Objavljeno u Nacionalu br. 912, 22. listopad 2015.

ONI SU ROĐENI SREDINOM DEVEDESETIH, odrasli su u demokratskom sustavu, ali u političke institucije ne vjeruju. No za politiku su ipak zainteresirani i sušta su suprotnost svojim vršnjacima koji, prema istraživanjima, ne znaju tko je hrvatski premijer te da je NDH bila fašistička država

Istraživanje političke pismenosti hrvatskih maturanata koje je prošlog tjedna objavio GONG u suradnji s Institutom za društvena istraživanja i GOOD inicijativom, čiji rezultati pokazuju da gotovo tri četvrtine mladih ne smatra da je NDH bila fašistička tvorevina, a otprilike isti broj njih ne zna ime hrvatskog premijera, svoje uporište po svemu sudeći nema u studentskoj populaciji. Taj zaključak nameće se nakon što je Nacional o nadolazećim parlamentarnim izborima razgovarao s više hrvatskih studenata, koji su ispričali što očekuju od izlaska na izbore i kako gledaju na hrvatsku političku scenu.

SPOMENUTO ISTRAŽIVANJE šokiralo je javnost, ali ne i osobe koje su sudjelovale u njegovu provođenju. “Mi takva istraživanja provodimo od devedesetih i prva su uključivala generaciju koja je osnovnu, pa i srednju školu, završila u bivšem, socijalističkom sustavu. Danas su to mladi koji su u osnovnu školu krenuli 90-ih, odrasli su u demokraciji, a do demokratskih vrijednosti drže manje od svojih prethodnika stasalih u totalitarnom sustavu. Pada vrijednost učenja, pada povjerenje u političke institucije, no istodobno raste sklonost učlanjivanju u političke stranke”, kaže Vlasta Ilišin, znanstvena savjetnica Instituta za društvena istraživanja u kojem se od 1986. bavi istraživanjima iz područja sociologije mladih. Može to dijelom biti i rezultat demokratskog osvještavanja mladih, njihove želje da se uključe kako bi promijenili stvari na bolje. No zabrinjava to što je istovremeno vidljiv i značajan rast političke podobnosti kod ispitivanja stavova o tome što mladi misle da je važno za uspjeh.

“Ako je situacija danas u tolikoj mjeri gora od one 90-ih godina, tada posredno možemo zaključiti da se nešto loše dogodilo sa školskim sustavom, barem kad su u pitanju politička socijalizacija i razvoj demokratskih potencijala kompetentnog građanina. Moja je teza da su zakazali svi agensi socijalizacije, i obitelj, i mediji, i političke elite, ali i škola”, zaključuje Vlasta Ilišin.

Josip Kregar, redoviti profesor na kolegiju sociologije Pravnog fakulteta u Zagrebu, izražava zabrinutost rezultatom istraživanja. “No čemu se čudimo?” pita se i objašnjava da vidi krivce u kompletnom društvu, nefunkcionalnom obrazovnom sustavu i medijskoj spektakularizaciji društvenog svijeta.

Kregar o tomu za Nacional kaže: “Istraživanja doista pokazuju zabrinjavajuće neznanje mladih o politici. Mi se zgražamo nad time što ne znaju tko su bili Adolf Hitler, Staljin ili Gandhi. Radije bismo prosvijećenu diktaturu nego konfuznu demokraciju. Ne žele čitati, nisu ih učili razmišljati. O politici razmišljaju u kategorijama cirkusa, kriminala i korupcije. Smatraju da su uspješni oni koji prodaju mandate, a ne oni koji žive za ideale.

NO ŠTO BISMO MI HTJELI? Da ih u školama uče o građanskim vrlinama, etici i ljudskim pravima. Tko? Bezvoljni i cinični nastavnici, potplaćeni, nedovoljno poštivani. Nema posebnih novina o učiteljima, ali ima o sportu, manekenkama i stilu, vještini vođenja ljubavi i horoskopu.”

Kregar smatra da djeca i kad prođu godine sazrijevanja, vise na roditeljskoj pomoći. Tvrdi da roditelji nemaju autoriteta, ne razumiju moderni svijet, a posrću pod teretom troškova kredita i bespoštedne trke za materijalnim dobrima. Kregar ističe da društvo nema nikakvu politiku odgoja mladih ljudi ni instrumente kojima se postiže građanska socijalizacija.

“Pri izboru treba li dati sredstva za socijalni mir, sanacije i kupnju glasova ili, pak, za obrazovanje, biraju se trenutačni prioriteti. Mladi ne idu na školovanje van kuće, ne idu u vojsku, ne rade povremeno fizičke poslove. Rijetki su volonteri. Pa takvo društvo je društvo sebičnosti, prevara i egoizma u kojem žive. Zato kad vidite mlade ljude koji dane ispunjavaju blaziranim željama i mitovima, ne gledajte na njih s visine, jer mi stariji bili smo ozbiljniji i znali više od njih, nego kao na mrtve kapitale koje smo mi stvorili pa umrtvili, jer im nismo dali mjesto na vrijeme.

I konačno. Čega se to mladi boje da su postali pitomi reakcionari, a ne borbeni reformatori, zašto su oportunisti? Zato što vide da je to korisno. Mi stariji morali bismo im reći istinu, korisno je za nas kojima je sad dobro, a ne za njih pred kojima je budućnost”, izjavio je Kregar za Nacional.

KREGAR ISTIČE da popraviti društvo mogu samo mladi lišeni cinizma i teških životnih razočaranja. Nacional je razgovarao s nekolicinom mladih ljudi, budućih intelektualaca za koje se može tvrditi da su lišeni cinizma i teških životnih razočaranja. Ti budući intelektualci u studenom će prvi put imati priliku glasati na parlamentarnim izborima.

Valentina Čubrilo, studentica Pravnog fakulteta u Splitu, članica Splitske debatne unije i potpredsjednica STEP-a (The Student Trainee Exchange Programm) u Europskoj udruzi studenata prava (ELSA) poziva na izlazak na izbore. Ona smatra da je izlazak na izbore građanska dužnost te da bi ostankom kod kuće na dan izbora glasala upravo za ono što ne želi.

Student zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Adrian Petković Keindl, kao i ostali sugovornici Nacionala, sušta je suprotnost mladim ljudima kakve opisuju netom spomenuta istraživanja. Uz studij uči i kineski jezik, ali izražava zabrinutost zbog nedostatka stručnjaka u područjima od velike važnosti.

“Osobno su mi politička pitanja iznimno bitna, iz struke sam u kojoj ona imaju velik utjecaj, iako puno više pratim fiskalnu i monetarnu politiku od samog rada Sabora i Vlade. Imam dojam da nam nedostaje stručnosti u pojedinim područjima. Ove godine ću prvi put izaći na parlamentarne izbore, uzbuđeniji sam sada nego što sam bio za predsjedničke izbore, a ishod parlamentarnih izbora mi je važniji, isključivo zbog vlastitih stavova. Nisam snažan zagovornik ijedne stranke, ali imam svoje favorite. To političko opredjeljenje prati me već niz godina”, kaže Petković Keindl.

On tvrdi da se nije posebno raspitivao o političkim programima političkih stranaka zato što ne vjeruje u izvršenje predizbornih obećanja predstavljenih u njihovim programima. O onome što ga je zanimalo iz predizbornih programa, informirao se na web portalima.

“NE PODRŽAVAM PRETJERANO UKLJUČIVANJE MLADIH U POLITIKU, jer prema onome što sam mogao osobno promatrati, nitko to ne čini iz dobrih razloga. Smatram da nema potrebe obilježiti se na taj način u tako ranim godinama. Korisnije bi bilo da mladi osnuju startupove i pomažu zajednici na druge načine”, kaže Petković Keindl.

O političkoj aktivnosti mladih u Hrvatskoj nema visoko mišljenje ni Filip Glavač, student Medicinskog fakulteta u Zagrebu, u slobodno vrijeme volonter u Gradskom društvu Crvenog križa. Budući liječnik, koji tečno govori tri strana jezika, smatra da se jedini oblik aktivizma može pronaći u ograncima mladeži većih stranaka, ali da mladi u takve organizacije ulaze vođeni isključivo osobnim interesima. Konstatira da u Hrvatskoj pravog političkog aktivizma mladih jednostavno – nema.

Isto mišljenje ima o informiranosti glasača. “Kada govorimo o informiranosti, rekao bih da je, zapravo, nema. Propaganda svake stranke svodi se na demagoške floskule i šuplje retoričke poruke koje koriste puno riječi i teških konstrukcija, a koje u suštini ne znače ništa. Ne može se olako doći do pravih informacija pa se glasa na principu opće informiranosti, koja opet dolazi iz vlastita četiri zida, eventualno nešto iz škole, a gotovo ništa iz medija.

Nisam uzbuđen što prvi put izlazim na parlamentarne izbore, s obzirom na to kakvo je stanje u zemlji. Najveći utjecaj na moje političko opredjeljenje je, kao i kod (po mom mišljenju) 90 posto mladih u Hrvatskoj, imala moja obitelj. Realno, kao dvadesetogodišnjak izvan škole i nekih manjih društvenih rasprava, nisam imao mogućnost, ali ni želje steći neku veću dozu informiranosti izvan obiteljskog doma”, kaže Filip Glavač, koji nije optimističan u vezi mogućih promjena koje bi donijeli parlamentarni izbori.

Studentica Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta Tessa Carol Hrkač vjeruje da mladi većinom glasaju na temelju kolektivne svijesti koja se stvara prvenstveno putem medija. “Nisam posebno uzbuđena oko izlaska na izbore, jer iako su mi ovo prvi parlamentarni izbori na koje izlazim, imam iskustvo glasanja na predsjedničkim izborima pa već znam proceduru.

Mislim da mladi uvelike izlaze na izbore, ali nisu sigurni u svoje odabire, nego glasaju za stranke koje su najpopularnije i o kojima se najviše priča. Politika mi nije previše bitna u svakodnevnom životu, ali se pred izbore više uključim da vidim kako kome ide. Najveći utjecaj na moje mišljenje imaju novine i web portali preko kojih dobivam informacije o političkim strankama i njihovim programima. Svakako ću izaći na parlamentarne izbore koji slijede”, kaže Tessa Carol Hrkač.

Populacija od 18 do 29 godina, prema posljednjem popisu stanovništva, čini oko petinu ukupnog biračkog tijela, iako je njihova izlaznost na izbore, prema spomenutom istraživanju, sve manja. Istraživanje o mladima koje je Ministarstvo socijalne politike i mladih ove godine objavilo uz Nacionalni program za mlade u razdoblju do 2017. godine, otkriva da se mladi ne osjećaju dovoljno kompetentno za sudjelovanje u političkom odlučivanju. Međutim, mladi smatraju da bi ih se trebalo potaknuti i politički obrazovati, kako bi mogli ravnopravno pridonijeti razvoju društva.

Da bi se mlade trebalo još više poticati na političku aktivnost, smatra i Sara Radić, studentica iz Sumartina na otoku Braču, jedna od najboljih na svojoj godini na geološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.

“Mislim da su mladi dosta aktivni po tom pitanju. Taj trend bi se svakako trebao nastaviti te bi se njihovo mišljenje trebalo i više uzimati u obzir. Ima tu svakakvih ideja, naravno, ali i projekata koji su jako dobri. Mlade bi se, zbog svega toga, trebalo poticati. Smatram da je veoma važno izaći na izbore. Osobno dosta pratim politiku i politička zbivanja, posebno zato što su moji bližnji aktivni po tom pitanju. Većinu informacija o političkim programima stranaka dobivam putem medija, ali i u raznim diskusijama s ljudima različitih stavova i opredjeljenja. Smatram da je razmjena oprečnih mišljenja vrlo konstruktivna i korisna”, kaže Sara Radić.

JEDNAKO MISLI I MELANI IVANAC IZ BRELA. “Puno informacija o političkom programu dubila sam na samim stranačkim skupovima glavnih političkih opcija, ali i putem medija. Aktivizam mladih u politici u potpunosti podržavam, ali smatram da u Hrvatskoj nije dovoljno izražen. Jedan od razloga je sigurno opće nezadovoljstvo mladih stanjem u državi, što razumijem, ali ponovno naglašavam da ne treba politiku zanemariti vodeći se onim ‘moj glas neće ništa promijeniti’, već aktivnim sudjelovanjem treba pokušati poboljšati stanje u politici”, govori ta studentica Fakulteta političkih znanosti koja je, osim obveznog obrazovanja, završila i Osnovnu glazbenu školu za glasovir, aktivno se bavi humanitarnim radom i debatiranjem. Svakako će izaći na izbore jer smatra da je dužnost i obaveza svakog građanina participacija u poboljšanju društva, pa tako i po pitanju politike, odnosno, izbora vladajuće političke opcije.

“Trebala bih još vremena da razmislim hoću li izaći na izbore. Trenutno mi je teško prosuditi hoće li imati smisla dati svoj glas nekome. Kada bi bilo moguće da na vlasti budu stručnjaci iz područja gospodarstva, a ne političari po struci, vrlo vjerojatno bih svoj glas dala takvim ljudima. Krugovi ljudi u kojima se krećem također ne pokazuju veći interes za politiku. Ruku pod ruku manjku interesa, također ide i manjak njihove političke aktivnosti. Hrvatska politika se već sama po sebi čini kao izgubljena bitka gdje se će se i oni najveći idealisti, radoholičari spremni na žrtve i domoljubi utopiti u moru nemoći. Vjerojatno zato što ne mogu, nažalost, sami išta učiniti da se situacija promijeni, dokle god su okruženi ljudima kojima je ipak vlastiti profit ispred interesa države. Možda se s razlogom kaže ‘pametan se politike kloni’. Vjerojatno svakoj vladi najviše zamjeram obećanja koja nisu mogli ispuniti. Moje mišljenje je da se nikad ne smije dati obećanje za nešto što nije sigurno da će se moći napraviti. Vjerujem u moć rada i napretka kroz rad, ali i moć priznavanja pogrešaka”, kaže Ana Maria Žinić, studentica matematike na PMF-u, članica udruge e-student, koja je u želji da pridonese napretku društva, zatražila članstvo u Rotaract klubu, organizaciji koja nema veze s političkim strankama.

“REDOVITO PRATIM ČLANKE naših istaknutijih novinarskih kuća na društvenim mrežama i na web portalima. Također, najčešće zaobilazim političke članke, jer čini se da su baš sve izjave naših političara veoma slične – kažu puno, a da pritom ne kažu ništa. Razumijem da se stranke ne mogu u svemu složiti oko državnih pitanja, no bilo bi osvježavajuće vidjeti da, primjerice, jedan HDZ-ovac pohvali SDP-ovca ili obrnuto. Rad na sebi trebao bi biti u opisu posla svakog političara – oni su javne osobe koje svojom pojavom i riječima direktno mogu utjecati na druge ljude. Vjerujem da bi se, također, u današnje doba globalizacije trebalo podrazumijevati da svaki političar govori barem dva strana jezika. Poznavanje stranih jezika, primjerice, možda nije mjerilo sposobnosti te osobe, no svakako je mjerilo spremnosti i želje za opravdavanjem pozicije na kojoj se nalazi i na koju su ga postavili građani”, kaže Ana Maria Žinić. Ona smatra da bi Vlada trebala puno više brige voditi o mladim ljudima svoje države, a posebice o akademski obrazovanim građanima. I ona će izići na izbore. Većina sugovornika Nacionala istaknula je da najviše informacija o djelovanju političkih stranaka dobiva putem medija ili od sredine u kojoj žive. Izražavaju sumnju u ono što vide i čuju. Po onome što su vidjeli do sada, predizborna obećanja se, uglavnom, ne ispunjavaju. Mladi intelektualci svjesni su stanja u kojem se nalazi država, svjesni su i dobre namjere političara, ali smeta im što nisu realni u svojim obećanjima. Rješenje problema vide u postavljanju stručnih, a ne političkih kadrova. Još uvijek pokazuju nezainteresiranost za samu politiku, ali su svjesni svoje građanske dužnosti i njene važnosti.