Festivala partizanskih pjesama i pjesama otpora u Hrvatskoj nema, nema proslave Dana antifašističke borbe na kojoj bi nastupili zborovi i solisti, jer vlast taj praznik marginalizira. U Europi su ti festivali uobičajeni, a na jednom u Francuskoj upravo je nastupio pulski zbor Praksa

Zbor Praksa iz Pule, jedan od rijetkih hrvatskih zborova koji u svojem repertoaru imaju i u javnim prigodama pjevaju partizanske pjesme s prostora Jugoslavije, prije nekoliko dana vratio se iz Toulousea u Francuskoj s Festivala pjesama otpora. Ženski pjevački zbor Kombinat je na slovenski državni praznik Dan otpora, 27. travnja, u Gallusovoj dvorani Cankarjevog doma u Ljubljani, pred prepunom dvoranom, s brojnim renomiranim glazbenicima otpjevao koncert za pamćenje, slaveći petnaestu godinu postojanja. U Hrvatskoj nema festivala partizanskih pjesama i pjesama otpora, nema proslave Dana antifašističke borbe na kojoj bi nastupili brojni zborovi i solisti jer je taj praznik vlastima nebitan i marginaliziran. Na službenim komemoracijama žrtvama ustaškog režima u Jasenovcu ili na proslavi Prvog partizanskog odreda u Sisku, uopće se ne može ili tek sporadično može čuti partizanska pjesma, jedna ili dvije. O čemu se radi u Francuskoj, o čemu u Sloveniji, što po tome pitanju rade Talijani i zašto je takva situacija u Hrvatskoj, pitali smo voditeljicu zbora Praksa iz Pule Ednu Strenja Jurcan, zatim Amilu Adrovič, istaknutu članicu europski poznatih i uglednih ljubljanskih Kombinatki, i Jelku Vukobratović, etnomuzikologinju i docenticu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

„Festival pjesama otpora organizirao je zbor Le Cri du Choeur, sedmi put. Naš zbor s njima surađuje treći put; bili su nam gosti u Puli 2015. godine, kad sam tek osnovala zbor Praksa“, istaknula je Edna Strenja Jurcan, inače arhitektica koja je studij arhitekture završila u Veneciji. „Pozvali su nas kao goste na Festival pjesama otpora 2017. godine, kada smo održali i svoju prvu radionicu na kojoj sam sudionike naučila partizanske pjesme ‘Padaj silo i nepravdo’, ‘Pjesmu radu’ i ‘Kozaračko kolo’. Ove godine opet su nas pozvali pa sam na radionici, s više od 200 sudionika i zainteresiranim Francuzima, uvježbavala makedonsku partizansku pjesmu ‘Golem merak imam, mamo’. Festival je trajao dva dana, s ukupno četiri popodnevne radionice i četiri večernja koncerta. Uz Le Cri du Choeur iz Toulousea i zbor Praksa, sudjelovali su zbor Cor Cochion iz Wallesa i zbor La Cantariza iz Ariegea, mjesta na francusko-španjolskoj granici. Međunarodni festival u Toulouseu ima ambiciju rasti i okupiti još veći broj zborova, impresivne su bile sloga, snaga i euforija svih sudionika, iz različitih krajeva Europe, koji zagovaraju iste vrijednosti otpora i antifašizma. Izvodile su se pjesme otpora iz Engleske, Italije, Francuske, Martiniquea, Perua, Meksika, pjesme iz Španjolskog građanskog rata, partizanske pjesme s prostora Jugoslavije. Nakon Festivala svi smo pjevali veći broj pjesma na demonstracijama 1. maja na ulicama Toulousea. Politička situacija u Europi je više nego alarmantna. Siromaštvo i strah svakodnevno nam nameću netoleranciju, mržnju i netrpeljivost. Društvena svijest se gubi, što je jako opasno za narod, a blagodat za vladajuće. Ovaj festival u Francuskoj želi probuditi tu svijest, ujediniti ljude, pokazati da nam je stalo jednima do drugih, da nas je briga“, naglasila je Edna Strenja Jurcan.

Slovenski ženski pjevački zbor Kombinat nastupio je u Cankarjevu domu na Dan otpora, 27. travnja. FOTO: Privatna arhiva

Jesu li se izvođene pjesme referirale samo na otpor nacizmu i fašizmu tijekom Drugog svjetskog rata ili su neke nove pjesme otpora imale uporište u sadašnjoj situaciji?

„Fašizam postoji i danas i velika je prijetnja čovječanstvu. Pjesme koje su se izvodile nisu sve iz doba Drugog svjetskog rata, neke su starije, a neke novijeg datuma. Tekstovi tih pjesama su svevremenski. I naših partizanskih pjesama. U tome leži njihova ljepota. Zbor Praksa izveo je nekoliko partizanskih pjesama među kojima su ‘Pjesma slobodi’, ‘Oj, Mosore, Mosore’, ‘Mitraljeza’, ‘Draga nam je zemlja’. Nakon toga dvije španjolske te dvije radničke talijanske pjesme. Sudionici radionica i 500-tinjak ljudi svake večeri na koncertima bili su oduševljeni našim i nastupom ostalih zborova. Osobito radionicom na kojoj sam podučavala makedonsku partizansku ‘Golem merak imam, mamo’ i kojom su sudionici bili više nego oduševljeni: kako troglasnim aranžmanom, 7/8-skim ritmom, tako i naučenom pjesmom koju sada znaju pjevati i kolom koje znaju plesati. Najljepši komentar dobila sam od velškog zbora. Rekli su ‘You created a circle of humanity and that is your strength’ ( Stvorila si kolo ljudskosti i to je tvoja moć). Ljudi su željni takvih festivala, pogotovo u ovom trenutku kada se tjednima na ulicama bore protiv povećanja radnog staža. Iskreno mi smetaju komentari naših sugrađana koji kažu: ‘Pa mi radimo do 65 godina pa se ne bunimo.’ U tome i jest problem. Francuzi su pokazali na neće pristati na iskorištavanje. I to je, po meni, za svaku pohvalu“, povezala je Edna Strenja Jurcan aktualnu borbu za socijalna prava i pjesme otpora. Kad se vratila sa studija iz Venecije u Pulu, nije mogla naći nijedan zbor koji bi joj odgovarao pa je osnovala svoj. U vremenima koja su tražila ne samo glazbenu nego opću angažiranost, u godinama štrajkova, otkaza u Glasu Istre, privatizacije Muzila, štrajka Arena trikotaže, otpjevala je na reviji Arena trikotaže „Sebben che siamo donne paura non abbiamo“ i shvatila kako ne treba pjevati sama, već u zboru, glasnije i snažnije, pjevati pjesme o ljudskim pravima, ženskim pravima, radničkim pravima, pjesme s antifašističkom porukom. Stavila je objavu na društvene mreže, puno ljudi se javilo, dosta se stvari promijenilo. Edna je ponosna, zadovoljna i sretna. „Uvijek govorim svojim zborašima – treba uvijek vjerovati u ono što se pjeva“, istaknula je Edna Strenja Jurcan.

Edna Strenja Jurcan, voditeljica zbora Praksa iz Pule, s nekoliko svojih članica. FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL

U Sloveniji je 27. travnja državni praznik Dan otpora. „Otpora prema okupatoru, dan sjećanja na vrijeme kad su naši preci pružili otpor okupatoru, njemačkom nacizmu i talijanskom fašizmu“, istaknula je Amila Adrovič, članica Ženskog pjevačkog zbora Kombinat. „Svake godine uoči praznika održava se državna proslava čiji program ovisi o aktualnoj političkoj opciji koja je na vlasti. Ako je to lijeva politička opcija, u program je uključen značaj partizanskog pokreta, usto i partizanska pjesma i pjesme otpora. Primjerice, 2011. godine ŽPZ Kombinat pjevao je na državnoj proslavi. Prošle, 2022. godine, kad je na vlasti bila desna politička opcija, nitko nije nijednom spomenuo partizane. No sada je na vlasti lijeva opcija i državna proslava Dana otpora okupatoru održana je 26. travnja 2023. godine, u Šoštanju, rodnom mjestu pjesnika i narodnog heroja Karla Destovnika Kajuha, kojemu je Vlada Republike Slovenije posvetila cijelu ovu godinu – Kajuhovu godinu. No na slovenski praznik, 27. travnja, Dan otpora, do posljednjeg mjesta bila je ispunjena cijela Gallusova dvorana Cankarjevog doma u Ljubljani. Okupilo se 1500 ljudi. Središnji izvođač bio je Tržaški partizanski pjevački zbor Pinko Tomažič iz Trsta, koji je slavio 50. godina postojanja. Uz njih smo nastupile i mi Kombinatke, koje smo toga dana slavile 15 godina postojanja. Dakle, cure su se okupile 2008. godine i osnovale smo ŽPZ Kombinat. Već dugo pjevamo u Cankarjevom, održavamo koncerte, pjevamo na manifestacijama i slovenske i jugoslavenske partizanske pjesme. Ne želi svatko danas pjevati ‘Internacionalu’, ‘Bandieru Rossu’, ‘Hej, brigade’ ili prekrasnu ‘Pesem upora’ ( Pjesmu otpora), originalnu skladbu koju je napisala naša kantautorica i članica Ksenija Jus. Tu pjesmu pjevale smo na ovogodišnjoj proslavi u Cankarjevom domu, ali i na uličnim prosvjedima protiv Janšine vlade. ‘Pjesma otpora’ Ksenije Jus postala je himna masovnih prosvjeda iz 2012. godine. Dakle, na ovogodišnjem koncertu zdušno smo pjevali poznate pjesme bunta i otpora na mnogim jezicima, i španjolsku ‘Ay, Carmela’ iz Španjolskog građanskog rata, i afričke pjesme otpora, ali i ‘Sivi sokole’, čak dvaput, divnu partizansku pjesmu prožetu makedonskim melosom, posvećenu bici za ranjenike na Sutjesci i maršalu Titu, koja završava s ‘Druže Tito, kunemo se, pobijedit ćemo’…. Nastupili smo s nizom renomiranih glazbenika, poput Vlade Kreslina, Drage Mislej Mefa, Darka Nikolovskog, Rudi Bučara, Primoža Sitera, Boštjana Velkavrha, Iztoka Mlakara. I po ustaljenoj praksi, večer je zaključena primorskom partizanskom himnom ‘Vstajenje Primorske’ i čuvenom završnom rečenicom ‘Mi smo tu’“, prisjetila se Amila Adrovič.

Jelka Vukobratović, etnomuzikologinja i docentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Opstanku partizanskih pjesama i njihovu izvođenju u Sloveniji značajno je pridonio stav o NOB-u kao društvenom i kulturnom pokretu koji je – kao što je ustvrdila etnomuzikologinja dr. sc. Ana Hofman iz Znanstveno-istraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, koja je jedina doktorirala na partizanskim pjesmama – „obilježio novo razdoblje kulturnog i duhovnog razvoja slovenskog naroda. Partizansku pjesmu prihvatio je sav slovenski narod“.

„U pravu je dr. Hofman kad ističe da glazbeno stvaralaštvo tijekom NOB-a nije bilo važno samo zbog simboličke vrijednosti za oslobođenje Slovenije, već i kao iznimno bogato razdoblje kulturnog stvaralaštva“, naglasila je Amila Adrovič, jer upravo ljubljanski zbor Kombinat njeguje jedinstven pristup „angažirane pjevačke kulture“ u korištenju glazbene ostavštine NOB-a, koji ga izdvaja od drugih zborova u bivšoj Jugoslaviji. Kombinat je jedan od najpopularnijih zborova u Sloveniji, posljednjih 15 godina nositelj je pjesme otpora na tim prostorima, a album iz 2013. godine bio je na vrhu ljestvice najprodavanijih albuma.

„Važan faktor u prihvaćanju partizanske pjesme i glazbe NOB-a u Sloveniji bio je jezik. Partizanske pjesme na slovenskom jeziku nisu bile samo sredstvo izražavanja antifašističkog otpora, već, istina, i oblik pobune protiv germanizacije i talijanizacije, kao i oblik očuvanja jezika i kulture na okupiranim područjima“, istaknula je Amila Adrovič. Na okupiranim područjima – recimo, u Štajerskoj, Prekomurju i Primorju – uporaba slovenskog jezika i pjevanje na slovenskom bili su izraz bunta, koji je bio strogo kažnjavan. Amila Adrovič podsjetila je na zaključak dr. Hofman da je pjevanje na slovenskom postalo važan čimbenik narodnog bunta, ali i jačanja morala. Partizanski pokret bio je u Sloveniji pretežno nacionalnog i lokalnog karaktera, „što je vidljivo i po sadržaju slovenskih partizanskih pjesama i temama kao što su borba, revolucija, izgradnja novog društva… I rijetko spominju Jugoslaviju i Tita, za razliku od pjesama iz drugih krajeva bivše Jugoslavije“. I tu je dr. Hofman u pravu, jer sve to rezultiralo je time da je partizanska pjesma sačuvala svoju pozitivnu konotaciju i za slušatelja još uvijek ima veliki emotivni naboj.

„U Italiji postoji jako važan datum, 25. travnja, Dan oslobođenja. Tad se talijanskom partizanskom pjesmom slavi duž cijelog poluotoka“, rekla je Edna Strenja Jurcan te objasnila: „U Italiji su dosta aktivni zborovi koji na repertoaru imaju pjesme otpora, a i kantautore. Izdvojila bih, na prvom mjestu, Giovannu Marini, koja je cijeli svoj život posvetila promociji pjesama otpora i antifašizmu. Zbor Praksa nastupio je u Italiji na Dan oslobođenja 2019. godine s Coro delle Mondine di Novi di Modena. Mondine su bile izrabljivane sezonske radnice u rižinim poljima, posebno u talijanskoj dolini rijeke Po, gdje je i nastala izvorna radnička i mondinska, a potom i partizanska verzija globalno popularne partizanske pjesme ‘Bella ciao’. Mondine su pjevale političko-socijalne, anarhističke i antifašističke pjesme. U Italiji bih izdvojila Festival partizanske i pjesama otpora Lega di Cultura di Piadena.“

„U Sloveniji se već niz godina održava Festival partizanske pjesme, od prošle godine i Festival pjesme otpora“, nadovezala se Amila Adrovič. Festival pjesme otpora organizira se u rudniku Hrastnik, pred 120 posjetitelja sa svjetiljkama, u znak sjećanja na pobunu u Zasavju. „Na otvaranju toga festivala nastupila su dva zbora, feministički Z’borke i ŽPZ Kombinat, jer su veliku ulogu u pobuni u Zasavju imale upravo žene“, ističe Amila Adrovič.

Zbor Praksa iz Pule nastupio je u Toulouseu, u Francuskoj, na Festivalu pjesama otpora. FOTO: Privatna arhiva

Gdje je u svemu tome Hrvatska? „Kad govore o partizanskim pjesmama iz NOB-a, ljudi obično imaju na umu konkretan repertoar koji im je poznat iz škole, s državnih praznika ili prijenosa putem radija i televizije“, rekla je etnomuzikologinja Jelka Vukobratović. „Dio tog repertoara svakako je nastao na prostoru Jugoslavije za vrijeme rata. No većina toga što je starijim generacijama u uhu iskristalizirala se tek iza rata. Pjesme koje su pjevale partizanske jedinice bile su daleko od koherentnog i definiranog repertoara. Širile su revolucionarne poruke ili podizale moral boraca, a u glazbenom smislu bile su raznolike. S jedne strane, bazirale su se na lokalno različitom glazbenom folkloru, s druge na autorskim kompozicijama ili ruskim pjesmama prenesenim iz SSSR-a ili pjesmama iz španjolskog građanskog rata. One koje su se oslanjale na melodije šlagera, poslije rata nisu zadržane zbog stroge cenzure. Svima su poznate neke pjesme iz Hrvatske, npr. ‘Oj, narode Like i Korduna’ ili ‘Na Kordunu grob do groba’, ali doista nemamo cjelovitu sliku kako su zvučale partizanske pjesme za vrijeme NOB-a. Tijekom rata, između 1941. i 1943., nastala je rukopisna zbirka ‘Partizanske narodne iz Like’ Miroslava Špilera, s 400-tinjak pjesama i 31 notno zapisanim napjevom. No nakon rata repertoar su selektirala nadležna državna tijela i komisije te je obrađivan i sniman u aranžmanima za zborove i simfonijske ili puhačke orkestre. I to je zvuk koji će obilježiti percepciju partizanskog repertoara u cijelom razdoblju socijalizma“, naglasila je Jelka Vukobratović.

Odabrane su uglavnom pjesme koje su u svojim glazbenim značajkama mogle biti najprijemčivije, dakle, uglavnom je otpadalo ono što je zvučalo previše regionalno specifično. „To znači da je većina pjesama jednostavno zaboravljena i da danas više do njih ne možemo doći“, rekla je Jelka Vukobratović, uz napomenu: „Naravno, još tijekom Drugog svjetskog rata širenju najpopularnijeg i selektiranog repertoara doprinijela su organizirana glazbena društva, partizanski zborovi i glazbeni sastavi. U današnjem odnosu prema partizanskim pjesmama moguće je najveći problem što se osjeti ta ideja državnog konstruiranja i kontroliranja. Čini se da zbog toga mi u hrvatskom društvu danas imamo jednu disocijaciju od partizanskog pokreta, odnosno, on nam se više ne prikazuje kao nešto što je dolazilo od naroda, kao otpor odozdo. U nekim drugim državama s antifašističkim pokretima nema takvog razdvajanja, čak ni u bivšim socijalističkim zemljama. Naprimjer, prošle godine smo na Odsjeku za muzikologiju na razmjeni imali studenticu iz Poljske koja nam je rekla da se poljske partizanske pjesme pjevaju i uče u školama i da su redoviti dio repertoara. Jako se čudila što u Hrvatskoj nije tako. Kod nas su partizanske pjesme danas samo dio repertoara aktivističkih zborova, o čemu je knjigu napisala kolegica Ana Hofman iz Ljubljane. Meni se čini teško zamislivim da će se to u doglednoj budućnosti promijeniti.“

Jelka Vukobratović je zaključila: „Naravno, na to dolazi zadnjih 30 godina, u kojima državna vlast i nadležna tijela potpuno ignoriraju i brišu hrvatske i druge partizanske pjesme i čekaju da te pjesme iščeznu iz bilo kakve asocijacije, društvene i osobne. Devedesete godine bile su još rigidnije i ne bi se dobro gledalo na to da je neki zbor na svojem repertoaru imao partizanske pjesme. To je dijelom posljedica traumatičnog ratnog razdoblja, traumatičnog i dramatičnog odvajanja od ostatka Jugoslavije. Utoliko je jasnije, nekima i logično, zašto Hrvatska nema festivale partizanskih pjesma i pjesama otpora.“ Drugačiji pogled na hrvatsku situaciju ima Edna Strenja Jurcan.

„Partizanske pjesme su dijelom jako dobro prihvaćene, a s druge strane, neki se nad njima zgražaju. Problem je u tome što se kod nas između komunizma i antifašizma stavlja znak jednakosti. Nas u Praksi često etiketiraju kao komuniste ili jugonostalgičare. Najbitnija i jedina poruka koju želimo poslati jest da smo antifašisti. Komunizam je sistem, a antifašizam način života, način kako ćeš živjeti svoj život, odnositi se prema drugima, prema različitim religijama, seksualnim orijentacijama… A stvar je vrlo jednostavna: ili ćeš mrziti ili nećeš. Što se tiče zborova u Hrvatskoj, osim Le Zbora, mislim da donedavno nitko nije izvodio nikakve partizanske pjesme, osim ‘Bella ciao’. Veseli me što primjećujem da su neki zborovi u Hrvatskoj opet u repertoar počeli uvoditi te pjesme. Malo pomalo, vratit će nam se. Pjevale smo na Festivalu samoorganiziranih aktivističkih zborova u Zagrebu 2018. godine. To je bio zadnji takav Festival. Međunarodni susret zborova, orkestara i solista Melodije antifašističkog Jadrana, pripreman i planiran u Splitu ove godine za Dan antifašističke borbe pa otkazan, bio je dobar pravac djelovanja. Očito među organizatorima, splitskoj Udruzi veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA), nije bilo dovoljno snage ili volje ili upornosti. Vjerujem da će se i to ostvariti u nekom trenutku“, optimistična je Edna Strenja Jurcan.