OD 4. DO 10. LISTOPADA U ZAGREBU ČETVRTA CIRKOBALKANA

Zagrebačko izdanje četvrtog regionalnog festivala Cirkobalkana, uz nastupe nekih od trenutačno najaktualnijih imena suvremenog cirkusa, sprema puno zabave, kao i cirkuskih radionica. Festival je dio regionalne platforme za razvoj suvremenog cirkusa Cirkobalkana, a održava se u organizaciji Cirkusfere iz Beograda i Cirkorame iz Zagreba, i to od 4. do 10. listopada u Zagrebu, u AKC-u Medika i Zagrebačkom plesnom centru. Cirkobalkana je utemeljena 2013. s ciljem organiziranja nezavisnog edukacijskog, kreativnog i izvedbenog cirkuskog prostora i poticanja razvoja cirkuske scene u okruženju. Osnivači Cirkorame, supružnici i cirkuski izvođači Jadranka Žinić Mijatović i Nikola Mijatović, za Nacional govore o cirkuskoj sceni koja je u Hrvatskoj u procvatu te o želji cirkuskih umjetnika da kupe šator.

“Cirkus, osobito suvremeni, uvijek je nov i pruža neograničeni teritorij izvedbenog istraživanja, budući da uključuje širok spektar izvedbenih umjetnosti. Osim što zapanjuje sve uzraste naizgled neizvedivim vještinama, posjeduje humor, rubnost životne sigurnosti i time je uvijek intrigantan, sklon je i društvenoj kritici kroz kabaretske forme, ukratko, cirkus nas drži budnima, dok smo ‘budni’, osjećamo se živima. Jednom kad prepoznaš da nešto zaista želiš raditi u životu i kreneš raditi upravo to nešto, a naiđeš na niz prepreka zato što je to ‘nešto’ novo i nepoznato, ne preostaje ti ništa drugo nego pokušati to približiti ljudima, upoznati ih s dobrim stranama i prednostima, u našem slučaju, cirkusa”, navodi Jadranka Žinić Mijatović. Dodaje da je iz toga proizašla potreba da se učvrsti cirkuska scena u Hrvatskoj i okruženju, da se pruži mogućnost priličnom broju mladih ljudi koji pokazuju interes za bavljenje cirkusom financijski pristupačna edukacija, komunikacija s razvojem suvremenog cirkusa u svijetu i osjećaj da postoji mogućnost razvoja cirkuske umjetnosti i umjetnika.

U Hrvatskoj, kaže Jadranka Žinić Mijatović, postoji priličan broj cirkuskih grupa od Pule preko Zagreba, do Splita, Osijeka, Rijeke, Zadra, Šibenika. Živjeti od cirkusa kao umjetničke forme još uvijek je nemoguće u Hrvatskoj i prinuđeni su raditi komercijalne poslove, stoga se vrlo mali broj artista odlučuje definirati kao cirkuski umjetnici. Isto tako, napominje Nacionalova sugovornica, cirkus nije priznat kao izvedbena umjetnost, tako da je svaki oblik njegova prisustva zapravo van institucija, osim povremenih angažmana u kazalištu ili suradnji s centrima za kulturu.

“Kroz protekle tri godine program Cirkobalkane odvijao se u cirkuskom šatoru gostujućih trupa i to je za naše proračune bilo preskupo. Prijevoz cirkuskog šatora sa svim pripadajućim elementima za održavanje i tima oduzimao bi gotovo pola proračuna, koji je ionako uvijek bio i ostao premalen. Stoga smo ove godine odlučili napraviti festival bez cirkuskog šatora s namjerom da probamo uštedjeti barem dio novca za kupnju šatora za regiju. Ovoga ljeta smo kao Cirkobalkana tim svi radili na nizu angažmana kako bismo sakupili novac upravo za šator”, govori Jadranka Žinić Mijatović. Veliku stratešku i financijsku pomoć imaju od Francuskog instituta kroz projekt Teatroskop te su uz njihovu pomoć imali priliku sa svojim problemom i ciljem upoznati vodeće osobe francuskih cirkuskih institucija i organizacija, kao i predstavnike francuskog ministarstva kulture čiji sektor obuhvaća i cirkus. Upravo pomoću tih kontakata pokušavaju pronaći najpovoljniju opciju za kupnju šatora i računaju da će im za to biti potrebno oko 20.000 eura. Grad Zagreb i Ministarstvo kulture također financijski pomažu taj projekt u Hrvatskoj, od prošle godine uključila se i Europska kulturna fondacija, a vjeruju da bi do proljeća 2017. mogli imati cirkuski šator za regiju.

Jadranka Žinić Mijatović navela je, uz nedostatak novca, još neke izazove s kojima se susreću umjetnici koji se bave cirkuskim vještinama. Hrvatska je, kaže, sad na stupnju na kojem je Francuska, gdje je cirkus najrazvijeniji, bila prije tridesetak godina što se tiče razvoja cirkuske scene.

“Što se tiče kreacija, osuđeni smo na koprodukcije s kazalištima kako bi se dobilo financiranje za predstave ili se moramo registrirati kao umjetnička organizacija, ali ne na temelju članstva članova u, primjerice, nekom cirkuskom udruženju, već članstva u HDDU ili HGU. Kada želimo biti samostalni i raditi predstave, radimo to iz entuzijazma i od toga se ne može živjeti. Cirkuska scena se u posljednjih deset i više godina prilično razvila i potrebno je sve te artiste smjestiti u neki službeni okvir, kako bi im se pružila prilika da rade što vole i da od toga mogu živjeti. Postoji mnoštvo mladih kreativnih ljudi koji se bave cirkusom, a koji nemaju adekvatan prostor i financijski poticaj za umjetničko istraživanje i kreacije. Cirkuske predstave u europskim okvirima nastaju mjesecima, ponekad i godinama, upravo zbog kompleksnosti istraživanja koje je često opasno po život. Kod nas mogućnosti nalažu da proces stvaranja predstave bude što brži kako bi se čim prije izašlo s predstavom u javnost jer proračuni ne mogu pokriti godinu dana ili više istraživanja, što rezultira hiperprodukcijom prosječne kvalitete, s malim brojem igranja i brzim gašenjem predstava”, objašnjava Jadranka Žinić Mijatović. Tvrdi da kvaliteta cirkuskog izričaja neće napredovati dok se ne podupre cirkuska produkcija u svim fazama.