Energetski stručnjak Igor Grozdanić govori o tome očekuje li hrvatske građane u ovoj godini poskupljenje cijene osnovnih energenata, plina i električne energije te kojom će dinamikom Hrvatska zamjenjivati fosilna goriva obnovljivim izvorima energije

Energetski stručnjaci u Hrvatskoj, baš kao i u ostatku Europe, i u ovoj godini pažljivo prate što se događa na svjetskoj energetskoj sceni i kako će nestabilna geopolitička situacija u svijetu, obilježena nastavkom rata u Ukrajini, ali i širenjem ratnih operacija na Bliskom istoku, utjecati na opskrbu energentima i njihovu cijenu. Ti će parametri uvelike utjecati na gospodarska kretanja u cijeloj Europskoj uniji pa nije nikakvo čudo što informacije o energentima zanimaju i gospodarstvenike, koji predviđanja kretanja cijena energenata žele ukalkulirati u poslovne planove za ovu, ali i za iduće godine.

Što možemo očekivati na tržištu energije u ovoj i idućoj godini, čekaju li nas nove nestabilnosti i poremećaji u kretanju cijena energenata, hoćemo li ih imati dovoljno i kako će i kojom dinamikom obnovljivi izvori energije u narednom desetljeću zamjenjivati fosilna goriva te gdje je u cijeloj toj priči Hrvatska, za MegaWatt je analizirao energetski stručnjak direktor za energetiku i strateške projekte u tvrtki Turbomehanika Igor Grozdanić.

‘Moramo osvijestiti građane da hrvatska država ne može provoditi socijalnu politiku unedogled preko energetskog sektora.Energija je roba kao i svaka druga’

MEGAWATT: Ratu u Ukrajini ne nazire se kraj, a pojavljuju se nova ratna žarišta na Bliskom istoku i u Crvenom moru, pa čak i na Dalekom istoku (Kina-Tajvan, Sjeverna Koreja-Južna Koreja). Kako će, po vašem mišljenju, takva nestabilna geopolitička situacija utjecati na tržište plina u svijetu? Trebamo li se bojati nestašica i visokih cijena plina u bliskoj budućnosti?

U Europi i EU-u vodi se već neko vrijeme ozbiljan prijepor oko značenja i vrednovanja prirodnog plina i njegove uloge u energetskoj tranziciji i općenito u društvu. Taj prijepor je krenuo prije Zelenog plana i trenutno je na vrhuncu. Prije 2019. on je zamišljen kao nositelj i lider energetske tranzicije u EU-u, a posebice u svijetu. Razvojem obnovljivih izvora energije (OIE) i širenjem problematike klimatskih promjena, prirodni plin polako pada u drugi plan. Međutim, on je i dalje jedan od ključnih energenata u EU-u. Nije tajna da ga Europa jako malo proizvodi, što je i najveći problem za taj energent. Svijet, bez obzira na sve, koristi prirodni plin i dosta se na njega oslanja. U prošloj godini je povećana potrošnja u svijetu (još čekamo točne službene podatke koliko). Europa je druga priča, u Europi se zapravo očito ne zna što s prirodnim plinom. Vidite, to je zaista strateška greška, i to višestruka, zašto? Kao prvo, nije omogućena njezina kvalitetna ni kvantitativna zamjena. Posebice u industriji. Previše se politizira, a struku se ne sluša, ni na strani energetike ni na drugoj strani korisnika. Kao drugo, industrija se nije pravodobno pripremila, nego i ona kalkulira. Traži ogromne subvencije za supstituciju (vidi Njemačka, Italija). Strateški rečeno, ni dan danas se jasno ne zna što s prirodnim plinom u EU-u. Je li on „podoban“ ili „nepodoban“. Idemo to prvo raščistiti. Europo, izvoli se izjasniti i u nekom vremenskom roku. Ako problematika klimatskih promjena to traži, napravimo to na vrijeme i transparentno. Mijenjajući stalno politike i trendove, uništavamo gospodarstvo i pogodujemo određenim interesnim skupinama. Stalno govorimo o izlaznim strategijama plina, a onda se hvatamo za glavu da nam je on zapravo baš potreban, dapače, neophodan, ali opet skup. Zato su određene interesne skupine u EU-u i zaradile na špekulacijama, jer su uočili taj manjak neodlučnosti EK i ostalih. Prije sukoba u Ukrajini, 2021. godine, 41,5 posto plina uvezenog u Europsku uniju došlo je putem plinovoda iz Rusije, 40 posto od ostalih opskrbljivača plinovodima, a 18,5 posto činio je LNG. Ubrzo su se brojke promijenile u korist uvoznog LNG-ja. Već 2022. udio LNG-ja porastao je na 41 posto, dok se ukupna potrošnja plina u EU-u smanjila kao i uvoz plina.

‘Za razliku od mnogih skeptika, vjerujem da će energetska tranzicija izgurati fosilna goriva, a posebice naftu. No to će biti težak, skup i trnovit put’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Podržavam elektrifikaciju, posebice iz OIE, ali Europa i svijet ne mogu se 100 posto osloniti na električnu energiju. Čak i da mogu, to niti je mudro niti je praktično izvedivo. Teoretski možda jest, ali gledajući naše navike koje sporo mijenjamo i kulturu korištenja energije, nije. Dakle, prvo treba naći zamjenu u vidu bioplina ili biometana, vodika i ostalih obnovljivih energenata, a onda plin stavljati u stranu iako ni tada on neće moći biti potpuno supstituiran. Znači, valja nam naći ogovarajući energent koji može kvalitetno i kvantitativno supstituirati prirodni plin. Nadalje, ne postoji konačno rješenje u energetici. Mi kao društvo u stalnim smo promjenama, ali dekarbonizaciju se mora provesti, a cijena će na kraju biti jako skupa. I umjesto da se koncentriramo koje će to rješenje biti i potražimo prihvatljivo rješenje za određeni problem, mi se uglavnom prepucavamo jesu li bolji električna energija ili vodik. Definitivno mora biti jedno i drugo, a ne ili jedno ili drugo. Hrvatska je zaista puno uložila u prirodni plin, od transporta do njegove distribucije i uporabe. Jedino nije pogođen plin u prometu zbog strateških zabluda i zapravo lijenosti dionika u procesu i opet parcijalnih interesa jer se nije gledala šira slika. Danas je samo u cestovnom prometu udio vozila s fosilnim gorivima u RH veći od 95 posto. A prirodni plin je čisto, ekološki prihvatljivo pogonsko gorivo i do danas smo ga trebali prihvatiti, a onda koračati prema električnoj energiji i vodiku. Izgubili smo dva ili više koraka kroz tri desetljeća, a to zaista nije malo. Jedini svijetli primjeri su Brod plin, Energo, Plinara Pula i njihove punionice. Ono što nam nedostaje je burza prirodnog plina, ona nije imala smisla bez LNG terminala. Sada možemo diverzificirati našu opskrbu iz dvaju cjevovodnih pravaca i LNG-ja. Vlada govori i o IAP-u (Jonsko-jadranski plinovod), što znači da bi preko Hrvatske moglo proći do 10 milijardi kubnih metara plina, što nije malo. Vrijeme je za plinsku burzu pa ovim putem apeliram da je što prije organiziramo.

MEGAWATT: Kako će, po vašem mišljenju, takva nestabilna geopolitička situacija utjecati na tržište plina u svijetu? Trebamo li se bojati nestašica i visokih cijena plina u bliskoj budućnosti?

Ne, to ne bi trebao biti problem. Ako sukobi na Bliskom istoku ne eskaliraju, situacija s plinom u Europi ostat će vrlo slična onoj iz 2023. Uz male pomake u cijeni na više ili na niže, opskrba neće biti upitna. Prirodnog plina ima, bit će ga dovoljno i građani se ne trebaju bojati nestašica.

‘U cestovnom prometu udio vozila s fosilnim gorivima u RH veći je od 95 posto. A prirodni plin je čisto, ekološki prihvatljivo pogonsko gorivo i do danas smo ga trebali prihvatiti, a onda koračati prema električnoj energiji i vodiku’

MEGAWATT: Nedavno je američka državna administracija donijela odluku o ograničavanju gradnje novih izvoznih terminala za LNG, ali i ograničavanju izvoza LNG-ja iz SAD-a u ostatak svijeta. Europa je, okrećući glavu od ruskog plina, u značajnoj mjeri računala na američki LNG. Kako će ova odluka Bidenove administracije utjecati na tržište plina u EU-u? Očekuju li Europu ponovo prazna plinska skladišta poput situacije iz 2022. godine?

Službeno, iz Bijele kuće navode da su tu odluku donijeli kako bi ministarstvo energetike moglo obnoviti analize potrebne za odobravanje projekata LNG-ja, dodajući da su postojeće analize stare pet i više godina. S druge strane, Amerikanci su samo u zadnje tri godine povećali svoje projekcije nekih 30 posto do 2030. u izvozu LNG-ja, hoću reći da ozbiljno i studiozno planiraju s LNG-jem osvojiti tržišta. Bidenova administracija zbog izbora je pritisnuta klimatskim aktivistima, ali i biračkim tijelom koje je prethodno „napumpano“ paradigmom da SAD značajno pomaže Europi u opskrbi plinom i njezinoj energetskoj neovisnosti. Naravno, to sve stoji, ali prije svega je gospodarski interes. I to je posve legitimno. Biden je tu odluku objasnio kao ključni dio svoje klimatske politike i pokušao je staviti u kontrast s “MAGA republikancima” koji, kako kaže, “namjerno ignoriraju ozbiljnost klimatske i ekološke krize”. SAD je u posljednje tri godine povećavao svoje izvozne kapacitete. Samo uzimajući u obzir LNG terminale koji su trenutno u izgradnji, do 2030. izvozni kapacitet SAD-a dosegnut će oko 173 milijuna tona godišnje.

MEGAWATT: Hoće li ta američka odluka utjecati na poslovanje hrvatskog LNG terminala?

Terminal na Krku rezerviran je sve do 2037/38. plinske godine. No LNG Hrvatska priprema projekt udvostručenja kapaciteta terminala s 2,9 na 6,1 milijardu kubika godišnje vrijedan 40 milijuna eura i opet će zakup biti u fokusu. LNG terminal radi dosta dobro, međutim, treba navesti da on ne smije biti jedini projekt Hrvatske. Moramo biti ambiciozniji u energetici i energetskoj tranziciji i kao glavni cilj postaviti ubrzanje procesa tranzicije. U posljednje dvije godine ima pomaka nabolje, ali time ne možemo i ne smijemo biti zadovoljni. Važno je to i zbog razvoja naših tvrtki i konkurentnosti. Vjerujem, za razliku od mnogih skeptika, da će energetska tranzicija izgurati fosilna goriva, a posebice naftu. No to će biti težak, skup i trnovit put. To sam i predvidio, ali nisam predvidio da će biti toliko skeptika i ne vjerujem da će se vratiti veća ulaganja u naftu i naftne procese u Europi. Iznimka su nerazvijene zemlje Afrike i Azije, u nekima od njih ulaganja se čak i povećavaju.

‘Hrvatska vlada na početku krize je dobro i na vrijeme reagirala s reguliranjem cijena, ali te mjere u veljači 2024. više nemaju temelja. Uredba vrijedi još mjesec i pol dana i vrijeme je za promjene’

MEGAWATT: Europsko, pa i svjetsko tržište nafte, kako se čini, nakon prvih mjeseci panike nakon izbijanja rata u Ukrajini i prvih sankcija EU-a prema Rusiji, nekako se ustabililo i funkcionira bez većih poremećaja. Mogu li problemi na Bliskom istoku i u Crvenom moru, koji prijete poremećajima u transportu nafte, utjecati na kretanje cijena na tržištu nafte? Što nas na tom polju očekuje u narednim mjesecima?

Prije svega, geopolitički događaji i ratni sukobi, posebno u Ukrajini i na Bliskom istoku, odredit će cijene sirovina u 2024. godini. Oporavak globalnog gospodarstva mogao bi rezultirati povećanom potražnjom za naftom i plinom. U zadnja tri do četiri mjeseca se na političkom, ekonomskom, pa i geostrateškom polju ispreplelo više međusobno povezanih događaja što je zakompliciralo situaciju na tržištu crnog zlata, ali nijedan od njih sigurno neće izazvati treći svjetski sukob niti bi predmet takvog sukoba bili nafta i plin. Moramo spomenuti i politiku zemalja OPEC+ koje su odlučile smanjiti proizvodnju nafte, jer članovi te organizacije uvijek igraju na sigurno. Europa je odustala od jeftinog plina onog trenutka kada više nije sklapala dugoročne ugovore o nabavi plina koje je imala s Rusijom. Europski zahtjevi tada su dosta poremetili odnose u trgovini plinom. Ruska Federacija se nakon toga okreće na istok, ali ni ona nije sretna s tim razvojem događaja. S druge strane, trebat će puno vremena da se ponovno normaliziraju trgovina i isporuke nafte i plina između EU-u i Rusije (koje, naravno, ne idu preko trećih zemalja). Ovaj rat je, kao i svaki drugi, besmislen, tragičan i gospodarski razoran jer će poništiti desetljeća dobrih odnosa između EU-a i Rusije. Vjerujem da će se tržište nafte nastaviti kretati unutar postojećih okvira i tijekom 2024. godine. Naravno, pod uvjetom da rat u Ukrajini zadrži sadašnji intenzitet, a sukob na Bliskom istoku se ne proširi. Ruski izvoz plina i nafte mogao bi se sve više okretati prema Indiji i Južnoj Americi, što se već i događa i što smo mogli i predvidjeti. Kao glavne čimbenike koji bi mogli utjecati na rast cijene nafte ove godine spomenut ću moguću restriktivniju primjenu ograničenja cijene ruske nafte koje su uvele zemlje G7, moguće uvođenje sankcija SAD-a protiv Irana, slabiji američki dolar te nižu inflaciju od očekivane u SAD-u i eurozoni.

MEGAWATT: Kako, po vašem mišljenju, regulirana cijena energenata, posebno električne energije i goriva, djeluje na tržište energenata u Hrvatskoj? Je li to najsretnije rješenje ili ipak postoje neki drugi načini da se divljanje cijena drži pod kontrolom bez loših posljedica za tržište? Koji?

Danas, na početku 2024. godine, cijene energije su znatno niže od maksimalnih u posljednje dvije godine i svi bi se trebali zapitati je li vrijeme da hrvatska vlada krene ublažavati ili ukidati neke mjere iz Uredbe o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije. Smatram da je Vlada na početku krize dobro i na vrijeme reagirala sa reguliranjem cijena, međutim, te mjere u veljači 2024. više nemaju temelja. Uredba vrijedi još mjesec i pol i mislim da je vrijeme za promjene. HEP kao glavni stup energetike, pa i hrvatskog gospodarstva, u problemima je i mislim da je red da ga se malo pusti da igra ravnopravno na tržištu, a ne da podnosi sav teret krize. HEP ima veliki potencijal i mora ga se pustiti u kvalitetan investicijski ciklus, kojeg zasad nema na vidiku. Što se tiče tržišta goriva, odnosno naftnih derivata, tu je Vlada isto dobro odigrala. I osobno sam u nekoliko navrata javno kazao da je dobro da se nije diralo u tržište premium goriva. Ona i dalje trebaju biti regulirana tržištem.

‘Poljska je, kao i sada Hrvatska imala sličan problem s velikim brojem građana u zoni energetskog siromaštva, no uspješno ga je riješila’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

MEGAWATT: Spomenuli ste svojedobno da regulirana cijena električne energije demotivira građane za instalaciju solarnih elektrana na krovove privatnih kuća. Kako riješiti taj problem?

Građane treba upozoriti da su trenutne cijene energije nerealne i da su ovo privremene mjere Vlade, da energija, nažalost, može biti samo skuplja. Također, moramo osvijestiti građane da država ne može provoditi socijalnu politiku unedogled preko energetskog sektora. Energija ima višestruko značenje u društvu, ona je često u prošlosti bila poluga interesnih skupina, ali prije svega energija je roba kao i svaka druga. Druga stvar je rješavanje energetskog siromaštva. U Hrvatskoj postoje ljudi koji imaju problem s energetskim siromaštvom i to trebamo osvijestiti. Međutim, ne mogu svi biti energetski siromašni. Moramo tu problematiku bolje definirati. Poljska je imala sličan problem s velikim brojem građana u zoni energetskog siromaštva, no uspješno ga je riješila. Energija se mora platiti, ona mora biti pravedno vrednovana, u suprotnom dolazi do problema u cijelom lancu opskrbe. HEP je stup energetskog sektora RH, moramo ga čuvati i ne smijemo ga beskonačno crpiti. On ima svoju definiranu ulogu na tržištu, njegova uloga nije provoditi socijalnu politiku.

MEGAWATT: Veliki ste pobornik vodika kao obnovljivog izvora energije. Ima li Hrvatska dugoročnu strategiju implementacije vodika kao goriva budućnosti i računa li doista ozbiljno na taj izvor energije ili je to tek načelni pozitivan stav bez stvarne volje za njegovim širim korištenjem?

To je dobro pitanje. Dekarbonizacija je važna sastavnica društvenog procesa zelene tranzicije. Htio bih poslati svima jasnu poruku: bez vodika i ostalih obnovljivih plinova nema dekarbonizacije gospodarstva, industrije i transporta. Hrvatska malo pomalo grabi u smjeru vodika, nisu to veliki pomaci, ali su sve vidljiviji. Valja istaknuti da Hrvatska u vodikovoj ekonomiji najmanje kasni za gospodarstvom EU-a od svih obnovljivih izvora energije, tako da baš tu imamo svoju priliku, uz uvjet da ozbiljno shvatimo taj izazov. Drugo, moramo uhvatiti barem jednu nišu u cjelokupnom vodikovom lancu, jedan mali segment vodikovog lanca u tzv. vodikovoj ekonomiji. Za nas bi to bilo sjajno.

‘Hrvatska ima problem s nedostatkom kapaciteta za skladištenje električne energije te je prisiljena izvoziti višak. U posljednje dvije godine ostvarili smo napredak, ali i dalje imamo problema s administrativnim preprekama’

MEGAWATT: I za kraj, snalazi li se Hrvatska dobro u procesu tranzicije s fosilnih na obnovljive izvore energije ili taj proces može biti bolji i brži? Što nam nedostaje u tom procesu?

Hrvatska je u 2023. godini prvi put od 2000. više električne energije izvezla nego što je uvezla. Tome su glavni doprinos dali upravo obnovljivi izvori energije čiji potencijal je još uvijek ogroman, ali u usporedbi s ostalim članicama EU-a slabo razvijen. Tijekom 2023. osam mjeseci Hrvatska je bila izvoznik, a samo četiri mjeseca uvoznik električne energije zahvaljujući OIE. Međutim, tu moramo istaknuti da Hrvatska ima problem s nedostatkom kapaciteta za skladištenje električne energije te je prisiljena izvoziti višak. U posljednje dvije godine ostvarili smo napredak, zakonski okvir je poboljšan, međutim, i dalje imamo problema s administrativnim preprekama. Dosta pratim solarizaciju u Sloveniji i državama koje nas okružuju, kao i u Irskoj ili na Cipru, koji su dosta ispred nas. Slovenija je prošle godine izgradila preko 400 megavata (MW) obnovljivih izvora i ukupno je prešla 1,1 gigavat (GW) instalirane snage OIE. Samo u 2023. Slovenija je instalirala kapaciteta koliko Hrvatska ukupno ima. Gledajući nacionalne energetske i klimatske programe, vidljivo je da Slovenija više radi na malim projektima OIE, koje uglavnom koriste građani i male i srednje tvrtke, a da je naša politika usmjerena više prema velikim projektima. To se kod nas u posljednje dvije godine Vladinim mjerama pozitivno mijenja, ali i opet kod nas sve to ide usporeno. Hrvatska ima instaliranih 0,12 kW snage u solarnim elektranama po stanovniku. Slovenija ima značajnih 0,593 kW po stanovniku i krajem prošle godine uvrstila se u prvih deset zemalja EU-a. Uz sve zalaganje zadnjih godina još nikako da ostvarimo svoj potencijal u solarima. Hrvatska ima u pripremi između 1 i 1,5 GW projekata u solarima, ali… Prema NECP-u, u 2030. trebali bismo imati 960 MW što je lako dohvatljivo, no čini se da mi nismo baš ambiciozni. Dva solarna udruženja u EU-u smatraju da imamo realni potencijal da dosegnemo 1,5 GW tj. 2 GW do 2030. Znate, energetska tranzicija nije samo energetski proces, to je ujedno i društveni, ekonomski i industrijski proces promjena nabolje i put prema niskougljičnoj budućnosti. Dakle, tranziciju i dekarbonizaciju treba provesti, ali treba to napraviti mudro. Treba ići na jednostavnije projekte i solarizaciju, koja u Hrvatskoj ima ogromni potencijal. Paralelno s tim procesima treba tražiti najbolja rješenja u obliku biometana, geotermalne i energije iz otpada te vodika. Budućnost je obnovljiva, samo taj proces trebamo odigrati mudro, s puno znanja, strpljenja i uz puno veće uključenje struke čije savjete i prijedloge treba poslušati.