Objavljeno u Nacionalu br. 749, 2010-03-23

Nacional je posjetio Sanatorij Pronatal, kliniku za medicinski potpomognutu oplodnju koju je u Pragu otvorio doktor Tonko Mardešić, sin vlasnika poznate hrvatske tvornice za preradu sardina

I dok su nekoć Hrvati rado gledali češku televizijsku seriju “Bolnica na kraju grada” koja se snimala u Pragu, danas jednu takvu masovno pohode. Od rujna prošle godine, kada je u Hrvatskoj počela rasprava a potom i donesen restriktivni Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji koji brani zamrzavanje zametaka, ograničava broj oplođenih jajnih stanica na tri, te traži potvrdu javnog bilježnika o izvanbračnoj zajednici, sve veći broj ljudi iz Hrvatske odlazi u jednu bolnicu na kraju Praga. Riječ je o Sanatoriju Pronatal, klinici za medicinski potpomognutu oplodnju čiji je vlasnik jedan od najuglednijih europskih stručnjaka na području reproduktivne medicine, doktor Tonko Mardešić. Po ocu Jaroslavu Mardešiću, rođenom Komižaninu i vlasniku poznate tvornice za preradu sardina, doktor Mardešić je Hrvat, pa je i to jedan od razloga zašto mu stiže mnogo pacijenata iz Hrvatske.

Mardešići u Češkoj uživaju veliki ugled. Potomci su Jakova Mardešića, osnivača prve hrvatske tvornice ribljih konzervi, čije je ime u kategoriji ribljih konzervi postalo sinonim kvalitete. Imali su tvornice na Visu i Braču, te pogone u Pragu, Italiji i Francuskoj. Nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirane su im tvornice u Hrvatskoj i Češkoj. Potonja im je 90-ih restitucijom vraćena, ali hrvatska privatizacija se ružno poigrala s obitelji Mardešić. Stoga je iza Jaroslava Mardešića 18 godina pravnih bitki za vraćanje imovine i zabranu korištenja obiteljskog imena. Sve to vrijeme njegove češka i talijanska tvrtka uspješno posluju. Prašku tvrtku posljednjih godina vodi Jaroslavov mlađi sin Savo Mardešić, dok je njegov stariji sin Tonko vodeći stručnjak u području reproduktivne medicine i vlasnik čak četiri klinike za izvantjelesnu oplodnju u Češkoj. Nacionalova ekipa posjetila je najveću od njih, Sanatorij Pronatal. Klinika je smještena u južnom, rezidencijalnom dijelu Praga. Glavna zgrada klinike sagrađena je 1920. godine i u to doba je bila sanatorij za sunčanje, a dodatne zgrade su nadograđene sredinom devedesetih u istom arhitektonskom stilu, te se nenametljivo uklopile u okoliš. O popularnosti klinike Pronatal već na samom početku posjeta Nacionalove ekipe svjedočilo je stotinjak automobila gusto parkiranih po puteljcima diljem parka. Među njima zamijetili smo jedan zagrebačkih i jedan automobil osiječkih registracija, a idućega smo dana tijekom obilaska klinike doznali da su upravo na redu za izvantjelesnu oplodnju čak četiri žene iz Hrvatske.

Iako mu je raspored popunjen mjesecima unaprijed, doktor Mardešić je dva dana za redom izdvojio nekoliko sati za Nacionalovu ekipu. Prvoga dana s njim smo razgovarali o radu klinike ali i o hrvatskom Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji koji je ocijenio katastrofalnim. Idućega dana doktor Mardešić nam je organizirao detaljan obilazak genetičkog laboratorija i klinike, a stručno osoblje Pronatala provelo nas je kroz cijeli proces: od sobe za uzimanje sperme, preko laboratorija u kojima se ona obrađuje, do operacijske dvorane za punktaciju jajnika i transfer oplođenih zametaka. Vidjeli smo uskladištenih oko 30.000 embrija u spremnicima s tekućim nitrogenom na minus 196 Celzijevih stupnjeva, te bili nazočni umjetnoj oplodnji koja se obavlja mikroskopskom robotikom. Unatoč velikom broju pacijenata, u i oko klinike vlada gotovo arkadijski mir, tek poneki par držeći se za ruke u pratnji medicinske sestre daje naslutiti da je to zapravo tvornica beba.

NACIONAL: Kada i kako je došlo do otvaranja Sanatorija Pronatal?
– Izvantjelesnom oplodnjom sam se počeo baviti 1986. godine, tada smo bili drugi klinički centar u Češkoj koji je počeo pružati pacijentima tu terapiju. Od 1986. do 1995. taj tim je radio u jednoj praškoj klinici. Uvjeti su tada bili takvi da smo imali listu čekanja i po tri godine i bilo je jasno da se tim putem ne može ići dalje, te je cijeli tim napustio kliniku i od prvog siječnja 1996. počeo raditi u Sanatoriju Pronatal koji smo osnovali kao centar koji se specijalizira samo za dijagnostiku i terapiju steriliteta.

NACIONAL: Osim vaših uspjeha na području tretmana steriliteta, povod našem razgovoru je i novi hrvatski Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, kakva je zakonska regulativa u Češkoj?
– Kad je riječ o medicinski potpomognutoj oplodnji, mislim da je Češka za pacijente postala jedna od najprivlačijih zemalja u svijetu, ima relativno liberalnu legislativu, što znači da možemo više-manje raditi sve što pruža moderna medicina, ali imamo kontrolu kvalitete rada koja je među najstrožima u svijetu. Češka je 18. listopada 2008. implementirala europski zakon o transplantivnoj medicini a u okvir te medicine spada i reproduktivna medicina. Nesporna je činjenica da je oko tri posto od ukupnog broja rođene djece u Češkoj rođeno nakon izvantjelesne oplodnje i oko tri posto nakon inseminacije i drugih terapija. Kako je u Češkoj demografska slika, kao i u ostalim europskim zemljama, katastrofalna, ne mogu zamisliti da bi država mogla limitirati ovu terapiju.

NACIONAL: Kako gledate na zakon koji je na snazi u Hrvatskoj?
– Ja na to gledam očima pacijenata kao na katastrofu. Budući da sam član raznih međunarodnih organizacija, mnogo pričamo o tom fenomenu kako pacijenti putuju iz svoje zemlje u inozemstvo tražeći terapiju koju ne mogu dobiti kod kuće zato što nije dostupna ili je zabranjena. Države koje imaju takve zakone tjeraju svoje ljude da odlaze u inozemstvo.

NACIONAL: Koje još europske države imaju jednako restriktivne zakone kao i Hrvatska?

– Restriktivan zakon ima Njemačka, zatim Italija, koja ima zakon kao i Hrvatska. Do prije četiri godine, kada je u Italiji donesen taj zakon, uopće nisam imao pacijente iz Italije, danas je Češka, ne samo Pronatal, puna parova iz Italije.

NACIONAL: Kako gledate na elemente Zakona po kojem se smiju oploditi samo tri jajne stanice te zabranu zamrzavanja zametaka?
– To u cijelosti ide suprotno od smjera u kojem ide reproduktivna medicina i smjera u kojem se kreće moderna medicina. Glavna stvar u izvantjelesnoj oplodnji i reproduktivnoj medicini je da nemamo višeplodne trudnoće. To se danas ne smatra uspjehom nego komplikacijom. Danas se obično u maternicu vraćaju dva embrija pošto mi smatramo da je to optimalan kompromis koji pacijentima daje najveću šansu za uspješnu terapiju a ujedno najmanji rizik višeplodne trudnoće. Međutim, ono što je kod restriktivnih zakona kontradiktorno je sljedeće: ako imate dozvoljeno oplođivati i transferirati samo tri jajne stanice, a svi ti zakoni kažu da sve embrije koje ćete dobiti morate transferirati, to znači da po zakonu, ako imate kvalitetnu medicinu, ako ste uspješni – imate tri embrija. Onda svima dajete tri embrija i dogodit će se da mnoge žene budu trudne s trojkama što je visokorizična trudnoća, koja se sto posto mora završiti prijevremenim porođajem, to je skupo i čak kad imamo modernu medicinu tu su golemi rizici za djecu.

NACIONAL: Kako gledate na zabranu zamrzavanja zametaka?
– Ja to ne shvaćm.

NACIONAL: Je li to etičko pitanje? Ustavni sud RH kojemu je bivši predsjednik Mesić poslao Zakon na ocjenu ustavnosti, za mišljenje se obratio Etičkom povjerenstvu bolnice u Petrovoj s pitanjem kada počnje život. Odgovor etičkog povjerenstva je bio – začećem.
– Na to pitanje nitko dosad nije odgovorio, nitko na svijetu. U redu je da postoji diskusija o mogućnostima moderne medicine i slažem se da ne moramo raditi sve ono što je danas moguće u modernoj medicini. Međutim, što se tiče kriokonzervacije odnosno zamrzavanja embrija – to nema alternativu. Naravno mi možemo smrzavati spermije međutim smrzavanje jajnih stanica nije ni približno toliko uspješno kao smrzavanje embrija. Recimo kod nas je trećna svih trudnoća koje imamo, nastala nakon transfera smrznutih embrija. Ako imate ovako uspješnu kriokonzervaciju, možete sebi priuštiti transfer samo jednog embrija.

NACIONAL: Na koji način pacijenti iz inozemstva dolaze do vas?
– Godinama imamo vrlo dobru suradnju s kolegama na područu bivše Jugoslavije. Kolege su nam uvijek slali svoje pacijente za koje su znali da ne mogu dobiti terapiju kod kuće. Ima sve više žena koje nam se obraćaju izravno jer među prijateljima imaju nekoga tko je bio kod nas i imao uspješnu terapiju. Također nas ljudi traže i na internetu. Mi obično predlažemo pacijentima da dođu kod nas na konzultacije, da upoznaju kliniku, da upoznaju nas i da mogu postaviti sva relevantna pitanja.

NACIONAL: Trebaju li parovi prije dolaska na konzultacije donijeti kakve nalaze ili dokumentaciju?
– Na konzultacijama ne moraju imati dokumentaciju, a kod dolaska na terapiju moraju donijeti nalaze koji će utvrditi njihov status kad je riječ o spolno prenosivim bolestima, za posebne indikacije moramo imati krvne grupe, kad se planira raditi nešto u kratkoj anesteziji, moraju imati osnovne pretrage zbog anestezije.

NACIONAL: Koliko se kod vas čeka na termin konzultacija odnosno na postupak?

– Ovisi o tome koju terapiju pacijent treba. Ima primjerice parova koji kažu, ‘Mi kod vas želimo običnu izvantjelesnu oplodnju, imali smo kod kuće četiri postupka, ne treba nam objašnjavati što i kako, sve znamo, hormonsku pripremu ćemo organizirati sa svojim ginekologom, kad možemo početi?’ Odgovor je: ‘Sutra’. Lista čekanja postoji jedino za donaciju jajnih stanica i to od četiri do šest mjeseci maksimalno.

NACIONAL: Imate li osiguran smještaj u sklopu klinike?
– Imamo hotel pored klinike koji pacijenti mogu koristiti, to je dobro zbog potrebnog mirovanja ali i stoga što je komunikacija između nas i pacijenata mnogo lakša jer ako je netko smješten u centru grada teško je komunicirati. Za pacijenete koji ostaju kod nas a dolaze avionom, imamo organiziran prijevoz, dočekuje ih se na aerodromu i dovozi u kliniku.

NACIONAL: Možete li opisati cijeli postupak izvantjelesne oplodnje i koliko on traje?
– Postupak počnje punkcijom jajnika koja traje od pet do deset minuta ovisno o broju folikula. Punkciju radimo u kratkoj anesteziji. Istog dana dolazi do oplođenja jajnih stanica i obično treći, četvrti ili peti dan, ovisno o broju i njihovoj kvaliteti, embriji se vraćaju u maternicu. Vraćamo obično dva embrija a svi ostali se kriokonzerviraju. Ako žena ostane trudna odmah nakon transfera “friških” embrija, ostali su njezina šansa za drugo dijete a ako odmah ne uspije, ona će doći kasnije po transfer smrznutih embrija, što je za pacijente mnogo jednostavnije, brže i mnogo jeftinije budući da su embriji već tu i potrebno ih je samo pripremiti za embriotransfer. Transfer je nešto kao ginekološki pregled, obično žena ništa i ne osjeća, prati s nama proceduru na ekranu ultrazvuka i naravno nije potrebna nikakva anestezija.

NACIONAL: Je li točan podatak da čak 15 posto stanovništva Europe boluje od neplodnosti, koji su po vama uzroci, te boluju li češće žene ili muškarci?
– Izvantjelesna oplodnja isprva je bila namijenjena ženama koje su imale oštećne jajovode jer to je terapija koja zaobilazi funkciju jajovoda. Međutim danas u cijelome svijetu dominira indikacija subfertiliteta muževa. Znači sniženi fertilitet muškaraca je danas glavna indikacija za izvantjelesnu oplodnju. Uzroci su razni, riječ je o kombinaciji puno faktora: prventsveno načina života i okoliša. Drugi uzrok povećanja broja parova koji imaju probleme s fertilitetom je činjenica da raste broj žena koje odgađaju prvu trudnoću razmišljajući – kad završim fakultet, kad se etabliram na poslu, kad budem imala više vremena – i na taj način za ženu nikad nije pogodno vrijeme za trudnoću. Te žene stvarno dolaze prekasno. Fertilitet žene je najveći izmeđ 20. i 25. godine života i već otad počinje kontinuirano padati, međutim taj pad se veoma ubrzava nakon 35. godine života. Između 35. i 40. godine života je zaista pet minuta do ponoći za trudnoću a poslije 40. je jako, jako teško. Problem je što se danas u medijima prezentiraju poznate žene koje su trudne nakon 40., međutim nitko javno neće reći kako je došlo do te trudnoće i koja terapija je iza toga. A ljudi stječu dojam da ne postoji ništa jednostavnije nego imati bebu sa 43 godine. To apsolutno nije istina i takva situacija bitno povećva broj parova koji imaju problema s fertilitetom.

Anonimne donacije

NACIONAL: Koje sve metode dijagnostike i liječenja pružate u Pronatalu?
– Preteča svakoj terapiji je naravno dijagnoza. Manji dio parova koji dođu kod nas ulaze u izvantjelesnu oplodnju. Puno veći broj njih sudjeluje u nekoj od drugih vrsta terapije: hormonskoj, kirurškoj ili inseminaciji.

NACIONAL: Vršite li IVF i s muškom i ženskom donorskom stanicom?
– I to je moguće.

NACIONAL: Može li to dijete kasnije doznati svoje biološko porijeklo?
– U Češkoj je donacija spolnih stanica po zakonu anonimna. To se tiče i spermija i jajnih stanica i embrija nakon donacija spermija i jajnih stanica. Pacijentima ne možemo davati podatke koji bi mogli voditi identifikaciji genetičkih roditelja. S druge strane, po zakonu moramo čuvati te podatke 30 godina i samo u slučaju kada bi kod tog djeteta došlo do zdravstvenih poteškoća gdje bi bilo potrebno znati genetičke roditelje je moguće otvoriti te tajne podatke.

NACIONAL: Postoji li praksa u kojoj roditelji mogu birati spol, boju očiju ili bilo kakve karakteristike svoje buduće bebe?
– To na svu sreću medicina još ne zna uraditi. To je dio genetičkih analiza ali ne zato da bismo dizajnirali bebu određene boje očiju ili kose ili s IQ 200, nego se one provode u situacijama kada su neke stvari genetički vezane za spol. Dakle, ne može se raditi selekcija spola samo po narudžbi roditelja već ako postoji par gdje je neki genetički problem vezan uz spol onda možemo birati spol embrija samo zato da se izbjegne genetički predisponirana bolest djeteta.

NACIONAL: Postoji li prema vašim saznanjima crno tržište embrijima?
– To ovisi o tome kakvu imate kontrolu kvalitete rada. Što će vam striktna legislativa ako je rad u laboratorijima crna kutija. Vlasnici embrija su uvijek parovi, ne klinika. Ovdje pacijenti imaju tri mogućnosti ako više ne žele embrije koje imaju, mogu tražiti da se likvidiraju, mogu ih dati za eksperimente u okviru naših projekata, u tom slučaju se mora dokumentirati koji su embriji bili uzeti za koji eksperiment uz pismenu dozvolu para i treće, par može dati dozvolu da njihove embrije transferiramo paru koji treba donaciju čitavih embrija. I tada se to treba dokumentirati a donatori moraju ispunjavati kriterije za donaciju. Nezamislivo mi je da bi u Češkoj netko mogao uzeti embrije i prodati ih.

Koliko novca par treba izdvojiti za jedan ciklus u Pronatalu?
– Cijena ovisi o tome što se radi, ali za ciklus izvantjelesne oplodnje pacijenti moraju obično računati na trošak od 2800 do 3000 eura.

NACIONAL: Koliko je beba proizišlo iz Pronatala od osnutka klinike do danas ?
– U posljednje tri-četiri godine, samo nakon izvantjelesne oplodnje, riječ je o približno 900 beba godišnje.