Objavljeno u Nacionalu br. 829, 2011-10-04

Raspad Jugoslavije potaknuo je strane pisce da radnju svojih romana smjeste u Hrvatsku, a neki su postigli i zavidne umjetničke ili komercijalne uspjehe

“Završio sam ’Spasitelja’ na ljeto 2005., nakon dvije godine pisanja”, kaže Jo Nesbø, norveški pisac čiji su krimići svjetski bestseleri, a čiji četvrti roman – u kojem se radnja zbiva u Hrvatskoj – nakladnik Znanje predstavlja ovoga tjedna. U “Spasitelju” glavni lik, inspektor Harry Hole, rješavajući slučaj u Norveškoj stigne u Zagreb gdje se suočava s vukovarskim braniteljem poznatim pod nadimkom Mali Spasitelj. Nesbø opisuje niz zagrebačkih lokacija i dočarava političku i društvenu situaciju s konca 1991., a potom radnju vraća nazad u domovinu.

“Nadahnuće za zaplet dobio sam dijelom iz rada Vojske spasa, dijelom iz opsade Vukovara, a dijelom iz Plate, mračne četvrti Osla gdje su se nekad okupljali narkomani”, kaže Nesbø. “Vojsku spasa upoznao sam dok sam s njima surađivao na dobrotvornom koncertu. Priča o mladom hrvatskom vojniku potječe, barem djelomično, iz dramatičnog svjedočanstva koje sam čuo od jednog hrvatskog satnika 1999. dok sam pisao o Balkanu. A što se mene tiče, svake sam večeri mogao otići do ratne zone u Platu i izbliza je proučiti.”

Nesbø – koji je u Hrvatskoj najčitaniji autor krimića – kaže i da je sa “Spasiteljem” imao dosta problema: nakladniku se nije svidio, potom ga je morao skratiti za više od stotinu stranica, a i prva kritika je bila negativna – no onda je “Spasitelj” postao najprodavaniji roman tog nakladnika uopće. “Kad sam to čuo, naručio sam si majicu s natpisom BESTSELLER”, kaže Nesbø, “ali još je nikad nisam obukao”. Istovremeno je u Zagrebu izdan još jedan strani roman s ratnom temom iz bliske prošlosti, “Batler gospodina Lugosija” Nizozemca Guida Snela, u izdanju Frakture. Roman govori o Nizozemcu Dornu, prevoditelju na Haaškom sudu, koji najprije udari autom Bosanca Nermina, a potom ga odveze do aerodroma, da se barem djelomice iskupi. Dorn je, međutim, prepoznao Nermina: on je tog jutra dao iskaz na suđenju Nevenu S. zvanom Štuka, optuženom za ratne zločine nad Muslimanima u Bosni.

NERMIN JE U HAAGU odbacio status zaštićenog svjedoka i zatražio od suda da pokuša pronaći njegovu djevojku Jasminu koja je nestala u borbama, a ta priča je toliko zaintrigirala Dorna da i sam odlazi u Bosnu. Kao i Nesbø, Snel rat u bivšoj Jugoslaviji poznaje samo posredno, ali je za njega traumatičan na poseban način. Kao mladi student hrvatskog jezika 1994. proveo je tri tjedna na vojnoj obuci u Nizozemskoj kako bi se osposobio da kao prevodilac prati nizozemski bataljun koji je pod zastavom UN-a trebao štititi Srebrenicu. Iako je tijekom obuke dobio i časnički čin, Snel je otkrio da nema nikakve sklonosti za vojni život te je odustao od misije. “Šest mjeseci kasnije gledao sam na televiziji pad Sreberenice”, sjeća se Snel, “i pitao sam se kako bih ja postupio”. Danas Snel predaje na fakultetu i prevodi hrvatsku, srpsku i bosansku književnost te je, kako kaže, u stalnom kontaktu s ljudima koji su proživjeli rat. Jedno od pitanja koje ga muči, i na koje ovim romanom i pokušava dati odgovor, jest zašto se Nizozemci nisu identificirali s ljudima iz Srebrenice i zašto su ih prepustili sudbini.

“Preživjeli iz Srebrenice godinama se hrvaju sa svojom tugom, a mnogi ni ne znaju što se dogodilo s njihovim najbližima”, kaže Snel. “Mi Nizozemci smo odgovorni za to što su skrivile Plave kacige. Možete to zvati ironijom ili tragedijom, ali ponašanje Nizozemaca u srebreničkoj tragediji je slučaj autizma koji je teži od balkanskog nacionalizma.” Prije ta dva romana bilo je i drugih prevedenih knjiga u kojima su se strani pisci referirali na rat u Hrvatskoj i Bosni. Tako je, primjerice, 1999. u Zagrebu objavljen roman “Dvije smrti Ormite Karabegović” Janine Matillon, o ženi koja u srpskom zarobljeništvu bude podvrgnuta sustavnom silovanju, a potom upada među mudžahedine koji kolju Hrvate i pale njihova sela. Potom je 2001. preveden “Makutu” novozelandskog pisca C. K. Steada: u njemu se opisuju hrvatski iseljenici na Novom Zelandu preko kojih se glavni junak zbilja i zatekne u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Svojevrstan pogled na Hrvatsku izvana predstavlja i zbirka priča “Tito je mrtav” iz 2004. Iako je autorica Marica Bodrožić rođena u Zadvarju, od desete godine živi u Njemačkoj pa je i svoju knjigu napisala na njemačkom, dobivši u svojoj drugoj domovini za nju i dvije književne nagrade.

JANINE MATILLON U KNJIZI IZNOSI i neke političke teorije: misli da je rat u BiH neki eksperiment međunarodne zajednice. Slična je stvar s romanom “Otok svijeta” kanadskog autora Michaela D. O’Briena iz 2008. On na 800 stranica opisuje fiktivni lik Josipa Laste od njegova rođenja 1933. i akademske karijere do zatočeništva na Golom otoku i bijega na Zapad. “U životu sam upoznao brojne ljude koji su trpjeli pod fašizmom i komunizmom, a njegujem i blisko prijateljstvo s nizom Hrvata”, kaže O’Brian koji je roman sastavio nakon trogodišnjeg istraživanja, spojivši u nj autentične priče. “Desetljećima se Jugoslaviju na Zapadu pogrešno smatralo blagim oblikom socijalističkog upravljanja. No to je milijunima svjetlosnih godina daleko od prave istine, a kada se režim srušio, oslobodile su se neke sasvim nove paklenske sile.”

NO O HRVATSKOJ IMA i romana koji nisu prevedeni, kao što je primjerice “Trespass” (Upad) Valerie Martin, objavljen u SAD-u 2007. Valerie Martin autorica je devet romana, a živi u New Yorku, no porijeklom je iz New Orleansa gdje se izlovom školjki bave mahom Hrvati. U gradićima južne Louisiane, gdje u crkvama stoji kip međugorske Gospe i gdje možete čuti hrvatski dok jedete oštrige, upoznala je Josepha Majora (tj. Josipa Mađara) čija je kći tada studirala u Dubrovniku. “Tada mi se u mašti počela odmotavati složena povijest tih ljudi”, kaže Valerie Martin, “povijest izbjeglica i poštenih američkih građana, bjegunaca od prošlog i ovog rata, komotnog novog života u koji svaki čas može upasti uljez i ugroziti krhku sigurnost onih koji su imali sreću da izađu na svjetlo.” U svojem romanu Valerie Martin nazvala je lovca na školjke Branco Drago. On je iz Hrvatske prebjegao sa sinom i kćeri Salome koja je lijepa, pametna i ne baš savršenih manira te predstavlja noćnu moru za Chloe, majku Tobyja, mladog Amerikanca koji se u nju zaljubljuje. Chloe sumnja da je Salome proračunata žena koja želi iskoristiti njenog sina: no Salome uskoro zatrudni, vjenča se s Tobyjem i nestane – i otada divlji balkanski rat ulazi u mirnu američku obitelj.

U HRVATSKOJ SE ODVIJA i roman “The Deer Wedding” (Svadba jelena) koji je prošle godine objavila mlada britanska spisateljica Penny Simpson, dobitnica više književnih nagrada. “Hrvatsku sam posjetila 1998.”, kaže Penny Simpson, “jer sam kao novinarka pratila velšku kazališnu trupu koja je postavljala Shakespeareovu ‘Oluju’ u Hvaru. Tada je bilo malo turista, sretala sam ljude koji su tek izašli iz strašnih događaja, UN je još imao svoje osoblje po zemlji, a u hotelima su boravile izbjeglice. Mjesta koja sam posjetila i ljudi koje sam srela jako su me se dojmili i tada je nastala okosnica mog romana. Posjetila sam Zagreb, Split i Hvar i sva se ta mjesta pojavljuju u mom romanu. U Splitu sam upoznala rad Ivana Meštrovića koji je nadahnuo glavni lik Antuna Fiskovića, a posjetila sam i židovsko groblje blizu Marjana. U Zagrebu sam posjetila Muzej naive i vidjela Generalićevu sliku ‘Jelenski svati’”. U svojem romanu Penny Simpson vodi dvije linije radnje: umjetnik Antun Fisković 1941. otkriva da priča o njegovu porijeklu nije jednostavna kao što je mislio, a 1998. mlada djevojka Dagmar Petrić rješava tajnu prerane smrti svojega oca novinara – tako se javna i privatna povijest prepleću dok na vidjelo izlaze nasilje i obiteljske tajne, kao i autoričin apel za osobnim i nacionalnim pomirenjem. Penny Simpson ima i blog na kojemu se referira na Hrvatsku i na kojemu možete vidjeti, primjerice, Majku Božju iz Međugorja ili fotografiju splitske knjižare Morpurgo, a sama kaže što je kopka u vezi s Hrvatskom: “Čudi me kako je zemlja poput Hrvatske mogla eksplodirati u takvom nasilju, na koji način je povijest živa i snažna sila za mnoge i kako se može izgraditi budućnost kad je toliko toga uništeno. Može li rastrgana zemlja ikad upoznati mir? I nije li cijena neovisnosti bila previsoka?”

ZBOG NEČEGA SU SVE knjige o Hrvatima turobne i teške. U svome desetom romanu “Sve za ljubav” – koji je AGM objavio 2009. – britanski pisac Dan Jacobson ispričao je istinitu priču o tome kako se Geza Matačić, hrvatski poručnik u austro-ugarskoj vojsci, spetljao s kćeri belgijskog kralja Leopolda II. Matačić i Louisa upoznali su se 1895. i zajedno pobjegli na radost bulevarske štampe koja je njihov skandalozni odnos pratila u stopu. “Kao da sam doživio strujni udar”, opisivao je kasnije Matačić svoj prvi susret s princezom. Strastvena veza nije mogla dugo ostati tajna, a kad je car osobno naredio da prekinu, pobjegli su iz Austrije. Kraj nije bio sretan: lutali su Europom i trošili tuđi novac sve dok belgijska kraljevska obitelj nije Matačića strpala u zatvor, a svoju razvratnu princezu u ludnicu. Ukratko, Hrvatska svoju literarnu slavu stječe mahom zbog rata i kao svjež rezervoar likova ratnih junaka, profitera, zločinaca ili stradalnika, a stranim piscima uglavnom služi kao dramatična pozadina za kriminalne i obiteljske zaplete ili kao poligon za razvijanje svojih političkih i povijesnih teorija. Valja, međutim, priznati da se daleko odmaklo od vremena Agathe Christie kojoj je Hrvatska bila tek egzotična kulisa za “Ubojstvo u Orijent ekspresu” te da današnji pisci više ili manje temeljito naprave svoju domaću zadaću i upoznaju se sa zemljom i ljudima o kojima pišu. No još uvijek premalo, tako da samo najuporniji, poput Dana Jacobsona, upoznaju zbilja osebujne likove poput Geze Matačića. A da je najreprezentativniji književni Hrvat u inozemstvu zadnjih godina baš nesretni ljubavnik koji fatalistički slijedi svoju strast sve do konačnog samouništenja – e, pa, za to smo si krivi sami, takvi smo.