Hrvatska se odabirom Francuske kao strateškog partnera za nabavu naoružanja pokazala kao nepouzdan partner te je zbog nepoznatih razloga okrenula leđa dojučerašnjim ključnim saveznicima poput SAD-a i Njemačke. Tu zabrinutost izrazilo je nekoliko Nacionalovih sugovornika razočaranih načinom na koji je Vlada Andreja Plenkovića odlučila krenuti u nabavu francuskog raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa Mistral, s pripadajućim raketama, u vrijednosti 542.161.056,27 kuna odnosno 71,9 milijuna eura. Osim što su razočarani nekonzistentnim hrvatskim vanjskopolitičkim stavom, naši sugovornici izrazili su i zabrinutost zbog potpuno netransparentnog procesa same nabave s obzirom na to da nikome nije jasno kako i zašto je Vlada izabrala baš francuski raketni sustav te jesu li se u obzir uopće uzimali i neki drugi raketni sustavi. Budući da je cijeli postupak nabave sustava Mistral poprilično netransparentan, postavlja se pitanje stoji li iza te nabave, ali i iza puno skuplje nabave francuskih vojnih zrakoplova Rafale, neka skrivena agenda Andreja Plenkovića, koji očito jača kako političku tako i vojnu suradnju s Francuskom, koja se do unazad godinu dana i nije pokazala kao tradicionalni partner Hrvatske.

Za tu tematiku zainteresirao se i predsjednik SDP-a Peđa Grbin, koji je u prošlotjednom razgovoru za Nacional izjavio sljedeće:

“Svojedobno sam nabavu Rafalea usporedio s nabavom Humveeja za odlazak na tržnicu. To je, nažalost, tako. Nabava oružane opreme provodi se bez ikakve pameti, u dnevnopolitičke svrhe, bez jasnih prioriteta ili imalo transparentnih postupaka nabave, a sve da bi se Plenković i njegovi poslušnici nekome dodvorili. Eto, prije nekoliko dana na sjednici Vlade donijeli su odluku o kupovini protuzračne opreme da bi ugovor s dobavljačem potpisali nekoliko sati kasnije. Pitajte hrvatske vojnike u kakvim uvjetima rade i obučavaju se. I pitajte zašto dio njih svako toliko odlazi iz HV-a da bi radio na baušteli u Njemačkoj. O tome kako Plenković, Frka-Petešić i Banožić kupuju vojnu opremu još će se puno pričati, pa i na sudovima.”

Francuski predsjednik Emmanuel Macron prošle je godine posjetio Zagreb kako bi dovršio prodaju francuskih zrakoplova Rafalea, čija je vrijednost veća od milijardu kuna. FOTO: EPA/STEPHANIE LECOCQ

Grbin je tu izjavu dao nekoliko dana nakon što je Vlada odobrila kupnju raketnog sustava protuzračne obrane kratkog dometa Mistral s pripadajućim raketama, u vrijednosti od 542.161.056,27 kuna odnosno 71,9 milijuna eura. Kako je na sjednici Vlade otkrio ministar Banožić, dogovoreni paket predviđa isporuku raketa Mistral 3 i lansera sustava kratkog dometa s najnovijom termalnom kamerom, sustavom za šifriranu elektroničku identifikaciju ciljeva i kompletom za koordinaciju zapovijedanja i upravljanja. Također je osiguran i paket integrirane logističke potpore, koji uključuje specijalni alat i ispitno-mjernu opremu, inicijalni komplet pričuvnih dijelova, tehničku dokumentaciju, vježbovne rakete, obuku osoblja prema načelu “obuka obučavatelja” i tehničku potporu proizvođača te jamstvo od 12 mjeseci po isporučenoj opremi.

No Peđa Grbin smatra da problem uopće nije u kupnji tog raketnog sustava, nego u načinu na koji se ta oprema kupuje. On tvrdi da je prvo poprilično sporno što se Hrvatska nije priključila njemačkoj inicijativi European Sky Shield ili Europski zračni štit, kojoj se do sada priključilo 14 zemalja članica NATO-a. Osim toga, Grbin upozorava i na neke stvari u samom procesu nabave koje su po njemu neprihvatljive:

“Kao prvo, želim naglasiti da nisam protiv nabave ove opreme jer je protuzračna obrana dio Hrvatske vojske koji je vjerojatno u najzapuštenijem stanju. Međutim, neprihvatljivo je da Ministarstvo obrane uopće nema objavljen plan javne nabave i onda se odjednom pojavljuje nabava vrijedna pola milijarde kuna o kojoj do jučer nitko nije ni govorio. To je potpuno neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo da nisu objavljeni podaci o tome tko je sve sudjelovao u toj nabavi, zašto je odabran francuski proizvođač, kao i tko su osobe koje su o tome odlučivale.”

Nakon što je odlučio nabaviti francuske avione, premijer Andrej Plenković sad je proveo jednako netransparentnu nabavu raketnog sustava Mistral. FOTO: Dubravka Petric/PIXSELL

Sličnog je stava i umirovljeni časnik Hrvatske vojske, a danas ravnatelj Regionalne razvojne agencije Karlovačke županije Vilko Klasan. On se tijekom svoje vojne karijere specijalizirao za protuzračnu obranu te je prošao obuku na svim najboljim raketnim sustavima poput Patriota ili Mistrala. Poput Grbina, Klasan nema ništa protiv modernizacije vojske, pogotovo protuzračne obrane, ali mu smeta način na koji se ta modernizacija provodi. Tu prije svega misli na manjak bilo kakvog planiranja, ali i potpuni nedostatak transparentnosti u samoj nabavi. Klasan je pojasnio i zašto smatra da u nabavi Mistrala nije bilo nikakvog plana:

“Mene samo zanima jesu li oni koji odlučuju o nabavi razmatrali kako će to utjecati na državni proračun i hoće li se za par godina neki budući ministar financija hvatati za glavu kada bude morao raditi obrambeni budžet. Kada se ovom sustavu dodaju još i ogromni troškovi za Rafale, bojim se da ćemo u budućnosti imati velike probleme, baš kao što ih je imala i Austrija sa svojim Eurofighterima koji danas stoje na zemlji jer se nema dovoljno novaca za njihovo održavanje. U Austriji te avione nazivaju ‘žderačima proračuna’, a kako smo krenuli, čini se da bismo i mi mogli u budućnosti imati slične probleme.”

Hrvatska će za raketni sustav kratkog dometa Mistral izdvojiti čak 542 milijuna kuna ili 72 milijuna eura

Kada su u pitanju cijena i troškovi o kojima govori Vilko Klasan, prema neslužbenim informacijama, isporuka prvih lasera Mistral 3 bila bi krajem sljedeće godine. Cjelokupni naručeni sustav Hrvatska bi platila u sljedećih pet godina. Već ove godine bit će plaćeno 16.155.000 eura ili 121.719.847,50 kuna; u 2023. godini 17.687.157 eura, nakon toga u 2024. godini 12.471.705 eura, u 2025. godini 23.823.510 eura i na kraju u 2026. godini 1.819.766 eura.

Mistral 3 je prijenosni raketni sustav s infracrvenim navođenjem namijenjen za obaranje letjelica i projektila na visini do tri kilometra. Rakete se mogu ispaljivati s ramena, s posebnih stalaka s po dvije rakete, ali i s brodova, helikoptera i vozila. To znači da bi ih Hrvatska vojska mogla koristiti na brodovima, vozilima Patria i helikopterima Blackhawk, ali ta prilagodba dodatno košta pa će na kraju, kao i u slučaju Rafalea, konačna cijena biti puno viša od one koja je trenutno objavljena kao službena.

Ali osim cijene i netransparentnosti cijele nabave, Vilku Klasanu smeta i činjenica da se Hrvatska kupnjom Mistrala odmaknula od svojih tradicionalnih saveznika poput Njemačke, SAD-a, pa čak i Izraela čiji bi proturaketni štit “Iron Dome”, po Klasanu, bio puno prikladniji za hrvatske potrebe. Bivši član Glavnog stožera OSRH dodao je i sljedeće:

“Kada smo trebali kupiti avione od Izraela, govorilo se o nekom strateškom partnerstvu koje je trebalo iznositi 33 posto ukupne vrijednosti posla. Danas o tome više nitko i ne govori, a ako netko ima iskustva u protuzračnoj obrani, to su onda Izraelci. Zašto se to napustilo? Zašto se napustilo partnerstvo s SAD-om ili Njemačkom? Zašto Hrvatska nije u Europskom nebeskom štitu? Jesmo li mogli proći puno jeftinije kao dio tog štita i zašto nitko u Hrvatskoj nema informaciju zašto nismo uključeni u taj projekt u kojem nema ni Francuske? To su samo neka od pitanja na koja mi danas nemamo odgovor, a možda su i presudna za razvoj naše obrambene politike. Zašto smo se okrenuli Francuskoj čija se sklonost Srbiji vidi i iz Macronova posjeta Srbiji, kada je na srpskom jeziku izgovorio nekoliko rečenica o velikom prijateljstvu Francuske i Srbije. Nisam čuo da je bio tako blagorječiv u Zagrebu pa se postavlja pitanje tko je Macronu u ovom trenutku važniji: Hrvatska ili Srbija?”

Umirovljeni časnik Hrvatske vojske Vilko Klasan 2000. godine prošao je edukaciju na američkom sustavu Patriot. FOTO: Privatna arhiva

Inicijativa o kojoj govore i Klasan i Grbin jest Europski obrambeni štit, a pokrenula ju je Njemačka kojoj se priključilo 14 država članica NATO-a. On bi trebao otkloniti propuste koje trenutno ima europska protuzračna obrana. Naime, još dok se Rusija smatrala partnerom NATO-a mnogi su sustavi zbog starosti povučeni iz uporabe, ali nisu nabavljeni novi. Nedostataka ima, naprimjer, u obrani od balističkih raketa koje lete na velikim visinama, ali nema dovoljno sustava i za obranu od bespilotnih letjelica i krstarećih raketa. Napad Rusije na Ukrajinu korjenito je promijenio stanje sigurnosti Europe i prije njega je postojala procjena kako Europi možda jedino prijete pojedinačni projektili u nekom mogućem sukobu na Bliskom istoku – na primjer, protiv Irana – ali sad je postalo jasno kako treba cjeloviti štit prema istoku kakav je postojao i u doba hladnog rata. Inicijativu za takav zajednički štit potpisale su odmah, osim Njemačke, Velika Britanija, Slovačka, Norveška, Estonija, Letonija, Mađarska, Bugarska, Belgija, Češka, Finska, Litva, Nizozemska, Rumunjska i Slovenija. Namjera svih tih država je zajednički i povoljnije nabaviti oružane sustave i onda zajedničkim snagama zaštititi veće područje. Zašto među tim državama nema Hrvatske, nitko iz Vlade Andreja Plenkovića nikada nije potpuno objasnio, ali kada se vidi da među njima nema ni Francuske, odgovor na to pitanje postaje puno jasniji, pogotovo ako se informacije da će takvih poslova s Francuskom biti još pokažu točnim. Jedan od takvih poslova mogao bi biti i kupnja protuzračnog sustava srednjeg dometa jer po neslužbenim informacijama koje su objavljene u hrvatskim medijima, Ministarstvo obrane i Glavni stožer razgovaraju s Francuskom o kupnji sustava VL MICA. Riječ je o kopnenom protuzračnom sustavu srednjeg dometa koji koristi raketu “ispali i zaboravi”. Domet rakete je između 20 i 30 kilometara, težina rakete je 113 kilograma s bojnom glavom od 12 kilograma te ima Thalesov radar AD4A. Brzina joj je 3 macha (više od 3000 kilometara na sat). Po najavama, ugovor o nabavi tog sustava mogao bi biti potpisan sljedeće godine, a sustav bi Hrvatskoj trebao biti isporučen 2026. godine.

Sve to događa se nakon što je još prošle godine postalo jasno da stvarna cijena nabave aviona Rafale neće biti 999 milijuna eura (oko 7,5 milijardi kuna), kako je premijer Andrej Plenković prvotno najavio, nego oko 1,2 milijarde eura, odnosno oko 8,7 milijardi kuna, a zatim je otkriveno i da ni to nije konačna cijena koju će Hrvatska platiti u tom poslu, odnosno otkriveno je da novi porast troškova iznosi oko 220 milijuna kuna.

Prvi rast cijene otkriven je kada je tada aktualni ministar financija Zdravko Marić na sjednici Vlade iznio hodogram plaćanja iz kojeg se vidjelo da će u šest rata biti plaćeno ukupno oko 8,7 milijardi kuna, a ne 7,5 kako je prethodno prezentirano. Nakon što su mediji problematizirali taj rast cijene i zatražili objašnjenje, Marić je rekao kako je dijelom riječ i o „klauzuli o indeksaciji cijena u iznosu od oko 45 milijuna eura dok se kod ugovora s komercijalnim tvrtkama na obvezu PDV-a odnosi ukupno 111 milijuna eura, a taj PDV Hrvatska plaća sama sebi“. Marić je objasnio i na što se odnosi klauzula o indeksaciji cijena.

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin smatra da problem uopće nije u kupnji raketnog sustava, nego u načinu na koji se ta oprema kupuje. FOTO: Nel Pavletic/PIXSELL

“Od trenutka zaprimanja ponude do same odluke, odnosno potpisa sporazuma što se dogodilo prije nekoliko dana, od početka isporuke do kraja isporuke – a u odabranoj ponudi je završetak isporuke 2026. godina – dakle. od početnog trenutka do samog kraja u takvim vrstama ugovora, ali i brojnim drugim sferama, standardna je praksa ugraditi takvu klauzulu (o indeksaciji). U ovom konkretnom slučaju govorimo o ukupnom iznosu od oko 45 milijuna eura”, objasnio je Marić i dodao da se to zapravo, ako dođe do porasta cijena, može, ali i ne mora realizirati.

Predsjednik RH Zoran Milanović povećanje cijene nazvao je skandalom, a tek što se bura oko netransparentnog iznošenja konačne cijene nakon Marićeva objašnjenja malo smirila, otkriveno je da ni to nije konačna cijena tog posla.

Naime, u troškovniku Ministarstva obrane predviđeno je još 220 milijuna kuna, i to za službena putovanja, dnevnice, troškove, obuke, što je potvrđeno iz Ministarstva obrane, ali nigdje nije spomenuta i gradnja novih, modernih hangara. Taj novootkriveni trošak od 220 milijuna kuna sam po sebi ne mora biti sporan, jer se može očekivati da će biti troškova za dnevnice, putovanja i slično, no problem je što se sve to – i indeksacija i PDV i ovi troškovi – znalo u samom početku, kad je rečeno da je cijena posla 999 milijuna eura pa je trebalo transparentnije prezentirati javnosti da taj iznos, iako jest cijena paketa koji uključuje avione, naoružanje, opremu i obuku pilota i tehničara, nije konačan.

Čak i ako se u tom trenutku nije znalo točno koliko će iznositi ti dodatni troškovi, trebalo se naglasiti da će ih biti kako se u javnosti ne bi stekao pogrešan dojam o tome koliko novca odlazi na taj posao. Izgleda da u Plenkovićevoj vladi nisu ništa naučili iz slučaja Rafale pa su sličnu netransparentnost pokazali i u nabavi sustava Mistral što dodatno produbljuje sumnju u cijeli postupak nabave skupocjenog vojnog naoružanja.