Ovih dana internetom je prostrujila vijest da je čakavski službeno priznat kao jezik, što bi značilo da je čakavski idiom dobio status zasebnog jezika, i to na inicijativu američkog profesora lingvistike Kirka Millera. On je preko institucije SIL International (Summer Institute of Linguistics International) iz Dallasa u SAD-u, koja je glavna međunarodna organizacija za klasifikaciju jezika u svijetu, uspio registrirati čakavski jezik na listu svjetskih jezika. Profesor emeritus Joško Božanić s Filozofskog fakulteta u Splitu radije kaže „hrvatski čakavski na listu jezika svijeta“. Naravno da je ta vijest o uvrštavanju čakavice na listu svjetskih jezika primljena različito u hrvatskoj javnosti. Primjerice, u Rijeci i Istri dočekana je s euforijom jer „čakavski jezik dobio je najveće moguće priznanje koje postoji“, u Splitu su je uglavnom primili s iznenađenjem i prigušenim oduševljenjem, a u Zagrebu gotovo ravnodušno ili s čuđenjem.

Htjeli smo znati kako su na tu vijest reagirali naši vodeći lingvistički autoriteti, a kako čuvari čakavskog govora i baštine. I njihove reakcije i komentari su podijeljeni: od stava da je priznavanje čakavice, nekada jezika hrvatske književnosti, i njezina prevođenja u status priznatog živog jezika svijeta, potpuno nepotrebno i ne znači ništa, preko rezerviranosti i isticanja da hrvatski jezik tvore tri narječja (čakavski, kajkavski i štokavski) i da to naše bogatstvo treba čuvati, a ne ljutiti se kad čujemo dijalektalna odstupanja od standardnog književnog hrvatskog jezika, te čuđenja kako je Milleru s tako oskudnom dokumentacijom uopće uspjelo pokrenuti i dobiti standardizacijski kod za „čakavski jezik“ od Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO), sa sjedištem u Ženevi, čiji je član i Hrvatska, pa sve do ocjene da je jako loše svakoga tko se zalaže za tezu o postojanju čakavskog jezika proglašavati lošim Hrvatom te upozorenja koliko je prema čakavici i kajkavici opasan naš unutarnji, hrvatski purizam, koji ih odbija uvrstiti u suvremeni hrvatski književni jezik. Na koncu, neki primjećuju da je s novonastalom situacijom na djelu hrvatski jezični paradoks – ista organizacija izdala je identifikacijski kod za čakavski jezik, ali i za hrvatski jezik koji ima tri dijalekta.

Jadranka mardešić, splitska čakavska pjesnikinja, i Joško Božanić, predsjednik Katedre Čakavskog sabora u Splitu. FOTO: Milan Sabic/PIXSELL

„Nisam siguran da će se proglašavanjem čakavice samostalnim jezikom išta postići“, ističe naš ugledni slavist, akademik Josip Bratulić, dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske i uz Žvanu Črnju jedan od utemeljitelja Čakavskog sabora. „Na terenu od Istre, Kvarnera, Gorskog kotara, jadranskih otoka od Cresa do Korčule i Pelješca, na jadranskoj obali od Zadra do Makarske, čakavski se neće ni proučavati ni govoriti više negoli se do sada govorio. Ne znam zašto je to tako jer je čakavski jedno vrijeme postojao kao predmet u zavičajnoj nastavi u školama. Čakavski sabor je puno radio na afirmaciji čakavice kroz „Glagoljaški biennale“ i „Malu glagoljašku akademiju“ u Roču. Čakavicom se uvijek govorilo kod kuće, a vani se govorio službeni jezik, nekad njemački ili latinski, danas hrvatski. Moramo znati, čakavica je bila službeni jezik hrvatske renesansne književnosti. Ali Hrvati žive na tri povijesna područja, u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, i zato postoje tri hrvatska narječja – štokavski, kajkavski i čakavski. Što bi bio korpus hrvatske književnosti, u okviru štokavskog kao književnog i standardnog jezika, bez čakavske književnosti i kajkavske književnosti? Taj bi korpus bio značajno umanjen. Što bismo mi bez jedinstvenog spomenika pravne povijesti hrvatskog jezika iz 12. stoljeća ‘Istarskog razvoda’, koji je pisan čakavicom na terenu i određivao je granice istarskih općina, a preveden je i na latinski i na književni jezik. Što bismo bez čakavice koja je u temelju staroslavenskog jezika na kojem su svi glagoljski misali? Što bismo bez velikih rječnika, poput onog Fausta Vrančića, jer i Vrančić je svjestan da je Dalmacija dio hrvatske zajednice. Sve je to pomoglo preporoditeljima da u političkim prilikama Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u 19. stoljeću odaberu štokavski kao književni i standardni hrvatski jezik. Politički odnosi odredili su izbor štokavice. U trenucima kad je trebalo biti jedan narod i jedan jezik, samo je štokavica bila jezik većinskog hrvatskog stanovništva. Ali nismo zgazili, nismo ni izbrisali, a nismo ni zabranili čakavicu ni kajkavicu. Usporedo traju i čakavska i kajkavska književnost, bez tih književnosti bili bismo siromašniji. Što bismo mi bez Krležinih „Balada Petrice Kerempuha“ ili opusa Mate Balote? I to je bogatstvo hrvatskog jezika. Ali ne zaboravimo da je i latinski bio jezik naše književnosti. U Saboru se govorio latinski i to nas je spasilo od nametanja mađarskog u Hrvatskoj i talijanskog u Dalmaciji. U trenucima nacionalne svijesti trebalo je izgraditi temelje jezika. Velike institucije, poput prve hrvatske gimnazije u Pazinu otvorene 1899. godine, značajno su pomagale“, obrazložio je akademik Bratulić svoju tezu da se proglašavanjem čakavice samostalnim jezikom ništa posebno neće postići „jer je izuzetno važno da držimo najdragocjeniji prostor uz Jadransko more, čega još uvijek nismo svjesni, ni politički ni znanstveno“.

‘Proglašavanjem čakavice samostalnim jezikom ništa se neće postići’, kaže akademik Josip Bratulić. FOTO: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Potpuno suprotna uvjerenja ima profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Splitu i poznati čakavski pjesnik Joško Božanić, predsjednik Katedre Čakavskog sabora u Splitu. „Prvo želim istaći da je na djelu hrvatski paradoks. Ista međunarodna organizacija ISO iz Ženeve registrirala je hrvatski jezik 1. rujna 2008. godine pod standardiziranom oznakom kao poseban južnoslavenski jezik koji ima tri dijalekta: kajkavski, čakavski i štokavski. Isti International Organisation for Standardisation, čiji je član i Hrvatska, izdao je identifikacijski kod za čakavski jezik. Jezična paradoksalnost hrvatske lingvistike ugrađena je, dakle, i u međunarodnu kodifikaciju hrvatskog standardnog jezika i hrvatskog čakavskog jezika kao dvaju individualnih jezika. Paradoksalnost naše jezične situacije, zbog ideološke magle kojom je zahvaćena hrvatska lingvistička znanost pri određivanju hrvatskog jezičnog identiteta, prenesena je tako i u svjetsku kodifikaciju institucija sukobom principa trojstvenosti i jedinstvenosti hrvatskog jezika. Istaknuti hrvatski dijalektolog Dalibor Brozović nazivom hrvatski jezik određuje sve jezične pojavnosti unutar prostora hrvatskog etnosa, pa se radi o nominalističkoj koncepciji jezičnog identiteta. Brozović je isticao da ‘u širem smislu, hrvatskim jezikom zovemo sve jezične pojavne oblike kojima se služi hrvatski narod’, poput hrvatskih dijalekata i mnoštva mjesnih govora, a hrvatski standardni jezik jest jezik kojim se Hrvati služe u javnom životu, školstvu, novinarstvu, upravi, znanosti i uglavnom u književnosti“, istaknuo je Joško Božanić i dodao da se radi o „ekskluzivističkoj definiciji hrvatskog jezika“.

Nasuprot Brozoviću, on ističe mišljenje uglednog profesora teorijske lingvistike i semiologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Dubravka Škiljana: „Nema sumnje da od onoga časa kad jezik proglasimo nacionalnim simbolom, a naciju zajednicom ‘krvi i tla’, prevladava, ne samo u Hrvatskoj, ekskluzivističko shvaćanje jezičnih zajednica prema kojem su jezik i etnicitet međusobno isprepleteni i dubinski povezani tako da dva čovjeka različitih nacionalnosti – Hrvat i Srbin iz Karlovca, naprimjer – moraju govoriti različitim jezicima i onda kad se te razlike ne mogu zapaziti, a dva čovjeka iste etničke pripadnosti – Hrvat iz Međimurja i onaj s Visa – govore istim jezikom i onda kad im posve očito jezične razlike gotovo onemogućuju međusobnu jezičnu komunikaciju.“

Tako je govorio profesor Škiljan, a Joško Božanić rezolutno je konstatirao:

Odstupanja od standardiziranog književnog jezika, čakavštinom ili kajkavštinom, “tretiraju se i kao izraz lošeg hrvatstva, imputiraju separatizam ili rastakanje nacionalnog identiteta”, ističe Božanić te nastavlja: “Ekskluzivistička definicija hrvatskog jezika proteže se i na poimanje hrvatske književnosti, o čemu svjedoči objavljivanje antologija hrvatske poezije iz kojih su isključene čakavska i kajkavska poezija. Književnost na vernakularnim idiomima dobila je atribut epihorske, regionalne, zavičajne književnosti koja podržava sentiment vezanosti za neka prošla stanja, zavičajni jezik, uspomene. Kao takva, gotovo je isključena iz korpusa nacionalne literature, a njenim autorima nema mjesta u nacionalnom književnom panteonu. O tome svjedoče brojne antologije hrvatske poezije koje isključuju poeziju koja nije pisana standardnim hrvatskim jezikom. Naprimjer, ‘Svjetlaci – Hrvatska poezija trećeg poraća (1996. – 2019.)’, čiji je autor Tonko Maroević. On je smatrao da je pjesme na dijalektu ‘neprimjereno i nasilno antologizirati unutar cjeline složene na standardnom hrvatskom jeziku’. Princip ekskluziviteta još više ističe Tonko Šoljan, koji 1965. godine piše kako ‘u jednoj ionako maloj literaturi raspršavanje talenta na više jezičnih putova (znači: na više versifikacija, na više tradicija i više tendencija) može biti i tragično’. Na temelju vlastitog iskustva stečenog kroz pedeset godina rada na istraživanju jednog, kako Šoljan kaže, ‘neživog i nedovoljno razvijenog jezika’, a to je moj cokavski idiom otoka Visa, u kojem sam se rodio, nudim misao vodećeg hrvatskog lingvista – fonetičara Iva Škarića iz 1982. godine: ‘U nešto starijem naraštaju, govorenje i pripovijedanje na organskom idiomu puca i kipti od nazivlja, frazeologija, metafora, poslovica, usporedbi. Organski idiomi nabiti su stoljećima življenja.’”

‘Čakavsko narječje ne može biti izdvojeno kao zaseban jezik’, kaže akademkinja Silvana Vranić. FOTO: Privatna arhiva

Zato Božanić drži da sljedeći korak u valorizaciji i zaštiti hrvatskog čakavskog jezika ne bi trebao biti pokrenut iz SAD-a. Na proslavi 110. broja i 50. obljetnice dijalektološkog časopisa Čakavska rič, čije sufinanciranje Ministarstvo kulture i medija za 2023. godinu nije predvidjelo, a koji izdaje Književni krug u Splitu, Božanić je predložio da „upravo ta izdavačka kuća u Splitu bude inicijator procedure za uvrštavanje čakavskog jezika na UNESCO-ov Red Book on Endangered Languages: Europe, popis ugroženih jezika Europe.

Potpuno suprotnom argumentacijom čakavštinu definira akademkinja Silvana Vranić, profesorica kroatistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci i vodeća stručnjakinja za čakavski govor i čakavsku ekavsku dijalektologiju. “Čakavsko narječje je skupina dijalekata hrvatskog jezika zapadnojužnoslavenske grane slavenskih jezika. Uz čakavštinu, od organskih idioma, vernakulara – govornog jezika – hrvatski jezik čine i kajkavština i dijelom štokavština. Stoga čakavsko narječje ne može biti izdvojeno iz njega i promatrano kao zaseban jezik”, smatra Silvana Vranić koja narječje definira kao skupinu dijalekata koji imaju zajedničke značajke koje ih međusobno približavaju, a istodobno razgraničuju od drugih skupina dijalekata. “Takvu definiciju narječja u hrvatskoj dijalektologiji je inaugurirao Dalibor Brozović. Uvjerena sam da novonastala klasifikacija čakavštine kao idioma na razini jezika neće promijeniti status čakavštine u lingvistici niti novinski članci mogu ‘odjednom potaknuti’ istraživanje čakavskog narječja. Ono se kontinuirano istražuje od samih početaka hrvatske dijalektologije, još od 19. stoljeća. Napisane su sinteze čakavskog narječja, sinteze njegovih dijalekata – ikavsko-ekavskog i ekavskog – a privode se kraju istraživanja buzetskog i jugozapadnog istarskog dijalekta, objavljene su monografije, stotine članaka o različitim jezičnim razinama čakavskih idioma, više od stotinu rječnika”, s ponosom je istaknula profesorica Vranić.

O dokumentaciji koju je, u prijedlogu klasifikacije čakavštine kao jezika, nadležnoj međunarodnoj organizaciji dostavio profesor Miller, profesorica Vranić nema dobro mišljenje. “Potkrijepljen je dvama nerelevantnim i neznanstvenim radovima, temeljen na ‘razmjerno maloj dijalektološkoj raznolikosti među različitim čakavskim govorima’, što je znanstvena neistina, i ‘nerazumljivosti’ čakavskog govornog jezika i suvremenog hrvatskog standardnog jezika utemeljenog primarno na štokavštini. Vjerujem da sve to neće štetiti ni čakavštini ni hrvatskom jeziku uopće, čemu svjedočimo, primjerice, kad je riječ o bunjevačkom govoru u Subotici. I na stranici Wikipedije, kao izvoru informacija za mnoge, čakavština je i dalje klasificirana kao narječje, uz dodijeljeni joj spomenuti kod. Jasno mi je da ovo objašnjenje neće naići na dobar prijam kod šire publike”, napomenula je profesorica Vranić.

„Svrstavanje nekog od naših narječja, u ovom slučaju čakavice, na popis svjetskih jezika, ne pridonosi njegovu očuvanju“, kategorična je Mira Menac–Mihalić, profesorica u miru Filozofskog fakulteta u Zagrebu. „To stavljanje na popis jezika ništa ne znači jer na temelju toga nitko neće dati novac za očuvanje jezika. Svaki govor je hrvatski i dio je hrvatskog jezika, jednakopravno, kao i standardni hrvatski jezik. Naše govore treba nastojati sačuvati tako kako ih govorimo i da na njima (ili o njima) pišemo. Važan je odnos govornika prema svojem i tuđem govoru, svijest o tome što nam govor u životu znači. Smiješno bi bilo govor Splita odvajati od hrvatskog jezika. Mi ne govorimo o čakavskom jeziku, nego je on dio sustava. Jezik je i politička kategorija. Rado odbacujemo ono što nije naše. Treba nam više tolerancije jer se događa da ljude u Zagrebu ljuti kada čuju nekog govornika iz Međimurja i Dalmacije. Sve što ne miriše na standard, olako odbacujemo. Hrvatski govori odlikuju se raznolikošću i bogatstvom. Hrvatski i svjetski znanstvenici istražuju ih već više stoljeća. Govori su na svim jezičnim razinama ugroženi zbog globalizacije, utjecaja standardnog jezika na dijalekte, utjecaja sredstava javnog komuniciranja, izbjeglištva, raseljavanja. Veliko bogatstvo opće i nacionalne jezične i kulturne baštine prijeti padom u zaborav“, upozorila je profesorica Menac-Mihalić.

O tome da splitska čakavština ipak ne padne u zaborav, brine se Jadranka Mardešić, splitska pjesnikinja i književnica koja piše na jeziku svoga djeda Ante Ninčevića Petrasa i jeziku svoga djetinjstva i mladosti. „Od djeda sam upila ljubav prema jeziku kao baštini, splitskoj čakavštini i odredila svwoj odnos prema duhu i identitetu Splita, koji s vremenom gubi primarne čakavske osobine“, istaknula je Jadranka Mardešić koja je 2011. godine osnovala udrugu „Marko Uvodić Splićanin“ i postala njezina predsjednica. Uspjela je pokrenuti veliki zamašnjak kulturnih događanja vezanih uz čakavwicu kao jezičnu i kulturnu baštinu, pa je kao rezultat toga 2013. godine u Split stiglo Rješenje Ministarstva kulture i medija o zaštiti splitskog govora kao nematerijalnog kulturnog dobra. Na njenoj oživjeloj platformi „Marka Uvodića Splićanina“ okupljaju se profesori, kulturni djelatnici, škole, pjesnici, građani koji promiču čakavicu. „Želim postići da se čakavica uvede u školske programe. Ono u čemu sam uspjela jest oživljavanje ugasle Katedre Čakavskog sabora, u rujnu 2015. godine. Sada smo u društvu najboljih, brojnih istarskih i kvarnerskih Katedri Čakavskog sabora i sve rjeđih dalmatinskih Katedri Čakavskog sabora“, istaknula je Mardešić. Ona se i sama okušala u pisanju čakavice. Autorica je zbirke pjesma „Silon, a na lipe“, a napisala je i zanimljivu novelu ili “riflešjun” o životu Splita s početka 20. stoljeća pod naslovom “Enti past a ne udrit se”. Jadranka Mardešić doista je čuvarica splitske čakavice da se “komin ne udune“.