U knjizi Luke Mjede ‘Hrvatski fotografi’, prvoj takve vrste u Hrvatskoj, tekstualno, biografski i portretno predstavljena su 52 istaknuta hrvatska fotografa i njihovi radovi specifični po vrsti ili motivu

KKnjiga istaknutog hrvatskog fotografa Luke Mjede „Hrvatski fotografi“, u izdanju Hrvatskog fotografskog centra, upravo promovirana u zagrebačkom Muzeju Mimara, prva je knjiga takve vrste o kolegama i profesionalnim fotografima, s kojima je Luka Mjeda često dijelio mjesta, vrijeme, poslove i prostore fotografskog posla. U opsežnoj publikaciji nakon brojnih i dugotrajnih „brušenja“ izbora imena, na kraju su objavljena 52 tekstualna, biografska i portretna prikaza istaknutih hrvatskih fotografa, s odabirom njihovih fotografija po kojima ih najbolje pamtimo ili koje su u njihovim opusima specifične po vrsti fotografije ili motivu.

Ako je sa svojim prvim projektom o fotografskim portretima kolega i drugih likovnih umjetnika u devedesetim godinama prošlog stoljeća Mjeda želio prikazati jedno drugačije lice naših majstorâ fotografije i štafelaja, u ovoj knjizi autor je imao namjeru gotovo suhoparno inzistirati na biografsko-dokumentarističkoj razini njihova rada. Za brojne fotografe, naime, ne znamo ne samo nagrade koje su za svoj rad dobili kod nas ili u inozemstvu, gdje su sve u inozemstvu objavljivali svoje radove, nego im vrlo često ne znamo ni godište rođenja.

U razgovoru za Nacional Luka Mjeda dotaknuo se nekih općih problema današnjeg stanja umjetničke i profesionalne fotografije, među kojima je podjednako zastupljena reportersko-ratna fotografija, novinska fotografija, reklamne kampanje, ciklusi pejzažne fotografije, fotografije arhitekture, modna fotografija, portreti ljudi i životinja, fotografije aktova i fotografski autoportreti.

„Počeo sam portretirati fotografe prije 10 godina i s obzirom na to da poznaju mene i moj fotografski rad, imali su potpuno povjerenje u naš sada zajednički projekt prezentiranja ponajboljih hrvatskih profesionalnih fotografa. Osim 52 fotografa koje sam uvrstio u ovoj monografiji, imamo još izvrsnih i mlađih fotografa, ali ih nisam mogao sve obuhvatiti u jednoj knjizi. Nadam se da će netko drugi to nastaviti. Želio bih se zahvaliti na podršci zagrebačkom Uredu za kulturu i Zakladi Adris koji su prepoznali važnost ovog projekta“, pojašnjava za Nacional Luka Mjeda.

Kada uzmemo u obzir natprosječno veliki postotak fotografa visoke zanatske razine za prostor Hrvatske, čini se da je to također jedna naša specifičnost. „Što se tiče komparacije s drugima u regiji, nikada se nismo time bavili – nama je mjerilo uvijek svjetski nivo. Dolazeći iz tzv. ‘male zemlje’ po pitanju fotografskog izražaja, veoma je teško prodrijeti u svjetske popise najboljih, a već smo u 80-im godinama prošlog stoljeća imali dva izvrsna fotografa koji su radili za najbolje svjetske novinske agencije (SIPA PRESS, GAMMA PRESS): Stephan Lupino bio je velika međunarodna zvijezda; Romano Grozić živio je u Milanu i snimao za Vanity Fair i druge modne magazine; Dag Oršić je također živio u Milanu i radio za talijanske klijente; moje su fotoilustracije objavljivali u talijanskim magazinima Panorama (naslovnica 1985.) i L` Europeo, u prestižnom GRAPHIS magazinu te kasnije i u Los Angeles Timesu. U 90-im godinama mnogi naši fotografi slikovno su izvještavalo za najjače svjetske agencije i magazine s ratišta bivše Jugoslavije i Bliskog istoka; Damir Fabijanić je prvi hrvatski fotograf koji je bio pozvan izlagati u francuskom Arlesu; Ivo Pervan ima pregršt svjetskih nagrada za svoje monografije i fotografije Hrvatske. Neka mi oproste mnogi izvrsni fotografi koje u ovom trenutku nisam spomenuo. Zar bi nas netko angažirao da nismo izvrsni?“ naveo je Mjeda.

U potpunosti svjestan svih tih razina prezentacije kolega, Mjeda je pazio da u knjizi budu objavljene danas rijetko dostupne fotografije pojedinih fotografa ili neke epizode iz njihove karijere po kojima ih više ne pamtimo, a njima su bile iznimno profesionalno važne u periodima osamdesetih ili devedesetih godina prošlog stoljeća ili u novim desetljećima 21. stoljeća.

„Ova knjiga i u tom kontekstu želi napraviti i naglasiti razliku između profesionalnih fotografa, istinski zanatski školovanih fotografa i svih onih drugih. S druge strane, toliko volim fotografiju, da svatko tko se počne baviti fotografijom, reći ću mu da je to baš lijepo i da je dobro da se njome bavi. Nemam s tim osobama nikakav problem. Imam veći problem s ljudima koji su zaduženi, školovani i plaćeni da to rangiraju, valoriziraju i objašnjavaju. Imam problem s njihovim objašnjenjima i kategoriziranjima fotografije. Iz prošlosti znam što su neki kritičari napravili nekom mladom fotografu koji je nakon godine dana rada dobio izložbu u galeriji, kakvu mi drugi profesionalci nismo mogli dobiti desetak godina. Taj fotograf je recimo i dalje fotografirao idućih dvadeset i pet godina, ali nikada više nakon toga nije imao izložbu. Dakle, poremećeni su kriteriji kad početnik dobije dvije stranice u nekom važnom listu ili novinama. Nisam siguran da je to najbolje. Školovani kritičari, kustosi i muzealci morali bi znati takve stvari. Što se događa ako nekomu napravite nezasluženo veliku podršku, a taj još nije zanatski i umjetnički sazrio. Na žalost, kustosi koji se u današnje vrijeme u Hrvatskoj bave fotografijom nisu nikada bili u ateljeima više od dvije trećine fotografa koji su sabrani u ovoj knjizi, niti su ikada s njima razgovarali u medijima, radili intervjue i recenzije. Jesu li ikada bili u jednoj tamnoj komori? Ali genijalci su za otkrivanje videa, instalacija i svega drugoga. Fotografija postoji već više od dvije stotine godina pa se mora nešto znati i o njezinoj povijesti i osnovama. Fotografija je crtanje svjetlom. Nikoga ne tjeram da mora raditi u tamnoj komori, ali morate to razumjeti“, objasnio je Mjeda za Nacional motive stvaranja ove opsežne monografije, čiji su primjerci već na subotnjem predstavljanju u Muzeju Mimara bili razgrabljeni.