Luka Mjeda, Zoran Primorac i Berislav Jelinić, članovi zagrebačkog Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, tijekom proteklog tjedna iznova su doveli u središte pozornosti slavnog hrvatskog igrača stolnog tenisa Dragutina Šurbeka. Luka Mjeda, poznati hrvatski fotograf, početkom prošloga tjedna doznao je da se na jednom zagrebačkom otpadu nalazi veći broj pehara iz bogate kolekcije Dragutina Šurbeka. Informirao je o tome redakciju Nacionala te je u dogovoru s Jelinićem, svojim rotarijanskim kolegom zaposlenim u Nacionalu, iskoordinirao žurnu akciju s ciljem da se ti vrijedni sportski trofeji vrate Šurbekovoj obitelji, a potom smjeste u Muzej hrvatskog sporta s ostalim Šurbekovim trofejima.

Mjeda je s otpada te sportske trofeje doslovno otkupio, a potom ih dostavio u redakciju Nacionala. Potom su Mjeda, Primorac i Jelinić, uz pomoć Danire Nakić Bilić, ravnateljice Muzeja hrvatskog sporta, stupili u kontakt s članovima Šurbekove obitelji i vratili im pronađene Šurbekove sportske trofeje. Istodobno su ponovo potakli javnu diskusiju o Muzeju hrvatskog sporta i onomu što će on značiti za hrvatsku sportsku povijest. A to u ovom slučaju ponajbolje ilustrira priča o Šurbekovoj fantastičnoj sportskoj karijeri, koja će u njemu iznova živjeti.

Sportska karijera Dragutina Šurbeka trajala je gotovo četiri desetljeća. Osvojio je 36 medalja na svjetskim i europskim prvenstvima – 14 medalja na svjetskim prvenstvima, dvije zlatne, dvije srebrne i 10 brončanih i 22 medalje na europskim prvenstvima, pet zlatnih, pet srebrnih i 12 brončanih. Imao je 518 reprezentativnih nastupa, 503 za Jugoslaviju i 15 za Hrvatsku. Nekoliko mjeseci nakon priznanja Hrvatske Šurbek je zaigrao za hrvatsku reprezentaciju u paru sa Zoranom Primorcem na Europskom prvenstvu u Stuttgartu i na Olimpijskim igrama u Barceloni te je s 46 godina bio najstariji sudionik Igara. Godinu dana kasnije u paru s Primorcem osvojio je srebrnu medalju na Mediteranskim igrama u Francuskoj.

“Sport mi nije ništa poklonio. Sve sam stekao borbom, znojem i naporom. U svojim najboljim godinama praktički sam trenirao svakoga dana po nekoliko puta. Trčao sam dionice po 12 kilometara bez obzira na vrijeme, po kiši, vjetru. Nikad nisam priznao talent, već rad i znoj. U sportu nema žrtve niti bilo tko smije reći da je žrtva toga čime se bavi po vlastitom izboru. Ono što stolnotenisač proputuje, doživi i vidi, to sav novac ne može naplatiti. Sportaši su ratnici, tu ne odlučuje znanje, odlučuje taktika, a još više srce! Imam oko 400 pehara u kući. Nemam kamo s njima, pa ipak ih držim posvuda, u stanu, na tavanu, u podrumu”, govorio je Šurbek o sebi, svojoj sportskoj karijeri i stolnom tenisu.

Rođen je 1946. u Zagrebu, u Trnju. S 18 godina 1964. postigao je prvi veliki međunarodni uspjeh postavši prvakom Balkana, a godinu kasnije osvojio je prvenstvo Jugoslavije. Prvu zlatnu medalju na europskom prvenstvu osvojio je 1968., kada se iz Lyona vratio u Zagreb s naslovom pojedinačnog europskog prvaka. Nakon toga zaredale su pobjede na brojnim međunarodnim turnirima na svim kontinentima. Trijumfirao je 112 puta, 42 puta bio je pobjednik u singlu, 32 puta u muškim parovima, četiri puta u mješovitim parovima i 34 puta u momčadskim natjecanjima. Veliki broj medalja sa svjetskih i europskih prvenstava Šurbek je od sredine 60-ih do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća osvojio s također velikim hrvatskim stolnotenisačem, prerano preminulim Antunom Tovom Stipančićem.

“Naučio sam u sportu gubiti, to je velika stvar”, rekao je jednom Šurbek, no najveći poraz nanijela mu je domovina Hrvatska uskrativši mu priznanje za sportsku izvrsnost. Zakonom o sportu osvajačima medalja na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima u olimpijskim sportovima i disciplinama, na vlastiti zahtjev, dodjeljuje se državno priznanje u vidu prava na trajnu novčanu mjesečnu naknadu za poseban doprinos ugledu Republike Hrvatske. Usprkos tome što je bio jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, prema Zakonu o sportu Šurbek nije mogao ostvariti to priznanje s obrazloženjem da je stolni tenis postao olimpijski sport tek 1988., a Šurbek je svoju zadnju svjetsku medalju osvojio 1983. Još je veći paradoks što je Šurbeka Vlada Republike Srbije pozvala da zahtjev za sportsku izvrsnost podnese Republici Srbiji i bit će odmah usvojen te će ostvariti novčanu naknadu u protuvrijednosti od tisuću eura, a Srbija će se dičiti njegovim trofejima.

Šurbek je bio veliki jugoslavenski i hrvatski sportaš (na slici s Titom i Jovankom Broz). PHOTO: Privatna arhiva obitelji Šurbek

“Odbijanje zahtjeva za priznanje sportske izvrsnosti strašno je pogodilo i boljelo mog supruga, o tome je napisao i knjigu”, rekla je za Nacional Jelena Šurbek, supruga Dragutina Šurbeka. “Mnogobrojni saborski zastupnici kojima se obraćao, kao i Janica Kostelić, tadašnja državna tajnica za sport, kazali su da bi to bilo neopravdano jer bi onda isti status morali priznati i sportašima koji su osvajali medalje i u drugim neolimpijskim sportovima, na primjer kuglanja. Država je valjda procijenila da bi to puno koštalo, da toliko novca nema i zahtjev moga supruga nije realiziran. Nije bilo političke volje da se napravi zasluženo izuzeće. Ne mogu vam opisati koliki je to bio udarac za moga supruga, tu nije riječ o novcu, nego o nepriznavanju svega što je kao sportaš iz Hrvatske napravio. Bez obzira na to što je to bilo u vrijeme bivše države, on je hrvatski sportaš, rođen u Zagrebu, koji je živio za Hrvatsku, za sport i stolni tenis. A vidite, Dragi su govorili da dođe živjeti u Beograd, da će mu Srbija ponuditi sve ono što mu je Hrvatska uskratila. Srbija ga je zvala, samo je trebao prihvatiti poziv i svi ti sportski rezultati, medalje i trofeji više ne bi bili hrvatska sportska baština. Drago je to sve odbio jer je bio domoljub, volio je svoju zemlju Hrvatsku i želio je to sve ostvariti u svojoj domovini. Hrvatska u zaborav baca 36 medalja s europskih i svjetskih prvenstava i mog se supruga danas sjećamo jedino ja i moja djeca. Drago je prije 2015., kada je ova uredba stupila na snagu, bio zdrav čovjek, nakon što su ga ovako podcijenili i obezvrijedili, od te nepravde i tuge teško se razbolio i u srpnju 2018. preminuo u 71. godini.”

Jelena Šurbek revoltirana je i ponašanjem Hrvatskog sportskog muzeja jer do danas za medalje i trofeje Dragutina Šurbeka nije pronađen adekvatan prostor: “Poslije Dragine smrti, moji sinovi i ja sastali smo se s Danirom Bilić i još nekoliko ljudi iz Hrvatskog sportskog muzeja. Tada su nas obavijesti da su dobili odobrenje Grada Zagreba i da će u Ilici 13 biti oformljen novi veliki sportski muzej, gdje će na 500 kvadrata biti predstavljeni najveći hrvatski sportaši svih vremena – Dragutin Šurbek, Mate Parlov, Matija Ljubek i Đurđica Bjedov. Pripremila sam sve medalje, trofeje, priznanja, dresove i fotografije, a muzej je trebao biti otvoren u prvom kvartalu ove godine. No dogodila se korona, potres i nastao je tajac, novi muzej više nitko nije spominjao. Nedavno su me nazvali isti ljudi i kazali da je došlo do promjene plana. Više nije bila riječ o jedinstvenom Hrvatskom sportskom muzeju na jednom mjestu u Ilici 13, nego bi jedan njegov dio bio u Novom Zagrebu, drugi na Gornjem gradu, a spominjala i neka treća ili četvrta lokacija. Odgovorila sam im da na to ne pristajem jer smatram da bi muzej trebao biti na jedinstvenoj lokaciji, a ne da se na raštrkanim lokacijama izgubi svaki njegov smisao. Prije par dana nazvala me Danira Bilić i rekla da su osigurana sredstva za muzej, a sve dok ne bude obnovljen taj prostor, ne pristajemo ni na kakve druge lokacije i uvjete, čvrsto se držimo dogovora. Također, revoltirana sam činjenicom da u Zagrebu nijedna ulica ni trg nisu nazvani imenom moga supruga; ako on nije zadužio Zagreb, onda ne znam tko je.

Dio sportskih trofeja Dragutina Šurbeka na otpadu je našao fotograf Luka Mjeda te ih je u dogovoru sa Zoranom Primorcem i Berislavom Jelinićem odlučio otkupiti i vratiti obitelji Šurbek. Zoran Primorac je višestruki osvajač olimpijskih medalja u stolnom tenisu i suigrač Dragutina Šurbeka, a Jelinić je glavni urednik Nacionala. Mjeda je o tomu rekao: “Budući da sam bio sportaš, stolnotenisač, bilo mi je teško Šurbekove pehare tamo ostaviti, otkupio sam ih i zamolio Nacional da ispričamo ovu priču. Imao sam privilegiju kao školarac trenirati u istoj dvorani sa Šurbekom. On je bio inspiracija, gdje god bi se pojavio. Moramo naći pristojno mjesto za odličja svih svojih sportaša, to nije veliki novac, a potrebno je samo malo truda. Ako imamo muzeje za likovnjake, knjižnice za pisce, ne znam zašto do danas za sportaše nismo našli adekvatno rješenje. Tu bi sigurno mogli pomoći i Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski stolnoteniski savez. Ne znam zašto dio tih pehara ne bi mogao završiti u stolnoteniskim klubovima diljem Hrvatske, kao uzor i inspiracija svakom mladom stolnotenisaču.”

Zoran Primorac, potpredsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza, sedmerostruki olimpijac i osvajač srebrene olimpijske medalje u Seulu, otkrio je da među pronađenim peharima ima i nekoliko njih s velikih sportskih natjecanja.

“Tu imamo pehar s osvojenog US Opena 1990., na kojem sam i ja igrao. Imamo i pehar iz 1975. s Međunarodnog prvenstva Jugoslavije, to je bio jedan od najjačih turnira na svijetu na kojem je Šurba osvojio muške parove, a meni je tada bilo šest godina. Sve što je Šurba osvojio je hrvatska sportska baština i mora postojati mjesto na kojem će se pokazati što su hrvatski sportski velikani osvojili. Iza svakog tog pehara stoji jako puno treninga, svaki znači puno dobivenih mečeva, puno stresa, puno borbe, puno prolivenog znoja. Svaki taj pehar može pričati svoju priču i ima puno toga reći. Iako ih je puno, za njih je Šurba morao pobijediti jako puno ljudi i proliti jako puno znoja. Dobro znam što znači osvojiti i podići pehar! Taj trenutak kada ga primate znači maksimalno ispunjenje, sada kad ih ovdje gledam srce me boli jer znam kako su mogli završiti.”

Primorac je naglasio da mu je jako žao što Šurbek nije dobio priznanje hrvatske države za sportsku izvrsnost: “To je jedna velika nepravda. Da je bilo političke volje, ta se nepravda sigurno mogla ispraviti, jer ako je netko to zaslužio, onda je to sigurno Dragutin Šurbek. Naš je Šurba bio jedan od najvećih stolnotenisača u povijesti, jedan od najboljih Europljana koji su ikada igrali, jedan od rijetkih Europljana koji je znao pomrsiti i konstantno je mrsio račune Kinezima i Japancima, koji su u njegovo vrijeme dominirali u tom sportu. Kad sam bio klinac, Šurba mi je bio veliki uzor. Njegov pristup sportu, njegova borbenost, a on se nikada nije predavao, njegov naporan rad, njegov fair-play – sve je to jedan mladi igrač imao u Dragutinu Šurbeku. Velika je šteta za njega i Tovu Stipančića što je stolni tenis postao olimpijski sport tek 1988. godine, siguran sam da bi oni osvojili još par medalja i s olimpijskih igara. Šurba je puno učinio za hrvatski sport, sve njegove medalje ostaju u Hrvatskoj i on je jedan od najvećih hrvatskih sportaša, bez obzira na to što su ti rezultati osvojeni u vrijeme bivše države. To je hrvatska sportska baština. Nažalost, imam osjećaj da se ti rezultati i Šurbina veličina, nakon završetka sportske karijere, u Hrvatskoj dovoljno ne vrednuju. Njegov je san bio igrati za Hrvatsku. Ne mogu vam opisati kolika je čast bila igrati s njim u paru netom nakon priznanja Hrvatske na Europskom prvenstvu u Stuttgartu i na Olimpijadi u Barceloni. Tu me je ponovo oduševio, igrajući s njim vidio sam kakva je veličina bio – veliki igrač za velike turnire.”

Kada će Hrvatski sportski muzej zaživjeti na novoj lokaciji u Ilici 13, zašto se kasni s radovima, gdje zapinje, koliki će prostor u njemu dobiti hrvatski sportski velikani i sportska baština koju su iza sebe ostavili, za Nacional je otkrila ravnateljica Muzeja Danira Bilić: “Rekla bih da ne zapinje nigdje, sve ide svojim tijekom. Procedura je takva da je bilo potrebno izraditi hrpu dokumentacije prije početka građevinskih radova, jer riječ je o zgradi koja je zaštićeno kulturno dobro. Za to su bile potrebne dvije godine, konačno smo dobili sve dozvole, uključujući i onu konzervatora, te su započeli građevinski radovi. U tijeku je izrada dokumentacije za oblikovanje stalnog postava. Riječ je o veličini prostora od bruto 508 kvadrata, od kojih će se 380 kvadrata koristiti isključivo za izložbeni prostor, odnosno stalni postav. Ono što bismo mi željeli je otvorenje muzeja koncem iduće godine, međutim, realnije je očekivati da to bude prva polovica 2023. S obzirom na ograničenost prostora, kriteriji za ulazak u stalni postav su visoki. Kompromis za nedostatak prostora bit će multimedija, tako da ćemo napraviti sve da u muzeju budu predstavljeni svi naši najveći uspjesi, kao i razvoj sporta u Hrvatskoj. Dragutin Šurbek imat će svoju posebnu poziciju s obzirom na veličinu i značaj svojih sportskih rezultata, ali i kao sportaš koji je dao ključan doprinos razvoju stolnog tenisa u Hrvatskoj. Izuzetno je važno da se osvijesti potreba čuvanja sportske baštine kako bi ona svjedočila o najvažnijim događajima u sportu u Hrvatskoj budućim generacijama. Obitelj Šurbek je jedan od svijetlih primjera i sačuvala je materijalna svjedočanstva o najvećim uspjesima Šurbeka i njegovu utjecaju na razvoj stolnog tenisa u Hrvatskoj.”

Obitelj Šurbek ima ogromnu kolekciju medalja, pehara, diploma, priznanja i osobnih predmeta Dragutina Šurbeka. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO