Da je kulturna diplomacija najvažnija forma javne diplomacije kojom se neka zemlja promovira u javnosti drugih zemalja, mimo politike i mimo klasične diplomacije, a s ciljem postizanja prepoznatljivosti i pridobivanja naklonosti običnih građana, odavno su shvatile stare članice EU-a, ali i velike sile poput SAD-a, Rusije ili Kine. Amerika je svojom pop kulturom, glazbom i filmom pokorila svijet, Francuska, Italija, Velika Britanija i Njemačka, na primjer, imaju svoje kulturne centre u mnogim glavnim gradovima, dok je Hrvatska taj oblik promoviranja svog identiteta uvijek stavljala u drugi plan. Što se vanjske politike tiče, promocija hrvatske kulture godinama se svodila na pozivanje klapa ili folklornih skupina koje su se češće obraćale hrvatskim iseljenicima nego publici u zemlji primateljici. To je potvrdio i jedan od bivših hrvatskih diplomata:

“Šteta je što se Hrvatska i dalje predstavlja kao neka tradicionalna i konzervativna zemlja folklora, klapa i tamburica, umjesto da promoviramo svoje avangardne umjetnike koji su bili u svjetskom vrhu u drugoj polovici 20. stoljeća ili hrvatske kompozitore. Koliko znam, predsjednica na odlasku željela je promovirati Hrvatsku nogometom umjesto kulturom. Zanima me, zašto moramo biti vezani ponajviše uz nogomet i neke niske navijačke strasti? Velika Britanija ima kampanju pod parolom ‘Culture is great’, svjesna koliko je upravo kulturna industrija pridonijela njenom brendiranju. I zato promovira ono po čemu je poznata, po Beatlesima, rocku, Jamesu Bondu… Njima je, naravno, lakše jer su veći i bogatiji.”

Goranka Horjan, ravnateljica Etnografskog muzeja u Zagrebu, bivša pomoćnica ministra kulture Bože Biškupića i bivša predsjednica Regionalne muzejske alijanse za jugoistočnu Europu ICOM SEE (2017. – 2019.) slaže se s tom tezom: “Prepoznatljivost Hrvatske vezana je često uz ono što se sviđa i našem iseljeništvu, koje često i financira određena gostovanja i tako se smanjuju troškovi boravka. Svakako bi bilo bolje da se šalje i nešto drugo, nešto avangardnije, što ima trajnu vrijednost, a što bi zanimalo urbanu publiku u inozemstvu. Hrvatska ima puno međunarodno etabliranih umjetnika i šteta je što ih više ne koristi za promociju zemlje, odnosno, bilo bi bolje da su snažnije poduprti proračunskim sredstvima.”

Bivša predsjednica Vlade i HDZ-a Jadranka Kosor također je istaknula snagu kulture u promociji jedne zemlje.

“Vidite kako su svi europski dužnosnici koji su bili na svečanom koncertu u povodu početka predsjedanja Hrvatske Europskim vijećem, u zagrebačkom HNK, bili oduševljeni. Mnogi od njih možda nisu ni znali da Hrvatska ima kazalište, a kamoli tako dobre kompozitore. Ne samo nas, već i njih razgalili su naši autori, a osobito ‘Završno kolo’ iz Gotovčeva ‘Ere s onoga svijeta’. Zato takve koncerte treba organizirati u svim prijestolnicama Europe, a ne samo za vrijeme predsjedanja. Nije to tako veliki trošak da se ne bi moglo, jer to se pamti. Ljudi prije svega reagiraju emocijama i kada je nešto lijepo, ostaje u sjećanju. Prioriteti predsjedanja bit će zaboravljeni, kulturni doživljaji će ostati i njima će identificirati zemlju, odnosno hrvatski narod”, uvjerena je Kosor.

Premda je godina predsjedanja Vijećem EU-a, kao i godina ulaska neke članice, jedinstvena prilika za promociju zemlje, osobito njene kulturne baštine i identiteta, kulturni program predsjedanja koji je osmislilo Ministarstvo kulture u suradnji s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova, ostao je relativno nepoznat hrvatskoj javnosti.

Naime, objavljen je na stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova tek 24. siječnja. Tjednik Nacional iz izvora bliskih MVP-u saznao je da je tome razlog činjenica da se sve radilo u posljednjoj minuti. Osim logotipa, koji je izabran u svibnju prošle godine, na pripremi logistike Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u organizacijskom smislu ozbiljno je počelo raditi tek negdje u rujnu prošle godine. Sugovornici Nacionala smatraju da se previše vremena gubilo na vizualni identitet, dok su komunikacija i promocija, osobito kulturnih događaja, zapostavljene sve do gotovo samog početka predsjedanja. O tome najbolje govori i podatak da je promotivni film hrvatskog predsjedanja, predstavljen na summitu s kolegijem Europske komisije 9. siječnja u Zagrebu, naručen od privatne produkcijske agencije i sniman tek u drugoj polovici prosinca.

Komentirajući te kritike iz MVP-a poručuju da se kulturni program promovira od samoga početka predsjedanja (1. siječnja 2020.) ne samo putem mrežnih stranica (dostupan je na trima web stranicama: https://min-kulture.hr, https://eu2020.hr te www.mvep.hr), već i svim danas dostupnim komunikacijskim kanalima, društvenim mrežama predsjedanja (FB, Instagram, Twitter) te društvenim mrežama dvaju ministarstava, kao i na web stranicama hrvatskih diplomatskih misija i konzularnih ureda.
Tijekom šest mjeseci bit će organizirano stotinjak kulturnih događanja diljem EU-a. Neka su već održana, na primjer gala koncert u prestižnom BOZAR-u u Bruxellesu, kojim je 15. siječnja svečano otvoreno predsjedanje, a na kojem su nastupili Max Emanuel Cenčić, Renata Pokupić, Ansambl Antiphonus i Hrvatski barokni ansambl pod ravnanjem belgijskog dirigenta Petera Van Heyghena. U Rimu je 23. siječnja svirala Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Dawida Runtza, u Berlinu su nastupili Zagrebački solisti, u Budimpešti je gostovao zagrebački HNK s “Erom s onoga svijeta”, u Lisabonu je u Nacionalnom muzeju kočija otvorena izložba “Biciklisti” Vaska Lipovca, a Lado je već nastupio u Beču, Pragu, Münchenu i Bratislavi i očekuju ga gostovanja u Pečuhu, na Malti i Cipru.

U sklopu kulturnog programa predsjedanja bit će održan i koncert Hrvatskog glagoljaškog rekvijema Igora Kuljerića, u Münchenu, pod ravnanjem Ivana Repušića i u izvedbi Orkestra Minhenskog radija, a hrvatska kulturna baština i glagoljaško nasljeđe bit će predstavljeni izložbom “Glagoljica”, kao i nastupom Katarine Livljanić i ansambla Dialogos diljem Europe. Izložbom zagrebačkog Arheološkog muzeja u Ateni hrvatska arheološka baština bit će stavljena u korelaciju s grčkom, a izložbom Zagreb – Budimpešta u Nacionalnom muzeju u Budimpešti odmjerit će se umjetnički dosezi hrvatskih i mađarskih umjetnika. Hrvatska će biti i zemlja gost sajma knjiga u Montpellieru. Što se tiče suvremenog umjetničkog izričaja, bit će predstavljen nastupima ansambala suvremenog plesa i pokreta BADco i Defacto, a nastupit će i jazz glazbenici Elvis Stanić i Tamara Obrovac i njihovi ansambli.

Klasičnim muziciranjem u zemljama članicama EU-a Hrvatsku će predstavljati  Zagrebački solisti i Zagrebački kvartet, a predviđena su i gostovanja zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta u mnogim europskim gradovima (Bruxelles, Liege, Sofija, Modena, Budimpešta, Gdanjsk, Lisabon). U Bruxellesu, kao sjedištu europskih institucija, kroz svih šest mjeseci predsjedanja Hrvatska će održavati programe koji se u veljači nastavljaju izložbom “The World as a Pavilion. Vjenceslav Richter”, predstavom “Tartuffe”, kao i filmskim ciklusom “Retrospektiva hrvatskih filmskih klasika, animiranih i dokumentarnih filmova”, dok će u Parizu biti predstavljena izložba i filmovi Vlade Kristla.

No po mišljenju Nacionalova sugovornika iz europskih institucija u Bruxellesu, kulturni dio kampanje predsjedanja, za razliku od političkog dijela, nije razrađen do kraja:

“Nisu razrađene poruke, nisu razrađeni komunikacijski i promotivni kanali. Kad će se na kraju ići vrednovati koliko je to donijelo Hrvatskoj, ne znam kakav će biti rezultat. Jer većina tih događaja nije bila dovoljno poznata javnosti. Doduše, koncert održan 15. siječnja u BOZAR-u u Bruxellesu, na kojem je svirana barokna glazba, bio je rasprodan, ali to je zato što je i inače bio uvršten u program te koncertne dvorane pa je stalna publika kupila karte.”

Da je koncert u BOZAR-u bio izuzetan događaj, potvrdila je i Suzana Matvejević, koordinatorica kulturnih događaja u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija, ali je također priznala da šira javnost nije za njega doznala putem medija ili društvenih mreža: “Zaposlenici europskih institucija saznaju za poneki od tih događaja ili preko poziva Veleposlanstva i Stalnog predstavništva RH pri EU-u ili preko privatnih veza, no oni koji ne pripadaju u te krugove teško da mogu saznati da se nešto događa. Za koncert u BOZAR-u znalo se zato što ga je BOZAR promovirao kao svoj program, za svoju publiku. Ali inače nisam primijetila da se ulaže u promociju tih događaja, kao ni da postoji neki središnji prostor na kojem su ti događaji najavljeni, pa ih onda i belgijski mediji slabo prate. Nemam pojma što se od kulture događa ni u Europskom parlamentu i ako me netko privatno ne obavijesti, ne mogu ni saznati, što znači da organizirane promocije nema.”

Iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova ne slažu se s tim tvrdnjama. U njihovom dopisu piše kako službeni kulturni program hrvatskog predsjedanja nije jedini kanal koji služi za promidžbu Hrvatske u prvoj polovici ove godine. Ističu kako je u prostorijama Nacionalne sveučilišne knjižnice, kao i u prostorima u Bruxellesu, izloženo i koristi se pokućstvo hrvatskih dizajnera i proizvođača, da su poklone za visoke dužnosnike koji će posjetiti Hrvatsku u prvoj polovici 2020. godine izradili hrvatski dizajneri te da se i tim vidom javne diplomacije promoviraju hrvatski proizvodi, gospodarstvo, inovacije, kreativni potencijal, kultura i umjetnost. Dodaju i da je početak predsjedanja obilježen vezivanjem kravate na brojne spomenike u glavnim europskim gradovima.

Ministarstvo kulture u svom odgovoru na upit tjednika Nacional ustvrdilo je da će ukupno financiranje u 2019. i 2020. godini iznositi oko 15 milijuna kuna, koje osiguravaju Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Ministarstvo kulture, dok neke programe financiraju i gradovi (npr. Grad Zagreb) i drugi partneri (npr. Hrvatska turistička zajednica), kao i partneri u zemljama u kojima se programi održavaju. Programi se još uvijek dogovaraju pa očekuju da će broj programa i iznos financiranja do kraja lipnja 2020. godine još narasti. Nadalje se navodi da su kulturni programi predsjedanja “osmišljeni s namjerom kontekstualiziranja hrvatske kulture, kako one baštinske tako i suvremene, s kulturama država u kojima se Hrvatska predstavlja”.

Programe odabire Ministarstvo kulture u suradnji s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova, a nastojali su zainteresirati i kulturne institucije da ih same osmišljavaju: “U pripremi programa potaknuli smo institucije, umjetničke organizacije i pojedince na uspostavljanje suradnji s partnerskim institucijama, kao što je slučaj npr. s pripremom izložbe Zagreb-Budimpešta”, piše u dopisu Ministarstva kulture. Goranka Horjan ističe kako je Etnografski Muzej iz Zagreba upravo na tom principu uspio organizirati dvije izložbe u Zagrebu i tri gostujuće – u Ljubljani, Nikoziji i na Malti – gdje su s partnerima iz drugih zemalja EU-a osigurali prostore u njihovim prestižnim institucijama i prema tome definirali proračune za svaki program.

Da koordinacija između MVEP-a i Ministarstva kulture na planiranju kulturnih programa ipak nije uvijek išla glatko, otkrio je Nacionalov sugovornik iz MVEP-a: “Zato taj program i nije bio predstavljen u javnosti sve do kraja siječnja, a koliko znam, prije tog datuma ministrica kulture nije dala nijedan intervju isključivo na tu temu iako se radi o pozitivnoj priči. Srećom, sada je cijeli kalendar događanja postavljen na stranicama obaju ministarstava. Iako to vizualno ne izgleda najatraktivnije, informacije su ipak tamo.”

Kulturni program koji je pripremilo Ministarstvo kulture financira se iz proračuna predsjedanja, dok se program koji priprema MVEP financira iz proračuna tog ministarstva. Pripremljena su 93 različita programa za sve države EU-a, zemlje regije i članice Vijeća sigurnosti.

“Naime i Ministarstvo vanjskih paralelno s time radilo je svoj program, koji je skromniji po obimu i sadržaju, u suradnji s hrvatskim diplomatskim predstavništvima u inozemstvu”, objasnio je Nacionalov izvor iz MVEP-a.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek o tome je rekla: “Hrvatska veleposlanstva uključena su u sva događanja logistički (ali ne izborom programa) i podupiru umjetnike u svojim zemljama primateljicama te pomažu oko organizacijskih pitanja. Uzimale su se, međutim, u obzir njihove preporuke ako su bile u skladu s kriterijima izvrsnosti i potrebama iskazanim interesom pojedinih umjetnika ili institucija.”

Činjenicu da je Ministarstvo kulture za šest mjeseci predsjedanja Vijećem Europe organiziralo prilično bogat program, ali se o njemu dovoljno ne zna ni u Hrvatskoj niti u europskim zemljama, komentirala je i Jadranka Kosor:

“Sada kada smo članica EU-a vjerujem da smo kroz neke europske fondove mogli povući novac za takvu vrstu promocije. No putujući nedavno po Grčkoj stekla sam dojam da nemaju pojma da Hrvatska predsjeda. To je šteta jer Hrvatska je najmlađa članica, imali smo i najteži put i trebali smo uložiti malo više truda da nas osim po nogometu i Dubrovniku, prepoznaju i po ostalim kulturnim bogatstvima koje imamo. Mislim da mi inače kulturi i u zemlji, a i kad se promoviramo u inozemstvu, poklanjamo premalo pažnje. Možemo govoriti u promilima.”

Svi Nacionalovi sugovornici iz diplomatskih krugova priznaju da je zapravo najteži dio posla promocija nekog događaja u medijima zemlje u kojoj se nešto organizira. Hrvatska veleposlanstva, naime, već godinama nisu ekipirana, više nemaju ni nemaju kulturne atašee kao nekada.

U veleposlanstvima obično nekoliko zaposlenika radi sve – i politiku i kulturu i gospodarstvo i konzularne poslove. Jedan bivši veleposlanik o tome je rekao: “Nerijetko vješamo slike na zid dok radimo izložbe, razvozimo materijale i istovremeno u kuhinji režemo pršut. Često sve ovisi o dobroj volji i afinitetima jednog ili dvoje ljudi. Jer nikome u opisu posla u hrvatskom veleposlanstvu ne piše ‘promocija kulture RH’. Osim toga, često se događa da Zagreb radi jedno, a veleposlanstva drugo, kao i da su ograničena i financijski i ljudima s komunkacijskim znanjima i vještinama. Rijetko koje veleposlanstvo ima Facebook, Twitter ili Instagram, teško je s takvim stvarima doprijeti u main-stream medije, nedostaju ljudi koji znaju raditi u odnosima s javnošću i zato se za mnoge takve događaje i ne zna. Radi se stihijski, nema neke strategije koja bi kulturnu promidžbu stavila na pravo mjesto.”

Jadranka Kosor podsjetila je na činjenicu da su kulturni atašei ukinuti u vrijeme najveće krize 2009. – 2011. kada se štedjelo na svemu, na tragu restrikcija koje su u to vrijeme provodile sve europske zemlje. Ali od tada je prošlo deset godina, vremena su se promijenila i bilo bi logično da Vlada koja se hvali suficitom u proračunu, nadogradi taj sustav.

Na pitanje zašto tijekom predsjedanja u europska veleposlanstva nisu poslali pojačanje, odnosno ljude zadužene za kulturu, promociju i brendiranje Hrvatske, kulturne menadžere koji bi se time bavili tijekom predsjedanja EU-om, iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova objasnili su kako diplomati u hrvatskim veleposlanstvima i konzularnim uredima izgrađuju dobre odnose s vladama i kulturnim institucijama pa će zato oni koji već imaju određeni kontinuitet djelovanja bolje odraditi poslove iz sfere klturne i javne diplomacije za vrijeme šestomjesečnog predsjedanja. “Stoga je procijenjeno da upućivanje diplomata koji ne bi imali već uspostavljene kontakte od ranije s relevantnim institucijama u konkretnim državama, ne bi bio put kojim bi se postigao veći učinak u samoj promociji. Kako bi se osigurala dodatna pomoć, prije svega administrativne naravi, za realizaciju kulturnih projekata, pojedina veleposlanstva angažirala su studente koji studiraju u tim zemljama, odnosno organizacije i udruge koje okupljaju hrvatske državljane u inozemstvu.”

U vrijeme kada je Vesna Pusić bila ministrica vanjskih poslova, ukinut je Odjel za kulturu u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Danas umjesto njega postoji Samostalni sektor za javnu diplomaciju i kulturu, na čijem je čelu dugogodišnja djelatnica MVEP-a Katja Šare. Nacionalovi izvori iz Ministarstva puni su riječi hvale za Katju Šare koja se godinama bavila i komunikacijama i  kulturnom promidžbom, ali smatraju da ona zapravo nema s kime raditi jer taj sektor nije ekipiran ljudima koji se u kulturu doista razumiju i koji mogu proaktivno promišljati kulturnu diplomaciju, koja je jedan od najvažnijih oblika diplomacije u svijetu.

Jadranka Kosor smatra da je odluka da se ukine Odjel za kulturu bila loša, osobito uoči ulaska Hrvatske u EU 2013., kada se već izlazilo iz duboke recesije. Sjeća se i da je posebno radi promocije Hrvatske po europskim zemljama tada iz Bruxellesa pozvala Zvonimira Frku Petešića, Hrvata rođenog u Francuskoj, dugogodišnjeg zaposlenika MVEP-a koji je danas šef kabineta premijera Plenkovića. Njegova znanja u promociji Hrvatske tada nisu prepoznata i on je poslan za veleposlanika u Maroko.

“Jedan od velikih problema hrvatskih političara kada dođu na vlast jest taj što misle da svijet počinje s njima i nastoje obezvrijediti sve što je netko prije njih radio. To se vidi i s ovom vladom, kao i kada je Hrvatska ulazila u članstvo EU-a. U svom kratkom premijerskom mandatu, kada smo uspjeli završiti pregovore i 2011. potpisati pristupni ugovor, činilo mi se da je izuzetno važno što je više  moguće ne samo unutar EU-a, već i globalno, pokazati što je Hrvatska. I tijekom pregovora u vrlo konkretnim slučajevima mogla sam se uvjeriti da europski političari i bruxelleski najviši dužnosnici vrlo malo znaju o Hrvatskoj, njenoj kulturi, povijesti, kao i o događajima u Domovinskom ratu poput stradanja Vukovara. Dakle, nismo ni tada ni sada znali prenijeti europskoj i svjetskoj javnosti neke važne činjenice i propustili smo internacionalizirati svoju priču. Tada sam shvatila da postoji, rekla bih, neka vrsta prezira prema Hrvatskoj, jer mnogi nisu poznavali našu kulturnu baštinu i naš specifični identitet koji se stvarao stoljećima”, uvjerena je Kosor.

Godine 2013. Hrvatska je u EU ulazila sama, a ne u paketu kao nove zemlje članice prije nje i bila je to jedinstvena prilika za besplatnu promociju tijekom cijele godine.

“Nažalost, mi smo to tada propustili učiniti na način koji bi ostao zapamćen, iako smo kao država imali tu prevažnu vidljivost. Tada sam očekivala da će se upravo ta kulturna dimenzija posebno istaknuti, da će biti prepoznatljiva u svim zemljama EU-a, no sve se svelo na vezivanje kravate na spomenike, što se zaista nije činilo reprezentativnim i što je kod dijela javnosti izazivalo podsmijeh. U svom mandatu jedino se predsjednik Ivo Josipović doista trudio predstaviti Hrvatsku kulturom”, prisjetila se Kosor.

U vladi Zorana Milanovića osnovana je Zaklada Hrvatska kuća koja je trebala raditi na promociji hrvatske kulture, umjetnosti, povijesti, jezika i kulturne baštine u suradnji između Ministarstva vanjskih i Ministarstva kulture, odnosno spojiti diplomaciju i kulturu i koordinirati sve aktivnosti promocije kulture putem diplomatsko-konzularnih predstavništva i kulturnih centara, a s ciljem izgradnje pozitivnog imidža Hrvatske. Nažalost, taj pokušaj sinergije sustava zamro je 2016. godine, a da zapravo nije ni imao značajnijih rezultata.

Ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek tvrdi da Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kontinuirano koordiniraju aktivnosti u području predstavljanja hrvatske kulture i umjetnosti u inozemstvu te ih također provode samostalno – ovisno o specifičnim ciljevima. No ipak priznaje da Zaklada Hrvatska kuća ne funkcionira:

“S ciljem boljeg povezivanja svih dionika bila je osnovana i Zaklada Hrvatska kuća. Nažalost, zbog specifično postavljenog pravnog okvira i određenih problema u realizaciji, ideja Zaklade nije zaživjela kako je to bilo predviđeno. Zaklada je od početka djelovala u okviru MVEP-a i osim dodjele sredstava putem javnog poziva, nije razvijala druge aktivnosti koje bi poticale međunarodnu kulturnu suradnju.”

No iz Ministarstva vanjskih poslova poručuju da Zaklada Hrvatska kuća nije formalno prestala s radom, dok Ministarstvo kulture, kao ministarstvo nadležno za pokretanje postupka izmjene Zakona o Zakladi Hrvatska kuća, i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova surađuju po pitanju pronalaska što boljega rješenja za daljnje funkcioniranje Zaklade.

Goranka Horjan, ravnateljica Etnografskog muzeja, primijetila je da je intencija svih ovih godina, u smislu kulturne diplomacije, bio tzv. bottom-up pristup. Raspisivali su se natječaji i u Ministarstvu kulture i u Ministarstvu vanjskih poslova i sami dionici u kulturi javljali su se sa svojim prijedlozima.

“Međutim, uvijek je kod takvog pristupa prisutan rizik da se ne dobije uvijek ona kvaliteta koja bi bila reprezentativna. U slučaju pristupa top-down – dakle da postoji neko meritorno stručno tijelo koje bi osmišljavalo programe ili biralo izložbe, predstave, koncerte kojima bi željeli predstaviti Hrvatsku i tako je brendirati u svijetu – takvo tijelo moralo bi razviti suradnju s kulturnim ustanovama u Europi i svijetu koje bi željele ugostiti takve programe. One su često godinama unaprijed bukirane, a imaju i imperativ ostvariti određeni broj publike”, objasnila je Horjan. Iz Ministarstva kulture istaknuli su da se kulturna diplomacija, odnosno predstavljanje hrvatske kulture i umjetnosti u inozemstvu, provodi kroz samostalne i zajedničke projekte koje inicira Ministarstvo kulture te kroz nacionalna predstavljanja na međunarodnim izložbama i sajmovima knjiga te ostalim manifestacijama. Veliki broj aktivnosti realizira se kao rezultat bilateralnih dogovora ili potpisanih ugovora i programa o kulturnoj suradnji, na temelju kojih države potpisnice u jednakim omjerima sufinanciraju razmjene umjetnika i programa u svojim državama.

Na pitanje planiraju li osnovati neko drugo zajedničko tijelo koje bi strateški promišljalo kulturnu promociju Hrvatske u svijetu, iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova odgovorili su da je suradnja na planu kulturne diplomacije između dvaju ministarstava dobra i operativna, kao što i kontinuirano surađuju s hrvatskim gradovima i županijama. I na kraju zaključuju: “O budućim modalitetima provedbe kulturne diplomacije i promocije u inozemstvu te eventualnoj potrebi osnivanja neke nove institucije ili mehanizma, odlučit će hrvatska vlada, na temelju preporuke dvaju ministarstava te Vladinih stručnih tijela.”

Što se tiče Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020., Nacionalovi izvori iz Bruxellesa također smatraju da nije dovoljno promovirana, jer su sva svjetla uperena u hrvatsko predsjedanje. Toga su svjesni i neki izvori u MVEP-u, a jedan od njih ustvrdio je sljedeće:

 “Ima premalo koordinacije između EPK-a, Ministarstva kulture i službi uključenih u predsjedanje Europskim vijećem. Jedini pozitivan događaj do sada bilo je izaslanstvo od preko 60 dopisnika iz Bruxellesa koji su posjetili Rijeku i susreli se s čelnim ljudima projekta EPK te s Ivanom Šararom, pročelnikom za kulturu Grada Rijeke, no to je uglavnom sve. Neki zajednički nastup u Bruxellesu ili promocija Rijeke kroz predsjedanje EU-om po europskim prijestolnicama, nisu planirani.”

S time se složila i Suzana Matvejević, koja je napomenula da je  3. siječnja na Euronewsu, dakle gledanom televizijskom kanalu, prikazan prilog o Rijeci kao Europskoj prijestolnici kulture:

“Nadala sam se da će o tome biti neka izložba ili neko drugo događanje, no za sada o tome ništa ne znam. Nažalost, nisam vidjela nigdje ni plakat niti TV spot, a iako je u Europskom parlamentu bio predstavljen program Rijeke, nitko izvan Parlamenta o tome nije bio obaviješten. U svakom slučaju, do siječnja ovdje nitko nije spominjao Rijeku, a ljudi u Stalnom predstavništvu RH pri EU-u toliko su pretrpani poslom oko predsjedanja da ni ne stižu razmišljati o takvim stvarima.”

Na tezu da se EPK Rijeka nedovoljno promovira u okviru hrvatskog predsjedanja, ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek odgovara:

“Budući da su prijava i provedba projekta u potpunosti odgovornost i obaveza grada koji se kandidira za titulu, u timu Rijeka2020 postoje osobe imenovane za odnose s medijima i općenitu vidljivost projekta Rijeka EPK2020 u Bruxellesu i šire. Napominjemo da su Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u godinama pripreme programa Rijeka EPK2020 producentskom timu davali kontinuiranu potporu u smislu promocije u veleposlanstvima, pomoći prilikom uspostave bilateralnih suradnji itd.”

U dopisu iz MVP-a također ističu da je EPK Rijeka 2020 neovisan projekt u odnosu na hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a. Tvrde i da su na promociji Rijeke kao Prijestolnice kulture radili još od 2016. u okviru različitih kulturnih i turističkih manifestacija i sajmova, a osobito tijekom 2019. kada su predstavnici EPK-a predstavili projekt u Ljubljani, Rimu, Stockholmu, Berlinu, Beogradu, Dublinu i Galwayu, irskom gradu koji s Rijekom tijekom 2020. dijeli tu prestižnu titulu.

Redatelj Hrvoje Hribar, bivši ravnatelj HAVC-a, na tu temu očekivano je kritičan prema predstavnicima vlasti: “Ne može stranka koja se smrtno boji kulture, na kulturi graditi imidž države. Oni su kulturi okrenuli leđa. Osobito otkad ju je Tomislav Karamarko sa svojim manijakalnim ministrom Hasanbegovićem inaugurirao kao područje građanskog rata, na kojem se vode ideološke borbe. Zato i ne čudi što oni Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture ne žele previše promovirati, jer se toga boje. Boje se istinske energije koja je eksplodirala kada se ta kultura oslobodila. U Rijeci se dogodilo da je do deset navečer u noći otvaranja nestalo ribe po restoranima, do 11 nije više bilo kobasica i mesa, a onda pršuta i sira. Oko ponoći nestalo je i piva. Naime, nijedan ugostitelj u Rijeci nije mogao zamisliti da će potrošnja biti veća nego za Novu godinu, karneval ili za finale nogometnog prvenstva. U jednom trenutku oslobodio se identitet tog grada, otvorio se prostor, vrijeme je postalo opipljiva kategorija, povijest je postala nešto savladivo.”