Da na incidente u pijanom stanju nisu imune ni javne osobe koje bi posebno trebale paziti na svoju reputaciju i osjećati odgovornost za svoje ponašanje, pokazao je slučaj ravnatelja KBC-a Zagreb Ante Ćorušića koji je alkoholiziran u dva navrata prijetio pištoljem, o čemu je pisao Nacional u nedavnom tekstu. A da alkohol može biti problem za poslodavce pokazuje i to što će Hrvatske šume, prema informacijama kojima raspolaže Nacional, uskoro provoditi alkotestiranje svojih djelatnika, pri čemu će se i najmanja razina alkohola smatrati teškim prekršajem. Sve je to otvorilo pitanje kakvo je trenutno stanje s alkoholizmom u Hrvatskoj, odnosno koji je omjer registriranih i prikrivenih alkoholičara i što bi se sve, na razini državnih politika, moglo učiniti za suzbijanje alkoholizma, povezanog i s nasiljem i prometnim nesrećama. Prema podacima koje je iznio Zoran Zoričić, psihijatar koji radi s ovisnicima u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu, voditelj referentnog centra Ministarstva zdravstva za ovisnosti o drogama i predsjednik Hrvatskog društva za ovisnosti pri Hrvatskom liječničkom zboru, u Hrvatskoj je godišnje 8000 hospitalizacija zbog alkohola, dok je prikrivenih alkoholičara puno više. Naime, Hrvatska spada u zemlje s većom stopom alkoholizma, dominantne ovisnosti bijele rase, posebice zemalja istočne i jugoistočne Europe te se procjenjuje da imamo oko 200.000 ovisnika o alkoholu. Stopa pijenja je na razini Europe, navodi Zoričić, od 10 do 15 litara čistog alkohola po glavi stanovnika u godini dana, dok je u Hrvatskoj ona od 12 do 13 litara. Dominantna je potrošnja piva, potrošnja vina opada, a konzumacija žestice je značajno pala u zadnjih dvadesetak godina. Među alkoholičarima dominiraju muškarci, odnos je 6 do 7:1. Muški alkoholizam je vidljiviji u odnosu na ženski, generalno govoreći žene piju u osami svojih stanova, dok muškarci piju javno i otvoreno se hvale time.

Zoran Zoričić je, govoreći o specifičnostima hrvatskog društva u kontekstu razvoja alkoholizma kod pojedinca, objasnio da je hrvatsko društvo nazdravičarsko društvo i da ta nazdravičarska kultura generira socijalni pritisak na pijenje koji je velik i kreće od proslave rođenja do karmina.

Erik Brezovec s Odsjeka za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija doktorirao je na temi alkoholizma, i Zoran Zoričić, psihijatar u KBC-u Sestre Milosrdnice u Zagrebu, voditelj referentnog centra Ministarstva zdravstva za ovisnosti o drogama. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Nije se ako oduprijeti pritisku da se pije, vrše ga i oni koji su ovisnici i oni koji nisu ovisnici, to potiče pijenje već kod mladih ljudi. Licemjerna je država koja zarađuje na porezu na promet alkoholnih pića i dozvoljava marketing kroz koji raste socijalni pritisak na pijenje. Društveni pritisak i marketing jači su faktori nego individualna osobna predispozicija. To je najlakše razumjeti na primjeru igara na sreću: do devedesetih godina nije u Hrvatskoj bilo nikoga s problemom patologije kocke jer nije ni bilo igara na sreću, onoga trenutka kada je država počela popunjavati budžet kroz promet i porez industrije igara na sreću dobili smo ogroman broj ovisnika, nije da su Hrvati predisponirani da budu kockari. Država ima mehanizme za suzbijanje alkohola: povećanje stope poreza na alkohol, zabrana reklamiranja alkohola i izričita zabrana pijenja za maloljetne. Treba reći i da su neki pojedinci ranjiviji i lakše podliježu utjecaju alkohola, često se kaže da su oni koji su socijalno deprivirani, primjerice, izbjeglice ili razne manjine, skloniji razvoju alkoholizma, zbog socijalne situacije u kojoj se nalaze. Ne pije svatko jer je to društveni pritisak, netko pije jer mu je teško na poslu ili u privatnom životu. U krugovima vrhunskih menadžera imamo ljude koji piju, nerijetko koriste kombinaciju kokaina koji ih diže i alkohola koji ih spušta. Ako je to dvoje u kombinaciji, veća je opasnost od overdoziranja“, rekao je Zoričić.

Kada govorimo o adolescentima, objasnio je naš sugovornik, možemo govoriti o problemima povezanim s pijenjem alkohola, a ne o alkoholizmu, zato što se u tim godinama alkoholizam još uvijek ne razvija.

„To što popiju povremeno ne znači da su ovisnici, piju kao simbol inicijacije u vršnjačke skupine i da bi se pokazali ‘starijima’ i ‘zrelijima’ negoli jesu, to je taj paradoks da kroz nezrelo ponašanje pokušavaju pokazati zrelost. Kada razgovaramo s djecom ne idemo u zabrane da ne otvorimo sukob autoriteta. Treba reći djetetu da roditelji cijene njegove godine i da adolescent mora upoznati ‘pro’ i ‘contra’ pijenja i samostalno donijeti odluke iza kojih stoji i pokazati odgovornost. Naređivanje i licemjerje tipa ‘piju odrasli, a ne djeca’ je kontraproduktivno jer će time mladi upravo izabrati alkohol kao sredstvo inicijacije u svijet odraslih. I jednokratna konzumacija alkohola kod mladih ljudi može donijeti probleme kao što su prometne nesreće zbog faktora alkohola, maloljetnička delinkvencija, slabiji uspjeh u školi te sutra slabiji socijalni uspjeh i nesiguran seks koji sa sobom vuče maloljetničke neželjene trudnoće. Danas se promijenio i model pijenja kod mladih: pripadnici prethodnih generacija su izlazili van da popiju u nekom klubu, dok se danas pije prije nego što se dođe na neko mjesto. Alkohol se kupuje u samoposluzi, to im je i jeftinije.“

Kako je objasnio Zoričić, kada osoba dođe u bolnicu na otrježnjenje preko noći ponekad ostane na liječenju, a ponekad ne. Sukladno Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, nije moguće nekoga ostaviti na silu na liječenju, pije li netko zakonodavca ne brine osim ako ne ugrožava sebe ili druge tipa, primjerice, zlostavljanjem člana ili članova obitelji. Poslodavac je češće uspješan nego liječnik: ako zaprijeti otkazom kada vidi da mu je radnik bio više puta pijan na radnom mjestu, onda taj radnik najčešće odlazi na liječenje.

Koja je granica između umjerene konzumacije alkohola u granicama normale i alkoholizma i koje su zdravstvene posljedice dugotrajne i prekomjerne konzumacije alkohola?

„Kaže se da je alkoholičar osoba koja je prekomjernim dugotrajnim pijenjem postala psihički i fizički ovisna i nastale su psihičke, fizičke i socijalne implikacije bolesti. Čovjek može piti puno nekoliko dana ako je na odmoru ili slično, a da nije alkoholičar, isto tako može piti male količine, a da je teški alkoholičar u poodmakloj fazi kada jetra više ne prerađuje alkohol. Možda je nekakva dnevna granica od dva do tri pića, a pod pićem se misli na 2 decilitra razblaženog vina, 0,25 decilitara piva i 0,3 decilitara žestice, sve preko toga je prekomjerno i vodi u ovisnost. Fizičke posljedice alkoholizma su alkoholna polineuropatija, odnosno oštećenje svih živaca, dolazi do gubitka motoričke i senzorne funkcije živca zbog nedostatka vitamina. Većinu kalorija osoba dobiva kroz alkohol pa manjka kvalitetna prehrana. Posljedice toga znaju biti i problemi s osjetom, motorikom i potencijom. To su najčešće prva oštećenja koja nastaju. Najpoznatije oštećenje je alkoholna lezija jetre koja ide u tri stadija, prvi stadij je masna filtracija jetre, zatim slijede predciroza i ciroza jetre. Postoje različiti tumori probavnog sustava, od jezika do debelog crijeva, oni su značajno češći kod ovisnika o alkoholu. Tumor dojki je češći kod alkoholičarki, trudnice alkoholičarke rađaju djecu s malom porođajnom težinom.“

A o psihičkim i socijalnim posljedicama alkoholizma i povezanosti alkohola i nasilja te ubojstva i samoubojstva rekao je sljedeće:

„Psihičke posljedice alkoholizma su deliriji, epilepsija, patološka ljubomora, portalna encefalopatija, odnosno poremećena funkcija mozga kod bolesnika s cirozom jetre, a socijalne su socijalno poniranje, problemi u obitelji i gubitak radnog mjesta. Što se tiče nasilja, od 60 do 80 posto svih suicida napravljeno je pod utjecajem alkohola, a isto vrijedi za 70 do 80 posto svih ubojstava u Hrvatskoj. Veliki postotak zlostavljanja unutar obitelji dogodio se dok je zlostavljač bio pod utjecajem alkohola. Dugogodišnje pijenje alkohola dovodi do promjena na nivou ličnosti, a već jednokratno uzimanje alkohola može rastopiti kočnice savjesti i super ega i dovesti do osobi neprikladnog ponašanja. Imamo ljude koji nisu primarno agresivni, a pod utjecajem alkohola to postanu. Imamo termin patološko pijanstvo kada osoba koja je mirna i povučena, pod utjecajem malih količina alkohola pokazuje izrazito agresivno ponašanje.“

Zvonimir Vila, slikar i grafičar, osnivač je kluba liječenih alkoholičara u šibeniku. FOTO: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Zagrebačku alkohološku školu osnovao je 1964. Vladimir Hudolin te ona postoji i danas u okviru KBC-a Sestre milosrdnice i Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan u Zagrebu, dok sličan tip škole postoji i u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. U KBC-u Sestre milosrdnice imaju i edukacije onih koji u radu susreću alkoholičare, ideja je senzibilizirati ih za taj problem i naučiti kako motivirati čovjeka da dođe tražiti pomoć i obitelj da mu bude pri ruci za vrijeme liječenja.

Zagrebačka alkohološka škola je, ističe Zoričić, pokazala da liječenje itekako može biti uspješno ako je organizirano sukladno načelima škole, a to znači da liječenje počinje u instituciji, bolnici, a nastavlja se kroz klubove liječenih alkoholičara koji su zadnjih 50 godina prema mišljenju našeg sugovornika najbolji primjer psihijatrije u zajednici koji Hrvatska ima. U ovom trenutku postoji oko 150 klubova liječenih alkoholičara diljem Hrvatske, oni pomažu rehabilitaciji alkoholičara. Studije i praćenja su pokazali da ako obitelj sudjeluje u tretmanu pojedinca, šansa da on trajno apstinira je od 40 do 60 posto.

Liječenje alkoholičara se, objašnjava Zoričić, vrši kroz socioterapiju, odnosno u okviru terapijske zajednice, na pacijente se prebacuje odgovornost za njihovo liječenje. Za vrijeme liječenja pacijenti se javljaju u lokalnu mrežu klubova liječenih alkoholičara u kojima nastavljaju svoju rehabilitaciju nakon otpusta iz bolnice.

„Postoji mreža raznih djelatnika u klubovima liječenih alkoholičara, neki su psihoterapeuti, a neki socioterapeuti, ali svi su posebno educirani za tretman alkoholizma, u stanju su pomagati obiteljima. Klubovi su poluotvorene grupe, srednje veličine, od 6 do 12 obitelji je u jednoj grupi, funkcioniraju na nivou sastanka jednom tjedno kroz najmanje tri godine. Na kratki rok se ne može ništa napraviti, lako je apstinenciju uspostaviti, a teško održati. Alkoholičari se kod nas, u KBC-u Sestre milosrdnice mogu liječiti u stacionaru ili kroz dnevnu bolnicu, oni koji su teže fizički oštećeni ili dolaze iz drugih dijelova Hrvatske liječe se u stacionaru, a oni koji su iz Zagreba i nemaju neka oštećenja liječe se u dnevnoj bolnici, to znači dolazak ujutro u 8 i boravak u bolnici do 2 sata, vikendom su doma. Pacijenta se uči o problemu, o odnosima s drugim osobama, pokušavamo ući u pozadinu njegova pijenja, pokušavamo raditi na njegovim komunikacijskim vještinama, razviti neke jače mehanizme obrane, to je jedan pravi psihoterapijski analitički rad grupnog tipa s ovisnikom“, odgovorio je Zoričić.

Zvonimir Vila je akademski slikar-grafičar koji je rođen 1966. u Zagrebu. U Šibeniku vodi Galeriju Vila, odnosno majstorsku grafičku radionicu i od toga živi. Rastavljen je i ima dvoje djece.

‘Alkohol mi je promijenio karakter, nisam doživljavao ljude oko sebe, to je zadnja faza, kada ne znate tko ste, kamo idete i zašto, samo vam treba alkohol’, kaže Zvonimir Vila

Ne pije ni kap alkohola već godinu i pol dana, prije toga je imao ovisničku fazu koja je trajala dvije godine, odnosno ukupni staž konzumiranja alkohola od trideset godina. Trenutno nema žudnju za alkoholom i može biti u društvu ljudi koji piju, što na početku odvikavanja nije bilo moguće. Pola godine prije nego što je otišao na liječenje pokušao se sam odviknuti, ali imao je nekoliko recidiva. Odvikao se od alkohola zahvaljujući liječenju u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, na stacioniranom odjelu kod doktora Zorana Zoričića. Na liječenje ga je potaknuo prekid s partnericom s kojom je živio i koja ga je ostavila zbog alkohola. Ovako se toga prisjetio:

„Sam sam se odlučio na liječenje, vidio sam da sam dotaknuo dno. Bio sam naporan, dosadan, osoba s kojom sam živio me upozoravala na moje ponašanje, nisam je doživljavao, nego sam svaki put otišao po alkohol. Ponosan sam na to što sam otišao u Vinogradsku. Liječenje traje 25 dana, što ima svoje zašto, iako se to može činiti kratko. Terapija se na terapijskim zajednicama sastoji od predavanja na temu ovisnosti o alkoholu, to mi je postalo jako zanimljivo. Nakon izlaska iz bolnice važna etapa u liječenju je klub liječenih alkoholičara koji nije postojao u Šibeniku pa sam, uz poticaj doktora Zoričića, osnovao ‘Klub liječenih alkoholičara Klica Šibenik’. Sastajemo se svaki ponedjeljak, klub ima 7-8 članova i medicinsko osoblje, stručnjake raznih profila. Klubovi su važni jer ono što ste naučili u bolnici morate pokazati javno i to primijeniti. Pričamo općenito o životu bez nekih tajni, ne pričamo samo o alkoholu. Rado bih da dođe i netko tko konzumira alkohol, trenutno nema takvih. No ne može se nekome ‘utuviti’ u glavu da ima problem, bitno je da osoba sama shvati što je alkoholizam i dokle može nekoga dovesti.“

Kaže da je u njegovoj obitelji bilo alkoholičara i da je to što je živio u takvoj okolini moglo utjecati na njega, ali počeo je, kao i mnogi, piti kao adolescent, iz radoznalosti i potrebe da se napravi važan. Ističe da su različite stvari voljeti piti i biti ovisan i da nije problem u alkoholu, nego u stilu života.

„Kada smo došli na predavanje, prva rečenica liječnika je bila da nisu protiv alkohola nego protiv ovisnosti. Najbolja formula je reći, kako su nas učili u bolnici: ‘Ja danas neću piti’, a ne ‘Ja neću piti cijeli život’. Vi počnete piti alkohol iz ugode, onda dosežete jednom točku kada vam nije dovoljna prijašnja količina te gubite toleranciju na alkohol. Alkohol vam presijeca svaku sponu s realnošću i svijest. Alkoholičar će uvijek naći razlog da se opravda, nema pravog vanjskog razloga za alkoholizam. Također, uvijek si govori da može prestati piti, a to je laž. Granica između ovisnosti i funkcionalnog konzumiranja alkohola je tanka, ne znam kada mi se to dogodilo. Alkohol mi je promijenio karakter, za mene nije više postojala ni umjetnost, nisam doživljavao ljude oko sebe, to je zadnja faza, faza kada ne znate tko ste, gdje idete i zašto idete negdje, sve vam postaje ravno i samo vam treba alkohol, lažete i sve ste u stanju učiniti samo da se dokopate alkohola. Sretan sam da mi alkoholizam nije uzrokovao probleme sa zdravljem, a sada imam puno veću koncentraciju, bolju komunikaciju s ljudima i drugačiji stil života. Alkoholizam je bolest koja se ne može izliječiti nego zaliječiti, ja sam cijeli život liječeni alkoholičar“, zaključio je Zvonimir Vila.

Erik Brezovec s Odsjeka za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija doktorirao je na temi „Dimenzije društvene uključenosti i isključenosti konzumacije alkohola u Krapinsko-zagorskoj županiji“.

Krapinsko-zagorsku županiju uzeo je kao slučaj upravo zbog stereotipa o Zagorcima-pijancima. Pokazalo se da je upravo taj stereotip postao svojevrsna kolektivno-identitetska crta koja se manifestira kroz pošalice o sebi samima, ali i kroz zadirkivanje onih koji u određenim situacijama ne piju alkohol. Na temelju dobivenih podataka ne može potvrditi ili odbaciti to da se u Zagorju pije više ili manje nego u drugim dijelovima Hrvatske. Za takve zaključke, ističe, potreban je jedan cjelovit projekt koji trenutno i razrađuje. U fazi disertacije od većeg interesa bili su načini na koje taj stereotip određuje svakodnevicu u Zagorju nego li pitanje je li stereotip točan. Kaže također da se već na jednoj makro razini može detektirati kontinentalni i mediteranski tip pijenja. „To su širi krugovi odnosa prema alkoholu koji nisu samo hrvatski. Mediteranski tip pijenja prisutan je i npr. u Italiji, dok je kontinentalni prisutan i u Njemačkoj, Austriji, skandinavskim zemljama itd.“

Kako je objasnio Brezovec, po pitanju društvene isključenosti i uključenosti kvantitativnim podacima moglo se zaključiti kako postoji značajna veza učestalosti društvenih aktivnosti i učestalosti, ali i količine konzumiranog alkohola. To govori, ističe naš sugovornik, da postoji uska veza interakcije i konzumacije alkohola, barem u kulturnom kontekstu u kojem je provedeno istraživanje, iako i druga istraživanja pokazuju slične rezultate u drugim kontekstualnim okvirima.

„S druge pak strane, kvalitativni podaci su se pokazali iznimno vrijedni za razumijevanje mehanizama uključenosti i isključenosti. Sama isključenost je rezultat emocionalne neusklađenosti u okvirima interakcijskog ritualnog lanca. Na jedan specifičan način, u interakciji, konzumacija alkohola doprinosi situacijskoj, trenutnoj solidarnosti, a ako postoji solidarnost na temelju nečeg što se može, ali i ne mora prakticirati, tada ta ista solidarnost ima potencijal za isključenjem onih koji se nisu emocionalno uskladili. Tako se, ponekad i indirektno isključuju oni koji alkohol ne konzumiraju u situacijama u kojima je poželjno konzumirati alkohol. No isključenost se događa i s druge strane spektra. Tako se isključenost može javiti i zbog prekomjerne konzumacije u trenucima kada je konzumacija kulturno dopuštena, ali do određene granice. Tako se na obiteljskom ručku, u većini slučajeva nećete prepustiti intenzivnom pijanstvu. Ni na svadbenim proslavama, iako alkoholizirani, nećete dopustiti da vam od alkohola pozli ili da uništite manifestaciju svojim stanjem. Konzumacija alkohola mora se znati, ona je usko vezana uz znanje o svakodnevnom životu oko nas. Ako ne poštujemo to znanje, bilo da alkohol uopće ne konzumiramo ili ga konzumiramo previše za neku situaciju, počinje stigmatizacija koja s vremenom može prijeći i u društvenu isključenost.“

Objasnio je također da socio-ekonomske karakteristike ispitanika, barem na području Krapinsko-zagorske županije nisu bile značajno vezane uz konzumaciju alkohola i da konzumacija alkohola nadilazi klasne podjele u društvu. „No s druge pak strane, oni koji su tradicionalnije vrijednosno orijentirani, posebice oni koji su orijentirani na svoj društveni status, alkohol konzumiraju učestalije te u većim količinama. Ljudi takvih vrijednosnih određenja, također misle da je alkohol važan za kvalitetu njihova društvenog života. Dakle, ako u obzir uzmemo ove podatke, mogli bismo reći da je za ljude spomenute vrijednosne kategorije, konzumacija alkohola važna za njihovo društveno uključenje.“