Objavljeno u Nacionalu br. 686, 2009-01-05

Zlatko Sudac okupio je oko sebe novinare, političare desnice i generale, a njegova politička stajališta o demokraciji i globalizaciji Crkva shvaća kao izazov

Zlatko Sudac nije karizmatik, upravo suprotno, njegova pojava i mistifikacija koja prati svakodnevni život tog svećenika s Krka eksplicitni je pokazatelj duboke krize u današnjoj Hrvatskoj. Nije to isključivo ovdašnji fenomen – još od srednjeg vijeka postoji niz slučajeva kada su se u javnosti pojavljivali raznorazni Mesije, od kojih je javnost očekivala spasonosna rješenja. Nakon nekog vremena, uglavnom su nestajali, mijenjalo se nije ništa, i većina njihovih sljedbenika naposljetku bi shvatila da je riječ o manipulaciji. “Fenomen Sudac” predstavlja hrvatsku verziju takvih događaja i traženja novog vođe nacije, barem u značajnom dijelu vjernika. On je doista središnja medijska zvijezda: na misama i propovijedima okuplja desetke tisuća ljudi koji ga slušaju pobožnije nego bilo kojeg kardinala, knjiga u kojoj opisuje svoj život odlično se prodaje, a izgledom koji podsjeća na Isusa oko sebe okuplja ovdašnje javne ličnosti. “Mi Hrvati još nismo svjesni koliko smo sretni jer imamo Sudca”, smatra novinarka Dijana Čuljak koja mu se divi, baš kao i Nensi Brlek, Mirjana Hrga, Ljiljana Bunjevac-Filipović, Milan Ivkošić, Dunja Ujević, atletičarka Ivana Brkljačić, propali političar Ivić Pašalić, alternativac Drago Plečko ili generali Ante Gotovina, Mirko Norac i Ante Roso.

Sljedba koja uključuje poznate novinarke, desničarske političare i osuđene generale, neovisno o sadržaju i smislu poruka koje se upućuju, u Hrvatskoj je jamstvo apsolutne medijske promocije. U Sudčevu slučaju to je duboki prijezir prema liberalnoj demokraciji, Zapadu, ateistima i agnosticima, a vrhunac doktrine nesumnjivo je ideja o teokraciji kao najboljem društvenom uređenju. Premda je riječ o različitim konfesijama, posljednji koji su zagovarali slične principe bili su talibani.

Zanimljivo je da Sudčeva stajališta i u Katoličkoj crkvi počinju doživljavati kao svojevrsni izazov.
“Živimo u vremenima spektakla i ekstravagancije, i ti trendovi nisu zaobišli ni Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Ali sva ta halabuka koja se diže oko Zlatka Sudca i svega što radi postaje psihopatološki fenomen ove države i velikog broja naših vjernika, a to je činjenica koja nas mora zabrinuti. Ljudi ga doživljavaju kao mistika, pa čak i sveca, iako je riječ o vještom manipulatoru, golemog ega i još većih menadžerskih sposobnosti. Premda vjerujem da će za nekoliko godina njegova karizma splasnuti, biskupi koji vode Crkvu moraju biti zabrinuti.” Bila je to reakcija iznimno uglednog svećenika iz Zagreba, koji je za Nacional, uz molbu da se ne objavi njegovo ime, komentirao kakve reperkusije mogu svojim javnim djelovanjem izazvati ekstravagantni svećenici kao što su Zlatko Sudac ili Anđelko Kaćunko.

Povod je, jednom riječju, sveprisutan. O legaliziranom utjecaju Katoličke crkve na ovdašnje društvo bespredmetno je govoriti. Ništa manji utjecaj nije u svakodnevnim situacijama – brojni svećenici prije izbora eksplicitno pozivaju vjernike da “ne glasuju za prikrivene komuniste u SDP-u”, Božić i teško dokazivu priču o tri kralja na HTV-u se opisuje kao da o tim događajima postoje dokumentirani arhivski materijali, a prilikom otvaranja sportske dvorane Arena Zagreb biskup Vlado Košić poziva 15.000 okupljenih da zajedno mole Očenaš. Takav religijski obred u necrkvenom objektu danas je nezamisliv u bilo kojoj demokratskoj i multikulturalnoj državi, od Njemačke, Francuske, Britanije, do Kanade ili Australije. Dakle, Crkva definitivno ima utjecaj i ne treba se brinuti hoće li biti izložena bilo kakvoj diskriminaciji.

Stavovi biskupa se slušaju i predsjednik Stipe Mesić jedini je relevantni političar koji se javno i nedvosmisleno suprotstavio Josipu Bozaniću, Mili Bogoviću, Marinu Barišiću ili Jurju Jezerincu. Iz tog kuta, Crkva može biti mirna, znajući kako ima izraziti utjecaj na politička i društvena kretanja. U takvim okolnostima, vodstvu Katoličke crkve ne odgovara način na koji djeluju ekscentrični svećenici poput Sudca ili Kaćunka. Potvrdio je to prije nekoliko dana za Nacional i jedan od najvažnijih crkvenih dostojanstvenika, koji se baš kao i njegov kolega, koji je citiran na početku teksta, nije libio eksplicitno optužiti svećenike koji iskaču iz crkvenog “mainstreama”. “Oni su, najblaže rečeno, prilično čudni. Kaćunko zna biti zabavan, međutim on u religioznom smislu nije neki osobiti kapacitet.

Nikada mu u Zagrebu nismo dali neku župu, što pokazuje koliko smo ga respektirali, i za sve je najbolji njegov premještaj u Liku. Zlatko Sudac je nešto posve drugo, rekao bih tip koji s psihološkog aspekta pokazuje prilično zabrinjavajuće ponašanje. Nemam dokaze za ovo što ću kazati, ali u crkvenim krugovima se povremeno spominje da je iz tih razloga povremeno bio dulje odsutan. Važnije je njegovo javno djelovanje, koje je po svom sadržaju na samoj granici prihvatljivog, a jedina olakotna okolnost je to što je Sudac svjestan koju granicu ne smije prijeći.

Ali posve je realno kazati da njegovo ponašanje postaje opasno za Katoličku crkvu”, smatra taj predstavnik klera. U svakom slučaju, sada pod kritikom nije samo Sudčevo ponašanje nego i njegovo okruženje. “On okuplja televizijske starlete, narkomane i PTSP-ovce”, prilično signifikantnim glasom kaže svećenik s Kaptola. Znalo se da će vladati veliko zanimanje za predstavljanje njegove knjige “Zlatko Sudac – Razgovori”, ali izgleda da popratni slučajevi pokazuju dokle ide fanatizam njegovih sljedbenika. Tako je 22. prosinca pred 8000 okupljenih na splitskim Gripama uvodničar Josip Botteri izjavio “Zlatko Sudac je novi Krist”, a Ivan Ugrin nazvao ga je “prorokom”.

U stvarnosti, Zlatko Sudac nije Krist, nego samo uspješno njeguje imidž Isusa Krista, onako kako su ga predstavljali srednjovjekovni slikari u Njemačkoj. Pomodni izgled, pažljivo njegovana bradica, obojena kosa i puder na licu, a uz sve bijela odora, unatoč kanonskoj preporuci prema kojoj svećenici trebaju odijevati crni talir. Ali bijelo odijeva papa, a kako crkveni zakoni izričito ne zabranjuju da svećenici odijevaju bijele halje, Sudac to vješto koristi. Nisu to bezazlene provokacije biskupima, niti je demantirao usporedbe s Isusom. Odijeva se poput Svetog Oca, a onda je u Splitu kritizirao pozive na božićnu štednju, što je jedna od središnjih poruka kardinala Bozanića. Sve to spada u imidž tog krčkog svećenika koji proklinje Ameriku, EU i NATO, i poput nekadašnjih svetaca javno priznaje da je u prošlosti masturbirao, imao djevojku i pušio marihuanu.

Zlatko Sudac rođen je u Rijeci 1971., a djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku. Potpuno je atipičan svećenik – nakon završene srednje škole neko vrijeme je radio kao strojarski tehničar, a onda je upisao studij sociologije i psihologije u Rijeci. Kako je nerijetko isticao, “odgovarajući na Božji zov” 1993. otišao je u bogosloviju i teologiju je završio u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1998. i imenovan je za župnika u malom otočkom mjestu Novalji. Zbog navodnih stigmi koje je dobio u svibnju 1999. mnogi su ga prozvali karizmatikom i čudotvorcem, a uzme li se u obzir posjećenost Sudčevih nastupa i propovijedi, očito nitko u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nema toliki utjecaj na vjernike.
Dio vlastitih iskustava, koja religiozni smatraju čudima, opisao je u knjizi “Razgovori”: “Onda smo po noći otišli na jednu plažu kraj Novalje gdje sam počeo iluminirati. Svijetlio sam k’o žarulja. Svaki dan se počelo događati nešto. Počelo me dizati u zrak… Tada sam imao potrebu hodati po moru, ali mi Milka to nije dopustila.”

Sudac je zakleti protivnik globalizacije, Amerike i NATO-pakta. Nimalo bolje mišljenje nema ni o Europskoj uniji, a posebno ga je ogorčilo izbacivanje kršćanstva iz europskog ustava. Tko stoji iza te odluke i u ime čega, njemu ne predstavlja dilemu: “U ime sotonskog prava. Jer Sotona nema više što izgubiti… Mi smo podlegli sotonskoj zamci. Vražjoj igri nekolicine ljudi koji vode cijelu tu politiku.”

Jedino veće zlo za njega je liberalizam. U svijetu Zlatka Sudca liberalizam je isto što i individualizam, terorizam, senzacionalizam i banalizam, a sve zajedno su totalitarizmi novoga doba. Konstatira da liberalizam sputava čovjekovu slobodu ili, kako veli, “duh da ti zarobi”. Konačna ocjena glasi: “Ovo je totalitarnije vrijeme nego neka prethodna. Ovaj liberalizam i demokracija… ma kakva demokracija. Jedino što može spasiti čovječanstvo jest Božji zakon. Teokracija.”
U duhovnom pogledu, najveće zlo predstavlja agnosticizam, a agnostike, uz opasku da su najgori, Sudac proziva nesvrstanima novog doba. U istu kategoriju, po njemu, spada individualizam, a ateisti su oholi i lijeni.

I dok na propovijedima okuplja tisuće vjernika, u crkvenim vrhovima jača skepsa. Zašto je tako, objasnio je jedan od Nacionalovih sugovornika. Prema njemu, dva su pokazatelja vezana uz fenomen Sudac. Prvo, pojava ekscentričnih pojedinaca kakvi su Sudac ili Kaćunko pokazuje kako crkvena hijerarhija počinje gubiti kontrolu, a to je opasno. Situacija je takva da, kada bi mjerodavni biskup odlučio narediti Sudcu povlačenje iz javnosti, veliki dio vjernika takav bi postupak ocijenio inkvizitorskim. I drugo, biskupi vjeruju da samozvani proroci bagateliziraju pravo poslanje koje ima Crkva. Oni su prisiljeni djelovati manje-više racionalno i hladno, što mnogi tumače kao dosadno, a onda se pojave dva-tri ekscentrika i postanu inspiracija pastvi. Anđelko Kaćunko nije karizmatik, ali također ima znatan utjecaj. Bio je novinski kolumnist, javnim nastupima provocirao je Mesića i liberalnu javnost, a posljednje dvije godine vodi i uređuje najpoznatiji svećenički blog u Hrvatskoj. Možda neki njegovi nastupi djeluju banalno, ali Kaćunko ima snažan utjecaj na desno orijentirani dio vjerničke populacije.

Rodio se 1954. u Splitu kao najstariji od devetero braće i sestara. U Splitu je 1979. zaređen za svećenika, a nakon jednogodišnje kapelanske pastoralne službe u župi Gospe od Otoka u Solinu, 1980. je upisao studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Krajem 80-ih studirao je i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Usporedno sa studijem djelovao je kao pastoralni suradnik u župi Stupnik-Lučko. Bio je glavni tajnik Hrvatskog katoličkog zbora MI, a dekretom vojnog ordinarija Jurja Jezerinca 1. siječnja 1999. stupio je na dužnost kancelara Vojnog ordinarijata. Ujedno je od listopada 2002. vršio dužnost kapelana u MUP-u i Ravnateljstvu policije, a od 1. ožujka 2005. bio je u kapelan u Policijskoj upravi zagrebačkoj. U psihološkom pogledu, Kaćunko je bipolaran lik. S jedne strane, skakuće na bini s Thompsonom i prezentira knjigu polugole Nives Celzijus, a s druge, napada homoseksualce, rock i slične “nemoralne” pojave.

Kada se prije nekoliko godina u izboru web-stranice pripadnika homoseksualne zajednice Gay.hr u izboru homofobičnih izjava plasirao na drugo mjesto, iza pjevača Jacquesa Houdeka, Kaćunkov odgovor bio je eksplicitan: “Nažalost, prvo mjesto mi je izmaklo za samo nekoliko bodova. Baš sam zavidio Houdeku.”

Nedavno je i rock sastav Let 3 opisao kao “jedinstveno mrtvorođenče rocka, estradni smrtni grijeh protiv duhovne ekologije i sramotu Hrvatske, a posebno grada Rijeke”. Medijsku pozornost izazvao je Kaćunkov istup iz 2004., kada je izjavio da je javni magijski obred na Samoborskom fašniku s kraja 90-ih imao “ako ne presudnu, onda možda važnu ulogu i u životu Franje Tuđmana”. Kaćunko je iznio optužbu prema kojoj je nepoznati zlotvor hrvatskom puku podvalio lutku u liku predsjednika Franje Tuđmana da je probada iglama kao u magijskom vudu-obredu, uz otkriće kako je to koordinirano iz zagrebačke “magijske središnjice”. Usput je, govoreći o magiji u politici, gospodarstvu, financijama i kulturi, dodao kako literatura dokumentirano opisuje magijsko ozračje koje je iznjedrilo i Adolfa Hitlera.
Takvi stavovi nisu ništa novo u Katoličkoj crkvi. Uostalom, i Zvjezdan Linić, karizmatik iz Samobora, prošlog je ljeta ispričao da đavo i zlo nesumnjivo postoje. Stvar je u tome da je Linić lojalan Bozaniću i biskupima, i za razliku od Sudca ili Kaćunka uživa povjerenje crkvenog vrha.

Kaćunko je prošle godine javno napao Severinu zbog oblačenja majice s likom Djevice Marije, no istovremeno je sudjelovao na promociji knjige starlete Nives Celzijus. Kasnije je kritizirao i nju, međutim mjesecima prije razvrgnuća odnosa nije mu smetalo predstavljanje knjige koja se bavi incestom i seksom s nogometašima. Usput je, poput svojeg nadređenog ordinarija Jezerinca, često kritizirao Stipu Mesića, koji je uzvratio u ljeto 2008. “Je li posao svećenika, koji je u vojsci, da komentira što se događa s Nives Celzijus ili Severinom?” zapitao je Mesić, komentirajući ulogu don Anđelka Kaćunka, ali i općenito Crkve u Hrvatskoj. Mesić je istaknuo kako nije siguran da je Crkva u 21. stoljeću na visini zadatka koji bi trebala imati, pa je rekao kako bi bilo bolje da se, osim društvenim pitanjima, Crkva bavi prije svega svojom misijom. Kaćunko je neko vrijeme izbjegavao odgovoriti, no javio se prije desetak dana blogom, reagirajući na podatak da nijedan poznatiji hrvatski političar nije prisustvovao božićnom slavlju u zagrebačkoj katedrali. “Ako krenemo od onog s Pantovčaka, on je na misi u Izraelu, na Golanu, tako da će možda tamo imati direktno ukazanje. Kad je riječ o onima s Markova trga, moguće je da su oni na misama bili u svojim župama”, kazao je Anđelko Kaćunko. Možda ne u tolikoj mjeri kao Zlatko Sudac, ali i on iritira Kaptol. “I Kaćunko i Sudac su ekscentrici, ali ipak postoji razlika između njih dvojice.

Kaćunko je bistar i obrazovan, ali istovremeno pretjerano opterećen samim sobom. Jednostavno govoreći, on se nije uklopio u zagrebački milje, i zbog toga je upućen u provinciju. Za razliku od njega, Zlatko Sudac je poput tempirane bombe. Posjeduje snažan utjecaj na veliki dio vjernika, i za sada smo sretni jer barem zna koja je granica unutar Crkve koju ne smije prijeći”, potvrdio je za Nacional pripadnik crkvene hijerarhije.

Ono što je prešutio jest podatak da i biskupi dobro znaju kako postoji granica koju mogu prekoračiti isključivo ako ih crkveni ekscentrici na to prisile. Za sada postoje razlike koje ne bi smjele postati dvovlašće. Jer što će se dogoditi ako na Bozanićeve pozive na štednju Sudac opet odgovori pozivima na kupovanje i dobije otvorenu podršku još nekolicine svećenika. Unutar sebe – unatoč razlikama u stilu i definiranju domoljubnog ponašanja – Hrvatska biskupska konferencija je jedinstvena. Posljednjih pola godine primjetno je i distanciranje od HDZ-a, za koji misle da je iznevjerio obećanja koja su dobili u posljednjoj izbornoj kampanji. Sada su njihov problem postali mangupi u vlastitim redovima, kako bi rekao Lenjin. Kriza u kojoj se nalazi Hrvatska i latentni manjak kvalitetnih strategija garantiraju da će Zlatko Sudac i u 2009. ostati predvodnik retrogradnih društvenih procesa.

Povijest karizmatika-začetnik Linić

■ Do pojave Zlatka Sudca najpoznatiji karizmatik u Hrvatskoj bio je fra Zvjezdan Linić. On je molitvene seminare počeo održavati nakon što je kao mladi svećenik naglo ozdravio od smrtonosne bolesti za koju nije bilo lijeka – što je pripisao Božjem djelovanju. Fra Zvjezdan je, međutim, uvijek bio diskretan i nije privlačio pažnju javnosti ni odijevanjem ni izgledom niti je ikada davao bilo kakve političke izjave.