Zamislite jednog stanovnika Hrvatske koji je u svojim 20-im godinama života krajem 80-ih otišao trbuhom za kruhom i skrasio se, na primjer u Čileu. Nije se trudio proteklih 40 godina informirati što se događa u Hrvatskoj, ali mu je ostalo u lijepom sjećanju odrastanje uz pjesme Haustora, Električnog orgazma, Idola, Prljavog kazališta, Parnog valjka, Animatora, Josipe Lisac, grupe Leb i Sol, Fit itd. Nakon 40 godina odlučio je posjetiti svoju domovinu i na listi najprodavanijih albuma u Hrvatskoj ugledao je albume Haustora, Električnog orgazma, Idola, Prljavog kazališta, Parnog valjka, Animatora, Josipe Lisac, grupe Leb i Sol, Fit itd. Ništa mu nije bilo jasno. Jedino što je prošlo kroz glavu ovog imaginarnog povratnika u Hrvatsku je to da je Hrvatska ostala zarobljena u vremenu. Kako drugačije protumačiti činjenicu da se na listi najprodavanijih albuma u Hrvatskoj po podacima Hrvatske diskografske udruge, koja prikuplja podatke o prodaji nosača zvuka sa 164 prodajna mjesta iz cijele zemlje, nalaze reizdanja upravo nabrojanih izvođača. Našlo se među tim izdanjima i neko novo ime koje je uspjelo dostići kakvu takvu popularnost.

Da je tome doista tako govore i podaci koje smo dobili od Hrvatske diskografske udruge po kojima je 2020. godine na spomenutoj top listi prodaje bilo sedam kataloških izdanja, 2021. 16 kataloških izdanja, 2022. 22 kataloška izdanja, a ove godine do sada već 17 kataloških izdanja. Pitali smo Maju Vidmar Klarić, direktoricu Udruge za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava i voditeljicu ureda Hrvatske diskografske udruge, kako komentira iznimnu popularnost reizdanja na hrvatskom tržištu albuma starih 30, 40 i 50 godina. „Postoji niz razloga koji utječu na popularnost reizdanja albuma na hrvatskom tržištu snimljene glazbe. Prije svega vrijedi reći da je, s jedne strane, takvo što kompliment hrvatskom glazbenom naslijeđu koje je bogato, raznoliko, strukturirano i njegovano. Naslijeđu koje je bilo traženo ranijih desetljeća, ali i albumima koji su s vremenom poprimali mitski status jer su cijela razdoblja ili kolektivni fenomeni poput novog vala spremani u mitske ladice i medijski predstavljani kulturnim dobrom najviše razine. Albumi koji su dospjeli na visoka mjesta top liste prodaje su, u pravilu, kultni albumi za kojima je među publikom i kolekcionarima vladala velika potražnja. Sada kada su ponovno fizički dostupni, jasno je da generiraju interes“, rekla je.

Urednik portala Ravno do dna i glazbeni kritičar Zoran Stajčić kaže da je ovo zanimljiv trend koji pokazuje široku segmentaciju današnje publike u Hrvatskoj. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Također nam je ispričala da kada je riječ o trendovima na svjetskom, ali i domaćem glazbenom tržištu posljednjih godina, velik je porast interesa za vinilnim pločama, ali i CD izdanjima. Tako polugodišnji izvještaj kompanije Luminate navodi kako su na američkom tržištu i ove godine porast interesa doživjeli fizički formati vinilne ploče, CD-a i kasete, a od toga je najveći rast doživio format LP-ja – ukupno 21,7 posto u odnosu na isto vrijeme lani.

„S porastom interesa za albume, raste prodaja gramofona, potiče se prodaja CD playera i ponovno pokreće proizvodnja kasetofona. Interes publike za fizičkim izdanjima prate poslovne odluke diskografa da ih ponude tržištu“, ispričala je i dodala: „U tom smislu možemo pratiti i porast nanovo objavljenih kataloških izdanja u Hrvatskoj. Diskografska produkcija vinilnih reizdanja se interesno i industrijski povećala nakon velikog uspjeha ploča iz novog vala. Podaci govore da se iz godine u godinu povećava broj reizdanja koji se nalaze na prvom mjestu top liste prodaje. Općenito, kada je riječ o prodaji fizičkih glazbenih izdanja, prema podacima kojima raspolaže Hrvatska diskografska udruga, na području Republike Hrvatske prošle godine prodano je preko 320.000 fizičkih izdanja, od čega gotovo polovicu čine vinili“, rekla je.

Dakako da je tome zaslužna i kompletna evolucija slušanja glazbe zahvaljujući tehnološkom razvoju pa mladi danas ne kupuje albume u tolikoj mjeri kao nekada njihovi roditelji, već putem streaming servisa konzumiraju glazbu u dnevnom ritmu, bez obzira na to radi li se o pjesmama koje su tek jučer objavljene ili pjesmama koje su slušali njihovi roditelji i djedovi i bake. Da mladi više nemaju toliku potrebu posjedovati glazbu u fizičkom obliku smatra i glazbeni kritičar i novinar glazbenog portala Muzika.hr Siniša Miklaužić, kojega smo pitali kako on tumači tu popularnost u Hrvatskoj reizdanja albuma starih 30, 40 i više godina. „Ta činjenica samo govori koliko mladi nemaju potrebu posjedovati glazbu u fizičkom obliku. Vjerujem da većina ljudi koji kupuju danas glazbu u fizičkom obliku su i dalje oni koji ‘cijelog života’ kupuju glazbu, što bi u prijevodu značilo da su to ljudi srednjih godina i stariji. Isto tako, ta generacija često tvrdi da nema dobre nove glazbe jer ne žele istraživati nova imena, što povlači jedno za drugim, da se kupuju dobro poznata imena, odnosno albumi. Generalno, malo tko kod nas sluša noviju glazbu, a većina njih to sluša preko streaming servisa, što je očito porazno za prodaju ikakvih novih izdanja, posebno novih izdanja manje poznatih izvođača“, rekao je.

Na žalost, na toj istoj top listi prodaje koju provodi HDU, ni sa stranim izdanjima nije ništa drugačije pa se tako na toj istoj listi stranih izdanja uredno nalaze rani albumi grupa Led Zeppelin, Depeche Mode, The Smiths, Fleetwood Mac itd. S tim se susreo i urednik portala Ravno do dna i glazbeni kritičar Zoran Stajčić koji je za Nacional ispričao kako su i oni u redakciji shvatili da smo zapeli u ranim 70-ima. „Nedavno smo na portalu Ravno do dna šaljivim naslovom ‘Sretna Nova 1971.’ komentirali tjedan u kojem je ‘Led Zeppelin IV’ bio najprodavaniji album u Hrvatskoj. No šalu na stranu, radi se o zanimljivom trendu koji pokazuje široku segmentaciju današnje publike. Mjerenje prodaje albuma tu je samo jedan od pokazatelja. Iz profesionalnih razloga sam već duže član Facebook grupa ‘Volim gramofonske ploče’ i ‘CD Club’ gdje se okupljaju ljubitelji fizičkih glazbenih formata. Prvenstveno me zanimalo hoće li u vremenu kojem tepamo da je ‘renesansa vinila’ članovi grupe iskazivati ljubav prema novim izvođačima koji također objavljuju na tom formatu, ali je ispalo da to uopće nije praksa. Članovi tih grupa su u visokom postotku diggeri koje ne gaje samo fetiš prema starom formatu, već i prema staroj glazbi. Posljedično, skoro svi objavljeni postovi slave izdanja stara 30, 40, 50 godina, ali i starije. Dobni presjek upućuje da je to mahom 50 plus populacija koju najviše zanimaju sajmovi ploča, a ne koncerti. Reizdanja starih albuma se dočekuju s oduševljenjem. Hoću reći da su to konzumenti te glazbe i tih izdanja. Oni troše svoj novac na fizička izdanja, koja da se razumijemo, nisu jeftina. I što se tiče navike kupovine albuma, to su ljudi koju su tu naviku razvijali od mladih dana. Oni tako validiraju vrijednost glazbe“, rekao je.

Maja Vidmar Klarić, direktorica Udruge za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava i voditeljica ureda Hrvatske diskografske udruge. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Pitali smo Maju Vidmar Klarić koliko su mediji zaslužni za popularnost tih reizdanja, a na neki način nauštrb novih imena s glazbene scene koje se moraju izboriti za svoju poziciju u sukobu s tim legendarnim glazbenicima i njihovim izdanjima. „Glazba je danas dostupnija nego ikada ranije, bilo da se radi o slušanju glazbe putem fizičkih formata ili putem streaming servisa koji su danas ujedno i najzastupljeniji način slušanja glazbe. Publika je ta koja određuje koje će glazbeno izdanje više kupovati u fizičkom obliku, a koje će više streamati i hoće li to biti izvođači ‘starije’ generacije ili nova, mlada imena. Mogli bismo reći kako je publika ‘novijih’ izvođača više na streaming servisima gdje slušaju nove singlove i albume, a ne kupuju nužno fizičke formate albuma. Dio novih albuma u današnje vrijeme objavljuje se isključivo u obliku digitalnog izdanja albuma, pa se slijedom toga i ne može nalaziti na top listi koja donosi rezultate fizičke prodaje albuma. No, svakako je ovo doba u kojemu se svatko natječe sa svakim i zato je sasvim legitimno da izvođači različitih generacija i diskografska izdanja različitih predznaka paralelno ulaze u arenu i postaju dijelom tržišne utakmice. Streaming servisi su duboko promijenili strukturu glazbene industrije, ali i pristup slušanju glazbe. Putem njih, publika je stekla nove navike pri odabiru onoga što se sluša. U globalnim streaming dućanima svi se natječu sa svima, a do glazbe se dolazi u trenu. Slušamo je ovisno o raspoloženju pa tako na playlistama i u osobnim kolekcijama korisnika paralelno nalazimo pjesme i albume Vojka V, Haustora, Azre, Dubioze Kolektiv, Tončija & Madre Badessa, Nike Turković, Dine Dvornika, Severine, Mije Dimšić, Dalmatina, Električnog orgazma, Bijelog dugmeta i Gibonnija. U ukupnom ekosustavu popularne glazbe i glazbene pop kulture, mediji imaju veliku ulogu. Njihov pristup sadržajima svakako utječe na popularnost aktera na tržištu pa i u doba društvenih mreža i digitalnih platformi kao što su YouTube, SoundCloud ili TikTok. Odluka medija na koji će način pristupati glazbenim sadržajima njihova je legitimna poslovna odluka, no u svakom slučaju podržavamo kvalitetno medijsko praćenje novih snimaka i albuma te rad novih, mladih izvođača“, rekla je.

Stajčić je pak medije izdvojio kao poseban problem povukavši zanimljivu paralelu s praćenjem sportskih događanja. „Mediji su tu posebna priča. U mainstream medijima kadar novinara koji prate kulturu, spram primjerice sportskih redakcija je u prosjeku 1:4. Imate jednog novinara za kulturu, koji često pokriva i glazbu i film i književnost, spram četiri koji prate sport. Kako to izgleda u dnevnim papirnatim izdanjima? Barem dok još postoje. Svaki dan imate pet do šest stranca sporta, a jednom tjedno stranicu posvećenu glazbi. Hoću reći da mediji tu kasne i zapeli su negdje u 20. stoljeću. Kao glazbeni novinar odgovorno tvrdim da se trebate iz petnih žila potruditi da predstavite nekog novog na sceni, jer nije dovoljan jedan članak ili intervju, treba vam ih dvadeset, jer publika je tromo tijelo. Treba joj vremena, ne iz razloga jer je glupa, da to slučajno netko ne pomisli, već je to jednostavno tako i to zna i svaki početnik u marketingu. U suprotnom nas nitko ne bi bombardirao reklamama, bila bi dovoljna samo jedna. Dakle, puno je lakše pisati o nekom ili nečem starom i dobro poznatom. Koliko mediji svojim arhaičnim pristupom daju šlagvort svemu ponajviše se vidi iz trenutne situacije u kojoj su glavne vijesti dva Prljava kazališta, dvije Crvene jabuke, dva Zabranjena pušenja i tko će biti novi Aki u Parnom valjku. Mislim, svaka čast svakome, ali u kojoj smo mi to godini? 1987.? Prepoznaju li mediji neke nove, sadašnje i buduće Akije, Kazališta i Jabuke? Ne baš. Jesu li diskografi toga svjesni? Jesu. Objava reizdanja za diskografe je jedina sigurna situacija u kojoj će neki mainstream medij nešto napisati o nekom izdanju. Novim imenima se bave specijalizirani glazbeni mediji i emisije, tu i tamo neki radio, ali toga nema dovoljno. Evo samo i primjer čuda od Leta 3. Hrvatska je u širem smislu tek ove godine zahvaljujući Dori i Eurosongu saznala da postoji neki Let 3“, rekao je.

Miklaužić pak smatra da iz istog razloga nova glazba teško prolazi kod slušatelja u Hrvatskoj. „Mainstream mediji prate isključivo mainstream izvođače i tu svaka daljnja priča staje. Možemo mi imati na desetke glazbenih portala, ali doseg svih njih zajedno je jednostavno premali da se nešto novo može promovirati na adekvatan način, iako i glazbeni portali rijetko prate novu glazbu. Kad bismo uspoređivali neke strane medije gdje imamo praktički svaki dan ‘najbolji novi bend na svijetu’ i naše medije, jasno je da glazba nije toliko u fokusu, posebno ne nova, već se oduvijek igra na sigurno, odnosno na već poznate izvođače koji će sigurno donijeti ‘klikove’. Zato i dobivamo vijesti poput ‘kultni izvođač izdaje kultno izdanje’, a ne ‘najbolji domaći novi bend zadnjih par dekada’. S druge strane, fizička izdanja su postala čisto kolekcionarstvo, pa mislim da i neovisno o medijima, ona bi se odlično prodavala jer kome je to gušt, izdvojit će koliko god treba“, rekao je.

Siniša Miklaužić, glazbeni kritičar i novinar glazbenog portala Muzika.hr. FOTO: Privatni album

U situaciji u kojoj se tradicionalno forsiraju izdanja izvođača koji su na sceni već više od 30 godina zbog, kako je s pravom naglasio Stajčić, arhaičnim pristupom medija, što je svojim stavom potvrdio i Miklaužić, novi izvođači u Hrvatskoj doista imaju pred sobom gotovo pa nepremostivu prepreku. Kako je istaknula Maja Vidmar Klarić, u ukupnom ekosustavu popularne glazbe i glazbene pop kulture, mediji i dalje imaju veliku ulogu. Upravo zbog toga što mediji u Hrvatskoj forsiraju glazbu staru više desetljeća, s naglaskom na novi val, hrvatska publika je poprilično neinformirana i zakinuta za novu glazbu, aktualne globalne glazbene trendove i najnovija diskografska ostvarenja iz svijeta. Takvu situaciju Stajčić smatra vrlo kompleksnom.

„Mislim da su i tu stvari kompleksnije nego što se čine na prvi pogled. Pitanje je koliko mlada publika uopće drži do formata albuma. Oni žive u svijetu u kojem nisu naučeni da izdvajaju dio svojih džeparaca na kupovinu izdanja. Njima je konzumacija glazbe povezana s plaćanjem financijske neznatne mjesečne članarine nekom streaming servisu, a i to im često plaćaju roditelji. Današnje mlade generacije ne znaju što je oskudica glazbe. Ja pripadam generaciji onih koji su puno izdvajali za svoju ovisnost o glazbi, bila glazba nova ili stara tada. Morao sam je kupiti ako sam htio slušati. Meni radio nije bio dovoljan čak ni kad mi je ispunjavao želje. Da ne spominjem da su mi tada ploče bile skupe. I onda kad nešto nabaviš, stvoriš neko vezivanje i s glazbom i s dizajnom omota i svemu što piše na tom omotu. To vam dođe kao da vam danas netko da na žličicu pola sata interneta jednom ili dvaput tjedno. Onda upijate sve što vam od informacija dođe pod ruku. Zato i shvaćam poriv današnje starije generacije koja uživa slikati naslovnicu nekog reizdanja i objavljivati po društvenim mrežama. Tko zna, možda mu je taj album u mladosti bio financijski nedostupan, pa ga je morao slušati kod prijatelja ili ga samo gledati u izlogu. Koliko sam samo ja tih čeznutljivih ‘slinjenja’ pred izlozima u Bogovićevoj imao… Daleko više albuma nisam imao i slušao, nego što sam ih slušao“, rekao je.

Urednik glazbenog portala Ravno do dna osvrnuo se i na Billboardovu listu najslušanijih singlova u Hrvatskoj danas koja govori daleko više što mladi slušaju od postojeće liste najprodavanijih albuma po podacima HDU-a. „Navike konzumiranja glazbe mladih vide se na Billboardovu odjeljku najslušanijih 25 singlova u Hrvatskoj. Na tim listama nema ničeg starijeg od godinu dana, a kamo li nešto staro nekoliko desetljeća. Mislim da mladi biraju glazbu svog vremena, a drugi je par rukava mislimo li mi stariji je li to dobra ili loša glazba. Kao što se može vidjeti koja generacija voli koji format. Možda je pravo pitanje: koga li će uopće zanimati format glazbenog albuma nakon što poumiremo mi ‘bumeri’, kako nas mladi posprdno nazivaju, iako se tu radi o generaciji naših roditelja. Mislim da nam statistika prodaje albuma to nemilice pokazuje iz tjedna u tjedan“, rekao je.

No možda je najbolje stanje stvari opisao Siniša Miklaužić koji je zaključio da je danas svatko zakinut za novu glazbu onoliko koliko to želi biti. „Svatko je zakinut koliko to želi biti, iako bi bilo kakva prisutnost u mainstream medijima svakako pomogla. Danas jednim klikom je dostupna sva glazba svijeta. S druge strane, i dalje postoje novinari, domaći i strani, te poneka radio stanica koji preporučuju dobra nova izdanja. Ako se ne želi tako pratiti i istraživati glazbu, dobijemo to što imamo kod nas. Stara glazba u vrhu prodaje, a mladi top izvođači nisu nimalo koncertno isplativi za dovest ih kod nas“, rekao je.

I kako onda da imaginarni lik iz dijaspore shvati kako stoje stvari danas u Hrvatskoj kada ni većina stanovnika Hrvatske ne zna tko su nove hrvatske glazbene zvijezde, domaće i strane? Kada ni nove glazbene zvijezde ne mogu doći do izražaja i kada isti izvođači iz osamdesetih i dalje drže vrhove top ljestvica dok zapravo mladi slušaju glazbu koja je gotovo potpuno nepoznata glazbenim urednicima radio stanica u Hrvatskoj i o kojima mediji znaju malo ili gotovo ništa.