Budući da Hrvatska i danas vodi bitku s MOL-om oko upravljanja Inom, od koristi bi svakako mogla biti studija koju je Ema Vidak Gojković, arbitražna savjetnica pod zaklonom poznate londonske savjetničke tvrtke Omnia Strategy LLP, osnivačice Cherie Blair, supruge bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, objavila još 2017. o slučaju potencijalnih arbitraža o Ini između mađarskog MOL-a i hrvatske države. Bilo je to u svjetlu kaznenog postupka protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernádija, zbog primanja i davanja mita od 10 milijuna eura. Taj iznos primio je Sanader, a Hernádi mu ga je predao kako bi MOL dobio upravljačka prava nad Inom. Kazneni postupak protiv njih dvojice naposljetku je okončan i pravomoćnom presudom, koju je 25. listopada 2021. godine potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Ivo Sanader je osuđen na šest godina, a Zsolt Hernádi na dvije godine zatvora, no još uvijek nije dostupan hrvatskom pravosuđu.

Što je u siječnju 2017. o slučaju Ina-MOL mislila i napisala Ema Vidak Gojković – uvažena arbitražna savjetnica iz New Yorka s važećom licencom i u Hrvatskoj, koja je kao odlična studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu bila stipendistica prestižne Harvard Law School – objasnila je u samom naslovu svoje studije, objavljene na engleskom jeziku na Kluwer Arbitration Blogu, neslužbenoj, ali vrlo važnoj i utjecajnoj internetskoj stranici međunarodnih arbitara. Studija, koju Nacional donosi u prilogu svog elektroničkog izdanja, naslovljena je „Arbitraža, Korupcija, Kazneno pravo i arbitraža, Hrvatska, Domaći sudovi, Investicijska arbitraža“, a u podnaslovu se nedvosmisleno navodi da su zajedno „nemoguće kaznene istrage i arbitražni postupci: studija slučaja INA–MOL, naftni i plinski biznis“. Drugim riječima, UNCITRAL-ova arbitraža iz Ženeve, u kojoj je Hrvatska izgubila taj spor, ne bi trebala biti važeća za hrvatsko pravosuđe.

Tadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović, unatoč nastojanju tadašnjeg slovenskog premijera Mire Cerara, dobio je u srpnju 2015. podršku Hrvatskog sabora za izlazak iz arbitraže sa SNel Pavletic/PIXSELL lovenijom, koja je bila kompromitirana kad su objavljeni tonski zapisi razgovora Jerneja Sekolca, člana Arbitražnog suda kojeg je imenovala Slovenija, i zastupnice Slovenije pred Arbitražnim sudom Simone Drenik. FOTO: Nel Pavletic/PIXSELL

Što spomenuto stajalište Eme Vidak Gojković može značiti za Hrvatsku? Na to je već u jednom intervjuu Nacionalu ukazivao i predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, predlažući Vladi da proglasi prinudnu upravu u Ini kako bi se njena organizacija napokon uskladila sa Zakonom o trgovačkim društvima, a kao savjetnik hrvatske vlade na to je odavno ukazivao i poznati hrvatski odvjetnik Marijan Hanžeković. Interesi su, pa tako i ovoga puta, u politici ključni. Profesor Jovan Mirić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu na svojim predavanjima ponudio je možda i najkraću definiciju politike ikada. Ta je definicija glasila: „Politika je institucionalizirana moć posredovanja među interesima“. A interesi su, kakvi god bili, sine qua non, dakle, presudni element svake politike. Pa su tako, valjda, važan element i u djelovanju Plenkovićeve vlade u obrani hrvatskih interesa.

Kada je riječ o Ini, nakon što je u blagdanskom zanosu 2015. godine, na Badnjak, premijer Plenković najavio da će Inu vratiti u hrvatske ruke, to se do danas nije dogodilo. Pitanje je hoće li se ikada i dogoditi. Najvjerojatnije neće. Zato mu u toj bitki s mađarskim MOL-om, zbog koje je zatražio i pravno mišljenje četiriju pravnih fakulteta u Hrvatskoj, sa sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, ona neće puno pomoći. Mogu mu poslužiti tek kao smokvin list, tvrde pravni stručnjaci s kojima se konzultirao Nacional. Doduše, to pravno mišljenje profesora prava s četiriju hrvatskih fakulteta, na prvu loptu, dalo mu je za pravo ne poduzimati ništa kako bi osporio mađarski način upravljanja Inom i platio sve ovrhe koje hrvatskoj državi isporučuju međunarodne arbitraže zbog sporova oko te ključne hrvatske energetske kompanije, koja je završila u mađarskim rukama.

Premijer Andrej Plenković nije hrvatskoj javnosti predstavio nikakve konkretne državničke korake vezane uz rješavanje spora između Vlade i mađarskog MOL-a, nakon što je presuda protiv bivšeg premijera Ive Sanadera, koji je osuđen zbog primanja mita od MOL-a, postala pravomoćna. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

S druge strane, u sažetku njihova stručnog mišljenja postoji i jedna ozbiljna, ali u Plenkovićevoj vladi vjerojatno previđena rezerva, koja ukazuje i na eventualnu problematičnost UNCITRAL-ove arbitraže u Ženevi koja je presudila u korist mađarskog MOL-a. U drugoj točki sažetka pravnog mišljenja hrvatskih profesora tako se navodi i da „postoje argumenti u prilog protiv priznanja Pravorijeka PCA u Republici Hrvatskoj, pri čemu on, ako bi priznanje bilo odbijeno, na njezinom području ne bi proizvodio učinke pravomoćno presuđene stvari. On bi, međutim, neovisno o tome i dalje proizvodio učinke na području drugih država ugovornica Newyorške konvencije ako bi tamo bio postavljen zahtjev za njegovim priznanjem i/ili ovrhom (vidjeti točke 18.-36. ovog Mišljenja)“. Kako god bilo, Nacional se obratio i uvaženom pravnom stručnjaku upućenom u tu problematiku, koji je ovoga puta inzistirao na anonimnosti.

Njegovo obrazloženje svelo se na sljedeće: „Ako se netko kao što je MOL nije ustručavao podmititi premijera Hrvatske Ivu Sanadera, onda mu nije bio nikakav problem podmititi i članove arbitraže u Ženevi. Ta je arbitraža još 2017. godine bila i javno upozorena na Kluwer Arbitration Blogu da je to što rade vrlo rizično postupanje, a to upozorenje objavila je Ema Vidak Gojković iz New Yorka, nekadašnja stipendistica Sveučilišta Harvard, a danas uvaženi arbitar s licencom ne samo u SAD-u nego i u Hrvatskoj. Ta internetska stranica ima i karakter neformalnog službenog bloga svih međunarodnih arbitara. Razmišljanja Eme Vidak Gojković tako su ukazivala i na razmišljanja cijele arbitražne zajednice. A prilikom donošenja UNCITRAL-ove arbitraže u Ženevi protiv Hrvatske, radili su nešto što je bilo atipično u odnosu na standardno postupanje u arbitražama. Dakle, još tada, u vrijeme arbitraže, bilo je postavljeno i načelno pitanje kakvog ima smisla žuriti s donošenjem ikakve odluke, a zanemariti činjenicu da se u Hrvatskoj još vodio kazneni postupak protiv premijera Ive Sanadera zbog primanja, a Zsolta Hernádija, predsjednika uprave MOL-a, zbog davanja mita od 10 milijuna eura.“ Drugim riječima, Nacionalov sugovornik smatra da treba naprosto ignorirati tu ženevsku arbitražu i prisiliti MOL, a ne hrvatsku vladu, da pokrene postupak pred hrvatskim trgovačkim sudovima ako očekuje ikakvu zadovoljštinu vezanu uz tu presudu, što bi hrvatski sudovi trebali odbiti.

Slična situacija bila je i u arbitraži oko razgraničenja Slovenije i Hrvatske u vrijeme vlade Zorana Milanovića. Tamo su bjelodano bila otkrivena pogodovanja i neformalni dogovori Slovenaca s arbitražnim sucima, ali iako u ovom slučaju arbitraže s MOL-om to nije otkriveno, sve miriše na sličan scenarij. Iako se ne zna je li itko i koga podmićivao. U slovensko-hrvatskom razgraničenju to se otkrilo jer su bile objavljene i snimke razgovora sudionika arbitraže sa slovenske strane s arbitražnim sucima. Tada se to uspjelo otkriti i Sabor je donio odluku o povlačenju iz arbitraže, što slovenska strana i danas ne prihvaća iako je ta činjenica bila utvrđena i u slovenskom parlamentu. U ovom slučaju upravljanja Inom, dakle, ne postoji konkretna audiosnimka takvog eventualnog dogovaranja, ali sumnja postoji.

Evo i kako tu situaciju tumači Nacionalov sugovornik, pravni stručnjak: „Govorimo o dvije arbitraže s MOL-om pa treba biti pažljiv. Arbitraža u Ženevi oko upravljačkih prava u Ini bila je obavljena po pravilima UNCITRAL-a i Newyorške konvencije. Ta arbitraža i njena odluka nemaju pravni učinak obvezujuće presude u Republici Hrvatskoj sve dok ne budu priznate i od trgovačkih sudova Republike Hrvatske u redovnom postupku. Dakle, ona ne vrijedi dok je ne potvrdi Trgovački sud u Zagrebu, a potom možda u drugom koraku, bude li za tim potrebe, i Visoki trgovački sud. U krajnjoj instanci taj bi predmet mogao završiti i na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. S druge strane, ova druga arbitraža o plinskom biznisu u Washingtonu vodila se po drugoj, Washingtonskoj konvenciji, pa je tu i druga pravna situacija. Bitno obilježje arbitraža koje se vode po Washingtonskoj, tzv. investicijskoj konvenciji, znači da je arbitražna odluka koja se donese u Washingtonu u pravnim učincima izjednačena s domaćom presudom. Drugim riječima, za pravorijek Washingtonske arbitraže nije potreban postupak priznanja domaćih, hrvatskih sudova, pa ona u pravnom smislu ima puno veću težinu. Ali ta se arbitraža odnosi na drugi ugovor, ugovor o izdvajanju plinskog biznisa iz INA-e, što nije bilo učinjeno, pa bi hrvatska država tu trebala platiti odštetu Mađarima. Hrvatska je 6. srpnja 2022. godine u Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID) izgubila taj spor protiv MOL-a. Međutim, s obzirom na to da je mađarska strana dobila tek 18 posto odštete koju je tražila, premijer Plenković i Vlada smatraju da se ništa dramatično nije dogodilo. MOL je tražio 1,1 milijardu dolara, a na kraju je dobio manje od 200 milijuna dolara.“

Arbitražni sud u Washingtonu odbio je većinu zahtjeva MOL-a vezano uz ugovor o plinskom poslovanju koji je prekinula bivša premijerka Jadranka Kosor, a još u vrijeme druge arbitraže u Ženevi bilo je postavljeno i pitanje zašto sud žuri s donošenjem odluke dok se u Hrvatskoj još vodi kazneni postupak protiv bivšeg premijera Ive Sanadera zbog primanja mita od šefa MOL-a Zsolta Hernádija. FOTO: Sanjin Strukic, Zeljko Lukunic/PIXSELL

Evo i što je Vlada RH o tome objavila 6. srpnja 2022. godine: „Činjenica jest da je u svojem pravorijeku Arbitražni sud odbio većinu MOL-ovih zahtjeva za naknadu štete i prihvatio tek njihov manji dio koji iznosi oko 184 milijuna dolara od ukupnih zahtjeva, koji su dosezali više od 1,1 milijardu dolara. Iako je Hrvatska u postupku osporavala samu nadležnost Arbitražnog suda da odlučuje o povredama Ugovora o energetskoj povelji zbog protivnosti te nadležnosti s pravom Europske unije, Arbitražni sud, nažalost, to nije prihvatio, ipak odlučujući o biti zahtjeva MOL-a, velikim je dijelom odlučio u hrvatsku korist.“

Nacionalov sugovornik smatra da je točno i mišljenje DORH-a, koji je također sudjelovao u ocjenama koje je tražila Plenkovićeva vlada. Po njemu, u odnosu na ono što je MOL tražio kada je Jadranka Kosor raskinula taj ugovor o izdvajanju plinskog biznisa, Hrvatska je dobro prošla. Ali, kako je naglasio, „to je mišljenje DORH-a nepotpuno zato što je unazad dvije ili tri godine Sud Europske unije stvorio novu judikaturu, sudsku praksu prema kojoj se sporovi koje vode investitori poput MOL-a, iz Mađarske kao članice Europske unije, protiv Hrvatske, također članice EU-a, više ne mogu voditi po pravilima Washingtonske konvencije. Ta konvencija odnosi se samo na države i strane ulagatelje, a sve zemlje članice Europske unije i njihova poduzeća, pa tako i MOL u Hrvatskoj, smatraju se dijelom jedinstvenog europskog tržišta“.

„Zato više nema pravne osnove za to da se, prema Washingtonskoj konvenciji, investitora jedne zemlje članice u drugoj zemlji članici Europske unije promatra kao inozemnog investitora. MOL ima isti položaj u Hrvatskoj i na tržištu EU-a kao i u Mađarskoj. U poslovanju se izgubio pojam inozemstva unutar Europske unije. To je jedinstveno tržište pa je uslijedio i logičan zaključak Suda Europske unije da više neće priznavati odluke Washingtonske arbitraže. To je bilo povodom jednog spora koji se zvao Achmea C 284/16. Nakon toga su nastale nova sudska praksa i nova europska pravna stečevina. Europski sud je presudio da arbitražna klauzula iz članka 8. bilateralnog sporazuma između Nizozemske i Slovačke, o zaštiti investicija, ima negativan učinak na autonomiju europskog prava. Zaključio je da je takav sporazum inkompatibilan s europskim pravom i nepotpun. U slučaju spora oko Ine s MOL-om, dakle, nije uzeta u obzir praksa Suda Europske unije. To se stručno naziva i jurisprudencija na temelju presude Achmea C2 84/16“, objasnio je pravni ekspert u razgovoru za Nacional.

U jednoj važnoj arbitraži sa Slovenijom, koja bi mogla biti putokaz i Plenkovićevoj vladi da se odlučnije postavi prema MOL-u, Hrvatska se u samoj završnici povukla iz arbitražnog postupka. Nakon izlaganja svih klubova zastupnika, Hrvatski sabor je 29. srpnja 2015. godine jednoglasno podržao prijedlog vlade Zorana Milanovića o izlasku Hrvatske iz arbitražnog postupka o razgraničenju Hrvatske sa Slovenijom. Sabor je tada svojom odlukom i obvezao Milanovićevu vladu da pokrene postupak prekida Sporazuma o arbitraži, a odluka je bila donesena sa 141 glasom „za“, nijednim protiv ili suzdržanim. Dakle, jednoglasno, što se u parlamentu rijetko, gotovo nikada ne događa. Je li Hrvatska i danas u sličnoj situaciji? Ovoga puta u sporu s mađarskim MOL-om, kompanijom koja je od Ine, važne hrvatske naftne kompanije, nekada i regionalnog lidera, preuzela kompletno tržište naftnim derivatima u regiji jugoistočne Europe.

Evo i kratkog podsjećanja na izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka o razgraničenju sa Slovenijom. Slovenija je ušla u taj arbitražni postupak kao da je riječ o obavještajnoj operaciji, a ne o pravnom postupku koji se vodi pred međunarodnim pravosudnim tijelom u Haagu. Sve to nedvojbeno i nedvosmisleno proizlazi i iz javnog dijela izvještaja slovenskog parlamentarnog odbora za nadzor obavještajnih službi (KNOVS) o “obavještajnim i protuobavještajnim aktivnostima u vezi s događajima između Slovenije i Hrvatske pred arbitražnim sudom u Haagu”. Pokušavajući utvrditi okolnosti u kojima su slovenski arbitar i agentica u arbitražnom postupku zatečeni pri nedopuštenom komuniciranju, što je bilo i snimljeno i objelodanjeno najprije u hrvatskim, a potom i slovenskim medijima, zbog čega je Hrvatska i napustila arbitražu, KNOVS, slovenski parlamentarni odbor, otkriva niz kompromitirajućih činjenica za slovensku, a ne hrvatsku stranu.

Što izvještaj KNOVS-a otkriva o toj arbitražnoj aferi, a slovenska strana proglašava nebitnim, vezano uz arbitražu o iscrtavanju slovensko-hrvatske granice? Slovenci su ispod stola s arbitražnim sucima dogovarali tako i razgraničenje u Piranskom zaljevu shodno slovenskim interesima. Bila je to tada i velika obavještajna afera, a Večernji list objavio je tajne razgovore i dogovore slovenskih predstavnika s arbitražnim sucima u kojima su dogovarali ishod arbitražnog postupka.

Kao odlična studentica Pravnog fakulteta u Zagrebu, Ema Vidak Gojković bila je stipendistica prestižne Harvard Law School. FOTO: vidakarbitration.com/ SCREENSHOT

Slovenska strana je nakon arbitražnog skandala i hrvatskog napuštanja arbitraže ustrajala na tezi da nezakoniti razgovor šefice slovenskog arbitražnog tima Simone Drenik i do tada uglednog slovenskog arbitra Jerneja Sekoleca te njihovo lobiranje kod drugih članova Arbitražnog suda, predstavljaju beznačajni incident koji nije doveo u pitanje samu arbitražu.

To slovensko stajalište naposljetku je prihvatio i Arbitražni sud, presudivši da kršenje arbitražnih pravila nije bilo takve naravi da sud ne bi mogao zaključiti svoj posao. Hrvatska strana ostala je pri stajalištu da je nedopuštena komunikacija Drenik – Sekolec nepovratno kompromitirala arbitražni postupak, a i sam izvještaj slovenskog KNOVS-a govori u prilog tom stajalištu. Takvih konkretnih saznanja, doduše, u slučaju arbitraže oko Ine s MOL-om nema, ali ih Nacionalov sugovornik, pravni ekspert, ne isključuje. Takve se stvari, po njemu, u arbitražama događaju.

Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić u intervjuu Nacionalu predložio je Vladi da proglasi prinudnu upravu u Ini kako bi se njena organizacija uskladila sa Zakonom o trgovačkim društvima. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO