Objavljeno u Nacionalu br. 847, 2012-02-07

Trend osnivanja piratskih stranaka što se proširio Europom zahvatio je i Hrvatsku, iako stranka još nije službeno registrirana, stranica www.pirati.hr je pokrenuta

Prošle godine je Piratenpartei, njemačka piratska stranka, osvojila 8,9 posto glasova na lokalnim izborima te je 15 njezinih zastupnika ušlo u berlinski parlament koji čini 130 zastupnika. Dvije godine ranije još je veći uspjeh postigla Piratpartiet, piratska stranka iz Švedske koja je na izborima za europarlament osvojila 7,1 posto glasova te dobila jednog zastupnika. Piratske stranke osnivaju se u svim državama, a za nekoliko mjeseci, čim okonča procedura registriranja, takva stranka bit će i službeno registrirana u Hrvatskoj. Dario Vidović, suvlasnik dviju informatičkih tvrtki iz Samobora, zainteresirao se za način funkcioniranja piratskih stranaka u drugim zemljama, primijetio je da u Hrvatskoj ne postoji ni slična stranka niti organizacija te je svoje ideje predstavio na Facebooku.

Odmah su mu se javili mnogi, među njima i dr. sc. Ivan Voras s FER-a i Bojan Kopitar, prvostupnik informacijskih znanosti koji završava i studij engleskog jezika i lingvistike.

Kopitar kaže da će se stranka prvenstveno koncentrirati na pitanja autorskih prava, patentne zaštite, slobode pojedinca na internetu i državne transparentnosti, što su teme kojima se piratske stranke i u ostalim zemljama općenito bave, a na tim tezama su i spomenute stranke u svojim zemljama osvojile brojne glasove. Međutim, prije godinu dana službeno je objavljeno da u Hrvatskoj 58 posto populacije koristi internet, daleko manje no u spomenutim zemljama, što već u startu smanjuje popularnost hrvatske piratske stranke, a k tome su brojni korisnici interneta maloljetnici koji još uvijek nemaju pravo glasovanja. “Imamo jako puno minusa, ali ja ne bih išao na tu tinejdžersku populaciju. Oni će odrasti uz internet, ali ta populacija nije dovoljno zrela da glasa za tako nešto. Ipak trebaju proći kroz neke stvari u životu koje su prošli ljudi u dvadesetim godinama. Oni mogu razumjeti zašto su neka ograničenja potrebna i zašto neka postojeća nisu dobra i treba ih promijeniti. Ono što moramo izbjeći jest da se onaj piratski dio u imenu naše stranke shvaća doslovce, jer riječ je o brendu. Mi nikako ne promičemo nešto što se smatra krađom, ali se zalažemo za modifikaciju pravila tako da svi budu sretni, i izvođači, i prodavači, i konzumenti”, kaže nam Voras, no problemi oko zaštite autorskih prava i uspostavljanje informatički svjesne države fokus su Vidovića i Kopitara.

“Meni je bitnije zaustaviti nakaradnu informatizaciju koja se provodi u Hrvatskoj, od korupcije, dobivanja informatičkih poslova, do korištenja skupih, loših ili zastarjelih tehnologija. Nije riječ samo o tome da se može uštedjeti novac, iako bi se uz prihvaćanje naših prijedloga uštedio ogroman novac, već bi se povećala i kvaliteta. U Europi postoji niz primjera zemalja kojima je to uspjelo, ne samo velikih zemalja, već i malih, poput Estonije. Javna je tajna da kod nas postoji nekoliko tvrtki koje imaju povijest loših poslova, ali takve poslove i dalje dobivaju od države, smatra Voras, dok Kopitar navodi jedan od primjera kako država bespotrebno troši novac prilikom informatizacije. “Problem je u tome što država, kada kupuje softver, u pravilu ne traži da postane vlasnik izvornog koda, što znači da tvrtka koja je dobila posao na nekom natječaju napravi i proda softver nekom ministarstvu. Potpišu ugovor o održavanju na godinu dana, nakon čega ministarstvo mora plaćati sve više i više cijene održavanja jer ga nema tko drugi održavati, a budući da država nije vlasnik izvornog koda za softver koji je naručila, ta tvrtka državu može ucjenjivati. Tvrtka može povećavati cijene održavanja koliko god hoće po sistemu uzmi ili ostavi, odnosno ili ćeš platiti ili ćeš tražiti od nekog drugog da ti radi softver ispočetka. To se zove neracionalno poslovanje države, pri čemu kupuješ nešto, a time ne postaješ vlasnik toga”, objasnio je Kopitar, pri čemu je Voras konstatirao da je u tim slučajevima riječ o nesretnoj kombinaciji nekoga tko ne zna što radi i nekoga tko će zaraditi na tom neznanju.

Onaj javnosti zanimljiviji i popularniji dio odnosi se na pitanja autorskih prava, naročito u novije vrijeme kada se brojni kinodistributeri žale na pad posjećenosti kina i na zatvaranje videoteka zbog ilegalna skidanja filmova s interneta, te kada se predstavnici glazbene industrije žale zbog istoga – skidanja glazbe s interneta. Svaka država nastoji svojim zakonima zaustaviti ilegalno poslovanje, a posljednji je slučaj neuspjelo donošenje anti-piratskog zakona u Americi nazvanog SOPA, koji je u posljednji trenutak skinut s dnevnog reda Senata zbog svoje radikalnosti. Kopitar prvo komentira događaje vezane za glazbenu industriju i kaže: “U Hrvatskoj još uvijek nije moguće legalno kupiti glazbu preko interneta. U Hrvatskoj ne postoji iTunes, najpopularniji svjetski servis za digitalnu prodaju glazbe. Željeli su poslovati, tvrtka Apple morala je preskakati razne obruče kako bi prodavala iPhone u Hrvatskoj. Dakle, imamo stranu tvrtku koja želi ući na naše tržište, ali ne može poslovati. Model prodaje kompletnih albuma po prilično napuhanim cijenama jednostavno je zastario. Kada se pogleda koliko od CD-a zarađuju sami autori glazbe, a to je četiri posto, veliku većinu zarade uzima korporacija, izdavačka kuća, i tu ne govorimo više o autorskim pravima, već o modelima poslovanja velikih korporacija kojima je jednostavnije kupovati nove zakone kojima će perpetuirati taj model, nego da same promijene svoj model poslovanja”, smatra Kopitar i navodi primjer drugačijeg nastupa koji je donio koristi. “Pa, grupe Radiohead i Nine Inch Nails ponudile su svoje pjesme na svojim stranicama na download, a korisnici su plaćali skidanje koliko su sami htjeli. I zaradili su. Nekomercijalno piratstvo, odnosno piratstvo za osobne potrebe, slično je sustavu knjižnice, a nije uništilo izdavače knjiga. Tko će kupiti knjigu ako je može posuditi? Onaj tko to može priuštiti i onaj kojem se ona toliko sviđa da želi imati svoju kopiju. Sustav je isti i s glazbom, samo što korporacije u pravilu ne vjeruju korisnicima. Ja mogu skinuti knjigu s interneta i čitati je kad god hoću, kao što mogu otići i u knjižnicu i čitati je kad god hoću.” Što se tiče filmova, situacija nije tako jednostavna pa Voras kaže: “Nažalost, veliki filmovi traže velike investicije. Možemo mi reći da većina filmova nije kvalitetna, ali istina je da netko troši novac za snimanje filmova i očekuje zaradu. Ne postoji univerzalni odgovor na te probleme.”

Neke države izglasale su radikalnije verzije zakona o borbi protiv piratstva, a najbolji je primjer Francuska gdje one koji ilegalno skidaju materijal s interneta prvo tri puta upozore elektroničkom poštom, a zatim im se na godinu dana blokira korištenje interneta. “Mi smo apsolutno protiv takvog zakona. U razvijenim zemljama kao što su Estonija i Finska pravo na pristup internetu jedno je od osnovnih prava koja se garantiraju Ustavom i to je ideal kojem bi trebali težiti. Takvo nadziranje je kao da nadzirete što sve ljudi kupuju u dućanu, odnosno što sve donose doma, neovisno o tome jesu li to negdje kupili ili nisu. Kada bi postojao jedan skener za to, ljudi bi se žalili da je to nedopustivo kršenje privatnosti. Iz nekog razloga države smatraju da takva privatnost ne vrijedi kada govorimo o skidanju materijala s interneta”, smatra Kopitar i navodi suprotan primjer: “Prije nekoliko godina u Italiji je donesen zakon po kojem je skidanje materijala za osobne potrebe sasvim legalno. Samo za osobne potrebe, što znači da nije dopušteno prodavati taj materijal.” Slične događaje u Americi Vidović naziva “Pozivom multinacionalnih kompanija na inkviziciju” i kaže: “To je prirodna težnja multinacionalnih korporacija da kontroliraju cjelokupni internet, ali ta težnja je prilično upitna. I oni to pokušavaju isforsirati preko međunarodnih institucija.”

Čelnici buduće piratske stranke svjesni su da ove teme nisu ljudima trenutačno najbitnije: “Društvo ima i većih problema, a u vrijeme velike gospodarske krize i galopirajuće nezaposlenosti, pitanja autorskih prava ne zvuče bitno. Ti su problemi niže na listi prioriteta”, priznaje Kopitar, ali je nesumnjivo da o tim temama treba razgovarati. Za to što se u Saboru o tome ne razgovara, Voras krivi generacijski jaz i tješi se riječima: “Ljudi koji će za koju godinu ući u Sabor, bit će oni koji su odrasli uz internet, dijeljenje glazbe, Twitter i tome slično. U našem društvu postoji premalo svijesti o tome koja prava čovjek može, a koja ne može imati na internetu.”

Iako stranka službeno nije osnovana, ali je otvorena stranica www.pirati.hr, Vidović je već kontaktirao Piratsku internacionalu te uskoro odlazi u Prag gdje će prisustvovati konvenciji piratskih stranaka. “Težnja je međunarodne piratske stranke imati zastupnika koji će ući u Europski parlament jer ono o čemu mi govorimo, stvar je međunarodnih regulativa”, rekao je na kraju Vidović, po čemu se vidi da ciljaju na uspjeh koji je postigla i piratska stranka u Švedskoj.