Objavljeno u Nacionalu br. 457, 2004-08-17

Premda predstavnici hrvatskih stranaka ne žele javno govoriti o kandidatima za europsko zakonodavno tijelo, otkako je Hrvatska postala službeni kandidat za EU polako se iskristalizirala lista osoba koje bi se za nekoliko godina mogle ući među 13 hrvatskih eurozastupnika Europskom parlamentu

“Biti zastupnik u Europskom parlamentu predstavlja izuzetnu privilegiju, ali i financijsku pogodnost jer jamči mjesečne prihode 5000-6000 eura. Zato ne treba sumnjati da će kada 2009. godine prva skupina od 12 ili 13 Hrvata dobije mogućnost postati europarlamentarci, doći do velike utrke za ova mjesta. Istina, teško je u hrvatskim političkim okolnostima predvidjeti što će biti iduće četiri godine, ali ne treba sumnjati kako u najjačim strankama etabliraju političari koji sebe u budućnosti vide u Bruxellesu i Strasbourgu, a ne na zagrebačkom Markovom trgu”. Ispričao je to prošlog tjedna za Nacional jedan od opozicijskih političara, potvrđujući kako je borba za dobivanje mjesta koje vodi u Europski parlament postala važan interes poznatijih hrvatskih političara otkako je Republika Hrvatska postala službeni kandidat za članstvo u EU.

Sve je veći interes među političarima za poziciju koja jamči mjesečne prihode od 6 tisuća eura “Sebe vidim kao eurozastupnika”, nedavno je u medijima izjavio Zlatko Kramarić i tako postao jedan od rijetkih domaćih političara koji je otvoreno priznao kako se vidi u idućem sazivu Europskog parlamenta. Prije njega identičnu je namjeru iznio i Ivan Jakovčić, istarski župan i bivši ministar europskih integracija. “Jakovčić je kazao da će on predstavljati euroregiju na relaciji Pula-Trst, a u tom slučaju moja će baza biti trokut Osijek-Pečuh-Novi Sad”, u šali pojašnjava Zlatko Kramarić.

Kao glavni motiv kandidiranja za Europski parlament potpredsjednik Liberalne stranke navodi vlastitu eurofiliju i želju da Hrvatska postane članica EU. Osim toga, u Hrvatskom saboru odrađuje već četvrti uzastopni mandat i postao je umoran od jednoličnosti koja vlada u ovdašnjem parlamentarizmu. “U politici sam već 15 godina i mislim da sam odradio dobar posao, a sada dolazi vrijeme suočavanja s novim izazovima. Među političarima u Europi imam brojne prijatelje i dosadašnja bih iskustva volio iskoristiti na najbolji način, a to je radom u Europskom parlamentu”, eksplicitan je Kramarić.

Njegovo razmišljanje ne čudi jer u Europi vlada sve veći interes za ulazak u instituciju koja ima 785 zastupnika. Iako je 1979.godine, u vrijeme prvih direktnih izbora za Europski parlament, bio simbolom jedinstva i pomirbe svih Europljana, danas ga prati povremeni epitet ‘velike parlaonice’ kao i to da je postao mjestom lake zarade, pa čak i bogaćenja europarlamentaraca. Od posljednjih izbora za Europski parlament koji su održani u lipnju 2004. važnost tog parlamenta ponovno je porasla te se prvi put u povijesti EU-a penje na ljestvici medu institucijama, dok važnost Europske komisije, obratno, polako opada.

Hrvatska će 2009. najvjerojatnije dobiti 13 mjesta, jedno manje od Slovačke i skoro dvostruko više nego Slovenija u kojoj je nedavno izabrano prvih sedam europskih zastupnika. Među njima su i poznati demokršćanski političari Lojze Peterle i Janez Podobnik koji spadaju među najpoznatije političare u susjednoj državi. U ovom trenutku predstavnici hrvatskih stranaka ne žele javno govoriti o ovdašnjim kandidatima za Bruxelles, međutim u razgovorima s najpoznatijim domaćim političarima polako se iskristalizirala lista osoba koje bi se za četiri godine mogle naći u Europskom parlamentu.

“Hrvatska demokratska zajednica računa da će njezini ljudi dobiti više od polovice mjesta na europskim izborima za četiri godine”, potvrdio je visoki državni dužnosnik iz redova vladajuće stranke. HDZ-ovci su uvjereni da će u međuvremenu osvojiti i domaće parlamentarne izbore, što će im osigurati i jedno mjesto u budućoj Europskoj komisiji. U razgovoru za Nacional ovaj je HDZ-ov dužnosnik potvrdio nešto o čemu se u političkim kuloarima kalkulira posljednjih mjeseci: “Ivo Sanader ima izuzetno visok rejting unutar vodstva Europske unije i lako bi se moglo dogoditi da postane prvi hrvatski predstavnik u Europskoj komisiji. Naravno, on je premijer i sve dok obnaša tu dužnost njegov odlazak u Bruxelles nije moguć, ali ako jednom napusti sadašnju funkciju, nemojte se iznenaditi dobije li vrlo visok položaj unutar Komisije”.
Miomir Žužul, aktualni ministar vanjskih poslova isto bi se mogao naći na HDZ-ovoj europskoj listi, a visoko mjesto zajamčeno je za ministricu eurointegracija Kolindu Grabar-Kitarović. Ona će vjerojatno voditi hrvatsku delegaciju u pregovorima koji slijede s Europskom unijom što će joj podići politički rejting, koji je trenutačno relativno nizak. Kolinda Grabar-Kitarović gotovo sigurno neće postići veliku karijeru u unutarnjoj politici, međutim ima iznimnu priliku etablirati se na diplomatskom planu. U HDZ-u kao kandidate spominju i nekoliko sadašnjih zastupnika: Maria Zubovića, uglednog zagrebačkog stomatologa i bliskog prijatelja Ive Sanadera, Vladimira Kurečića i Gorana Jandrokovića te bivšeg vaterpolo reprezentativca Pericu Bukića. Svi danas imaju između 35 i 50 godina, dobar status u vladajućoj stranci, govore strane jezike i vjeruje se da će 2009. postati članovi kluba zastupnika iz redova pučkih i demokršćanskih stranaka, najjače frakcije u Europskom parlamentu.

I u SDP-u se počelo neformalno raspravljati o budućoj listi kandidata i zasad su sigurna imena bivšeg premijera Ivice Račana, a izvori u socijaldemokratskoj stranci tvrde da su neupitni i članovi njegove vlade Neven Mimica i Tonino Picula. Sva trojica su stekli brojne veze i znatno pomogli hrvatskom približavanju prema Uniji. Uz njih se spominje i Zoran Milanović, Račanov savjetnik za vanjsku politiku, a neki govore i o Željki Antunović, premda joj je balast slabo sporazumijevanje na stranim jezicima. Problem s kojim se suočavaju SDP-ovci je taj što žele pobjedu na idućim parlamentarnim izborima, a ako u tome uspiju vjerojatno će njihovi sadašnji kadrovi morati preuzeti zahtjevna mjesta u državnoj administraciji. To znači da će Mimica, Picula ili Milanović morati ostati u Zagrebu, a svoja mjesta u Bruxellesu prepustiti manje poznatim stranačkim suradnicima.

Hrvatska narodna stranka – tvrdi jedan njezin saborski zastupnik – sigurno će kandidirati Vesnu Pusić. Ona spada među najizravnije zagovornike ulaska Hrvatske u EU i položaj eurozastupnice predstavljao bi nagradu dosadašnjoj beskompromisnoj politici kad su u pitanju usvajanja europskih načela poput tolerancije, suradnje i borbe protiv ksenofobije. U Primorju HNS surađuje s PGS-om čiji predsjednik Nikola Ivaniš također ima dobre izglede, a nakon odlaska Ive Škrabala iz politike postoje mišljenja da bi Librin kandidat trebao postati Jozo Radoš. Iako je potencijalni kandidat LS-a Zlatko Kramarić, slične ambicije ima i predsjednik LS-a Ivo Banac, a spominje se i Andrea Feldman. Makar je dugogodišnji ministar vanjskih poslova Mate Granić trenutno izvan aktivne politike, nije isključena niti njegova kandidatura za Bruxelles 2009. godine.

Prema informacijama iz HSP-a jedini kandidat trenutno je Slaven Letica, premda se ne isključuje mogućnost angažiranja Tončija Tadića. Pravaši su s obrazovnog gledišta stranka iznimno niskog rejtinga, tako da je i pronalaženje dvojice njihovih kandidata predstavljalo prilično složeni problem. Slična je situacija i u Hrvatskoj seljačkoj stranci u kojoj odnose s inozemstvom vodi malo poznati Darko Till, tako da su veći izgledi da stranka angažira nekog stručnjaka za gospodarska pitanja poput Željka Peceka ili Božidara Pankretića. Obojica su sudjelovali u pregovorima s EU i u Bruxellesu bi mogli zastupati HSS-ove birače čiji će interesi biti izuzetno ugroženi kada Hrvatska postane član Europske unije.

Među plaćama zastupnika u Bruxellesu postoje velike razlike, kao i među zastupnicima u europskim nacionalnim parlamentima – španjolski zastupnici, primjerice, ne zarađuju ni četvrtinu iznosa plaća svojih talijanskih kolega (2500 nasuprot 12.000 eura). Plaće zastupnika deset novih članica EU iznose ponekad tek 350 do 800 eura. Obično se, međutim, kreću između 2000 i 10.000 eura. Na sredini su platne skale Grci, s prosječnom mjesečnom plaćom od 5600 eura, a slično je i s Francuzima, Belgijancima i Dancima.
Brojni pokušaji revizije sustava plaća i troškova od 1998. neslavno su završavali, najčešće zbog neslaganja Europskog parlamenta i Europske komisije, koji bi o tome kad-tad trebali odlučiti zajedno. Nedavno je ustanovljena prosječna, uniformna vrijednost plaće, koja bi iznosila 9000 eura, čime bi zastupnici iz novih zemalja članica mogli postati mnogo bogatijima od svojih premijera. Međutim, zemlje poput Njemačke i Francuske, plaće čijih bi zastupnika u Europskom parlamentu također porasle, redovito blokiraju sve pokušaje revizije u Europskom vijeću jer smatraju da je predložena plaća prevelikodušna s obzirom na prevladavajuću ekonomsku krizu.
Iako je donedavno vrijedio zakon dvostruke plaće (nacionalnog i Europskog parlamenta), mnogi europski parlamentarci primaju samo jednu, europsku zastupničku plaću.
Europska komisija
U Bruxellesu i ostalim europskim prijestolnicama mnogo se raspravlja o statusu, plaćama i karijerama ukupno 34.000 službenika Europske komisije. Ti doduše izvanredno dobro plaćeni ljudi kvalificirani su pojedinci s tečnim znanjem nekoliko stranih jezika, a mnogi od njih odgojeni su ili su se školovali u više zemalja i kulturnih miljea. Do radnog mjesta u Europskoj komisiji došli su nakon podvrgavanja otvorenom nadmetanju sukladno svojim kvalifikacijama. To nadmetanje obuhvaća vrlo zahtjevne pismene testove, pismene radove te intervju pred komisijom.
Probni rok službe je devet mjeseci. U administraciji Europske komisije prosječne se plaće kreću od oko 7700 eura za pravnike s više od 15 godina radnog staža, oko 5300 eura za asistente informatičare do oko 3900 eura za tajnice sa znanjem tri svjetska jezika. Dodatne povlastice uključuju naknadu za boravak u inozemstvu (takozvani expatriation allowance za rad izvan vlastite zemlje), za domaćinstvo, za jedno dijete više, za školovanje (ako se dotični službenik školuje i ne radi) te za godišnje putne troškove. Radno mjesto ne uključuje mirovinu, naknadu za bolovanje te osiguranje protiv ozljeda. Službenici Europske komisije oslobođeni su i nekih taksi (poput community tax i special levy).
Povjerenici Europske komisije, s druge strane, zarađuju kudikamo više. Osnovna plaća iznosi 18.106.64 eura mjesečno, potpredsjednikova je 20.118.49, a predsjednikova 22. 210.81 eura mjesečno. Predsjednik i potpredsjednik primaju i dodatak od 15 posto osnovne plaće za potrebe stanovanja.
Prilagodba plaća u Europskoj komisiji vrši se iznova svake godine s obzirom na stopu inflacije kojoj se dodaje ili od koje se oduzima postotak jednak izračunatom prosjeku onoga što državni službenici zarađuju u matičnim državama, i to s obzirom na kupovnu moć. Drugim riječima, njihove plaće prate plaće državnih službenika.
Do reforme mirovina diljem Europe, kojoj je cilj bio produljenje radnog vijeka, službena dob za odlazak u mirovinu u Europskoj komisiji bila je 60 godina, s mogućnošću odgode do 65. godine. Trenutačno varira sukladno dobi zaposlenog u Europskoj komisiji.
Vjerojatno najveći skandal u povijesti Europske komisije jest onaj koji je doveo do pada Santerove Komisije 1999., a izazvala ga je gđa Edith Cresson, bivša povjerenica Europske komisije, ujedno i prva povjerenica koja će se uskoro pojaviti pred Europskim sudom u Luksemburgu. Optužena je zbog 13 lažnih misija na koje je poslala svog bivšeg zubara Reenea Berthelota za naknadu od 150.000 eura.