“Zahvaljujući modelu koji u sustav zdravstva uključuje i privatno zdravstveno osiguranje, javno zdravstvo je u zapadnim zemljama kvalitetnije od hrvatskog – manje su liste čekanja i tu nema kompromisa s kvalitetom implantata i ostalih materijala”, rekao je u intervjuu za Nacional docent Antonio Klasan, jedan od najuspješnijih hrvatskih liječnika u Austriji, voditelj Odjela za kirurgiju koljena u Bolnici za traumatologiju i ortopediju u Grazu.

On je upozorio upravo na damping cijena u hrvatskom zdravstvu koji često utječe na kvalitetu implantata koji se ugrađuju pacijentima, a proizvode ih tvrtke koje ne postoje niti u jednom registru. Tvrdi da je u Hrvatskoj proteze biraju isključivo po cijeni, dok se kvaliteta ne gleda te da to ima za posljedicu da se koriste implantati koji su u svijetu često nepoznati, koji su loše kvalitete, dok istovremeno postoji hrvatska tvrtka koja proizvodi kvalitetne implantate, a koju se, opet iz istih razloga, ne štiti dovoljno.

“Ono što je kod nas u ortopediji najskuplje su umjetni zglobovi. U Hrvatskoj se kroz godine zbog pritiska troškova dogodio odabir koji je vezan samo isključivo za cijene. I onda su inače tradicionalno kvalitetni proizvođači bili prisiljeni spustiti cijene pojedinih implantata kako bi uopće opstali na tržištu. Međutim, dogodilo se i to da su isplivale tvrtke koje su hrvatski fenomen u ovom dijelu Europe jer ne postoje niti u jednom registru, a dolaze iz zemalja koje nisu u ovoj regiji, koje nisu uopće u Europi. Takvi su proizvođači i njihovi implantati puno manje kvalitetni. Stoga hrvatski pacijenti koji si to mogu priuštiti odlaze kod privatnika koji će im ugraditi bolju protezu. Tih kompromisa nema u Zapadnoj Europi jer ovdje se koriste samo kvalitetni implantati”, rekao je doktor Klasan.

Na pitanje znači li to da Hrvatska, osim što uvozi i ugrađuje implantate loše kvalitete, ne štiti svoje tržište, Klasan je odgovorio: “U Hrvatskoj je primarni faktor cijena, a to ne bi smjelo tako biti. Kad zbrinjavate pedesetogodišnjeg pacijenta, onda mu morate ugraditi kvalitetnu protezu s kojom će on moći raditi još 15 ili 20 godina. Tu se svakako mora investirati u kvalitetniju protezu, čak ako je ona i duplo skuplja. Tu se radi o oko 900 do 1000 eura razlike u cijeni, a kojom omogućavate da ta osoba neće već nakon par godina imati rasklimanu protezu. Ja sada govorim za svoju struku, ali mislim da bi i drugi kolege koji se bave invazivnom medicinom rekli nešto slično. Kroz taj uvoz vrlo jeftinih proteza događa se da hrvatski proizvođač, koji radi solidan posao i koji koristi provjerene modele i s malim modifikacijama proizvodi kvalitetne proteze, ima veliki problem kako pratiti domaće tržište. Vi tu po cijeni radne snage ne možete pratiti jednu Indiju ili jedan Pakistan. Kvalitetna proteza se mora ručno obraditi i kontrolirati, ona se treba ozračiti i sterilno spakirati, ona mora imati površinu koja će urasti u kost. Tu se ne bi smjelo štedjeti na cijeni. I druge zemlje imaju svoje proizvođače i dobro paze da njihovi proizvođači dobiju vlastitu poziciju na tržištu. To su naša radna mjesta i naše tržište.”

Cijeli intervju pročitajte u novom broju Nacionala.