Nacional otkriva kako je vlada perfidno odustala od strateškog projekta izgradnje Industrijskog centra i biorafinerije u Sisku, koji je poslužio kao opravdanje za zatvaranje sisačke rafinerije, i za koji je već bila osigurala milijardu kuna iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti
Nacional je od više izvora bliskih Ini doznao da Vlada Andreja Plenkovića nije odgovorna samo za zatvaranje sisačke rafinerije, već snosi najveću krivnju i za to što nije inzistirala na tome da se provede već gotov, oko 300 milijuna eura vrijedan strateški projekt Industrijskog centra s biorafinerijom, koji je trebao niknuti u Sisku na mjestu Rafinerije, a koji bi osigurao revitalizaciju cijelog opustošenog sisačkog područja i pridonio gospodarskom razvoju cijele Hrvatske.
Osim toga, tvrde upućeni izvori bliski Ini, Vlada je trebala inzistirati na tome da se sisačka rafinerija zatvori tek nakon što bude dovršen projekt Delayed Cokera to jest Postrojenja za obradu teških ostataka u rafineriji u Rijeci. Naime, slično takvo postrojenje postojalo je i u Sisku, samo manjeg opsega, i Inini stručnjaci predlagali su da se teški ostaci iz kojih se mogu proizvoditi vrijedni derivati, a koje sada Ina prodaje na tržištu u obliku sirovine i na tome zapravo gubi novac, prerađuju u Sisku sve do dovršetka izgradnje novog Delayed Cokera u Rijeci te da se paralelno razvija projekt i izgradi biorafinerija u Sisku, gdje bi se osim bioetanola druge generacije mogao proizvoditi i bitumen koji Ina sada uvozi iz Mađarske. No sve je to stopirano kako bi se sav profit slijevao u Mađarsku.
Najnovija plinska afera s pljačkom Inina plina, u kojoj je tvrtka povezana s vrhom Ine na trgovini Ininim plinom zaradila više od milijardu kuna ekstra profita, pokazuje da se mogao naći novac za biorafineriju
Riječ je o projektu kojim su i tadašnji ministar Tomislav Ćorić i premijer Andrej Plenković “mahali” u trenutku kad je donesena odluka o zatvaranju Rafinerije Sisak. Kako bi opravdala zatvaranje Rafinerije, Vlada je za projekt izgradnje biorafinerije u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti osigurala milijardu kuna, to jest oko 133 milijuna eura za gradnju biorafinerije, a drugi dio mogao se namaknuti iz Fonda za inovacije. Dakle, nije za to bio predviđen čak ni novac Ine, MOL da ne spominjemo, nego novac koji EU šalje na korištenje hrvatskoj državi putem financiranja odgovarajućih projekata. Ali čak ni te okolnosti nisu bile dovoljne da se u taj projekt investira, po svemu sudeći jer bi on predstavljao konkurenciju nekom drugom takvom projektu.
No potom su i Vlada i hrvatski članovi Uprave Ine – Barbara Dorić, Niko Dalić i Darko Markotić – prošle godine dozvolili MOL-u da smijeni ključne ljude razvoja projekta biorafinerije i da taj projekt, koji je Sisku mogao osigurati budućnost, padne u zaborav. Nacionalovi izvori tvrde da je najprljaviju igru tu odigrala upravo Barbara Dorić, koja je, očito u ime MOL-a, najviše opstruirala projekt razvoja biorafinerije i istaknula se kao jedna od najžešćih protivnica tog projekta, zagovarajući tako zapravo interese MOL-a.
MOL je iskoristio prvu priliku da zatre taj projekt, pravdajući se da je njegova cijena poskupila s 300 na 600 milijuna eura, iako to nije bilo točno, te da im takvo što nije isplativo ako ne mogu osigurati financiranje kroz europske fondove – da bi potom de facto “ukrali” projekt i preselili ga u Mađarsku. Naime, identičan projekt biorafinerije MOL je počeo razvijati u Mađarskoj, o čemu je Nacional već pisao.
U Sisku je trebao niknuti Industrijski centar kojem bi okosnica bila proizvodnja bioetanola druge generacije, koji ne bi bio konkurencija hrani jer bi se tim projektom iskoristilo desetak tisuća hektara zapuštenog zemljišta oko Siska, zaposlilo bi se tisuću ljudi, a mogao se proizvoditi i bitumen koji se sad uvozi iz Mađarske. FOTO: biorafinerija.ina.hr
Nacionalovi izvori bliski Ini sada su otkrili kakvu je ulogu u tome odigrala Barbara Dorić:
“Poput Dalića i Markotića, ni Barbara Dorić nije uložila ni mrvicu truda da kao hrvatska članica Uprave lobira i promovira izgradnju biorafinerije u Sisku. Dapače, držala je s Dalićem i Markotićem stranu MOL-u koji je projekt na sve moguće načine opstruirao. Pritom je ona odlazila i korak dalje, vrlo tendenciozno omalovažavajući profesionalce s dugogodišnjim iskustvom i znanjem koji su taj projekt godinama razvijali s ogromnim entuzijazmom, za što ona nije imala apsolutno nikakvo stručno znanje, iskustvo ni bilo koje drugo opravdanje osim čistog razmetanja svojom pozicijom i vezama s Vladom. No dok je profesionalce u Ini koji su razvijali projekt biorafinerije omalovažavala, s Damirom Škugorom, ključnim akterom plinske afere čiji je otac postao vlasnik pola milijarde kuna na računu, bila je u izrazito prisnim odnosima.”
Ta vrlo zanimljiva činjenica dodatno potvrđuje da su u Upravi Ine svi jako dobro znali – ili barem morali znati – što se događa s Ininim plinom, ali su šutjeli o tome i prešutno na to pristajali, praveći se da to s njima nema veze. Kao ni projekt biorafinerije.
Smijenjeni bivši direktor rafinerijskog poslovanja Ine Stjepan Nikolić (prvi s lijeva), smijenjeni direktor razvoja biorafinerije Sisak Mladen Ištuk (drugi s desna), Slavica Rukavina i predstavnici Axensa. FOTO: biorafinerija.ina.hr
No to je očito bila samo “dimna bomba” kako bi se javnosti moglo opravdati zatvaranje sisačke rafinerije i čekala se prva prilika da se projekt stopira.
Nacional je doznao da su najzaslužniji za razvoj tog projekta biorafinerije bili Mladen Ištuk, kojeg je Uprava 1. svibnja prošle godine smijenila s mjesta direktora Odjela za razvoj projekta biorafinerije, kao i Stjepan Nikolić, operativni direktor poslovnog sektora Rafinerija i marketing, te da je bijes Barbare Dorić najviše bio usmjeren prema njima dvojici. Obojica su otjerana iz Ine – Stjepan Nikolić je smijenjen i morao je napustiti kompaniju, a Mladen Ištuk je, nakon što su ga smijenili s mjesta na kojem je kao direktor mogao razvijati projekt biorafinerije, odlučio sam otići iz kompanije.
Upravo su njih dvojica najzaslužniji za to što je projekt, u prvo vrijeme, kao strateški projekt prihvatila i hrvatska vlada te ga uvrstila u Nacionalni plan oporavka i otpornosti predvidjevši čak milijardu kuna za njegovo financiranje.
Vlada je projekt biorafinerije mogla provesti i bez MOL-a, samo da je htjela. Umjesto kroz Inu, gdje je MOL kočio cijeli projekt, mogla se osnovati i posebna kompanija, i sve financirati EU sredstvima
Ištuk i Nikolić projekt su prezentirali i ministru Tomislavu Ćoriću i ministrici poljoprivrede Mariji Vučković, ali i savjetniku premijera Plenkovića Zvonimiru Saviću, pa čak i hrvatskoj povjerenici u Europskoj komisiji Dubravki Šuici. Nacionalov izvor blizak Ini tvrdi da je Stjepan Nikolić čak Ćoriću u kabinet donio minijaturni stog sijena i bočice bioetanola. Nacionalov izvor blizak Ini kaže: “Znam da je Stjepan Nikolić pričao kako je ministru Ćoriću odnio taj stog sijena i bočice bioetanola kako bi mu objasnio cijeli proces i prezentirao kakve koristi cijela zajednica može imati od tog projekta. To je isto napravio kod Zsolta Hernádija i kod Józsefa Molnára. Razgovarao je i s Dubravkom Šuicom u Europskom parlamentu da im pomogne, objašnjavao je koliko je to bitan projekt za Hrvatsku i za Sisak. Naime, u Sisku je trebao niknuti Industrijski centar kojem bi okosnica bila proizvodnja bioetanola druge generacije, koji ne bi bio konkurencija hrani jer bi se tim projektom iskoristilo zapušteno zemljište oko Siska na nekih 10 tisuća hektara, zaposlilo bi se tisuću ljudi, a pored toga, u Sisku se mogao proizvoditi i bitumen te se trebala napraviti solarna elektrana. U tankovima koji sad stoje prazni i hrđaju, mogle su se pohraniti državne rezerve nafte koje sada država drži kod privatnih vlasnika po puno većoj cijeni. Kad bi se to sve objedinilo, sisačka rafinerija mogla bi imati budućnost.”
Nacionalovi izvori ističu da se tako moglo zaposliti tisuću ljudi. U samoj rafineriji ostalo bi raditi oko 120 do 150 ljudi, ali bi se iskoristili zapušteni poljoprivredni potencijali jer bi se na zapuštenim zemljištima oko Siska mogla proizvoditi neinvazivna biljka miskantus kao sirovina za biorafineriju.
Nacional je još prošle godine objavio da MOL odustaje od izgradnje kapitalnog projekta biorafinerije u Sisku te da je ta odluka donesena u sjedištu MOL-a u Budimpešti. FOTO: Nacional
“Za tu biljku miskantus napravljena je i studija prema kojoj je to najbolja sirovina za tu drugu generaciju bioetanola i tako bi se nakon zatvaranja Rafinerije napravio logičan prijelaz kojim bi bili zadovoljni svi – i radnici, i Sisak,, i šira društvena zajednica u Sisku, i političari, i MOL. Zato što bi Hrvatska i Sisak time dobili visokonaprednu proizvodnju bioetanola koji je danas u svijetu još uvijek rijetkost. Napravljena je jedna tvornica u Rumunjskoj, gdje je OMV napravio due diligence, i postoje još jedna ili dvije napredne ili druge generacije u Južnoj i u Sjevernoj Americi. Stručnjaci u Ini su napravili projekt za našu biorafineriju koji je pokazao da bi cijena tog projekta bila oko 312 milijuna eura. Projekt je čak stavljen na listu strateških projekata Republike Hrvatske, iz onog Programa za oporavak i otpornost odvojeno je milijardu kuna za taj projekt. Znači, ne bi Ina morala ulagati 312 milijuna eura, nego znatno manje, a osim toga još se tražio novac i kroz Fond za inovacije gdje bi se de facto cijeli taj projekt mogao napraviti sa subvencijama”, objasnio je Nacionalov izvor blizak Ini.
No isti izvor ističe i da je Vlada taj projekt mogla provesti i bez MOL-a, samo da je htjela. Naime, umjesto kroz Inu, gdje je MOL kočio cijeli projekt, mogla se osnovati i posebna kompanija kojoj su suvlasnici mogle biti tvrtke poput JANAF-a, Adrisa i mirovinskih fondova, te se uz sufinanciranje iz fondova EU-a moglo krenuti u realizaciju tog projekta.
‘Barbara Dorić držala je zajedno s Dalićem i Markotićem stranu MOL-u koji je projekt opstruirao. Pritom je ona odlazila i korak dalje, tendenciozno omalovažavajući profesionalce koji su taj projekt razvijali’
Najnovija plinska afera s pljačkom Inina plina, u kojoj je jedna mala tvrtka povezana s vrhom Ine na trgovini Ininim plinom zaradila više od milijardu kuna ekstra profita, samo pokazuje da se iznos izgradnje biorafinerije koji bi donio dugoročne koristi Ini, Sisku i Republici Hrvatskoj mogao pokriti čak i iz poslovanja Ine – da se u toj tvrtki nije provodila kriminalna trgovina od koje je profitirao netko treći, te da cijena takvih projekata nije nikakva prepreka. Tim više što je veliki dio iznosa za biorafineriju bio pokriven kroz europska sredstva. No izostale su politička volja i odgovornost da se taj projekt provede.
Bio je to uz projekt razvoja i proizvodnje električnih vozila i prateće infrastrukture Mate Rimca, jedan od samo dvaju poimence spomenutih projekata koji su trebali biti temelj Nacionalnog plana oporavka i otpornosti koji je hrvatska vlada predstavila tijekom travnja prošle godine. Upravo je bivši ministar gospodarstva Tomislav Ćorić prošle godine u travnju izjavio da je Nacionalni plan oporavka i otpornosti rađen „kako bi Hrvatska postala otpornija i snažnija i kako bi se potaknuo gospodarski rast“. No potom je naglo sve zaboravio smjestivši se na mjesto viceguvernera HNB-a.
Nacionalovi izvori bliski Ini tvrde da se sada bivša članica Uprave Ine Barbara Dorić razmetala vezama s Vladom i bila izrazito protiv biorafinerije, ali je zato bila bliska s Damirom Škugorom iz plinske afere. FOTO: Goran Kovacic, Slavko Midzor/PIXSELL
‘Inini stručnjaci predlagali su da Delayed Coker u Sisku prerađuje ‘smeće’ iz Rijeke sve dok novi u Rijeci ne proradi’
Delayed Coker ili Postrojenje za obradu teških ostataka služi kako bi se ostaci nakon prerade nafte mogli dodatno preraditi i od njih napraviti vrijedni derivati. Naime, nakon prerade nafte ostaje svojevrsni talog, odnosno “loši proizvodi” kao što su teško mazivo ulje i lož ulje, a taj “talog” odnosno ta maziva onda Ina prodaje po cijeni koja je ispod cijene sirove nafte. Tako se smanjuje profitabilnost rafinerije.
Da bi tih taloga bilo što manje, može se instalirati oprema koja to omogućuje, a takva oprema je upravo Delayed Coker koji sav taj talog koji ostaje nakon proizvodnje nafte ponovno vraća u proizvodni proces i pod velikim tlakom i temperaturama se od toga dobiva velika količina dizela, mlaznog goriva i plina. Tako se ti proizvodi mogu, umjesto po cijeni sirove nafte, prodati po četiri puta većoj cijeni koja vrijedi za goriva te se povećava profitabilnost rafinerije.
Takav Delayed Coker postojao je u Sisku, ali je MOL odbio tijekom gradnje Delayed Cokera u Rijeci, slati te teške ostatke od proizvodnje nafte vlakom u Sisak i prerađivati u visokovrijedna goriva, već ih umjesto toga po bagatelnoj cijeni prodaje na tržištu.
“Inini stručnjaci predlagali su da to smeće, odnosno talog, koje se proizvodi u Rijeci, umjesto da se prodaje na Mediteranu po cijeni nižoj od cijene nafte kao ulazne sirovine, da se to smeće željeznicom prevozi u Sisak i da se na postojećem Delayed Cokeru u Sisku prerađuje u visokovrijedne proizvode. Predlagali su da se taj proces ponavlja sve dok se ne izgradi Delayed Coker u Rijeci, a da se nakon toga ili pred kraj Delayed Cokera u Rijeci krene raditi biorafinerija za proizvodnju visokonaprednog bioetanola”, tvrdi Nacionalov izvor blizak Ini.
Hernádi, Radev i Horváth donijeli su odluku o zaustavljanju projekta biorafinerije
Dovršetak projekta izgradnje biorafinerije, kojim je kao crvenom krpom mađarski MOL mahao pred nosom Vladi ne bi li je odobrovoljio da pristane na zatvaranje rafinerije nafte u Sisku, u dva navrata je prolongiran, pa je tako 2017. objavljeno da će biti dovršen do 2021. godine, potom je u lipnju 2020. kao novi rok dovršetka označena 2025. godina. Nacional je u svibnju 2021. objavio da je odluka o zaustavljanju projekta biorafinerije donesena u samom vrhu MOL-a, da je dobila zeleno svjetlo predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernádija, člana Uprave MOL-a Anthonyja Radeva i Ferenca Horvátha kao člana Uprave Ine, te da je s tom namjerom bio upoznat i član Uprave Ine iz hrvatske kvote Darko Markotić. Upravo je Nacional proteklih godina u nekoliko navrata, a posebno nakon njegova imenovanja za člana Uprave 2020. godine, upozoravao na to da je Markotić osoba od velikog povjerenja Mađara u Ini i da je na novu visoku poziciju, s Barbarom Dorić i Nikom Dalićem, doveden kako bi MOL-u olakšao provođenje poslovne politike koja ide u korist mađarskom, a na štetu hrvatskom suvlasniku. Odluka o zaustavljanju projekta biorafinerije potom je prenesena širem krugu osoba u upravljačkoj strukturi obiju kompanija, uz obrazloženje da bi jedini mogući način za pokretanje realizacije velikog projekta bio da se iz europskih fondova osigura „maksimalno moguće financiranje“. No i to je bila samo izlika da se projekt ne provede u Hrvatskoj, već da se umjesto toga preseli u Mađarsku.
Komentari