Kulturološki i sociološki, to je Europa u punom smislu riječi. Nema predrasuda. Vaša vjera ili nacionalnost nisu nikakva prepreka za dobivanje poslova. Svi imamo jednaku startnu poziciju na natječajima. Geotehnika Maroko tri i pol godine sanirala je najveću džamiju u Maroku, onu u Casablanci. U Zagrebu bi teško jedna iračka tvrtka, primjerice, dobila posao sanacije katedrale“, plastično poentira Lugarov, uz opasku da se novac u Maroku kuje neprekidno punih dvanaest stoljeća, što dokazuje da ovdašnje društvo baštini golemu tradiciju i kulturu.

Hrvatsku u Maroku prvenstveno brendira sport. Nakon što se hrvatska nogometna reprezentacija dvaput sastala s Marokom na posljednjem Svjetskom prvenstvu u Kataru, Hrvate više ne miješaju s Ukrajincima.

„Hrvatska je u Maroku prepoznata najviše po nogometu. Svatko zna za Luku Modrića. Ali dosta njih i za Gorana Ivaniševića. Hrvatsku znaju i po bivšoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, zbog njezine potpore nogometašima na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. To vam je donijelo golemu vidljivost ovdje, kao i turističke ljepote vaše zemlje“, reći će Fatiha Lugarov.

U Maroku je inače došlo do pravog buma u izgradnji novih nogometnih stadiona ili obnove i povećanja kapaciteta postojećih, a tako će biti narednih nekoliko godina. Stadion u Tangeru povećava svoje kapacitet s 40 na 60 tisuća gledatelja, radove oko temelja i sanacije obavlja i Geotehnika Maroko. Na njemu će se najprije igrati utakmice na turniru najboljih afričkih reprezentacija, a potom i one Svjetskog nogometnog prvenstva 2030., koje će Marokanci ugostiti sa Španjolskom i Portugalom. Koliko ubrzano ova zemlja grabi naprijed svjedoči i činjenica da će se dotad gotovo sigurno Maroko povezati s europskom obalom podvodnim tunelom koji će počinjati upravo u blizini Tangera.

‘Geotehnika Maroko sanirala je tri i pol godine najveću džamiju u Maroku, onu u Casablanci. Nema predrasuda’

„S obzirom na to da Maroko graniči sa španjolskim afričkim enklavama Ceutom i Melillom, Marokanci smatraju da imaju bolje preduvjete za ulazak u EU nego Turska. Maroko je most prema subsaharskoj Africi. Puno europskih tvrtki otvara ured ovdje kako bi im to bila odskočna daska za Afriku. Ovdje su sve najveće francuske građevinske tvrtke, primjerice. Cijela Afrika je jedno veliko potentno gradilište. Nedostaju luke, željeznica, prometnice… U Maroku se luke grade na sve strane, puno više na atlantskoj nego na mediteranskoj obali. Godišnje se objavljuje desetak tendera… Kada sam stigao ovdje prije više od 30 godina, posvuda sam svjedočio bijedi i jadu. Danas je to respektabilna zemlja u kojoj je užitak živjeti i raditi.

Maroko nije više jeftina zemlja, cijene su jako skočile. Kilogram krumpira 1990-ih je stajao pola dirhama (50 eurocenti), danas 15 (euro i pol). Kutija cigareta koštala je 60 eurocenti, danas je to od 3 do 4 eura. Litru benzina plaćate 14 dirhama, što je 1,2 eura. Novu Daciju, primjerice, možete kupiti za oko 150 tisuća dirhama, što je oko 15 tisuća eura… Plaće su otišle gore, ali još uvijek ne prate porast troškova života. Nekadašnja sirotinja izrasla je u jaku srednju klasu koja većinom živi sasvim solidno. Gradi se na tisuće stanova, zbog velike potražnje teško je uopće i kupiti stan. Dokažete li da je vaša plaća manja od 500 eura, imate pravo na kupnju tzv. socijalnog stana. Grade se na zemljištu koje država daje besplatno. Dobivate pritom i još neke beneficije. Takav stan od 45-50 m2, za obitelj s jednim djetetom, stoji oko 230 tisuća dirhama (približno 23 tisuće eura), što je vrlo povoljno. Poveća li se broj djece u obitelji, uz određene povlastice taj stan kasnije možete mijenjati za veći“, zaključuje edukativni presjek marokanske ekonomije Branko Lugarov.

Tkogod želi poslovni iskorak na potentnom afričkom tržištu, a još više u naprednoj sjevernoafričkoj kraljevini, predrasude i prežvakane stereotipe mora ostaviti po strani. Dvojac koji je iz nužde krenuo u avanturu života uz goleme žrtve u konačnici je ostvario svoj marokanski san. Dvojica sinova, kažu, vjerojatno neće preuzeti zahtjevno rukovođenje tvrtkom, pa nastoje oformiti ekipu inženjera koja bi u budućnosti vodila Geotehniku Maroko. Uglednu tvrtku koju ovdje jednostavno zovu – Les Croates…