Nacional je proteklog tjedna doznao da se u Hrvatskoj ni 28 godina nakon završetka Domovinskog rata ne zna točan i ukupan broj ratnih žrtava, premda su i državne institucije i nevladine organizacije uznapredovale u njihovu popisivanju, pa su dvije glavne organizacije koje se tim poslom bave, državni Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDM) te nevladin Centar za suočavanje s prošlošću Documenta, dosad popisale oko 19.500 žrtava, koliko ih je u popisu HMDCDM-a, odnosno oko 21.300 osoba, koliko ih je u popisu Documente.

Centar za suočavanje s prošlošću Documenta proteklog je tjedna, u utorak, 5. prosinca – dan uoči 32. obljetnice najtežeg topničkog napada JNA na Dubrovnik – objavio svoje podatke istraživanja ljudskih gubitaka u ratu u Hrvatskoj 1991.-1995. za područje Dubrovačko-neretvanske županije. Riječ je o nadopunjenome popisu ubijenih i nestalih u odnosu na onaj koji je Documenta objavila 2021. godine, i na kojemu je sada 597 imena. Popis se može pronaći na internetskoj stranici Documente, a uključuje područja općina Dubrovnik, Metković i Ploče u Hrvatskoj te Trebinje i Neum u BiH. Povodom objavljivanja tog Documentina popisa, Nacional je od institucija i organizacija koje popisuju ratne žrtve doznao trenutno stanje u tom traumatičnom, ali vrlo važnom poslu.

Nacional je kontaktirao ravnatelja HMDCDR-a Antu Nazora, koji nam je poslao iscrpne podatke o dosad popisanim žrtvama, ali i objasnio probleme u popisivanju ratnih žrtava. U odgovorima koje je poslao Nacionalu, Nazor je izvijestio kako je “u bazi smrtno stradalih u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj koju ažurira HMDCDR, uključujući i Hrvate, odnosno hrvatske građane smrtno stradale u BiH, 6. prosinca 2023. bilo upisano oko 19.500 osoba. Taj broj obuhvaća i nestale osobe, za koje podatke preuzimamo od Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja. Od toga je 66% vojnika – 68% hrvatskih branitelja i 32% pripadnika agresorskih snaga, JNA i srpsko-crnogorske postrojbe – i 33,5% civila, od kojih je 43% civila stradalo na slobodnom teritoriju RH, a 57% civila na privremeno okupiranom području RH, s tim da je od broja smrtno stradalih civila na okupiranom području 56,3% Hrvata, a 43,5% su ostali, uglavnom Srbi. Za 0,5% osoba nije bio poznat status.” Prema rodnoj i nacionalnoj pripadnosti, “od navedenog broja oko 87% je muškaraca, a oko 13% žena, a među smrtno stradalima je oko 61% Hrvata, oko 30% Srba, 1,2% Bošnjaka-muslimana, 1, % Jugoslavena, 0,9% Mađara, 0,6% Rusina, 0,4% Crnogoraca, 0,3% Albanaca te 0,9% ostalih narodnosti – Bugari, Česi, Francuzi, Irac, Libijac, Makedonci, Nizozemci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunj, Rusi, Slovaci, Slovenci, Švicarci, Talijani, Ukrajinci i ostali. Neopredijeljenih je 0,3%, a narodnost još nije poznata za 3,3% smrtno stradalih osoba.”

‘Ne očekujemo da ćemo moći popuniti sve kategorije, no javna prezentacija popisa podrazumijeva da se za u njemu navedene smrtno stradale osobe znaju datumi rođenja i stradanja, mjesto prebivališta i stradanja te relevantan izvor o okolnostima stradanja’, Nacionalu je rekao Ante Nazor. FOTO: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Nazor je sažeo kako je “na slobodnom području RH poginulo 59,27 % osoba – 75,5% hrvatskih branitelja, odnosno osoba sa statusom ‘hrvatski branitelj’, i 24,5% civila – no kad se tom broju pridoda i broj Hrvata ubijenih na okupiranom području, ukupan postotak ubijenih osoba na slobodnom području RH i ubijenih Hrvata na okupiranom području je 70%.” Potom je pojasnio: “U broju smrtno stradalih na okupiranom području ne nalaze se samo pripadnici agresorskih snaga i srpski civili koji su tamo živjeli te nesrpsko stanovništvo koje je ostalo živjeti na okupiranom području, a ubijeno je za vrijeme mandata snaga UN-a u UNPA zonama. Pod pojmom ‘ubijeni na okupiranom području’ upisane su i one osobe koje su ubijene netom nakon što su agresorske srpske snage zauzele neko područje i potom poubijale zarobljene pripadnike Oružanih snaga RH ili civile; takvih je slučajeva najviše bilo na području Vukovara, ali i ostalih mjesta u kojima su počinjeni masovni zločini, poput Škabrnje, Lovasa, Baćina i drugih mjesta. Primjerice, od 14. do 21. studenoga 1991. na vukovarskom području ubijeno je oko 750 ljudi. Naravno, nisu svi smrtno stradali u tom razdoblju bili zarobljeni, no kad se u obzir uzme da je samo iz bolnice 20. studenoga 266 osoba odvedeno i ubijeno, ili se vode kao nestali – dakle u okolnostima kad su tim područjem već ovladale agresorske snage, jasno je zašto je taj broj tako velik.” Nazor je objasnio i razmjere stradanja na okupiranom području. “Bez navedenog broja ubijenih Hrvata na tom području, u odnosu na ukupan broj smrtno stradalih je 29,5% – 71,56% pripadnika agresorskih snaga i 28,44% civila, uglavnom srpske narodnosti – uz napomenu da je znatan broj srpskih civila na okupiranom području RH smrtno stradao nesretnim slučajem ili je ubijen od pripadnika srpskih snaga na tom području.”

Nazor je potom objasnio probleme u dostizanju konačnog popisa ratnih žrtava. “Uz već spomenuti postotak od 0,5% osoba za koje nije poznat status, treba reći da smo označili određeni broj osoba koje se već nalaze u bazi, no za koje nedostaju podaci u pojedinim rubrikama, pa ih još ne možemo smatrati riješenima. Istodobno, određeni broj osoba koje se u nekim izvorima navode kao žrtve iz Domovinskog rata, još nismo upisali u bazu smrtno stradalih jer trebamo provjeriti okolnost stradanja.

Stoga opet naglašavam da ovaj broj nije konačan, posebice kad je riječ o pripadnicima agresorskih snaga, jer HMDCDR ne raspolaže podacima o svim poginulim pripadnicima JNA i srpsko-crnogorskih snaga, uključujući i pripadnike MUP-a Republike Srbije i Teritorijalne obrane Republike Srbije, čiji su pripadnici sudjelovali u agresiji na RH, a o kojima se podaci nalaze u arhivima Republike Srbije. Primjerice, prema izvješćima JNA broj smrtno stradalih pripadnika JNA, a vjerojatno i srpskih dobrovoljaca iz Srbije i BiH, zasigurno je veći najmanje za oko 1000, jer u popisu HMDCDR-a su imena 555 poginulih pripadnika JNA, dok službeni izvor JNA od 20. svibnja 1992. govori o 1467 poginulih pripadnika JNA u RH, među kojima je i 38 Hrvata. “Dakako”, istaknuo je Nazor, “broj smrtno stradalih Srba u Domovinskom ratu u RH obuhvaća i hrvatske branitelje srpske narodnosti te civile koji su stradali u napadima JNA i srpsko-crnogorskih snaga na hrvatske gradove i naselja.”

Nazor je za Nacional objasnio i metodologiju kojom HMDCDR popisuje ratne žrtve. “Za primarni unos podataka o smrtno stradalima HMDCDR je preuzeo računalnu aplikaciju, bazu podataka, od Hrvatskog državnog arhiva (HDA), čiji su se djelatnici, u prethodnom razdoblju, također bavili sličnom aktivnošću. Navedena je aplikacija, uz određene nedostatke, raspolagala brojnim parametrima koji su istraživačima HMDCDR-a omogućavali kvalitetan rad na obradi ove problematike, pri čemu je, kroz nekoliko godina intenzivnog rada, stvorena solidna baza podataka o stradalim osobama na području RH koje se tijekom Domovinskog rata nalazilo pod srpskom okupacijom. Međutim”, objasnio je, “obim posla znatno je uvećan nakon što je HMDCDR s vremenom od Ministarstva hrvatskih branitelja, radi ažuriranja postojećeg popisa, preuzeo i evidenciju o svim stradalim hrvatskim braniteljima, kao i o civilima stradalim na teritoriju koji se tijekom Domovinskog rata nalazio pod nadzorom legalnih vlasti RH, te o nestalim osobama. To je zahtijevalo novi pristup samom problemu te je tijekom 2017. godine započela izrada nove, znatno usavršene računalne aplikacije za unos podataka o žrtvama rata. Nadalje, proteklih se godina pokrenulo i pitanje evidentiranja podataka o stradalim Hrvatima u ratu u Bosni i Hercegovini (BiH), što je, budući da se HMDCDR prihvatio i toga zadatka, dodatno usložilo sam proces prikupljanja podataka o smrtno stradalim osobama u Domovinskom ratu”.

Otvorenje izložbe ‘Vukovar i Škabrnja u Zagrebu – 32 godine poslije’ održalo se 16. studenoga ove godine te opet Hrvatsku podsjetilo na masovne zločine okupatora koji još uvijek nisu razjašnjeni. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

Nazor je potom objasnio koje parametre popisuje spomenuta aplikacija: vrstu žrtve, ime i prezime stradale osobe; ime njezina oca te nacionalnost i državljanstvo; datum, mjesto, općinu i županiju rođenja; podatke o obrazovanju i zanimanju; status stradale osobe; podatke o imenu majke te o žrtvinom djevojačkom prezimenu, ako je riječ o ženi; informacije o prebivalištu, spolu, bračnom statusu, broju djece; jedinstveni matični broj građana – “izuzetno značajan glede njezine pouzdane identifikacije” – podatak o razdoblju stradanja u Domovinskom ratu; informacije o datumu, mjestu, općini, županiji i državi stradanja; podatke o načinu i okolnostima stradanja; podatke o počinitelju odgovornom za pogibiju određene osobe; informacije o ratnoj postrojbi kojoj je stradala osoba pripadala u trenutku smrti; podatak o dobi u trenutku smrti; informacije o datumu, mjestu, općini, županiji i državi ekshumacije, s naglaskom na točnoj lokaciji ekshumacije; podatke o mjestu i datumu žrtvine identifikacije; naziv ratne operacije ili akcije u kojoj je pojedina žrtva izgubila život; u kategorije ‘’bilješke o žrtvi’’ i ‘’bilješke o stradanju’’ upisuju se opširniji podaci ako to izvori i činjenice omogućavaju, a u kategoriju ‘’bilješke o izvoru’’, upisuju se relevantni podaci o izvorima u kojima se spominje stradanje svake pojedine, u aplikaciju unesene osobe.

“Naravno”, objasnio je ravnatelj HMDCDR-a, “ne očekujemo da ćemo moći popuniti sve ovdje navedene kategorije, no javna prezentacija popisa podrazumijeva da se za u njemu navedene smrtno stradale osobe znaju datumi rođenja i stradanja, mjesto prebivališta i stradanja, te relevantan izvor o okolnostima stradanja. Bez spomenutih primarnih podataka konačan broj smrtno stradalih ne može biti pouzdan, niti se taj popis može smatrati konačnim, a ostali parametri, koji nisu primarni za prezentaciju pouzdanog broja smrtno stradalih, ali su vrijedni za šira istraživanja posljedica ratnih gubitaka za neko društvo, nadopunjavat će se s vremenom.”

Dodao je kako Centar nerado javno objavljuje podatke o broju žrtava, “jer se može dogoditi da će se u konačnici neki podaci znatno razlikovati u odnosu na one koje sada iznosim”. “Primjerice, u odnosu na podatke koje smo imali prije nekoliko godina, i koji su javno objavljeni, sada je broj smrtno stradalih manji za više od dvije tisuće, jer je u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja, Ministarstvom unutarnjih poslova RH i raznim državnim tijelima i ustanovama te uvidom u pojedine Matice umrlih ustanovljeno da te osobe, iako su smrtno stradale u razdoblju Domovinskog rata, nisu bile žrtve rata ili ratnog djelovanja. To se posebno odnosi na podatke o stradanju na okupiranom području, a primijetili smo da rubrika ‘ubijeni na okupiranom području’ mora proći još jednu reviziju”. Nazor je dodao kako “podatke koje sam sada naveo treba uzeti s velikim oprezom, sve dok ih HMDCDR javno ne objavi kao konačne”, dodajući kako se nada “da će to biti do ožujka 2025., za 20. obljetnicu rada HMDCDR-a, iako iskustvo pokazuje da su takve prognoze nezahvalne.”

Tena Banjeglav i Vesna Teršelič iz Centra za suočavanje s prošlošću Documenta kažu da su provele više od 7000 intervjua o nestalima. FOTO: Tomislav Miletic/PIXSELL

Uime Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, podatke je Nacionalu dostavila istraživačica Centra Tena Banjeglav. Prema njezinim riječima, u postojećoj bazi podataka Documente popisano je “oko 21.300 osoba”, ali naglašava kako “taj broj ne znači puno”, jer s popisom “još uvijek ima raznih problema te nas čeka još mnogo posla”. Documenta, objašnjava Tena Banjeglav, “ima posebno kreiranu metodologiju prema kojoj radi na svom popisu žrtava. Metodologija je razvijena još kasnih 2000-ih zajedno s Istraživačko dokumentacionim centrom iz Sarajeva i Fondom za humanitarno pravo iz Beograda koje rade komplementarna istraživanja u BiH, u Srbiji i na Kosovu, i razvijana je na temelju međunarodnih standarda i dobrih praksi. Metodologiju prati i za to posebno izgrađena infrastruktura, prije svega baza podataka koja je izrađena posebno za istraživanje. Tim istraživača provodi analizu prikupljenih upitnika o žrtvi, ali i sve druge dostupne dokumentacije, kao što su prethodno izrađeni popisi, publikacije, monografije, sudska dokumentacija, novinski članci, i tako dalje. Trenutno imamo dvije terenske istraživačice, koje putuju po dogovorenim područjima u čitavoj Hrvatskoj te razgovaraju s obiteljima, srodnicima, susjedima te drugim svjedocima koji imaju podatke o žrtvama.

Ti intervjui provode se prema upitniku o žrtvi, koji je također posebno izrađen za potrebe istraživanja ljudskih gubitaka, a kojima pokušavamo saznati osobne podatke o žrtvi i podatke o tome što se dogodilo. Terenskim istraživanjem nastoji se nadopuniti postojeće podatke i okolnosti stradanja ili nestanka o žrtvi, registriranoj u drugim izvorima. U mnogim slučajevima obilaze se i fotografiraju lokacije zločina i stradanja, lokacije ukopa tijela žrtava, spomen-obilježja i slično, te prikuplja primarna i sekundarna dokumentacija o žrtvama. Dolazi se i do informacija o žrtvama koje do sada nisu registrirane ni na kojem popisu. Istodobno, vrše se i provjere podataka. Dosad je provedeno više od 7000 takvih intervjua, i Documenta je geografski pokrila većinu Hrvatske. Terensko istraživanje će u geografskom smislu uskoro biti završeno, a nakon toga će istraživačice pratiti analizu te popunjavati praznine i ciljano posjećivati određena mjesta ili svjedoke za žrtve čiji podaci još nedostaju ili su loši.”

Sve prikupljene podatke Documenta unosi u bazu podataka, s ciljem da dobije što potpuniju sliku o žrtvi i njezinu stradanju, objasnila je. “Trenutno u bazi podataka imamo oko 21.300 osoba, ali taj broj ne znači puno. Naime, među popisanim osobama još uvijek ima raznih problema te nas čeka još mnogo posla. Kako smo podatke uzimali iz brojnih izvora, tako smo ‘prepisivali’ i njihove probleme. Tako na primjer, u tom broju imamo osoba za koje smo utvrdili da nisu žrtve rata, nego da su mnogo kasnije preminule prirodnom smrću. Neke osobe se na popisima javljaju dvaput, s nekim većim ili manjim razlikama u podacima, za koje onda trebamo utvrditi da su ista osoba. Problemi u tom smislu su brojni te nam predstoji još puno posla, kako bismo se barem približili konačnom broju, za koji smatramo da ga nikada nećemo dostići”, kazala je Tena Banjeglav.

Documenta podatke objavljuje tablično prema županijama. “Takvi tablični prikazi donose različite podatke koji su točni, precizni i provjereni, ali sami za sebe ne govore puno onima koji ih čitaju. Također, takvom prikazu nedostaje element odavanja počasti žrtvama, nedostaje priča o njihovim sudbinama. Zbog toga, nakon što objavimo podatke, željeli bismo izraditi narative kojima ćemo javnosti približiti priče o njihovim životima i okolnostima stradanja. Kako završavamo koje područje, uvijek pozivamo javnost da doprinese i da nam pomogne riješiti probleme, popuniti ‘rupe’ u podacima ili nadopuniti informacije koje nam nedostaju”, kazala je Tena Banjeglav, čija je organizacija okrenula i crowdfunding kampanju “Pamtimo sve žrtve” kojom poziva javnost da istraživanju pomogne financijski, ali i korisnim i vjerodostojnim podacima koji mogu rasvijetliti sudbinu žrtava. ”Kako bismo što prije objavili popis, prije svega, voljeli bismo suradnju s institucijama i organizacijama koje imaju podatke, koji nama nedostaju i koji su nam nedostupni. Osim toga, trebalo bi nam stabilno i puno veće financiranje istraživanja te veći broj zaposlenih na istraživanju.

Nekada u prošlosti, na istraživanju na terenu je radilo i do osam timova, a bilo je i mnogo više istraživača koji su radili u uredu. Sada, zbog nedostatka sredstava, imamo dvije terenske istraživačice, a na analizi radi četvero istraživača. Zbog toga, naš rad je jako usporen i trajat će duže nego što bismo željeli”, objasnila je Tena Banjeglav. “Nadamo se da ćemo na kraju, kada istraživanje bude završeno, objaviti cjeloviti popis svih žrtava koje su imale prebivalište na teritoriju Republike Hrvatske prije i tijekom rata, bez obzira na njihovu nacionalnu, etničku, vjersku i sve ostale pripadnosti, u obliku koji će biti javno dostupan, sustavan i pretraživ. U tom trenutku, popis će prestati biti naš i postat će javan te će biti zajedničko vlasništvo hrvatskog društva”.