Objavljeno u Nacionalu br. 384, 2003-03-26

Tihomir Orešković osuđen je na 15 godina zatvora, Mirko Norac na 12 godina, Stjepan Grandić na 10 godina: Ika Šarić se othrvala hordama desničara

Sudski proces protiv Tihomira Oreškovića, nekadašnjeg tajnika Operativnog štaba za Liku, Mirka Norca, bivšeg zapovjednika 118. brigade HV-a, te Stjepana Grandića, Ivice Rožića i Milana Čanića, trojice njihovih ratnih sljedbenika, završen je u ponedjeljak, 24. ožujka 2003., pred Županijskim sudom u Rijeci u skladu s regularnom pravosudnom procedurom. Tihomir Orešković osuđen je na 15 godina zatvora, Mirko Norac – na 12 godina, a Stjepan Grandić dobio je 10-godišnju zatvorsku kaznu. Milan Čanić već je prije oslobođen, a Ivica Rožić proglašen je nevinim zbog nedostatka dokaza u samom sudskom finalu.

U dvije godine, koliko je suđenje trajalo, tako su iznevjerena očekivanja i samih optuženika i njihovih simpatizera izvan sudnice. Do posljednjeg trenutka dio odvjetničkog tima tzv. gospićke skupine uvjeravao je Mirka Norca kako će dobiti oslobađajuću presudu, u najgorem slučaju pet godina zatvora. Istodobno, u razgovorima sa svojim kolegama priznali su kako, na osnovi dokaza i svjedoka optužbe koji su prodefilirali riječkom sudnicom, očekuju drastične presude. Istu procjenu o vrlo visokim zatvorskim kaznama za Norca i Oreškovića jedan od njihovih branitelja elaborirao je u redakciji Nacionala prije točno petnaest dana. Ako je, dakle, istina ono što tvrde njegovi prijatelji – da je Norac čvrsto vjerovao u trijumfalni izlazak iz zatvora – onda to znači da su ga njegovi odvjetnici vrlo svjesno prevarili i obmanuli.

Nisu se ispunila ni politička očekivanja vezana uz riječko suđenje.

Hrvatski narod nije “revolucijom” i masovnim pobunama spriječio izricanje kazni tzv. gospićkoj skupini kojoj se sudilo za ratne zločine u Lici tijekom srpske ratne invazije na Hrvatsku u listopadu 1991. Zbor demonstranata što je ispred zgrade riječkog Županijskog suda dočekao odluku sutkinje Ike Šarić mnogo je slabašniji od prijetećih najava.

Nije pala ni koalicijska vlada SDP-ovca Ivice Račana i nije restauriran režim koji bi po drugi put amnestirao njihove ratne biografije, kako je očekivao prvooptuženi Orešković, raznim trikovima za odugovlačenje suđenja. Upravo obratno, na vidjelo su izašle činjenice o odmazdama, torturama i smaknućima nenaoružanih srpskih civila koje su nepovratno istopile mit o junaštvu i patriotizmu optužene petorke. Pokazalo se da je u odnosu na njih sutkinja Ika Šarić mnogo veći heroj. Vodeći riječko suđenje, potpuno sama hrvala se s hordama desničara, raznim stožerima za obranu digniteta Domovinskog rata, spletkama mračnih špijuna i HDZ-ovih konvertita, uvredama odvjetničkog tima i njihovih branjenika, anonimnim telefonskim prijetnjama i ravnodušnosti vlastitih kolega.

Utoliko nije samo važan onaj dio presude u kojem se kaže kome jesu, a kome nisu dokazana zlodjela iz pojedinih točki optužnice. Zločinaca je nesumnjivo mnogo više od ovih koji su osuđeni i kažnjeni; ima ih čak i među svjedocima optužbe. Mnogo je značajnije da su istom sudskom presudom egzekucije nad srpskim civilima nepovratno dobile pravosudnu kvalifikaciju zločina, pa time i moralni status zla. Ipak, za hrvatsku naciju jednako je važna činjenica da je presuda donijeta na osnovi svjedočenja samih Hrvata iz Gospića, usto hrvatskih branitelja, i da su se neki od njih zločinu suprotstavljali već u jesen 1991. Posljednja žrtva gospićkog zločina bio je Milan Levar, također potencijalni svjedok optužbe, Hrvat, koji je ubijen bombom aktiviranom u njegovu dvorištu. Premda policija zna da se ubojica također krije među petoricom optuženih članova “gospićke skupine”, to je jedno od onih ubojstava koje, zbog načina izvedbe, nije moguće dokazati.

Kazneni progon tzv. gospićke skupine jedna je od prvih akcija domaćih pravosudnih institucija HDZ-ova poraza na parlamentarnim izborima u siječnju 2000. I mnoštvo svjedoka i osnovni materijalni dokazi postojali su od prosinca 1991., kada je o zbivanjima u pozadini gospićkog fronta obaviješten tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i dobar dio tadašnje vlade hrvatskoga nacionalnog jedinstva. U to doba snimljena je audiokaseta na kojoj Ivan Dasović, šef gospićke policije, potanko opisuje sastanak mjesnih vojnih i političkih čelnika u prostorijama Kriznog štaba od 16. listopada 1991. Prema Dasovićevoj snimljenoj ispovijedi, Orešković je na tom sastanku zahtijevao da likvidacija skupine srpskih civila posluži kao test nacionalne podobnosti i “državotvornosti”. A Norac je nazočnima objasnio da je riječ nalogu koji je stigao iz državnog vrha. Na kaseti je ostala zabilježena i Dasovićeva priča o onom što je slijedilo nakon “smrtonosnog sastanka”, kako su ga nazvali novinari. Pošto je dogovor realiziran egzekucijom dvadesetak Srba – većinom žena i staraca pokupljenih po podrumima kuća – da svoju kolektivnu akciju pogubljenja okrune slavljeničkom večerom.

U prosincu 1991. audiokaseta je dobila oznaku državne tajne, pohranjena je u arhivu SZUP-a. Smiljan Reljić, ravnatelj SZUP-a do 1997., dao je nalog da se ona uništi prije njegova odlaska s te dužnosti. Sačuvana je samo zato što je netko otkazao poslušnost, spremio kasetu u privatno skrovište i vratio je tajnoj službi nakon HDZ-ova sloma u siječnju 2000. Ukratko, ne samo da su zločini u Gospiću pomno zataškani i krivci prešućeni, nego su neki od njih promovirani u generalske činove ili uhljebljeni u državne i vojne službe. Zato je riječko suđenje, sa zadrškom od deset godina, pretvoreno, među ostalim, u poligon prastarih, vrlo privatnih obračuna između špijunskih frakcija Josipa Manolića, osnivača UNS-a, i Josipa Perkovića, osnivača SIS-a, tko je odgovorniji za višegodišnji zaborav gospićkih događanja iz 1991.

Dakle, službena i javna istraga otvorena je tek pred kraj 2000., a sudski nalog za uhićenjem petorice iz tzv. gospićke skupine izdan je u veljači 2001. Orešković, proglašen vrhovnim inspiratorom zločinačkih operacija, nije se opirao uhićenju, očekujući da će iz pritvora uskoro izaći, ne samo s aureolom ratnog heroja, nego i političke žrtve tzv. nove vlasti. Mirko Norac, u tom trenutku tek umirovljeni general HV-a, odlučio se na dvotjedni bijeg i skrivanje, uvjeren, navodno, kako je kazneni postupak u Hrvatskoj samo trik da ga se uhiti i izruči Haaškom tribunalu. Uhićenje Rožića, Grandića i Čanića nastojali su spriječiti mještani i članovi njihovih obitelji u Gospiću, opkoljavanjem policijskih “marica” kojima su trebali biti transportirani u riječki pritvor. Bila je to uvertira za masovne prosvjede poraženog HDZ-a koji je računao kako su kaznene prijave protiv “gospićke skupine” sjajna šansa da se, ni godinu dana nakon izbornog poraza, opet dočepa vlasti.

Uz blokade cesta, na istim mjestima i po receptu srpskih pobunjenika koji su 1990. počeli rat protiv Hrvatske, na splitskoj rivi održane su 11. veljače 2001. demonstracije HDZ-ove desnice, tobože, u čast Mirka Norca i Domovinskog rata. Uz animaciju cijele političke infrastrukture HDZ-a u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini, organizatori skupa već su imali zgotovljenu stranačku garnituru koja će preuzeti poziciju Račanove vlade. Premda je Račana i njegove ministre doista zahvatila panika, prosvjedi su gubili na žestini i masovnosti kako su se udaljavali od hrvatsko-hercegovačke granice i približavali Zagrebu. U pokušaju trijumfalne reprize na Trgu bana Jelačića, desničarski ustanak okupio je jedva nekoliko tisuća ljudi, pokazujući kako se šutljiva patriotska većina Hrvatske ipak stidi mračnih inserata Domovinskog rata.

I doista, da će sudbina tzv. gospićke skupine ipak na kraju ovisiti – kako je red u uređenoj državi – isključivo o pravosudnom postupku a ne političkoj sili i ucjenama, postalo je jasno 21. veljače 2001., kada se Mirko Norac, nakon pojavljivanja pred HTV-ovim kamerama, predao sudskim vlastima i pred riječkom istražnim sucem dao iskaz u kojem je 35 minuta poricao sve tvrdnje iz kaznene prijave.

Optužnica je podignuta petnaestak dana poslije, 5. ožujka 2001. Orešković, Norac, Rožić, Čanić i Grandić optuženi su za likvidacije srpskih civila koje su lovili po Karlobagu, te dvije masovne egzekucije na lokacijama Pazarište i Lipova glavica. Znatan fragment optužnice temeljio se na istražnim priznanjima optuženog Grandića koji je prihvatio odgovornost predvodnika streljačkog odreda na Lipovoj glavici, pravdajući se da te je izvršavao zapovijedi svog tadašnjeg zapovjednika Norca. Kao krunski svjedoci optužbe pojavili su se Ante Karić i Dražen Jurković. Karić je u vrijeme gospićkih zločina, bio šef ličkog Kriznog štaba, nadređen Oreškoviću. Jurković je istu funkciju obavljao pokrivajući užu zonu samog Gospića. U ime Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, optužnicu je branio Doris Hrast, uz asistenciju trojice privatnih odvjetnika Ljubiše Drageljevića, Slobodana Budaka i Ante Nobila, koji su zastupali obitelji pobijenih Srba, uključujući djecu bračnog para Kalanj, čija sudbina spada u jednu od potresnijih epizoda u gospićkoj zločinačkoj priči.

Đorđe Kalanj, hrvatski Srbin i javni tužitelj u Rijeci, po nalogu svojih zagrebačkih šefova u jesen 1991. poslan je u Gospić da osigura koliko-toliko funkcioniranje lokalnog suda, kao jedan od bitnih stupova državne organizacije. Svi pravosudni službenici Republike Hrvatske odbili su taj zadatak, svjesni da idu u vrlo opasno područje pod naletom srpskog topništva i bombi. U Gospiću nije preživio ni dva tjedna. Zarobljen je zajedno sa suprugom i zatočen u kasarni u Perušiću koja je od rujna 1991. bila pod kontrolom hrvatskih snaga. Nakon višednevnog mučenja, oboje su ubijeni na Lipovoj glavici. Žena je prije toga višestruko silovana.

Kroz riječku sudnicu prošlo je 120 svjedoka. Sutkinja Ika Škarić putovala je u Njemačku da sasluša dvojicu Hrvata koji su tvrdili da im na hrvatskom teritoriju prijeti smrtna opasnost od Oreškovićevih i Norčevih osvetnika. U Beogradu je saslušala 18 preživjelih žrtava od kojih su neke 1991. prepoznale ubojice u uniformama Hrvatske vojske. Suočeni s takvim obiljem dokaza, optuženici su se branili uobičajenim argumentima. Norac je tvrdio kako su svjedoci sve izmislili i da je audiosnimka na kojoj Dasović priča o “smrtonosnom sastanku” proizvod montaže. Tihomir Orešković cijeli je proces proglasio urotom antihrvatskih sila protiv Domovinskog rata koji bi, bez njega osobno, Hrvatska u Gospiću nesumnjivo izgubila, jer većina branitelja, mahom riječkih dobrovoljaca, ništa nisu valjali. Rožić je tvrdio kako mu ništa nije dokazano.

Presudom protiv tzv. gospićke skupine, Ika Šarić, predsjednica sudskog vijeća, nesumnjivo ulazi u povijest hrvatskog pravosuđa: nakon dvije godine kraju je privela suđenje u kojemu se pripadnicima HV-a prvi put izriče kazna za ratne zločine nad srpskim civilima. Do posljednjeg trenutka izložena političkim pritiscima, prijetnjama, uvredama, ipak je proglasila krivima protagoniste ratnih zločina u Gospiću, Tihomira Oreškovića i Mirka Norca.

Samo večer prije, 23. ožujka, sutkinji je faktički upućena posljednja prijetnja: ucjenjujući masovnim demonstracijama veterana Domovinskog rata i domaće desnice, Ika Šarić upozorena je kako se od nje očekuje oslobađajuća presuda barem za Mirka Norca, umirovljenog generala HV-a i počasnog vojvode Sinjske alke. Dok je izricala zatvorske kazne za pripadnike tzv. gospićke skupine, u sudnici je sjedio Mirko Čondić, predsjednik Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, a na ulazu u zgradu riječkog Županijskog suda urlao je zbor mišićavih, vjerojatno naoružanih muškaraca, sipajući najprimitivnije psovke na njezin račun.
Prizor je doslovno kondenzirao dvogodišnja zbivanja oko riječkog suđenja: dok se optuženi i osuđeni “heroji” Domovinskog rata kriju iza političke halabuke svojih organizacija i vojnih činova, sutkinja Šarić svoju odluku potpisuje, kako nitko od njih ne bi imao hrabrosti, unatoč svima i potpuno sama.

Ika Šarić, sutkinja koja će se pamtiti, rođena je 1961. u Biogradu na moru, gradiću blizu Zadra koji se 1991. našao u gotovo identičnoj situaciji kao i Gospić. Zadar i njegovo najbliže okruženje srpski politički stratezi vidjeli su u sastavu Velike Srbije pa se cijeli taj dio Hrvatske našao pod opsadom jakih trupa JNA i lokalnih četničkih formacija. U početnoj ratnoj ekspanziji Srbi su sravnili sa zemljom selo Kijevo, masakrirali civile u Škabrnji, protjerali sve Hrvate iz obližnjeg Obrovca, Knina i sela Ravnih kotara. Najstrašnije ratne mjesece obitelj Ike Šarić provela je pod opsadom srpskih topova i granata. Njezin brat, među prvima, priključio se hrvatskim braniteljima.

Sudbinu svoje obitelji i Domovinski rat Ika Šarić, očito, doživjela je drukčije od hrvatskih desničara nečiste savjesti, jednostavno kao časna sutkinja.
U Rijeci se zatekla još kao 15-godišnjakinja, kad je upisala srednju upravnu školu, završivši nakon toga i Pravni fakultet. Zbog osobite marljivosti, inteligencije i smisla za sudački posao vrlo je brzo napredovala, da bi u drugoj polovici 90-ih postala jednim od samo dva raspravna suca Županijskog suda u Rijeci. Šira javnost za nju je doznala tijekom suđenja skupini carinika, poduzetnika i policajaca koji su preko carinskog prijelaza Dvor na Kupi uspostavili višegodišnji kanal za šverc kavom. U drugom razvikanom suđenju pod njezinim vodstvom na optuženičkoj klupi našao se Josip Gucić, jedan od poznatijih HDZ-ovih tajkuna, optužen za pljačku poduzeća Brodokomerc što ga je osvojio u pretvorbi milošću tadašnjeg režima.

Kad joj je dodijeljen predmet “gospićka skupina”, prema tvrdnjama njezinih znanaca, nije bila osobito sretna. Uvjerena kako su priče o ratnim zločinima možda doista učinak srpske političke propagande u Haagu, suđenje je iskusila kao osobno suočavanje s mračnim stranama Domovinskog rata. Zato su joj optuženici i njihovi odvjetnici zamjerili preveliku širinu izvođenja dokaza, daleko preko granica optužnih navoda. Po načinu na koji je vodila postupak vidjelo se da ju je zanimalo kako su ljudi u uniformama Hrvatske vojske mogli počiniti takve zločine, tko ih je na to huškao i tko ih je poslije amnestirao.