Melinda Šefčić 28-godišnja je umjetnica koja sve više privlači pozornost u hrvatskim i europskim likovnim krugovima. Završila je Likovnu akademiju u Zagrebu, gdje dovršava doktorski studij. Bavi se pretežno pitanjima povezanima s ljudskim identitetom, a u posljednje vrijeme posebno utjecajem stvaralaštva na psihičko zdravlje djece i odraslih.

[quote_box_center]

• U programu Male kreativne socijalizacijske skupine kroz igru i crtanje djeci se podiže samopouzdanje i stvara ispravna slika o njima samima

• ‘Umjetnost ima terapijsku vrijednost. Kroz stvaralaštvo se liječimo. Želim pomoći ljudima koji imaju probleme’, kaže Melinda Šefčić

• Melinda Šefčić maskama propituje svjesno i podsvjesno u čovjeku. U svom je diplomskom radu crteže maski spojila sa svojim portretima. napravila je video ‘Ogledalo moje duše’ od serija fotografija, na kojima joj je glava u različitim položajima

[/quote_box_center]

Ona u tim svojim aktivnostima surađuje s bivšom ravnateljicom Hrvatskog društva likovnih umjetnika Gaellom Gottwalt. “Duša je uistinu svemirski putnik, koji tijekom svoje putanje uvijek nalijeće na sebi slične duše. Tako smo se Gaella i ja našle. Umjetnost ima terapijsku vrijednost. Kroz stvaralaštvo se liječimo. Izbacujemo emocije. Ja želim pomoći ljudima koji su daleko od poimanja umjetnosti, koji imaju probleme”, kaže Melinda Šefčić koja radi s djecom u sklopu pristupa Male kreativne socijalizacijske skupine, što je preventivni grupni rad, unutar kojeg se primjenjuje niz metoda i tehnika, među kojima su i likovne. Svake srijede se uz stručno vodstvo dviju voditeljica programa Male kreativne socijalizacijske skupine kroz igru, dramu i crtanje djeci pokušava podići samopouzdanje, stvoriti ispravna slika o njima samima. Radi se i s roditeljima.

“Slikanjem se toj djeci koja imaju određene emotivne i socijalne poteškoće u izvjesnom smislu popravlja život”, kaže Melinda Šefčić. U budućnosti bi htjela imati i svoj centar za umjetničko iscjeljenje. Tako nešto već postoji u svijetu”, kaže Melinda Šefčić. Smatra da je veliki problem što živimo “u glavi”, opterećeni vijestima, opterećeni drugima. Izlaz iz ljudskih problema vidi u stvaralaštvu. “Kad stvaraš, ne razmišljaš ni o čemu. Dopuštaš da ti emotivni duh izađe van. Tada si prepušten samo tom trenutku”, kaže Melinda Šefčić. Izlagala je na brojnim izložbama, sudjelovala na bijenalima i trijenalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Iduća njezina izložba “Karneval paralelnih svjetova”bit će otvorena 23. veljače u Kulturnom centru Dubrava, u Galeriji Vladimir Filakovac, gdje će izlagati s Monikom Meglić. Obje crtaju maske – Melinda se bavi apstraktnim maskama, a Monika tradicionalnima. U travnju će predstavljati Hrvatsku na Festivalu dell’arte u Italiji. Njezini su radovi sve traženiji u inozemstvu, čak i u dalekom Las Vegasu.

Melinda Šefčić maskama propituje svjesno i podsvjesno u čovjeku. U diplomskom radu crteže maski spojila je sa svojim realnim portretima. “Upotrijebila sam nove medije. Odluku sam jako dobro argumentirala jer sam na slikarstvu, a rad je bio konceptualan. Polazna osnova svakog stvaralaštva je crtež, jer da bi bilo što naslikao ili napravio, moraš napraviti skicu, moraš nešto nacrtati. U osnovi sam istinska crtačica. Koristila sam se i drugom “suvremenom” tehnikom digitalnog printa, a tako sam spojila fotografiju i likovno stvaralaštvo u jedno. U svom radu ne oponašam realnost. Živimo u realnosti pa je nemam potrebu doslovno oponašati u radu. Treća razina ovoga rada je video ‘Ogledalo moje duše’ (‘Mirror of My Soul’), koji sam napravila od serija fotografija na kojima mi je glava u različitim položajima”, kaže Melinda Šefčić i ističe da i u trenutku dok to izgovara ima masku na licu: “Maske imamo svi mi, posvuda.”

U Belgiju je lani otišla na rezidencijalni program, dva mjeseca bavila se transformacijom identiteta, odnosno op-artom. Sve kockice na slici uglavnom radi ručno. Završila je srednju građevinsku školu pa nema problema s geometrijom. “Sve ja to računam. I crtam. Tako propitujem ‘sebe unutar sebe’ i ‘sebe unutar svijeta u kojem živimo’. Stavljam sebe u simboliku neke životinje koja mi dolazi spontano u procesu stvaranja. Onda ju dematerijaliziram pa ostaje simbol koji je prepoznatljiv ljudima. Dematerijalizacijom postižem dekonstrukciju. Kad se hoćeš propitati, moraš se dekonstruirati, a tako ponovno izgraditi. I onda se vraćaš u realnost. Zadnja bi slika trebala biti 90-postotno realistična”, objašnjava Melinda Šefčić i dodaje da je transcendencija zadnja faza u transformaciji identiteta. Ljudi se sami transformiraju, kaže, ali na našu transformaciju utječe svijet oko nas.

Slike opisuje kako bi ih približila ljudima. “Volim filozofirati, volim i opisivati svoje slike. Moraš napisati neki tekst kako bi opravdao ljudima svoj rad. Do početka prošlog stoljeća to nije bilo tako jer se umjetnost bazirala na realnosti, služila se mimezisom.”

Rezidencijalni programi, kaže, u pravilu nisu plaćeni. U belgijskom programu u kojem je sudjelovala troškove putovanja, smještaja i materijala podmirili su organizatori, s tim da je sudjelovanje umjetnicima plaćeno 250 eura tjedno. No organizatori njezinim slikama mogu zaraditi puno više. “U svakodnevnom te životu ometaju obaveze. A ondje si samo da stvaraš i zbog toga budeš sretan.”

Prije rezidencijalnog programa u Belgiji bila je nekoliko mjeseci likovna animatorica u Dugoj uvali, gdje je svaki dan po 12 sati radila s djecom. To joj je iskustvo bilo važno za odabir teme “Umjetnost kao terapija unutar preventivnog rada s djecom” na doktorskom studiju.

“Jako sam rano kao studentica znala da ću upisati doktorat. Znala sam i da želim raditi s djecom i na likovnoj terapiji. Neodlučna sam bila oko odabira zemlje za doktorski studij. Razmišljala sam kamo ići na doktorat – u Budimpeštu, u Berlin? Odlučila sam da ću ostati ovdje”, prisjeća se mlada umjetnica, koja je tad smatrala da je iskoristila samo trećinu svojih potencijala. Ostala je u Zagrebu kamo se preselila iz Subotice nakon što u Novom Sadu nije uspjela upisati Akademiju. “ Dobro bi bilo i otići iz Zagreba, ali nisam imala snage ponovo se upoznavati s novom sredinom”.