Usprkos svim benefitima koje bi energetska postrojenja koja kao energent koriste gorivo proizvedeno iz otpada preostalog nakon odvajanja iskoristivih sirovina mogla donijeti lokalnim sredinama, u Hrvatskoj takvog postrojenja još uvijek nema, a većina komunalnih tvrtki još uvijek se razbacuje dragocjenom sirovinom i njezinim energetskim potencijalom, odlažući je na odlagališta umjesto da je iskoriste kao energent. Spomenute energane i te kako bi pomogle županijama da se riješe nereciklabilnog dijela komunalnog otpada, a ujedno bi takva postrojenja povećala udio energije proizvedene iz obnovljivih izvora. Upravo to je krajnji cilj svih članica EU-a u kojima danas postoji oko 500 postrojenja za proizvodnju energije iz otpada, čime bi se smanjio udio korištenja fosilnih goriva poput plina, tekućih goriva ili ugljena za proizvodnju električne energije, a osjetno bi se umanjila i emisija štetnih stakleničkih plinova koji nastaju odlaganjem biorazgradivog otpada.

Prema najsvježijim podacima, svaki građanin Hrvatske na godinu proizvede prosječno 416 kilograma otpada, što zbirno čini brojku od 1.705.000 tona otpada koji se godišnje prikupi u Hrvatskoj. Iako po glavi stanovnika stvaramo tek nešto manje otpada od europskog prosjeka, u postotku recikliranog i ponovo iskorištenog otpada još uvijek značajno zaostajemo za prosjekom EU-a. U ovom trenutku, naime, u Hrvatskoj se reciklira tek oko 30 posto ukupno prikupljenog otpada, a čak 70 posto još uvijek završava na manjim dijelom uređenim, a u značajnoj mjeri na još uvijek divljim i neuređenim odlagalištima komunalnog otpada. U Odluci o donošenju plana gospodarenja otpadom RH za razdoblje od 2017. do 2022., koju je hrvatska vlada donijela u siječnju 2017., ali i u odredbama Zakona o gospodarenju otpadom, navode se razrađene mjere i aktivnosti prvenstveno u cilju sprječavanja nastanka otpada, a potom i nalažu mjere za pripremu otpada za ponovnu uporabu i recikliranje. Kao posebna kategorija ponovnog iskorištavanja otpada spominju se i „drugi postupci oporabe“, odnosno energetska oporaba, koja se odnosi na predobradu i pripremu otpada za korištenje u energetske svrhe. U spomenutoj odluci navodi se i posve konkretan rok – 2020. godina – do kada je nadležno Ministarstvo zaštite okoliša i energetike (današnje Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja) trebalo provesti analizu i ocjenu potrebe za energetskom oporabom otpada u sljedećem planskom razdoblju. Valja pritom naglasiti da se brojni stručnjaci koji su se proteklih godina zalagali za aktivniji pristup problemu energetske oporabe otpada, slažu u mišljenju da je posve neutemeljeno od države očekivati da ulaže u izgradnju postrojenja za proizvodnju energije iz otpada, odnosno energana na otpad. Takva postrojenja u svijetu u pravilu grade privatni investitori ili se ona planiraju kroz određene modele javno-privatnog partnerstva u kojima, uz privatni kapital, sudjeluju i jedinice lokalne uprave zainteresirane za rješavanje problema otpada uz stvaranje dodatne vrijednosti – energije koju mogu iskoristiti za vlastite potrebe. Na državi je tek da takve modele suradnje potiče i motivira, jer kroz njih rješava i vlastiti komunalni problem, s obzirom na to da će Hrvatska, na temelju preuzetih obveza, najkasnije do 2035. godine udio otpada koji će odlagati na komunalnim odlagalištima morati svesti na svega 10 posto.

‘Nismo toliko bogati da bismo se razbacivali energijom i puštali je u zrak’, tvrdi energetski konzultant Viktor Simončič

Od tog cilja još uvijek smo prilično daleko. No da bi komunalni otpad, iz kojega je prethodno odvojen sav koristan biološki otpad, postao gorivo, potrebno ga je prethodno obraditi u centrima za mehaničko-biološku obradu, u kojima se iz otpada proizvodi visokokvalitetno kruto gorivo koje je po svojim kemijskim svojstvima i visokoj kalorijskoj vrijednosti slično fosilnim gorivima i koje zadovoljava visoke standarde kvalitete i ekološke prihvatljivosti. Takvo gorivo već se koristi u brojnim energanama i cementarama u svijetu, ali i kao zamjensko gorivo za dobivanje energije u industrijskim pogonima. U Hrvatskoj se gorivo iz otpada – na svjetskom tržištu poznato pod kraticom SRF (Solid Recovered Fuel), a u nas pod uvriježenim nazivom GIO, odnosno gorivo iz otpada – u ovom trenutku proizvodi u županijskim centrima za gospodarenje otpadom Marišćina i Kaštijun u Istri, koji raspolažu MBO postrojenjima za mehaničku obradu otpada i proizvodnju GIO-a, a upravo je u tijeku gradnja i trećeg takvog postrojenja, Regionalnog centra za gospodarenje otpadom Bikarac pokraj Šibenika, koje bi trebalo biti dovršeno do kraja ove godine.

Uz dva operativna postrojenja čiji su vlasnici tijela lokalne samouprave, u Hrvatskoj postoji i jedno privatno MBO postrojenje koje je također spomenuto u Planu gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017-2022. To je postrojenje u vlasništvu zagrebačke C.I.O.S. Grupe i predstavlja trećinu ukupnih hrvatskih kapaciteta mehaničko-biološke obrade otpada. Ista Grupa jedina u Hrvatskoj trenutačno kao privatni investitor razvija i projekt nazvan SINERGIJA, u okviru kojega se planira gradnja visokoučinkovitog kogeneracijskog postrojenja za proizvodnju toplinske i električne energije iz neopasnog otpada i biomase. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja je sredinom prošle godine objavilo pokretanje postupka procjene utjecaja tog zahvata na okoliš, koji je u tijeku. No budući da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji energetski objekt koji bi za proizvodnju energije kao osnovno gorivo koristio upravo gorivo iz otpada, korisnici te vrste goriva za sada su samo domaće cementare, a višak goriva se izvozi.

Treba uzeti u obzir i da je pored dvaju spomenutih županijskih centara za gospodarenje otpadom, u narednih nekoliko godina predviđena izgradnja još 11 sličnih centara opremljenih MBO postrojenjima za obradu otpada i proizvodnju GIO-a, što znači da ćemo za koju godinu, ne izgradi li se barem jedna energana na gorivo iz otpada, biti preplavljeni tom vrstom goriva koju nećemo imati gdje upotrijebiti, već ćemo je nastaviti izvoziti kao i do sada. A to nije u interesu Hrvatske, tvrdi energetski konzultant Viktor Simončič. „Nijedna razumna zemlja u svijetu više ne gradi postrojenja za spaljivanje otpada. Nismo toliko bogati da bismo se razbacivali energijom i puštali je u zrak. Danas je i s financijskog, ali i ekološkog aspekta daleko isplativije graditi energane koje za proizvodnju energije koriste gorivo proizvedeno iz komunalnog otpada“, objasnio je i dodao da je i službena politika Europske unije dala preporuku da se iskoristi energetski potencijal onog dijela otpada koji se ne može reciklirati ili pak materijalno iskoristiti. Osim gradnje velikih kogeneracijskih postrojenja koja koriste gorivo iz otpada za proizvodnju električne i toplinske energije, moguće je – i isplativo – graditi niz manjih objekata koji bi koristili gorivo iz otpada za proizvodnju samo toplinske energije, tvrdi Simončič koji intenzivno propagira gradnju energana na gorivo iz otpada kao optimalno rješenje koje zajednici donosi višestruke koristi. No usprkos golemim koristima koje energane na otpad donose lokalnoj zajednici, otpor stanovnika prema takvim objektima još uvijek je velik, a Simončič kaže da su dobrim dijelom razlozi za takav negativni stav neznanje i nedovoljna informiranost građana o tome što energane na otpad jesu, ali i što nisu i kakav je njihov stvarni utjecaj na okoliš.

I dok se borimo s golemim otporom javnosti, za to je vrijeme Hrvatska zapela u apsurdnoj situaciji da umjesto da gorivo iz otpada koje je proizvedeno u domaćim centrima za gospodarenje otpadom koristi za proizvodnju električne i toplinske energije u vlastitim energanama, to gorivo izvozi plaćajući pritom visoke naknade za preuzimanje, a istovremeno u vlastitim energetskim pogonima za proizvodnju električne i toplinske energije koristi ugljen ili višestruko skuplji plin ili pak energiju uvozi po visokoj cijeni. Uz sve to, usluge zbrinjavanja komunalnog otpada s godinama ćemo plaćati sve skuplje, a zbog kašnjenja u ispunjavanju preuzetih obaveza vezanih uz gospodarenje otpadom, prijete nam i penali EU-a.

Hrvatska je, naime, kao članica Europske unije preuzela obvezu da u svoj Nacionalni plan gospodarenja otpadom do 2020. godine implementira okvirne direktive EU-a o gospodarenju otpadom, kojima je cilj stvoriti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom koji bi udio odvojenog prikupljanja korisnih sirovina iz otpada povećao na 50 posto, dok bi se preostali neiskoristivi otpad trebao adekvatno zbrinuti. Zakonski i podzakonski akti su doneseni, formalne su obveze ispunjene, no krajnji je cilj u stvarnosti još daleko od ispunjenja. Što nam je, dakle, preostalo? Simončič tvrdi da bez termičkog iskorištavanja dijela otpada, Hrvatska neće moći kvalitetno gospodariti otpadom niti provesti obveze koje je preuzela.Vrijeme je, dakle, da se osim edukacije jedinica lokalne uprave o posve konkretnim financijskim koristima koje njihovoj sredini donose energane na otpad, razradi i konkretniji sustav informiranja javnosti o tome kakvi su to objekti i kakvu dobrobit donose stanovništvu.