Autori i autorice u ovom su pojmovniku pristupili shvaćanju migracija kao slojevitom i fluidnom fenomenu, što je naglašeno i upotrebom pojma „režim“ u samom podnaslovu djela. Urednice „Pojmovnika“ su Marijana Hameršak, Iva Pleše i Tea Škokić, a projekt u okviru kojega je objavljen financirala je Hrvatska zaklada za znanost. Kako su istaknule urednice, zbornik je rezultat tog projekta u kojem sudjeluju istraživačice i istraživači iz Hrvatske, Slovenije i Srbije te ga valja čitati kao kolektivno djelo nastalo na temelju zajedničkog znanstvenoistraživačkog rada.

Stoga smo na početku razgovora s urednicama pokušali saznati koliko je bilo važno u nazivu djela naglasiti same pojmove poput „iregulariziran“, „periferija EU-a“ i „migracija“, koji su bitni u tumačenju suvremenih migracija.

„Naziv ‘balkanska ruta’ ima policijsko-sigurnosno porijeklo i vezuje se uz krijumčarenje droge i oružja, a potom i uz kriminalizirano kretanje ljudi s tzv. Globalnog juga prema zemljama Europske unije. Sam izraz ‘ruta’ pretpostavlja jednosmjerno, pravocrtno kretanje, što migrantsko kretanje kroz Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju, a to su zemlje koje su primarno zahvaćene našim istraživanjima, zasigurno nije, prije svega zbog prisilnog zaustavljanja ljudi, vraćanja, čekanja, zatvaranja, njihove zaglavljenosti i slično. Usprkos takvom porijeklu i prevladavajućem značenju, izraz balkanska ruta ne rabimo samo radi vezivanja uz šire prepoznatljivu sintagmu nego i zato da bismo činom prisvajanja tog pojma pokazali da se njime mogu posredovati i drukčija značenja, pa i ona koja su u otporu prema dominantnim diskursima“, rekla nam je Iva Pleše, jedna od urednica „Pojmovnika“, viša znanstvena suradnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku koja se bavi temama iz područja etnografije pisanja i korespondencije, metodologije etnološkog istraživanja i etnografskog rada, proizvodnje baštine, izbjeglištva i migracija.

Pojasnila je i važnost pojmova u drugom dijelu naslova knjige:

„Drugi dio naslova precizira o kakvoj se knjizi radi, čime se ona i kako bavi. ‘Pojmovnik’ tako upućuje na to da se temi – aktualnim migracijama na balkanskoj ruti – pristupilo putem obrade pojmova koji, pak, uglavnom nisu neki odavno etablirani migracijski termini – poput tražitelja azila, zemlje porijekla, ekonomskog migranta, prihvatnog centra i slično – nego pojmovi koji su se upravo u našim istraživanjima oblikovali, iskristalizirali kao ključni. I ostali pojmovi iz podnaslova bitni su za razumijevanje pristupa i teme, ali je jedan od njih, po obliku netipičan za hrvatski jezik pa i začudan, možda najpogodniji za ukazivanje na našu istraživačku perspektivu, ali i na stav koji zauzimamo kao članovi zajednica u kojima radimo i živimo. Radi se o pojmu iregulariziranih migracija kojim se želi naglasiti da migracije same po sebi nisu ilegalne, kako se ove kojima smo se mi bavili široko naziva i tretira, ili, u blažem obliku, iregularne, nego su kao takve društveno proizvedene različitim praksama i politikama kojima se sve više i sve jače kriminalizira inače sasvim neupitna potreba ili želja ljudi da migriraju. Migracijama, dakle, nastojimo pristupiti kao složenim fenomenima koji se ne mogu svesti samo na zakonske okvire. To istovremeno ne znači da takvi okviri nisu potrebni, dapače, ali je pitanje kakvi su i što se njima postiže – dobrobit ljudi ili, primjerice, diskriminacija, rasno odvajanje i sve veći jaz između nepodnošljivo bogatih i privilegiranih i onih drugih.“

Knjiga ‘Balkanska ruta: pojmovnik europskog režima iregulariziranih migracija na periferiji EU’. FOTO: Iva Pleše

Uz Ivu Pleše, urednica knjige je i Marijana Hameršak, ujedno i voditeljica projekta „Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji EU: od etnografije do pojmovnika“ Instituta za etnologiju i folkloristiku, koja nije mogla sudjelovati u razgovoru jer je trenutno na studijskom boravku u Njemačkoj. Treća urednica je Tea Škokić, znanstvena savjetnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku gdje se bavi temama rodne i feminističke antropologije, antropologijom rada te uz to vezanim temama iz područja istraživanja migracija, koju smo pitali koliko je zapravo za shvaćanje migracija na ovim prostorima bitan pojam „periferije EU-a“, gdje se zapravo Hrvatska i nalazi. „Pojam periferije također je važan za razumijevanje migracija na ovim prostorima jer ne upućuje samo na geografski prostor ruba Europe i Europske unije, nego i na politički, ekonomski, kulturni i simbolički aspekt periferija“, objasnila je Škokić te navela primjer: „Na primjeru Hrvatske to znači specifičnu izvedbu granice, koja se ne očituje isključivo kao čuvanje državne i fizičke granice. Periferija je politički konotirana odnosom centra, odnosno, Europske unije i u ovom slučaju zemalja na balkanskoj ruti. Tim odnosom dominira moć centra uspostavljanjem raznih pravila vezanih za režim migracija kojih se zemlje periferije, uvjetovane i ucijenjene na različite načine, moraju pridržavati. Ekonomski aspekt očituje se u financiranju tehnoloških i ljudskih resursa za kontrolu kretanja ljudi u pokretu i njihovo, nerijetko nasilno i nezakonito, vraćanje. Pojam eksternalizacije dobro objašnjava tu moć i prijenos eurocentričnog razumijevanja migracija kao sigurnosnog problema na zemlje na rubu ili izvan EU-a. Naime, takozvano upravljanje rizikom, a to znači sprječavanje i preusmjeravanje ljudi koji žele migrirati u EU, provodi se na daljinu, odnosno, na teritoriju država koje su na neki način o njoj ovisne.“

Tea Škokić je naglasila da je za Hrvatsku to u posljednjem periodu značilo ispunjavanje niza uvjeta za ulazak u Schengen, za Srbiju dio pristupnih pregovora za pristupanje EU-u i slično, te dodala: „Periferiju karakteriziraju i odnosi između periferija, bilo da je riječ o odnosima između država ili unutar jedne države, primjerice, smještanjem detencijskih centara, eufemistički nazvanima prihvatnim centrima za strance, na rubna područja poput Trilja i Tovarnika ili najnovijeg tzv. centra za registraciju migranata kod Krnjaka u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom u vezi s kojim se s razlogom upozorava na pokušaje ‘logoraškog rješenja’ pitanja migracija, onoga što je već dobro poznato i u raznim drugim sredinama. U svojoj knjizi nastojimo mnoge globalne migracijske fenomene promatrati u kontekstu balkanske periferije, primjerice, kako se široko primjenjiv europski i sjevernoamerički sustav podizanja ograda i prepreka na granicama, ali i duboko unutar granica neke zemlje, realizira na ovim prostorima. Zanima nas tko, čime i zašto priječi prolazak ljudima koji uglavnom ovdje ni ne žele ostati.“

Ograda sa žicom s obje strane ceste na hrvatsko-slovenskoj granici, listopad ’22.; Humanitarna stanica kod Paromlina, Zagreb, prosinac 2022.. FOTO: Iva Pleše

Kako nam je pojasnila Iva Pleše, knjiga je osim istraživačima koji se bave izbjeglištvom i srodnim vrstama migracija, njihovom poviješću i sadašnjošću, ali i marginaliziranim zajednicama, diskriminacijskim praksama, pokušajima otpora i slično, također namijenjena široj znanstvenoj zajednici, osobito studentima društveno-humanističkih i drugih usmjerenja, ali i novinarima koji pokrivaju te teme i svima onima koji iz profesionalnih, aktivističkih, volonterskih razloga rade s ljudima u pokretu. „Nadamo se također da bi knjiga mogla biti zanimljiva i čitateljima koji nisu profesionalno zainteresirani za temu, ali shvaćaju i važnost i kompleksnost migracijskog fenomena te su voljni o njemu razmišljati izvan uskih okvira dnevne politike i osjećaja nacionalne ili već neke druge ugroženosti“, istaknula je Pleše. Kako je ovaj pojmovnik, između ostalog, proizišao iz etnografskih istraživanja i terenskih uvida, zanimalo nas je što su podrazumijevali terenski uvidi i kako su ih uopće provodili. „Autori u knjizi dio su istraživačke skupine koja se 2020. godine okupila oko znanstvenog projekta Instituta za etnologiju i folkloristiku. Radi se o znanstvenicama i znanstvenicima iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, iz više znanstvenih disciplina, koje je između ostaloga povezao interes za etnografiju kao specifičan tip pristupa i istraživanja na terenu. Etnografski teren obuhvaćao je jednokratne ili višekratne posjete različitim lokacijama, višednevne i ponavljane boravke na istim lokacijama, individualne i kolektivne obilaske, odlaske na udaljena, ali i obližnja mjesta u vlastitom gradu, kontakt s ljudima u pokretu, volonterima, aktivistima, predstavnicima raznih organizacija i administracije, lokalnim stanovnicima, ali i samo promatranje i bilježenje događaja i prostora, okoliša i ljudi. Bitan dio terena činili su i mediji, društvene mreže, izvještaji, online razmjene, pa i intervjui na daljinu, osobito u vrijeme pandemije i različitih restrikcija tada uvedenih, koje su se specifično i osobito odrazile upravo na živote ljudi u pokretu, a s kojima se dijelom preklopilo naše istraživanje“, objasnila je Iva Pleše.

‘Hrvatska nema migracijsku politiku, nije regulirala rad agencija koje dovode strane radnike, nije osigurala osnovni uvjet boravka, a to je poznavanje hrvatskog jezika’, veli Tea Škokić

Kontinuiranim etnografskim istraživanjima na različitim mjestima i preko državnih granica nastojali su, između ostaloga, prevladati nacionalne okvire, i to upravo zato što, kako je istaknula Pleše, radi se o praksama koje nadilaze lokalne i nacionalne prostore te oblikuju transnacionalno područje. „Bivanje na terenu, koje dakle nije nužno vezano uz odlazak na neko udaljeno mjesto nego se ponajprije odnosi na specifičan način promatranja, primjećivanja i bilježenja, uključivalo je fokuse na različite aspekte, na kontrolu migracija, ali i na otpor toj kontroli, na proteste, fizičke prepreke postavljene za ljude u pokretu, kampove, oblike solidarnosti, mjesta okupljanja, predmete važne za kretanje, na djelovanje samoorganiziranih volonterskih kolektiva, stradanja u prirodi, memorijalne prakse itd. Zagreb, Beograd, Ljubljana, Bihać, Velika Kladuša, Rijeka, Preševo, Topusko, Bosanska Gradiška, Črnomelj, Tuzla, Jasenovac, Gorski kotar, Šid, Buzet, Sombor, Pirot, Dimitrovgrad, Subotica, Dobova, samo su neki od terenski posjećivanih lokaliteta povezanih s migrantskim kretanjima na balkanskoj ruti“, rekla je Iva Pleše.

Kako pojmovnik sadrži niz pojmova kao što su „autonomija“, „čekanje“, „detencija“, „gejm“, „izbris“, „pušbek“, „zona“ i slično, Tea Škokić objasnila je kako su odabrale pojmove koje su smatrale važnima za razumijevanje ove tematike i same balkanske rute:

„Dio pojmova rezultat je dugotrajnih istraživanja pojedinih autora i autorica, njihova interesa za pojedine teme, poput pojmova izbjeglištva, industrije ili eksternalizacije. Drugi su, pak, nastali na temelju etnografskih istraživanja koja smo provodili u sklopu projekta i odražavaju naša terenska iskustva i teorijska znanja. Takvi su, primjerice, pojmovi gejm, čekanje ili ruta. No bilo da je riječ o dobro poznatim i etabliranim terminima u području istraživanja iregulariziranih migracija ili onima koji odražavaju specifičnost konteksta balkanske periferije, ono što im je zajedničko jest težnja da se režimu migracija pristupi kritički i angažirano, kao i nastojanje da se prikažu njegova fragmentarnost, promjenjivost i dinamičnost. U sklopu projekta objavili smo internetsku platformu e-Erim (https://e-erim.ief.hr/) s mrežom pojmova i kraćim tekstualnim, video i foto prilozima proizašlim iz istraživačkog projekta. Na temelju njih nastali su pojedini pojmovi i u ovom zborniku tako što je više njih povezano i prerađeno u jedan veći, ali su i neki pojmovi objavljeni u ovoj knjizi skraćeni i objavljeni na platformi. U samom zborniku upućujemo na niz pojmova objavljenih na e-Erimu pa se ova tiskana verzija pojmovnika može čitati u kombinaciji s elektroničkom.“

Knjiga Ive Pleše i Tee Škokić rezultat je zajedničkog znanstvenoistraživačkog rada. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U samom uvodu urednice naglašavaju da su „Pojmovniku“ pristupile kroz shvaćanja migracija kao slojevitog i fluidnog fenomena pa smo pitali Teu Škokić koliko je taj fenomen migracija danas blizak i jasan stanovnicima Hrvatske. „Hrvatska je zemlja s dugom povijesti iseljavanja, ekonomskih migracija i ratnog izbjeglištva. Stoga su ovdje reakcije ljudi na velika izbjeglička kretanja s Globalnog juga prema Europi u ljeto 2015. godine uglavnom bile obilježene empatijom i solidarnošću. No takav je velikim dijelom bio i diskurs samog EU-a, a kada se taj diskurs promijenio, promijenili su se i lokalni službeni i medijski narativi o migrantima, a ubrzo i javno mnijenje. Na potonje je posebno utjecalo medijsko prikazivanje ljudi u pokretu, koje je laviralo od slike izbjeglice kao žrtve do slike izbjeglice kao opasnosti. Sve snažnije postaje klasificiranje ljudi, jesu li izbjeglice ili ekonomski migranti, prelaze li granice legalno ili nelegalno, regularno ili iregularno, jesu li to uglavnom mladi muškarci i bježe li iz svojih zemalja zbog rata ili zbog boljih uvjeta života. Medijska kakofonija svih ovih pitanja uglavnom se svodila i još se uvijek svodi na spektakularizaciju. Ona služi da se određena humanitarna i sigurnosna postupanja i prakse tumače kao nužna, kao jedino rješenje za neku krizu. Tako se zamagljuje sistemski problem, a u slučaju migracija to znači da se slikama izmučenih ljudi na putu i policije koja ih spašava iz pogibeljnih situacija zanemaruje osnovno pitanje zašto su primorani na dugotrajna putovanja kroz nepristupačan teritorij, zašto su uopće dovedeni u pogibeljnu situaciju. To je, dakle, narativ iz kojeg prosječni stanovnik Hrvatske poima, prosuđuje i zaključuje fenomen migracija. Ako tome pridodamo glasan zahtjev desno orijentiranih stranaka i pojedinaca o zaštiti Hrvatske od ugroze koju donose tzv. ilegalni migranti, a u novije vrijeme i strani radnici, teško je očekivati informirani stav građana. Pa se onda i može dogoditi da se uoči karnevala u Čavlima ove godine kao ‘dežurni krivac’ objesi lutka migranta ili stranog radnika, pust kojeg bi trebalo spaliti kako bi se time odagnale sve nevolje lokalne zajednice. Odluku organizatori karnevala pravdaju nasiljem stranaca prema lokalnom mladiću, događajem za koji ne postoje policijski dokazi, već se temelji na spektaklu straha, a posljedično tome i netrpeljivosti i govoru mržnje.“

Znanstvenice, autorice ovog pojmovnika, ušle su radeći na ovom projektu u samu srž migracija, pa smo ih pitali kako bi opisale današnju migrantsku politiku Vlade RH. „Sama država ništa ne radi da bi svoje stanovništvo privikla na prisustvo stranaca, a kamoli da bi išta poduzela po pitanju njihove integracije, koja mora biti obostrana, ili, bolje rečeno, po pitanju nekog zajedničkog, sadašnjeg i budućeg života u zajednici“, rekla nam je Tea Škokić te navela i što bi, po njezinu mišljenju, trebalo mijenjati u odnosu Vlade Hrvatske prema migraciji i migrantima: „Hrvatska, za koju se predviđa da će imati pola milijuna stranih radnika, nema migracijsku politiku, nije regulirala rad posredničkih agencija i platformi koje dovode i zapošljavaju strane radnike, nije osigurala osnovni uvjet boravka ovdje, a to je poznavanje hrvatskog jezika. Ako se tako odnosimo prema ljudima bez kojih naša ekonomija ne može preživjeti, onda je iluzorno očekivati da se će se prema ljudima koji su u tranzitu kroz Hrvatsku, prema iregulariziranim migrantima, odnositi bolje.“

Kao što je već ranije naglasila Škokić, Hrvatska je zemlja s dugom povijesti iseljavanja, ekonomskih migracija i ratnog izbjeglištva. Što je važno naglasiti i na čemu najviše poraditi da bi se migracije i migranti prihvatili kao dio života u 21. stoljeću, rezimirala je Iva Pleše: „Razne skupine i pojedinci čine mnogo u smislu normalizacije migrantskih kretanja te iskazivanja solidarnosti s ljudima u pokretu, od raznih vrsta pomoći i podrške onima koji ovdje trenutno žive, nastoje izgraditi novi život, ili nastoje stići na neke druge lokacije, do istupa prema medijima, političarima, administraciji i sl. Ali ono što dobro opisuje aktualnu društvenu situaciju vezanu uz iregularizirane migracije jest, čini nam se, jedna druga normalizacija, ne, dakle, ona koja bi se odnosila na prihvaćanje migracija kao potrebnih i kroz povijest uobičajenih procesa, nego normalizacija diskriminacijskih, rasno utemeljenih, nasilnih praksi koje nikome ne nose dobro pa tako ni onima koji ih provode. Tako su s vremenom ovdje, primjerice, normalizirani ‘pušbekovi’, protjerivanja izbjeglica i drugih migranata preko granice, bez administrativne procedure, često uz silu i nasilje. Kada su krajem 2021. godine objavljene snimke policijskog nasilja prema migrantima na hrvatsko-bosanskoj granici, činilo se da će nasilje, koje je već bilo dobro poznato u aktivističkim i sličnim krugovima, morati biti osuđeno i sankcionirano, no to se nije dogodilo. Normalizirano je također držanje ljudi u kampovima, u dehumanizirajućim uvjetima, normalizirane su bodljikave i žilet-žice, normalizirani su ksenofobni istupi saborskih zastupnika, pa i njihovo pozivanje na upotrebu oružja protiv ljudi koji traže utočište i bolji život, normalizirane su, i to je najstrašnije, smrti ljudi na putu do kojih ne dolazi zbog opasne prirode, nego zbog društva koje za njih stvara preduvjete. Pitamo se često i sami nisu li i naša pisanja, istraživanja, projektna sudjelovanja i izlaganja dio tog procesa normalizacije te što bi trebalo činiti i kako stvarati uvjete za oblikovanje nekih drukčijih praksi. Ono što u političkoj domeni zasigurno nedostaje ili nije dovoljno vidljivo, a što bi se očekivalo na lijevom dijelu političkog spektra, jest suvisla, jasna, razrađena, ostvariva politika koja bi počivala na solidarnosti s ljudima s Globalnog juga kao i s obespravljenima Globalnoga sjevera.“