Medijska ofenziva iz Dinama koja traje zadnjih dana o navodnoj štetnosti izbacivanja B momčadi prvoligaških klubova iz druge lige, najavljujući loše dugoročne posljedice kako za zagrebački klub, a tako i za hrvatsku reprezentaciju, zapravo je samo jedna strana priče, koja ionako stoji na klimavim nogama.

Prvo treba jasno reći – Dinamo je godinama i desetljećima i prije pokretanja B momčadi davao vrhunske igrače za klub i reprezentaciju. Dovoljno je pogledati aktualnu generaciju, od Dominika Livakovića, Dejana Lovrena, Šime Vrsaljka, Marcela Brozovića, Luke Modrića, Matea Kovačića, Lovre Majera, Andreja Kramarića, Mislava Oršića… pa onda i one malo starije igrače, Vedrana Ćorluku, Milana Badelja, Eduarda da Silvu, zatim igrače sa zapaženim karijerama i/ili transferima tipa Domagoj Antolić, Marko Pjaca, Alen Halilović, Ante Ćorić, Domagoj Pavičić, Jozo Šimunović, Robert Murić… o starijim generacijama da i ne govorimo – sve su to igrači koje je Dinamo stvorio i bez B momčadi u drugoj ligi. Redom su to igrači koji su dali ili još uvijek daju puno za Dinamo i reprezentaciju, a oni koji to nisu su barem donijeli značajan „inkas“ u klupsku blagajnu.

14 years ago, Luka Modrić was on loan in Bosnia at Zrinjski Mostar.. Now he’s running the show at #WorldCup2018.

Congratulations to Croatia on their big win today! pic.twitter.com/E0xGc0ZiNA

— BH Live 🇧🇦 (@BHlive_official) June 21, 2018

Znači, može se i bez B momčadi, tim više što Dinamo ima Lokomotivu s kojom sjajno surađuje na planu posudbe talentiranih igrača. Dobar, kvalitetan igrač uvijek nađe svoj put – pa nisu ni treneri u ostalim klubovima totalni neznalice, uostalom Modrić, Vrsaljko, Badelj, Pjaca… su ponikli u drugim klubovima. Mario Mandžukić se promovirao kroz Marsoniju i Zagreb, Luka Modrić iz Zadra kroz Zrinjski i Inter Zaprešić, Vedran Ćorluka i Eduardo da Silva također kroz zaprešićki Inter, Gordon Schildenfeld kroz Šibenik, Marko Rog iz Varaždina pa kroz Split, Mislav Oršić kroz Kustošiju i Inter Zaprešić… Ovo se naravno odnosi i na druge klubove – Hajduk je uzeo Subašića, Tomasova i Juricu Buljata iz Zadra, Nikola Kalinić je bio na posudbama u Istri i Šibeniku, Toma Bašić je bio u Dubravi pa Zagrebu, Josip Juranović također u Dubravi… Sve to bez B momčadi.

Pravi problem je ono što se događa u relativnoj medijskoj tišini, a to je činjenica da najjači hrvatski klubovi, prvenstveno „velika četvorka“, svake godine iz manjih klubova uzimaju, praktički besplatno, svakog mladog igrača koji kvalitetom barem minimalno iskoči iznad prosjeka. Ovo se događa najviše na razini mlađih pionira i pionira, već među kadetima puno manje jer doslovno ne ostane puno kvalitete – što opet može biti greška jer vrlo često „late bloomeri“ postaju najbolji igrači. Dalje, ovo utječe na kvalitetu manjih sredina koje su tradicionalno proizvodile kvalitetne igre, ali i na kvalitete Prve HNL mlađih kategorija, od mlađih pionira do juniora. Slabija liga – slabiji natjecateljski podražaj za najbolje igrače.

Mario Mandzukic's first team, NK Marsonia…looks familiar 😉 pic.twitter.com/ZxIcpUXpRd

— AZ (@azkhawaja) June 22, 2015

Mladi igrači i njihovi roditelji imaju jednostavan zaključak – biti član Dinama, Hajduka, Rijeke ili Osijeka u mlađim kategorijama znači siguran uspjeh u seniorskom nogometu.

Međutim, nije tako. Čak i u najjačim klubovima iz jedne generacije ozbiljniju karijeru napravi samo po par igrača. Da ne bi bilo da kritiziramo hrvatske klubove, a takva je situacija svugdje, za primjer ćemo uzeti juniorsku generaciju milanskog Intera za koju je igrao Marko Livaja, a koja je osvojila Ligu prvaka u sezoni 2011./12. pobjedom u finalu nad Ajaxom. Pogledajte sastave i razmislite koliko ovih igrača danas igra nogomet na vrhunskoj razini. Inter: Di Gennaro – Pecorini, Kysela, Spendlhofer, M’Baye –  Crisetig, Duncan – Romano, Bessa, Longo – Livaja (Alborno).  Ajax: Van der Hart – Nieuwpoort, Veltman, Denswil, Dijkis –  Rits (Hasnaoui), Sporkslede, Klaassen – Schoop (Gravenberch), De Sa (De Bondt), Fischer.

Koja bi mogla biti rješenja za ova, pravi problem hrvatskog nogometa? Prvo, svakako, povisiti naknade za razvoj igrača, i zato da bi klub koji proizvodi dobio određenu novčanu zadovoljštinu, a i zato da klub koji kupuje dvaput razmisli ima li smisla dati veći novac za kojeg nije siguran je li pravi izbor, a pogotovo (što je česti slučaj) kako bi se prorijedile situacije da klub uzima igrača samo da ga konkurent ne bi uzeo. Drugo, možda bi bio dobar i limit igrača u klubu s ugovorom – iako mnogi mladi igrači smatraju da je bolje sjediti na kraju klupe Hajduka ili Dinama nego igrati u nekom drugoligašu, to definitivno nije tako, a ego treba staviti u drugi plan. I treće, ono što svi znamo, smanjenje broja stranaca.